Navijaci Spartaka iz Moskve ogorceni izdali saopstenje o ferci sa navijacima Lehije iz Gdanjska

Navijaci Spartaka iz Moskve izdali su zvanicno saopstenje o nedavno odrzanoj ferci sa navijacima Lehije iz Gdanjska, oni su bili ogorceni jer je informacija o njihovoj borbi iscurela u javnost samo nekoliko sati nakon okrsaja pa je veliki deo Spartakove ekipe priveden pri povratku u Rusiju. Rusi zameraju Poljacima jer je dogovor bio da se mesec dana informacija o borbi ne objavljuje sto su naviajci Lehije u startu prekrsili. Takodje zamera im se da nisu ispostovali dogovorenu brojku ljudi od 50 vs 50, onda su promenili da bude 25 vs 25 pa na kraju 30 vs 30, ali Rusi tvrde da je Poljaka bilo vise nego sto je dogovoreno i da ih je u steku bilo jos koji su u slucaju potrebe cekali da iskoce i bore se zbog toga su navodno i menjali lokaciju borbe umesto livade da bude suma. Poraz u ferci ne osporavaju ali navode da prema Lehijinim navijacima nemaju vise postovanja i pozivaju ih na novu ferku.

 

 

Evo saopstenja koje je objavio ruski navijacki portal:

1) Планировали по 50, забились по 25, подрались 30 на «их было больше»))

Мы вас посчитали, мы вас видели всех и хорошо запомнили за ту вечность, что вы стояли напротив нас за нашими машинами сквозь которые мы могли пройти только по одному, но не будет спора на словах)) Не будет оправданий, только ответ на ваше слово.

Ах да, вариант с поляной в лесу, шириной в 10 метров, без рвов и мягкой почвы вы отвергли, но забыли, правда? Бывает, понимаем. Так всегда, когда БЕСПРОБЛЕМНО побеждаешь))))

Дрались долго, плотно и жёстко. Человек от нас засекал время, но да ладно, разве это имеет сейчас значение))

Бой проходил с (взаимным) уважением. Нам нечего делить (так думали мы до этого заявления Лехии Гданьск, теперь это сделать намного сложнее))

Сами не находите противоречия: к вам приезжает за 2000км состав, всё делает профессионально (с), выходит на вас, уговаривает на драку, приезжает на место, не уходит с него, предлагает варианты полян на ВАШЕ усмотрение с одним условием – мы должны быть скрыты лесом… О каком цирке речь? 😂 Что у вас за проблема драться в лесу?))))

Мы также спокойно, уверено и с улыбкой всё это читаем, как и тогда стояли перед вами, глядя вам в глаза))

Кстати, есть пословица: оправдываешься – значит виноват!

Вот мы и не будем этого делать, но это сделали вы!

Просто ответим вам на несколько весёлых моментов)) ибо это пиздец как смешно)) 😂

А что там вы рассказали о смотрящих, которые встали в драку, о 2 машинах и о 30 человек состава? Они же уже стояли, правда?)) Вы же приехали драться 30 на 30? Мы же стали снижать уже по факту, верно? Так куда делись 5 бойцов?)) И вы сами озвучили 5+(тачка)2, и ещё тачку… которая ПОМОГАЛА русским 😂 Это сколько человек? И отчего-то наши смотрящие рубились голыми руками и без кап, а ваши были в накладках и вполне себе готовые к бою))

Ну и круто это вы нас ЛЕГКО разбили за 2 минуты… это при 2 хороших моментах у нас (с), у вас звучат слова «ПЕРЕЛОМИЛИ» драку… ну это когда всё легко было 😂 И как это мы круто умудрились за эти же 2 минуты уходить в КО, но вставать и снова рубиться)))))

Не надо порочить имена ваших лидеров! Они лично оттаскивали ваших людей от наших бойцов и потом помогли уйти с места драки, высказали уважение личное и общее, пожали по-мужски руки! Это было максимально достойно!

Мы вас в чём-то обвиняли? Мы высказывали претензии? Почему вы не связались с нами для разъяснения ситуации? На хуй вы это всё сейчас написали?? Это старая школа такому учит?

2) Никаких вопросов или претензий к польской стороне – это их победа, наше поражение. Точка.

Всё надо закрывать в деле. Не на бумаге, не в интернете, не на словах. Никого из тех, кто не был в тот день в том месте не должно ебать что, почему и как. Мы молчали! Кто вас просил?? На хуя эти все версии с подробными деталями нашего приезда? Вы ебанулись??

3) Уважение тем полякам, кто честно дрался, кто не терял Белое достоинство – такие были. Мы пожали руки тогда, пожмём и в любой другой ситуации.

Ну а мудаки, балаболы и писаки есть везде, им с этим жить и за это отвечать…

4) Есть только одна претензия: мы просили минимум месяц тишины! Не только в интернете, вообще! Предупреждали, что если инфа уйдёт в другие города Польши, то она уйдёт в Россию, и как следствие в Сеть. Так и произошло – ответственность за это на польской стороне! Ваш лидер дал слово и нарушил его! У нас были большие проблемы при выезде! Вина за эти неприятности на вас!

И вот сейчас, кто вас, блядь, просил давать версию?? Вы где увидели, что мы дали официальные комментарии? Где наша подпись? Где имена людей? ГДЕ???? Спрашивайте с тех, кому вы слили всё в день драки, с тех админов, кто это всё публиковал!

5) НЕуважение всем пиздаболам России.

Ваше ссанное мнение никто не спрашивал.

Каждый паблик, каждый админ, каждый олень-эксперт – вы все ссуки и пиздаболы.

Вы слили инфу (мало того, что кривую и непроверенную) в день драки.

Вы все подставили нас под проблемы.

Ни с кем из вас ни Боксёры, ни Кабаны не имеют ни дел, ни отношений, ни даже связи. Но вы, черти, засветили наши Имена, хотя вас, фуфломётов, никто не просил.

С каких пор русские паблики играют на стороне соперника, а?

Мы не давали нигде никаких цифр и версий, никому. Есть только один ресурс, где были цитаты и скрины от тех, кто за слова отвечает, но это не было нашей официальной позицией, это было частным мнением.

Мы не планировали вообще давать комментарии от бригад. Но кто-то вот даже умудрился перевести и отправить в Польшу «версию Спартака»… Какие хорошие русские люди…

Ресурс, где были скрины, не имеет к нам ни малейшего отношения! Не приписывайте его нам!

Ещё раз для тупеньких: до этого сообщения сейчас мы ни с кем из новостных пабликов не говорили, не общались и официальных версий не давали. Откуда появились цифры 42 и 28 не имеем понятия.

Всем пабликам, всем админам: олени, не касайтесь впредь наших Имён, никогда! Мы с вам не одно дело делаем, мы явно по-разному видим русский менталитет.

6) Футболки Арки ни о чём не говорят, надо поменьше копаться в чужих машинах и прыгать по ним, тогда и забот будет меньше и не будет додумок))

7) В принципе, поляки всё сами между строк рассказали)) Кто внимательный, кто сечёт саму суть ОФ, тот все моменты учёл)) Мы не будем оспаривать)) Всё стало очевидно)))) Как и итог драки. НИКАКИХ ОПРАВДАНИЙ.

8) Кто из нас настоящий, кто профессионал, кто был честен в деле и в словах покажет время…

Легия и Рух вели себя куда достойнее, они себе не позволяли такое поведение – вы зря затеяли все эти движения после драки: одним сообщением вы уничтожили всё уважение, которое было к вам!

Мы приняли поражение, мы не держали зла на вас, мы УВАЖАЛИ вас, считали идейными соратниками… Но вы всё перечеркнули этой клоунадой в невыполнении договора о молчании и во всех этих разговорах! Ни хуя не достойное поведение для людей «старой школы».

Как порядочные хулиганы, давайте теперь вы к нам)) Мы повторим сценарий с «2-мя из машины», с «машиной помощи»)) Всё же было честно, так мы повторим действие в действие. Только не будем пару часов стоять и визжать в истерике за деревьями, а потом кривляться напротив. Вот этого от нас не было и не будет.

На хуй вы это шапито устроили в интернете? Для кого? Для чего? Мы были с вами там, мы с вами и продолжим после, зачем вы свидетелей создаёте и сплетни? Вы ещё мусорам отчёт накатайте!

Мы думали вы серьёзные мужчины, что ж, мы ошиблись и зря выказывали респект…

Оправдываешься – значит виноват! (с)

Гордитесь дальше своей БЕСПРОБЛЕМНОЙ победой у себя дома при отборе из состава в 250 щщей (со слов вашего руля), не считая союзников, против тех, кто у нас смог доехать, кто несколько суток без сна был в пути. Вы действительно этим вот так довольны?

Ок, мы принимаем вашу версию: 32-30, 2 минуты. Вызов принят!

Удачи, Лехия, она вам понадобится!

Navijacka grupa Zealots

O nastanku legendarnog Zealots-a

Grupa “Zealots” je nastala 1989 na inicijativu ekipe većim djelom iz C-2 plus članovi iz nekih drugih obližnjih djelova grada… Ekipa koja se družila inače i išla u iste škole (osnovne i srednje) i bila jedna od brojnijih i jačih ekipa u tadašnje vrijeme na Mostarskom asfaltu… Veoma aktivni na svim Veležovim utakmicama tek ‘89 dosli smo do ideje da pronađemo neko univerzalno moćno ime naše skupine…

 

 

Oko pronalaženja imena smo svi bili odlučni u inicijativi da to bude neko specijalno dobro ime koje će u isto vrijeme da nas pokaže u pravom svjetlu, u stvari kakvi i jesmo bili… Bili smo odani svojim idejama, svojoj vali i svome klubu Veležu (kao i dan danas)… Bili smo uporni u svome radu i uvjek smo prisutni na tribinama Bijelog Brijega i na svim mogućim gostovanjima Red Army-a u periodu nakon našeg nastanka… Rječ “Zealots” u prevodu znači “Fanatici”,”Pristaše” i označava grupu ljudi koji su uvjek odani, uporni i istrajni u onome čime se bave…

 

 

Znači bili smo navijači tipa “Fanatika” koja je uvijek od ničega pravila nešto i nikada nije dizala ruke ili okrećala leđa svojim ciljevima i idejama…
Prilikom izbora naziva grupe bilo je još par naziva koji su bili aktuelni i u opticaju ali “Zealots” je bio puni pogodak u metu i bio je prihvaćen od članova ekipe jednoglasno… Za izbor ovog naziva najzaslužniji je Fera koji je iz pepela, paučine izvukao ime kojeg smo mi ostali jednoglasno prihvatili i nakon toga se dali u daljnji rad…

 

 

 

 

Zvanično imenovanje je palo negdje tačno pred finale kupa Maršala Tita 10. maja 1989. u Beogradu protiv Partizana… Na toj tekmi većina ekipe je bila prisutna, pa je tako i ovo finale bilo i prvo zvanično veliko gostovanje naše grupe… U prostorijama gradskog kupališta “Bazen” smo zajedničkim snagama pravili prvi transparent grupe “Zealots” sa poznatim špicastim slovima i likom Paje Patka kojeg smo uzeli kao naš zaštitni znak…

 

 


Prvi transparent, prvo veće gostovanje i mnogo zezanja i uspomena u tada glavnom gradu… Nakon toga su nastupila mnoga gostovanja sa zajedničkim snagama Red Army-a a i u našoj samostalnoj režiji… Neke važnije za spomenuti su gostovanje u Tuzli 1. decembar 1991., redovna gostovanja na svim utakmicama u Sarajevu, bili smo u Titogradu 17. septembar 1989., kup utakmici u nekom mjestu zvanom Ljubija, Beogradu 1990. (išarali smo cjeli JNA i Marakanu) i bili počasni gosti grupe United Force – navijača FK Rad sa kojim smo inače mi kao grupa imali specijalno bliske i dobre odnose…Naši dobri odnosi sa United Force su se kasnije pretvorili u dobre i bliske odnose cjelokupne grupe Red Army i UF-a. Bili smo prisutni na gradskom derbiju u Sarajevu – Grbavici i sa svojim transparentom bili na jugu zajedno sa The Maniacs – Joint Union… Također smo bili na Koševu FK Sarajevo – FK.Partizan zajedno sa Grobarima i svojim poznatim transparentom…

 

 

 

Veoma aktivni na YU-Tifo sceni i imali smo dobre kontakte sa Grobarima koji su tada za nas bili naj grupa YU-Tifo scene… Specijalno smo ih gotivili zbog njihove brojnosti, stila i vjernosti svome klubu… Bili smo aktivni u svim značajnijim akcijima Red Army.a i njihovim gostovanjima… Učesnici u mnogim tučama kako u gradu tako i na tuđem terenu… Neka značajnija su bila protiv Torcide prilikom njihove posjete našem gradu 1990. “Kada je gorio cijeli grad”… Nakon startanja naše skupine su počela i regrutovanja naših novih članova koji su većinom bili naša mlađa raja iz naše vale koji su u to doba bili veoma aktivni na tribinama našeg stadiona…

 

 

 

Pred jebeni rat u našem gradu imali smo skupinu od nekih 15 članova prve i glavne postave i plus nekih 30-tak članova mlađe ekipe… Jebeni rat je naše mnoge članove razbacao širom svijeta ali nije uspio i uništiti “Zealots”… Trenutno se radi na ponovnom dizanju grupe i regrutovanju novih mađih članova… “Zealots” su vječni i nikada neće biti istorija…
ZEALOTS FOREVER…

Gostovanja navijacke grupe Zealots u Sarajevo i Beograd

Zealots u Sarajevu 1991.

Jedno od posljednjih gostovanja Red Army-a prije rata je bilo u Sarajevu na Grbavici 26. oktobra 1991… Tom prilikom iz Mostara su išla 3 organizovana busa i plus raja u privatnom aranžmanu… Od toga je nas bilo 20tak iz grupe “Zealots”… Po pravilu strada najviše organizovana grupa koja je stigla busevima u SA… Udaralo se na nas svim raspoloživim snagama… Bili smo smješteni na stajanju tik do velike tribine i bili smo u sendviču tokom čitave tekme… Sa tribina su nas gađali čime su stigli Željini navijači (penzionersko odjeljenje), a sa druge su nam bili Hordaši koji su iskoristili slobodan dan i priliku da nam dodatno prave problema… Jedinstven slučaj… Mržnja lokalna izmedju HZ i The Maniacs tog dana je bila okrenuta samo prema nama… Gađali nas, mi im vraćali nazad, ali kao i u Tuzli imali smo osjećaj da drotove boli kita što naši momci završavaju krvavi… Jednostavno nas niko tada u cijeloj Bosni nije nešto specijalno gotivio… Poslje tekme bilo je sporadičnog šutanja i kamenjanja pri čemu po običaju stradaju naši busevi i film iz “propuhalog busa” iz Tuzle se ponavlja…

 

 

Na putu nazad, negdje kod Konjica, vozači buseva prave katatsrofalnu grešku i prave piš pauzu pokraj neke kafane u Ovčarima (valjda u talu sa gazdom)… Da pita ispadne skuplja od tepsije tada se pokazalo potpuno ispravno… Gazda te kafane ne da nije imao nekog pazara, čak šta više ostao je u suzama nakon naše posjete i sigurno je poželio da mu se nikada više ne navratimo… Obližnje piljare koje su bile zatvorene iznenadno su bile otvorene nakon upada naših navijača… Odjednom se počelo kružiti sa pivama, bananama itd… po ogladnjelim busevima koji su se spremali da krenu dalje na put nazad za naš voljeni grad… Intervencijom lokalaca i pozivom policije 2 busa su zadržana i privedena u stanicu policije Konjic… Samo jedan bus je na njihovu sreću uspio krenuti dalje i stigao je u Mostar u ragularnom vremenu… Ostatak nas su zadržali u toj stanici do ranih jutarnjih sati na saslušavanju… I pored napetih drotova koji su kružili oko nas mi smo se trudili da im dodatno sjebemo nervne sisteme… Tek u nekim jutarnjim satima 05-06.00 su neke ptice propjevale, jer se vidjelo da slučaj neće nikad završiti… Murija je skontala ko je glavni odgovorni urednik razvaljivanja (Chicago boys – Omladinska) i nakon toga su nam dozvolili da putujemo dalje…

 

 

 

U Mostar se stiglo u nekih 07-08.00… Desetak sati kasnije od planiranog… Lagana kafica i sasvim normalan nastavak dana (ponedeljak) nakon burnog/krvavog gostovanja i sjebane noći u stanici policije Konjic… Jebem ti Ovčare i ko ih postavi tamo… Na pogrešnom mjestu…

 

Zealots u Beogradu
Par dana pred kup smo pravili zastavu na poznatom mostarskom kupalištu “Bazen” sa likom “Paje Patka”… Tada smo skoro svi išli na finale u BG… Znači nekih 15-tak članova ekipe…
Na putu do Beograda bilo je maltretirajanja ljudi u kupeu i laganog navijačkog zagrijavanja… Sa nama je počasno putovao Rus “panker” iz Sarajeva koji je inače bio čest gost na našem stadionu… Kada smo došli u Beograd odmah na startu smo imali nekih manji ekscesa u “Beograđanki” – poznatoj robnoj kući, gdje je došlo do frke zbog ludog Pireta…
Ispred njega su se naglo otvorila senzorska vrata na samom ulazu u robnu kuću na šta se on trznuo i onako u luđačkom stilu nogom totalno razvalio ulazna vrata “Beograđanke”… Automatski smo se zakačili sa nekim ljudima u toj robnoj kući zbog tog ekscesa… Prilikom ovog gostovanja je vrijedno spomenuti da je čitavo naše gostovanje tada proteklo u najboljem redu zbog poznato dobrih odnosa naše grupe i Grobara… Čak smo tada prozvani kao prva tifo grupa koja je mirnodobski i bez ikakvih problema mogla da se kreće oko grobarske poznate tribine “JUG”…

 

 

 


U nedostatku novca za prehranu tog dana bili smo primorani na krađu po raznoraznim prehrambenim radnjama kako bi sredili glad i žeđ… I pored katastrofalne tekme koja je zavrsena tako da smo izgubili 6:1 imali smo razloga za radovanje, naime mlada ekipa Veleža je taj isti dan igrala utakmicu finala kupa za mlade, protiv Vardara iz Skoplja u kojoj su naši mladi uzeli kup pobjedivši ekipu Vardara… Bili smo prisutni i na toj tekmi i bilo je žešće forcanje Red Army-a… Bilo je super…
Za razliku od finala kupa 1981. i 1986. godine kada nas je bilo oko 5-6000 na prvom finalu 1981. i nekih 10-15000 na drugom finalu ‘86, na finalu ‘89 nas nije bilo tako mnogo… Manja ali odabrana ekipa… Nekih odprilike 1000 do 1500 pripadnika Red Army-a…

Prijateljstvo Hordi Zla i Lesinara

Verovatno jedno od najkontraverznijih prijateljstava koje u danasnje vreme ni u snovima ne bi moglo da se zamisli ali pre nekih 30-ak godina to nije bilo nista neobicno.

Banja Luka i Sarajevo bili su mesoviti gradovi ciji su se stanovnici izjasnjavali kao ponosni Jugosloveni sve do momenata kada je poceo sad vec onaj cuveni nesrecni rat koji je pored velikog razaranje i unistenja zivota mnogih zitelja tadasnje SFRJ unistio i prijateljsto izmedju sarajevskih Hordi Zla i Lesinara iz Banja Luke.

Prijateljstvo ove dve grupe zapoceto je u Sarajevu 1989.  godine kada je Borac gostovao na Kosevu, a Lesinari su uspeli da na stadion prosvercuju pirotehniku koju su u toku utakmice upalili. Ubrzo nakon “piro” predstava narodna milicija odlucuje da izbaci Lesinare sa tribine, medjutim u tom trenutku Horde Zla pozivaju Lesinare na njihovu tribinu sto banjalucani prihvataju i nastavak utakmice dve ekipe navijaju zajedno. Kasnije Lesinari pozivaju Hordase na utakmicu sa Proleterom i sto oni prihvataju.

Posle nekoliko godina pocinje rat i raspad SFRJ , a samim tim i raspad ovog prijateljstva. Nakon zavrsetka rata i ponovnog susreta dveju grupa u Premijer ligi BIH dolazi do nekoliko vecih sukoba i prozivki, pamti se obracun kod Jablanice i napad Lesinara na Horde na stadionu u Banja Luci.

Nekada prijatelji  sada zakleti neprijatelji.

Prerano ugasena mladost – Hrvoje Custic

Hrvoje Custic je bivši hrvatski nogometaš, član NK Zadar. Preminuo je 3. travnja 2008. godine u zadarskoj bolnici, od teških ozljeda zadobivenih tijekom utakmice NK Zadar – HNK Cibalia koja se igrala 29. ožujka 2008. Danas se navrsava tocno 11 godina od najvece tragedije koja je zadesila hrvatski nogomet.

Emotivna ispovijest tate Ćustića: Svakog dana

zastanem pokraj fotografije moga Hrvoja i

kažem ‘Dobro ti jutro, sine!’

Srce nam je ispunjeno ljubavlju prema našem Hrvoju, moja obitelj svakodnevno živi s njim i nikad se nećemo pomiriti s činjenicom da nam ga je sudbina otrgnula iz naručja! Za nas ne postoji vrijeme, mi nemamo taj osjećaj da je prije jedanaest godina naš sin trčao za loptom i nedugo zatim glavom udario u zid, te nekoliko dana nakon toga od posljedica teške ozljede preminuo u zadarskoj bolnici. Jer, on je tu pred mojim očima i očima moje obitelji – tužnim glasom govori Svetko Ćustić, otac tragično preminulog nogometaša Zadra.

Hrvojeva fotografija, kao i njegova sportska oprema koju je nosio toga nesretnoga dana, kad je hrvatskom odjeknula tužna vijest o preranoj smrti nogometaša, sportaša, napose predivnog čovjeka, na čiji spomen potekne suza, izloženi su na ulazu u klupske prostorije NK Zadar, na Stanovima! Nema onoga tko barem na trenutak ne zastane pred njegovim likom i zavapi: “Bože, zar je morao otići tako!”

Svetko, Vi ste prije nepune dvije godine preuzeli ulogu direktora kluba i odmah ste istaknuli kako je vaša želja da se ne ugasi Hrvojeva misao o Zadru kao prepoznatljivom nogometnom središtu, iz kojeg su se u velike europske klubove uputili mnogi njegovi prijatelji.Je li Vas u toj nakani potaknuo upravo sinovljev san?

– Doista, živim njegov san, jer mi nismo bili samo otac i sin, nego prijatelji i suradnici koji su svakodnevno pričali o planovima. Hrvoje je moja snaga, moj život! I zato svakog dana kad dolazim na posao u klub, zastanem pokraj njegove fotografije i kažem: ” Dobro ti jutro sine!” I odem raditi, oživljavati njegove ideje o kojima smo pričali jučer. Jer, ponavljam, nemam taj osjećaj o vremenu, tim godinama dugim, u kojima naš sin samo fizički nije s nama. Živimo s njim, pričamo, smijemo se i plačemo, dijelimo međusobno u obitelji, bol, radost i tugu, prožimaju nas osjećaji ponosa što smo odgojili pravoga čovjeka, sportaša, koji nikoga nije ostavljao ravnodušnim.

U Vama se zasigurno svakodnevno roje misli o Hrvojevom nogometnom odrastanju i onome što je mogao još dati u ovom sportu. Kako je živjeti s tim osjećajem, jer gubitak je nenadoknadiv, teško je ispuniti tu prazninu koja je nastala u trenutku?

– Onaj dječački osmijeh , privlačio je mnoge, dok je u svojim razmišljanjima već s osamnaest godina bio posve zreo. Znao je što hoće u životu! A silno je želio nogometno rasti, sazrijevati, dati ono najbolje iz sebe, međutim, sudbina je tako htjela da nogometne snove ponese gore među zvijezde. Tu emociju koju je Hrvoje iskazivao na nogometnom travnjaku, ali i u svakodnevnom životu, svi pamte. I to je ta energija koja me je nedugo nakon tragedije koja nas je pogodila, vratila na tribine. Želio sam živjeti njegovo nogometno veselje. Nije bilo nimalo lako , ali život koliko god to bilo teško, na trenutke nepodnošljivo, mora ići dalje. Znam da bi se Hrvoje ljutio kad bi osjetio da nogomet više ne živi u našoj obitelji. Nismo ga izdali, niti hoćemo.

Toga nesretnoga dana, Hrvoje je u plavom zadarskom dresu išao na loptu istodobno s igračem Cibalije, Tomislavom Jurićem. Došlo je do žestokog kontakta nakon čega se dogodilo sve što je spomenuto. Vi ste ubrzo stupili u kontakt s Jurićem. Nije se kod Vas nikad primjetilo da ste u tom sportskom dvoboju vidjeli nešto o čemu ćete razmišljati cijeli život. Jeste li i dalje u vezi s ondašnjim igračem Cibalije?

– Godinama smo održavali kontakte, u zadnje vrijeme je to iščezlo, međutim, dok sam god živ nikad tog čovjeka neću, niti sam ikad krivio za ono što se dogodilo i to sam svima odmah nakon tragičnog događaja dao do znanja svima. Sport, nažalost, poznaje takve situacije. Evo, i ovaj tragičan događaj u Slavonskom Brodu potvrda je kako se na nogometnim travnjacima događaju užasni trenuci i dobro znam koju bol proživljavaju roditelji Bruna Bobana, kojima je naš klub izrazio iskrenu sućut.

Jeste li u danima rastanka s Hrvojem, bili dirnuti iskazanom pažnjom klupskog vodstva Zadra, jednako i igrača?

– Mišljenja sam kako je NK Zadar u tim za nas teškim trenucima dao svoj maksimum u skladu sa svojim mogućnostima, zato želim i ovim putem još jednom iskazati zahvalnost svima koji su u to vrijeme radili u klubu, kao i Hrvojevim suigračima, ne samo iz Zadra nego i Hajduka i Zagreba, te svih hrvatskih klubova i reprezentativaca. U stanju šoka, nisam mogao pohvatati konce , međutim , s vremenom je podosta toga došlo u moje misli, dovoljno za zaključak kako je Hrvoje ispraćen dostojanstveno.

Nije neuobičajeno, pa tako ne i u Vašoj tragediji da mnogi s vremenom zaborave na zajedničke dane s Hrvojem. Je li tako nešto osjećate, ili je priča bitno drukčija?

– Nisam primjetio nikakvo distanciranje, naprotiv, u svakom razgovoru s trenerima, suigračima iz Hrvojevih klubova i njegovim kolegama reprezentativcima Hrvatske, rado se prisjetimo zajedničkih trenutaka. Primjerice Mile Petković koji ga je trenirao u Zagrebu naš je dragi prijatelj, jednako i Miodrag Paunović čovjek kojem su “kroz ruke” prošla mnoga poznata zadarska nogometna imena, Hrvoja je doživaljavao i doživljava kao svojeg sina. Taj osjećaj pripadnosti moja obitelj cijeni.

U mnogim Vašim istupima isticali ste ime Danijela Subašića, reprezentativnog vratara, kao osobu koja na osobit način cijeni vrijeme provedeno s vašim sinom. Koliko vam to znači?

– Jednostavno ne mogu pronaći prave riječi kojima bih opisao tu povezanost između njih dvoje, koja je unatoč svemu što se dogodilo, ostala i dalje čvrsta karika. I zato me nimamo ne čudi što Danijel na svakoj utakmici ispod dresa nosi majicu s likom mog sina. Njih dvojica su bili veliki prijatelji, poput braće Danijel i Hrvoje skupa su odrasli i počeli igrati nogomet. Doista su bili kao braća i zato sam Danijela oduvijek doživljavao kao svog sina. Tako ga doživljavam i danas, veselim se svakom njegovu uspjehu .

U jednom trenutku zaživjela je zamisao da nogometni Kup Hrvatske nosi ime Hrvoja Ćustića, ali nije ostvarena. Jeste li pogođeni takvim raspletom ili pak vjerujete kako će sazrijeti vrijeme za oživotvorenje prijedloga koji je potekao iz Zadra?

– Iz HNS-a su podržali svako obilježavanje tužne obljetnice, međutim, prijedlog o imenu Kupa nije zaživio. Moram biti iskren i kazati kako bih volio da se to dogodilo, međutim, ništa nije dobro što se traži na nekakvu silu. Mi to kao obitelj ne želimo, jer držimo ukoliko to oni koji odlučuju ne osjećaju tako onda nema smisla forsirati. U ovom trenutku nemam informaciju je li prijedlog i dalje stoji, odnosno, radi li se nešto po tom pitanju.

Imate li neku osobitu želju kojom bi se u Zadru dodatno podsjetilo na Hrvoja?

– Volio bih kad bi se u Zadru stvorili uvjeti za izgradnju novog stadiona ili pak nadogradnju postojećeg, pa da nsi Hrvojevo ime. I još nešto, u gradu Zadru i samom klubu nikad se ne smije zaboraviti ime Tomislava Bašića, trenera koji je kao malo tko utkao toliko toga u zadarski nogomet. Cijenio je i volio Hrvojev sportski život.

Ulica u neposrednoj blizini stadiona na Stanovima, nosi Hrvojevo ime. Koliko vam to znači?

– Jako puno! Jer mi ćemo svi otići na drugi svijet, a Hrvojeva ulica će nadam se ostati tu gdje je i danas.

Lakrdija u HNS se nastavlja

Marijan Kustić zamijenio Damira Vrbanovića. Hvala Bogu, eto promjena. Sada više nije na toj poziciji čovjek osuđen nepravomoćno na tri godine.

1. Visoki upravni sud je prije 20 dana odlučio da dužnosnici mogu biti na visokim funkcijama u sportu pa su tako Kustiću otvorena vrata kao HDZ-ovom saborskom zastupniku i vjerojatnom županu.
2. HNS je danas izmijenio Statut pa na toj poziciji može biti netko sa srednjom školom, otvorena vrata Kustiću koji ima završenu srednju stručnu spremu odnosno ugostiteljsko-turističku školu.
3. Upravo je podignuta optužnica protiv Kustića za izazivanje prometne nesreće s 2 teže ozlijeđene osobe. S njim u automobilu je bio Tomislav Madžar, savjetnik predsjednice za sport.
4. Prilikom posjeta Bosni i Hercegovini viđen je i snimljen u društvu Zdravka Mamića.
5. U tijeku nedavne kampanje za župana snimljen je sa satom od 49.000 kuna kojeg je zaboravio prijaviti. Kasnije je izjavio da mu je to obiteljski poklon. Nije rekao koje obitelji, osobne ili nogometne.


Neka stave i da može imati osnovnu školu ako ima valjanu člansku iskaznicu HDZ-a.

Izvor: Hajducke vijesti

Fans of Montenegro have returned the flag with the name of the deceased boy

In the past few days, it was very exciting in the Montenegrin capital, and in the qualifications for the European football championship, Montenegro came to England, one of the best football teams in the world. As there was an extremely popular support for Gordog Albion on the island football, it was not lacking. Several hundred English fans began to shine in Montenegro, and the first cheerleaders arrived a few days before the game. This move was often used by local fans who had a few hopes and the result was visible on the very first day when two flags were seized, while the final balance was eventually the 10th flag with the city's inscriptions from where the English came to the clubs that cheered.


A flag has been raised around a flag, which is a flag written by Lewis 2002-2006 and was made into a cast of a deceased boy who loved football very much, and his father was worn all around the world so far. In Montenegro, the bag containing the flag disappeared and she later ended up with guys from the group Ultra Montenegro. When the owner of the flag saw the picture on which his and a few flags were hung against the wall, and below them was the flag of the fans of Montenegro Drac on his twitter account asked that if someone had any information about the flag to report to him because The flag for him had a special weight.

Our site was contacted by a friend of the boy's father and asked us to post a flag and its symbolic notice, only a few minutes after the announcement, the guys who had the flag and wanted to get in touch with the owner appeared. A compromise was soon found, and the guys took the flag to the English embassy today, which will be passed to the owner. The guys from the Drac group expressed their grief over this nasty event and apologized to the father of the deceased boy because they did not know the flag symbolism.

Navijaci Crne Gore vratili Englesku zastavu sa imenom preminulog decaka

Proteklih nekoliko dana bilo je veoma uzbudljivo u crnogorskoj prestonici, naime u okviru kvalifikacija za Evropsko prvenstvo u fudbalu domaca Crna Gora docekala je Englesku ,jednu od najboljih fudbalskih reprezentacija na svetu. Kako je na ostrvu fudbal ekstremno popularan podrska za Gordog Albiona nije manjkala. Nekoliko stotina engleskih navijaca sjatilo se u Crnu Goru, a prvi navijaci stigli su par dana pred utakmicu. Ovakav potez Engleza vesto su iskoristili domaci navijaci koji su akcijali nekoliko nada i rezultat je bio vidljiv vec prvog dana kada su oduzete dve zastave dok je konacan saldo na kraju bio 10-ak zastava sa natpisima gradova odakle su Englezi dolazili i klubova koje bodre.

Oko jedne zastave se digla posebna prasina ,a to je zastava na kojoj pise Lewis 2002-2006 i ona je napravljena u cast preminulog decaka koji je jako voleo fudbal, zastavu je do sada svugde po svetu nosio njegov otac. U Crnoj Gori je nestala torba u kojoj je bila zastava i ona je kasnije zavrsila kod momaka iz grupe Ultra Crna Gora. Kada je vlasnik zastave video sliku na kojoj je njegova i jos nekolicina zastava okacenih o zid, a ispod njih je stajala zastava navijaca Crne Gore Drac na svom tviter nalogu zamolio je da ukoliko neko ima bilo kakve informacije o zastavi da mu se javi jer je ta zastava za njega imala posebnu tezinu.

Nasu stranicu je kontaktirao prijatelj od decakovog oca i zamolio nas da postavimo objavu o zastavi i njenoj simboliki , posle samo nekoliko minuta nakon objavljivanja javili su se momci kod kojih je zastava i sa zeljom da stupe u kontakt sa vlasnikom. Ubrzo je pronadjen kompromis i momci su danas odneli zastavu u Englesku ambasadu koja ce je proslediti do vlasnika. Momci iz grupe Drac izrazili su zaljenje zbog ovog nemilog dogadjaja i izvinuli su se ocu preminulog decaka jer nisu znali za simboliku zastave.

Grafiti Delija osvanuli po Šibeniku (FOTO/VIDEO)

Kvart u Šibeniku zvani “Meterize” jutros je osvanuo išaran grafitima koji veličaju Crvenu zvezdu i njenu navijačku skupinu Delije.

Posvuda su ćirilični i latinični natpisi “Delije” i “Delije sever”, slogan “Zvezda je život, ostalo su sitnice” te četiri ocila išarani su po zidovima prolaza, trafostanici, nogostupu i rasvjetnim stupovima.

Osim toga, prekrižen je raniji grafit “1983” navijačke skupine Funcuti, koja prati šibenske klubove, prenosi index.ba

Pristigla je i policija koja vrši očevid na mjestu gdje su ispisani navedeni grafiti.

“To je jebeni Millwall” Priča Balkanca o navijačima Millwalla

Priča autora Davora Lubasa o navijačima Milvola nakon druženja i boravka kod njih.

Odmah u vugla, fudbal je u južnom Londonu sve i tačka, kraj diskusije.Ako vas put ikada nanese u ovaj deo sveta onda se jednostavno morate zapitati da li ste vi na pravom putu, jer veoma lako možete zavrsiti pretučeni u nekom tamnom delu ulice, opljačkani a da ni sami ne poverujete da se baš vama to desilo ili da završite u muriji a da nemate pojma kako ste tamo dospeli.

Ja sam se (ne pitajte kako) zadesio baš tada i tu.Dakle južni London, ugao ulica Peneton Road i Fenam Road i moji domaćini, dva brata, Rakim i Niki Rover.Kada igra Milvol u Pekamu sve staje, ljudi to je za ne poverovati, jer to se mora doživeti. Dan je bio kao i svaki drugi i ljudi u Londonu su, manje više, imali uobičajen petak ali ne i u ovom delu grada.U Pekamu, kada dolazi Vest Hem, ništa ne radi, škole, preduzeća i šta ti ja znam.Savez je pomerio utakmicu baš iz bezbednosnih razloga.

Ova utakmica odlučuje da li će Milvol igrati u doigravanju za viši rang ili ne a sam bog je hteo da se ta poslednja utakmica ugra na Denu (stadionu Milovola) i da na njega dolazi najomraženiji rival Vest Hem.Poraz ne postoji u glavama navijača, mržnja prema protivniku je prevelika, pretnje sevaju na sve strane od strane Bušvokersa (navijača Milovla) ka komšijama koji su sa one strane Temze, novine su tih dana pisale o tome da je ovo utakmica prevelikog rizika i velike grupe obezbeđenja su na ulicama ovog dela Londona.Cilj je uništiti Vest Hem do temelja, rekao mi je Rakim, kao da je to nešto najobičnije na svetu i gledajući moju reakciju.Pokušao sam da budem što je više normalan kada su mi pričali o tome naravno nemajući pojma o čemu pričaju i šta se sprema.Klopali smo dobro, u pravom smislu te reči, Englezi baš umeju da jedu a nije ni čudo u odnosu na ono šta ih, nas, čeka danas tokom celog dana i krenuli na Den.

Bukvalno kao u filmovima ceo kraj oko stadiona je užasan, ako ste gostujući navijač i dolazite na Den morate proći kroz mnoštvo ulica u kojima su ruine, nedovršene zgrade, rupe na putevima, neuredne ograde i drveće sa kojih grane vise do puteva, naravno sve to začinjeno kišom, koja je u Londonu normalna, dobija na dramatičnosti i na sve to da bi došli do gostujuće tribine morate proći ispod nadvožnjaka ispod kojeg autobus ne može da prođe pa je neminovno to uraditi pešaka.Uravo je taj prolaz bio mesto mnogih huliganskih napada o kojima su mi braća pričala i zato je retkost da navijači gostujućih ekipa dolaze na ovaj stadion.Na putu do stadiona nailazimo na natpise na zidovima kao što su: ”Welcome to our nightmare”, “Better go home”, “Die Hammers”, “No one likes us we don`t care”, “Fuck Yids” od koga se već polako ledi krv u žilama i preispitujete sebe da li zaista želite da radite to što radite i budete tu gde ste sada.Ja sam odlučio da idem do kraja pa šta bude jer jednom sam u Londonu i jednom ću doživeti ovo i imaću ekipi u kraju o čemu da pričam kada se vratim gajbi.Naravno sve je to začinjeno pričama koje slušam na putu do stadiona od strane ljudi koji imaju višegodišnje iskustvo u prolascima kroz upravo ovaj tunel.

Vreme do početka utakmice ubijamo u jednom od pabova koji je naravno Milvolovo utvrđenje.Posle nekoliko gutljaja svoje prve krigle piva sa vrata već čujem “Ovo su moja braća”.Bila su to dva tipa u kasnim četrdesetim koji kada su čuli moju ljubav prema Milvolu neskriveno prišli i dali do znanja da sam od tog trenutka pod njihovom zaštitom.Obojica izgledaju baš kako ih i sami zamišljate čak je i jedan od njih osnivač čuvene huliganske grupe “treatment” koja je poznata po hirurskim maskama preko lica kada kreću u akciju.Oko mene se nalazi još nekoliko tipova, veoma žestokog izgleda ali sa ne toliko godina života.Većina njih je poznata policiji odavno zbog tuča na stadionima ali i zbog nekih poslova koji nisu baš vezani za fudbal.

Ima nas oko tridesetak sada i priče koje sam bez treptaja slušao na žalost su se morale prekinuti jer je vreme za polazak na Den.Krenuli smo i kako se približavamo samom stadionu Rakim i Niki su u stalnoj vezi sa ostalim grupama navijača koji su na drugim delovima grada oko stadiona.Svi koji su nama u grupi navijaju kao da su u transu i usput piju kako i koliko samo oni to mogu.Ubrzo se na našem putu nalazi i kordon policije i mi kao u filmovima, veoma hrabro, bežimo na drugu stranu i izbijamo na taksi stanicu, gde uzimamo vozilo kako bi stigli na neki drugi način do odredišta.U jednom trenutku se taksi zaustavlja pod izgovorom da ne sme da ide dalje jer ima zabranu da se približava stadionu zbog bezbednosti.

Taksi vozilom je upravljao jedan indijac i za divno čudo je to kako je uspeo da skupi hrabrosti da tako nešto kaže a bilo je očigledno da su mu u vozilu Milvolovi navijači.Izlazimo iz vozila i u nekom trenutku nailazimo na jednu grupu navijača u kojoj niko nema ispod 40. godina.Atmosfera u grupi je potpuno drugačija i svi stoje, sa razlogom naravno, jer smišljaju plan kako da dođu do paba gde su navijači Vest Hema sa što je manje kačenja sa murijom.Niko ne peva, niko ne luduje, naravno sa razlogom.U miru nalazimo jedan pab.Nekoliko piva i Niki primeti da je ispred paba nekoliko pandura ali ne pada im na pamet da udju unutra.U nekim pabovima u Londonu postoji obezbeđenje istog koje je zaduženo za red i mir, pa koliko god ono potraje.Jedan od momaka prilazi nama sa rečima da u miru popijemo pivo i napustimo lokal.U tom trenutku se dešava nešto zbog šega sam pomislio da smo u nevolji i da se situacija neće baš dobro završiti.Jedan od momaka koje sam upoznao kada su ušli u pab je otišao do momka iz obezbeđenja i nimalo nežno razgovarao sa njim.Petnaestak minuta kasnije prilazi nam tip sa rečima|: “Sve sam sredio“.Lik iz obezbeđenja je shvatio valjda sa kim ima posla (barem sam ja tako želeo da mislim) i pustio nas da blejimo tu još neko vreme i pičimo na tekmu.Bilo nas je nekih petnaestak u pabu.“Vazduh je čist, možemo da krenemo“, neko je rekao, izašli smo na ulicu, začuđujuće nigde nije bilo pandura i mirno smo pošli do paba gde se nalaze navijači Vest Hema.

Stigli smo pred pab u kome su čekićari.“Ajde da napravimo sranje spolja, pa će oni da izađu napolje a onda udri govna” reče neko, ali ipak smo odlučili da uđemo unutra.Na naše iznenađenje kada smo ušli unutra nije bilo nikoga.Lik za šankom nam reše da su oni koje tražimo otišli pre dvadeset minuta.Ja gledam šta se dešava i shvatam da je svima žao i svi su veoima razočarani.”Sto posto su pičke znale da ih tražimo, London je mali grad, pa su zapalili.Da imaju muda čekali bi nas” rekao je Niki i krenuli smo ka stadionu u nadi da ćemo ipak sresti neku grupu navijača Vest Hema.Na putu ka stadionu pevajući pesme i na sav glas prozivajući one koji su pobegli iz paba da nas čuju i nađu nas smo ipak naleteli na pandure, opet.

”Opkoljeni ste sa svih strana, nemate kuda da bežite” čuo se glas sa megafona na druge strane ulice.”Ma ko im jebe mater, beži” reče Rakim.E sad sa jedne strane sam malo razmislio da li da bežim, jer sam u sred Londona i ne znam koliko je pametno ali opet sa druge strane samo sam se okrenuo i zapalio u pravcu kuda su svi i krenuuli.Uleteli smo u slepu ulicu.SRANJE.Murkani su nas stigli i sve nas sabili uza zid.Srećon nisu nam ništa radili a nekoliko sekundi kasnije se čula pesma „NO ONE LIKES US, NO ONE LIKES US, NO ONE LIKES US WE DON`T CARE, WE ARE MILLWALL SUPER MILLWALL WE ARE MILLWALL, FROM THE DEN.Bila je to grupa Milvolovih navijača kojoj smo, uz pratnju policije. i mi priključeni. Bilo nas je u grupi ono dve hiljade.Pola sata pre početka tekme smo stigli ispred Dena.Sada razmišljajući logično nije bilo nikakve teorije da uđemo svi na stadion za tako kratko vreme jer smo svi detaljno morali biti pretresani, kako već to biva na engleskim stadionima.

Opet se začila poznata nam pesma koju smo pevali sve vreme putovanja ka stadionu, masa je počela da se meškolji i krenula je ka kapijama prava navala na redare i pandure.Ulazili su ljudi bez kontrole, bez karte, preko pandura i redara, više nije bilo nikakvog reda jer je svima bilo bitno da uđemo na stadion a ostalima da sve prođe bez nereda.Stadion je bio prepun.Zauzeli smo celu tribinu iza gola, Den je bio pre, pre, jebeno prepun.Imao sam osećaj kao da je ceo London došao na utakmicu.Kao da Milvol i Vest Hem igraju finale FA kupa, lige šampiona ili otkud znam čega već.Stadionom se orila himna kluba “Let ’em come“ i svi, pijani, polupijani ili nadrogirani su u transu.

Skoro ceo stadion je danas izostao sa posla, škole ili nekih drugih obaveza.Gostujući navijači su bili smešteni daleko od nas na izdvojenom delu tribine predviđenom za goste i naravno da nisu mogli da nas nadjačaju jer smo urlali kao nenormalni.Na engleskim stadionima su svuda po stadionima istaknuta pravila ponašanja ali kao da ih niko osim mene nije ni video a kamoli poštovao i pridržavao ih se.Većinu vremena sam se okretao oko sebe fasciniran zaslepljenošću navijača Milvola onim što se događa na terenu tako da i nisam video trenutak kada je “neko“ od fudbalera našeg kluba bio u šansi i pretvorio je u gol.E tu tek kreće ono “spašavaj se ko može“.Neki lik koj se zove Hari Kejn je postigao gol i potrčao ka našoj tribini, a “svi“ mi se sjurismo ka njemu, neki su završili i na terenu a ja znajući šta se dešava sa onima koji ulete na teren u engleskoj opet sam bio začuđen i čekao epilog.Ništa se nije desilo ali su policija i drugi neki organi reda morali dobrano da se pomuče da masu u delirijumu vrate na tribine.

Slagao bih ako bih rekao da mi nije padalo na pamet da i ja uskočim na teren jer mi je to prilika sada pa ko zna kada ali kada sam odlučio to da uradim svi su već počeli da se vraćaju na tribinu i nisam ni koraka uspeo da napravim ka zelenoj svetoj površini Dena.Rekoh u sebi: E jebem te srećo.Utakmica se nastavlja, sada sam se malo više usedredio na tok iste ali nije bilo zanimljivo osim žestokih startova na sredini terena i po koji žuti karton na obe strane.Milvol je uspeo da sačuva rezultat golom tog nekog Hari Kejna kojeg moji domaćini Niki i Rakim nisu baš voleli jer je došao na pozajmicu iz Totenhema, kluba koji je kao i Vest Hem posebno omražen kod navijača Milvola.

Pobedili smo i to znači da ćemo sigurno igrati u doigravanju za plasman u premier ligu.Igrači prilaze da se pozdrave sa navijačima sa sve četiri strane terena a kada su došli do naše imao sam osećaj da će se tribina srušiti od skakanja, sreće, urlanja svih nas koji smo bili tu.Svi se grle, ljube, čestitaju, i mene je neko dohvatio samo nisam uspeo da vidim ko mada nekako ni ne želim da saznam.Takvu sreću niste videli nikada verujte mi.Jeste da naši klubovi igraju retko velike utakmice, osim derbija, i da se retko ima razloga za radost, osim kada se igraju evropseke utakmice i pobedi se neko bitan e pa možda ali samo možda se može porediti sa time ova radost koju sam video kod navijača Milvola koji će igrati u doigravanju za premier ligu što dakle ne znači još da će je igrati.Kultura jebote.

Nakon cele te frke oko slavlja na stadionu izašli smo napolje zadovoljni, raspevani i zaputili se ka jednom od pabova koji je tradicionalno bilo mesto Milvolovih navijača kada pobede na Denu.Usput smo u daljini videli kako murija sprovodi gostujuće navijače da ih bezbedno i bez frke vrati sa one strane Temze.pala je po koja uvreda ali sve se na tome završilo.Cirkalo se do kasno u noć, pa i ako sam bio na izmaku snaga, ja sam držao ritam sa njima.Iskreno danima mi nije bilo dobro posle toga ali sam ponosam na sebe jer sam doživeo i preživeo dolazak Vest Hema na Den i slavlje posle toga u pabu.

Teško je rečima opisati južni London, Den, navijače Milvola, kulturu južnog Londona.To se jednostavno mora doživeti jer to nije svet koji znamo, oni su za sebe i tačka.Sa tom grupom ljudi se niko ne može porediti.

To je jednostavno Milvol.

Tekst: Davor Labas