Putovanje Hordi Zla u Cesku

15.08.2002, Sigma – Sarajevo Orginalni izvjestaj iz 2002 godine. Izvukli smo je**** Čehe. Svi smo odmah pomislili kako nemamo šanse i da sigurno nećemo vidjeti drugo pretkolo. Odlazim do Bega i onako u zajebanciji pitam ga hoćemo li ići. «Gdje ba….u Češku!?» odgovara, ali ipak vidim da se zamislio.»Pa mogli bi je**** mu mater». Tek kad sam skonto da me je ozbiljno shvatio i ja sam se zamislio. «Ma kako ćemo? Garant neće ništa biti organizovano» govorio sam, ali sam znao da nas čeka drama. «Ma boli nas k***c, ako bude organizovano dobro je, ako ne bude…pišaj ga, idemo mi» govorio je Beg cuclajući sarajevsku. Odmah smo nazvali Prileta i nakon što je on potvrdio da je i on 100% za to počinje organizacija. Razvlačenje geografskih karti, kontaktiranje ambasada, falsifikovanje dokumenata. Zajebancija oko dokumenata je trajala više od mjesec dana. Svako jutro ja i Beg na trolu pa u grad po najvećoj vrućini. Prile nije mogao, je***a radio je, bi on sigurno da nije , ali je zato iskoristio svoj politički položaj pa je završio neke ključne stvari. Jeli vrijedilo? Vrijedilo je . Nakon niza mućki i pozitivnog spleta okolnosti dobili smo vize. Nismo mogli da vjerujemo. Živjeli smo za Hz&FCS, nekoliko generacija se izmijenjalo poslije rata, mi smo uvijek ostajali,bili smo na skoro svim gostovanjima, uvijek je bila ludara, ali ovo je nešto drugo. Prvo evropsko gostovanje. Bilo je malo truba što nije bilo veće interesovanje kod raje, da nas ode barem jedan autobus, ali je***a. Pored toga potrefilo se da je par dana prije utakmice u Češkoj u Puli trebao da bude organizovan Valkana Beach Festival, najveći festival elektronske muzike na ovim prostorima.

Đavolima je sve išlo u prilog . Odlučili smo da pokušamo sve uvezati: preko Bihaća u Rijeku, iz Rijeke u Pulu na Valkanu, sa Valkane u Ljubljanu, iz Ljubljane u Beč, iz Beča u…pi**u materinu (šala), iz Beča u Prag gdje nam je trebala biti konačna destinacija, odakle bi se na dan utakmice uputili prema Olomoucu. Plan nam je bio ono «ko preživi pričaće». Za cijelo trajanje puta planirali smo samo dvije noći da spavamo i to tek kada stignemo u Prag, u nekom hotelu koj nismo naveli u zahtjevu za vizu (za koji će se kasnije ispostaviti da je zatvoren već godinama). Drama. Sa nama je još trebao da ide i naš drug Cana partijaner koji bi se iz Pule vratio za Sarajevo, a mi bi produžili dalje. Sjećam se da je na dan kada smo sve «potrebno» spakovali u auto i onako stajali na ulici, došao Deni sa autom punim transparenata (sa namjerom da nas trojica sve te transparente nosimo sa sobom i kačimo u Čehi). Umirali smo od smijeha kad smo skontali da se uopšte ne šali. «Pa što…šta vam fali?» i dalje je insistirao gledajući nas onim svojim fol zbunjenim očima. Nismo se htjeli zajebavat sa transparentima, jer glupo je: nas trojica- pet transparenata, ali Deni je legeanda pa smo njemu za ljubav ponijeli HzOrg (da ga izreklamiramo ) i You will never wolk alone koji smo ranije skontali. Pored toga Deni nam je dao i džeparac da negdje tamo daleko nazdravimo za njega (Hvala ti Deni!!!). Trip je počeo (trip-mislim na put ). Cuga, pljuga, lagano do Bihaća, pa pauza pa prema Rijeci. Za cijelu priču je bitno da je je**** kiša počela padati na dan kada smo krenuli. U Rijeci malo kuliranje, klopa, opet cuga pa prema Lovranu gdje smo trebali da se nađemo sa Priletovim rođakom i napravimo pauzu prije Valkane. Lovran, Opatija i ostala mjesta u dom dijelu Hrvatske su raj na zemlji. Isto kao da si u Italiji: luksuzni hoteli, plaže, sve puno bogatih stranaca, naše registracije nema s glave, sve to i mi Bošnjaci (uljezi). Osjećaj perfektan. Odlazimo sa Priletovim rođakom i njegovim «frendovima» iz Zagreba na neku kotu iznad Lovrana, planina, puko pogled na more, atmosfera opuštena i najveći jon koji sam vidio u životu:40cm bez pretjerivanja. Šmeknem jednog od onih zagrepčana, gleda prema našem Peugeotu, a na šajbi novine, Avaz, i veliki naslov «Reis Cerić-šef muslimanske mafije». «Šta li ovaj konta, odakle su ovi došli- garant, šta li oni misle šta se kod nas dešava, ko da smo Čečeni j***te» mislim u sebi, al boli me k***c, u stvari ne boli me jer bitno je da kad ideš negdje i predstavljaš nešto što je sveto: grad i klub, da to radiš kako treba. To je velika odgovornost, koliko god to nekima značilo beznačajno, to je nešto na čemu su Hz izgradile ime i poštovanje, to je nešto što mlađe generacije ne razumiju i po čemu se razlikuju. Spuštamo se ponovo u Lovran, u autu ludnica, idemo nešto da jedemo i tu se dešava scena koja mi je i dan danas nejasna: dok smo sjedili u piceriji i čekali narudžbu, Priletu na glavu pada prozor. Ne znam kakva ga je nafaka spasla, mogao ga je izrezat a što je još gore tu bi se naš put završio . Sreća, ništa, idemo na Valkanu. Opet počinje kiša, i sve su prilike bile da se sprema pravo nevrijeme. Razgovaramo o Valkani. Dobra je to zajebancija pravo, dolaze ljudi iz cijele Europe na taj spektakl sa namjerom da se unište uz «dobri stari tehno», ali bilo je očigledno da će nevrijeme sve sjeb**i. U Puli poplava, voda do koljenja. Priključujemo se nepreglednoj koloni auta i do gole kože pokislih pješaka koji su po svaku cijenu željeli da partijaju, znali su da kiša neće stati i da je prostor na kojem je festival organizovan na otvorenom ali džaba. Njihovo mišljenje su dijelili Prile i Cana koji su još u Sarajevu kupili karte i sve ostalo, pa valjda šteta da propadne. Ja i Beg smo se malo zajebavali na kiši pred ulazom, đuskali, pa kad smo skontali da je vrag odnio šalu i da smo već skroz mokri nazad u bolid. Sjedimo nas dvoica u autu, zavala, muzika, ovo ono, kiša vani sve jača i jača, prolom oblaka. Kontamo kako đavole unutra sad pere – tehno, gudra, pljusak, heppening za prepričavanje, test ko je luđi, ali ipak primjetimo da neki nisu mogli podnijeti taj tempo pa su izašli sa partije i onako rastureni tumaraju, trče, prepliću se, traže gdje su parkirali auto. Beg je valjda snimio neku koku, sama «jadnica». Otvara vrata: «Hodi… hodi, ne boj se, dođi malo da se ugriješ». Duša od čovjeka, reko bi ko ga ne zna. Jadnica nasjela.

Sjeda pored njega nazad, on šatro sa njom nešto priča, a ona ko zna na čemu je bila ipak je shvatila namjere «veselog bosanca». «Ne to!…Ne, ne ne, …o ****» kukala je dok je Beg napastvovao, pokušavajući da joj skine odjeću kako bi se brže osušila. Ona je to shvatila na neki svoj, pogrešan, ja mislim «slovenački» način, pa je pobjegla glavom bez obzira. «Nisi normalan, majke mi!!!» govorio sam mu i vrištao od smijeha. Pred zoru ja i Beg uspijevamo da se probijemo kroz obezbjeđenje, nađemo «frendove» i zadamo ga. Unutra blato ko u svinjcu, svi prljavi, pokisli, ali dobri, najuporniji đavoli ne posustaju. Sunce počinje da probija, odlazimo naći kotu da se okupamo i odmorimo malo. Dobra kota, naka zabačena plaža, sunce- konačno, kupanje- konačno. Druga Canu partijanera spucala teška depresija, valjda zbog velikih količina gudre, mora, što zna da mora nazad u Sarajevo… ko zna. Cijeli dan nije progovorio, dok nismo došli do autobuske stanice da ga ispratimo. Tek onda je rekao «Vozdra…i sretno, da se živi i zdravi vratite» i sjeo na autobus fol za Sarajevo (kad smo se vratili pričao je Begu da je par dana lutao hrvatskom obalom i da mu se drama dešavala). «Ode Cana…je***a, bilo bi dobro da i on ide sa nama…to bi bio tek bila opšta havarija» komentarisali smo nakon što smo ga ostavili na stanici. Svi smo znali da on nije neki veliki navijač, ali isto tako smo znali da bi svojim prisustvom dao svoj doprinos našem putovanju pod nazivom «Najluđe su Hz». Cijeli dan zajebancija po Puli. Opet je**na kiša. Već smo ušli duboko u noć. Trebala je da bude druga noć festivala, ali smo znali da je zbog nevremena vjerovatno sve odgođeno. Opet sjedamo u auto i idemo tražiti neku kotu gdje ćemo prespavati. Sutra prelazimo granicu i idemo prema Češkoj. Al u k**cu. Zaštekali smo se u neku šumu pored puta, samo da još ova noć prođe, sutra idemo dalje. Ujutro me budi žamor. Onako polomljen od spavanja na zadnjem sjedištu auta otvaram vrata: «Gdje smo ovo u p**ku materinu» promrmljam. Oko nas stotine, hiljade nabrijanih, prljavih mladića i djevojaka. Odmah primjetim da neki bulje u naše tablice. «Beže.. beže… ustani da vidiš ovo» drmao sam ga. I on je bio očigledno iznenađen-«After je**te». Druga noć festivala nije organizovana zbog nevremena, ali zato after jeste i došli su svi. Odlučujemo da se priključimo. Poslije dugog zagrijavanja ulazimo u neku staru tvrđavu, valjda neki storijski objekat na tri sprata. Idemo na zadnji sprat, na otvoreno. Drama. Tehno, špica, pogled na more i konačno sunce…prži. Ovo je Europa pomislim, svi opušteni, kuliraju, boli koga k**ac, sve totalno kontra od naše svakodnevnice, od namrštenih lica, besparice, tramvaja punih i ovakvih i onakvih likova. Pokušavam da ne mislim o tome. Ludilo. After je trajao do popodnevnih sati, sunce je počelo da lagano zalazi, prizor za razglednice, osjećaj za pamćenje. Na kraju kada su organizatori shvatili da atmosfera ne jenjava morali su da sve prekinu i bukvalno istjeraju raju iz tvrđave. Neki od DJ eva su miksete iznijeli na otvoreno tako da se partijanje nastavilo po okolnim parkovima. Izdvojili smo se iz mase, otišli na plažu, kupanje, zajebancija. Fakat je istina kad kažu da je najbolje ono što se desi neplanirano. Sjedamo u Peugeot, večeras prelazimo Slovenačku granicu, iza grane spavanje (ako Bog da), ujutro za Beč. Na Slovenačkoj granici dva debela krmka- carinika, valjda po dresovima skontali ko smo i šta smo, pa odlučili da nas malo maltretiraju. Nisam ranije «puno» mrzio Slovence, ali od tada j**em im mater na svakom koraku. Ne samo da su nas zadržali skoro dva sata, prevrnuli nam auto, stvari, džepove, nego su to sve radili kroz smijeh i uživanje, svakom nas rečenicom provocirajući. Mamu im j**em. Sve se konačno završilo kada im je Prile nakon što su nas pitali za «šolde» izofiro par tisuća eura. Isfurali su nas pravo, nakon što smo prešli granu šutali smo skoro sat, nismo znali bili se smijali ili bi plakali, bili smo puni bijesa. Jeli bilo ispravno prešutati šupcima i nastaviti put ili smo možda… Prespavali smo u Ljubljani. Toliko nam se zgadila Slovenija da nismo ni razmišljali da ujutro možda prohodamo kroz grad, popijemo kafu. Nastavljamo dalje. Bez većih komplikacija prelazimo Austrijsku granicu, u Beču kratka pauza, j**iga zbog kiše, pa prema Čehi. Vožnja je bila sumorna. Kiša je padala konstantno, bili smo već dosta iscrpljeni, nazebli bez toplije garderobe, jedna ista kaseta svira ko zna koji put. Tišina, svi dumamo, Prile se ne predaje, uporno vozi, samo da stignemo u Prag , da nađemo taj j**eni hotel i da se naspavamo. Na putu od češke granice do Praga na nekoliko mjesta primjetimo ljude kako traktorima, bagerima, lopatama prave nasipe i i vidimo da su neka manja mjesta bez struje, potopljena. Sve nekako sivo. Tek poslije smo shvatili da je u zemlji alarmantno stanje, da cijeli svijet izvještava o poplavama u Češkoj. Valjda će j**ena kiša prestati, nismo valjda toliki pehovi da utakmica ne bude odigrana. Negdje iza ponoći stižemo u Prag. Ogroman grad, ne znam koliko miliona stanovnika. Raspitujemo se za hotel koji smo tražili, niko pojma nema. Kupujemo mapu grada, neko nam je rekao da se hotel nalazi u Pragu 9, nalazimo j**eni Prag 9, opet pitamo za hotel, niko pojma nema…Lutali smo gradom do pred samu zoru, a onda odlučujemo da se vratimo u centar, prespavamo pa sutra u potragu za misterioznim hotelom. Parkiramo se pred neku zgradu, sve me živo boli, svaka kost, smrzo sam se, samo sat vremena da sklopim oči. Beg- momak nemirnog duha, odlazi «prošetati» gradom, u četiri sata ujutro. Ne mogu da spavam, znate onaj osjećaj kad ste ko zombi, ni tamo ni ovamo – insomnia. Taman me san počeo hvatati, ulazi Beg na vrata, nakav istraumiran «jarane….u ovom gradu svi plaču». Htjeo sam da se smijem, ali nisam mogao. Smijaću se sutra, valjda ću se sjetiti. Čuj ti njemu rečenice majketi, ko da smo u nekom horor filmu, šta li se njemu izdešavalo… Budi me bol u koljenu, meniskus valjda j**em li ga. Neko ko bi ovo pročitao reko bi «Joj ovog Jeremije…samo nešto kuka», ali fakat me je bolilo, valjda sam navuko reumu u ratu, čim je hladno kosti me bole. Ali boli vas k**ac, toliko o meni. «Šta ćemo sad… hoćemo li tražiti taj hotel?» mrmljao sam. Skoro dva sata vozali smo se kroz Prag, da bih ja, sasvim slučajno ugledao na nekom neboderu natpis «?» (ne mogu se sjetiti imena hotela koji smo tražili). Sretni i veseli konačno dolazimo do vrata hotela. «Samo da se zavalim u krevet…(šta je ono krevet ), prespavaću i utakmicu, boli me k**ac» mislio sam, a vjerujem da sam dijelio mišljenje svojih drugova. «Pod stečajem» ili nešto tako na češkom pisalo je na vratima. Otišli smo do obližnjeg mosta, svezali sebi po jedan ogroman kamen oko vrata i bacili se u rijeku. Kraj priče. Šalim se. Skupili smo snage da se odvezemo do najbližeg pansiona, gazdaricu gurnemo sa vrata, razvalimo vrata nogom i zavalimo se u topli krevet. Opet se šalim…. i vazda ću se šaliti, šta mogu kad sam šalivdžija. Ma nisam, šalim se . Našli smo neki jeftin smještaj par kilometara izvan grada, raspakovali se, okupali, oprali sve što se moglo i zavalili u KREVETE. Ali j**iga, šteta spavati, nismo zbog toga ni došli, nakon dva- tri sata dižemo se, ponovo smo skupili snagu, ili nam se to barem činilo, «šminkamo se – puderišemo nos», idemo u grad – «The boys are back in the town». Šta da vam pričam, standard, zujanje, švercanje u metrou (pravi češki huligani ), turističke atrakcije, muzeji , piva+kobasice=džaba, samoposluživanje, slikanje, kafenisanje, pa opet piva+kobasice=džaba… a kiša pada li pada. Kad smo više padali od umora, shvatili smo da je red da krenemo prema pansionu. I sutra cijeli dan smo proveli u Pragu, s tom razlikom što smo fakat bili odmorniji, što smo već na neki način upoznali sve glavne kote, tako da je drugi dan bio pravi kulerski. Ispijanje piva u velikim količinama u pabovima, «šoping», sve u svemu zagrijavanje za sutrašnju utakmicu. Kako ovo čudno zvuči.

Cijelo vrijeme imam osjećaj kao da pišem doživljaje sa neke ekskurzije, sa nekog bolesnog putovanja, a ustvari u čemu je suština – suština je u utakmici SK Sigma Olomouc- FK Sarajevo, i cijeli put je prevaljen samo radi toga. Kada neko piše izvještaj sa gostovanja to je obično: sjeli smo u autobus, u autobusu ludilo, izašli, potukli se, navijali, zapalili…znam jer smo i mi bili na bruku takvih gostovanja. Ali ovo što smo mi prošli je nešto drugo, i mada se možda čini da je utakmica u drugom planu, da smo mi neki bezveze likovi koji nemaju veze ni sa Hz ni sa FCS, nego da nam je samo trebao «izgovor» da bi obišli sve što smo obišli, ali to nije istina – nego baš suprotno. FCS i transparent HZ koji smo nosili bili su naša misija. Sve ostalo što se dešavalo je +, sve ostalo je u drugom planu. Zabrinuli smo se. Sutra je tekma a kiša ne prestaje. Već smo znali da je u cijeloj zemlji proglašeno vanredno stanje,metro je bio zatvoren, vreće sa pijeskom na ulicama, sve puno policije. «Samo da se ne odgodi utakmica» govorili smo često. Kamen nam je pao sa srca kada nam je gospođa u centru za informacije rekla da u Olomoucu nema većih problema sa nevrenenom i kada smo od nekih prijatelja u Sarajevu saznali da će se utakmica najvjerovatnije odigrati. Odlučili smo da se u čast toga propisno uništimo u «Zombie» baru u centru Praga, a jedan od kolega, onaj «nemirnog duha» je svoje oduševljenje iskalio i na jednoj Čehinji sumnjivog morala, dok je ovaj drugi isto bio kolebljiv povodom toga, ali je ipak ostao da zajedno, uz votku i koktele prognoziramo sutrašnji dan i sve što nosi.
. avgust 2002. Ujutro ustajemo mahmurni. Isto kao u vojsci, civilnu odjeću mijenjamo bordo odorama i šalovima, preslažemo transparente, snadbijevamo se sa svim što nam je potrebno, idemo u Olomouc. Ne znam tačno koliko dugo smo se vozili od Praga do Olomouca, dovoljno da se propisno razbijemo Begovim «miksevima». Olomouc je izgledao totalno drugačiji nego što smo ga zamišljali. Umjesto neke češke selendre dočekao nas je prelijep gradić sa trgovoma, spomenicima, tramvajem, solidnim stadionom koji smo odmah pronašli da ne bi poslije lutali. Prilaze nam neki likovi, vjerovatno novinari koji su došli pratiti utakmicu (skontali nas po dresovima i šalovima), čude se, kažu niste normalni, kao da mi to ne znamo. Na par mjesta u gradu srećemo i naše igrače, šminkere, dobacuju trebama ko da su u Titovoj, a ne u Olomoucu. Odlazimo i do hotela gdje su smešteni igrači i u dvorištu vidimo Alaima, koji sa suzama u očima govori : «Šef mi reko da neću danas braniti…samo da stignemo u Sarajevo i odoh na arbitražu». Bilo mi je žao momka, mada sam znao kolika je rupa, ali sam se kasnije na utakmici i stotinu puta poslije toga uvjerio, da je bolje što on nije bio na golu jer sigurno ne bi prošli dalje.
Dva sata je do utakmice. Idemo prema stadionu sa transparentima u ruksacima. Ispred stadiona neki lik nam se obraća na engleskom, zove nas da sa njim pijemo piće, bio je kaže u Sarajevu, vjerovatno radio nešto, zna sve igrače, i tadašnje i prošlih generacija. Pijemo u pabu koji se nalazi u okviru stadionima, onako u dresovima, šatro opušteni ali ipak na oprezu, ** nikad se ne zna. Bilo je i nekih pogleda, dobacivanja na češkom ali do incidenta nije došlo. Od nekog klinca kupujemo info magazin SK Sigma i shvatamo da se radi o klubu koji iako nije toliko poznat ima veliki broj odigranih utakmica u europskim kupovima, u olomoucu su između ostalih igrali i HSV, Fener, Juve, Olimpik Marsej, Real Madrid i drugi.
Na stadionu nalazimo još jednu grupu koja je stigla iz Sarajeva. Prevarili smo se kad smo mislili da smo jedini. Doduše, njih nekoliko je došlo pravo iz Sarajeva do Olomouca, i umirali su nam od smijeha kada smo im dali odgovor na pitanje: «Kada ste vi krenuli?» Sve skupa obezbjeđenje nas prebacuje na istočnu tribinu, na dio koji je odvojen za navijače i natkriven mrežom. Tamo nas dočekuje još jedna manja grupa bošnjaka veseljaka sa razmotanim bosanskim zastavama i pjesmama poput: Bosno moja….Kada smo ih vidjeli ja i moji «drugari» smo počeli režati. Pa fakat nije čudo što nas ljudi u Evropi smatraju zaostalim kad vide ove čobane, šatro patriote, pa ne igra BiH, nego Sarajevo.
Kačimo svoje transparente preko njihovih zastava. Skupljamo se u grupu mi koji smo došli iz Sarajeva, i možda zvuči nevjerovatno ali grmilo je, vjerovatno jer je njihova publika bila većim dijelom mirnija, a i mi smo dali 101% od sebe.

Doduše čule su se neke provokacije «čeških huligana» tipa: Srbija…Srbija, na što smo im uputili velikodušan aplauz. Poveli smo – Buco Osmanhodžić. Ludilooooo!!! Nakon svih onih prognoza-dobro će biti ako nam petaka ne uvale isl. vodimo, nevjerovatno. Bilo je važno dati taj jedan go na strani koji je uvijek bitan. Nakon toga primamo dva gola, što nas naravno ni malo nije utišalo, tako da je oficijelni rezultat bio 2-1 u korist Čeha, što naravno svi znate.
Izlazimo sa stadiona uz pratnju brojnih specijalaca koji nas prate do auta, vjerovatno poučeni lošim iskustvima u susretima sa gostujućim navijačima u europskim takmičenjima. Osjećali smo se kao pobjednici, izgubili smo ali smo znali da idemo dalje. Vozimo se kroz Olomouc, Prile trubi, navijamo, Beg se izvero kroz prozor, vrišti maše šalom…Česi koji su se vraćali sa tekme u koloni zbunjeno nas gledaju, ništa im nije jasno, znaju da su pobijedili…
Budi me Prile…u stvari pokušava me probuditi drmajući me «Noni jarane… pričaj nešto zaspaću…zabiću se negdje»…..Pokušavam da otvorim oči…opet kiša…sivilo….»Ma zabij se…boli me ****»uspio sam da izustim …pokušavam da mu još kažem da je bitno da idemo u drugo pretkolo, a to hoćemol živi stići kući to nije ni bitno… – KRAJ- (konačno)