Žestok duel Antolića i predsjednika “Dinamo – to smo mi”

Foto: N1/screenshot

Zagrebački Dinamo trenutačno proživljava najbolje trenutke u svojoj povijesti. Modri su nakon 49 godina izborili europsko proljeće, ali kada su u pitanju odnosi navijača i Uprave kluba, tu nastaju pravi problemi.

Klub se posebice ne slaže s udrugom Dinamo – to smo mi, ali vrijedi i obratno. U studiju N1 televizije prvi su se put sučelili Dinamov šef sigurnosti Krešimir Antolić i predsjednik udruge koja se bori za pravdu u Dinamu, Juraj Čošić.

Potpuno oprečna mišljenja mogla su se čuti od spomenutog dvojca na pitanje o Zdravku Mamiću i činjenici da je Dinamu krenulo nakon što je on pobjegao od zakona u Bosnu i Hercegovinu.

Krešimir Antolić kaže da Dinamov uspjeh nema nikakve veze s Mamićevom odsutnošću.

“Uspjeh Dinama nema veze s time što nema Zdravka Mamića jer je Dinamo institucija i sustav koji s nekim pojedincem može biti bolji ili lošiji, ali neće prestati funkcionirati. Ovo je uspjeh kontinuiteta i strategije koja postoji više godina – i samo raste. Napravljena je nova atmosfera u gradu, jedna sinergija s ljudima i pravi uspjeh tek nas čeka.”

Juraj Čošić s tim se nije složio, nego je istaknuo da se treba boriti protiv onih koji su srušili i ruše Dinamov imidž.

”Čestitam na uspjehu, bilo je zadovoljstvo biti na stadionu, dugo smo to čekali. Napokon smo dočekali da prezimimo u Europi. Ali to ne smije biti magla pred stvarnim problemima kluba, koji ruše i opterećuju imidž kluba. Sama činjenica da je Zdravko Mamić napustio Hrvatsku dovela je do toga da se u hrvatskom nogometu puno toga promijeni. Imali smo priliku pročitati izjavu gospodina Bjelice da je, kada je došao, svih 27 igrača željelo napustiti klub.”

Goruće pitanje na Maksimiru ovih dana je i zašto je smijenjen donedavni direktor Tomislav Svetina. Dvojac na to pitanje nije dao konkretan odgovor.

”Ajmo spustiti loptu na zemlju. Uvijek nastojim biti razuman i svoje izjave temeljiti na činjenicama. Činjenica je da je kolega Svetina bio potpredsjednik kluba i član Uprave. Činjenica je da je Izvršni odbor kluba odlučio njega razriješiti. Ja nisam ovlašten da tumačim odluke Izvršnog odbora. Prema tome, špekulirati je li to vezano za ovo ili ono – bio bi to površan pristup. S kolegom Svetinom surađivao sam od 2013. godine. Svako od nas imao je svoje zadaće i ja u radu s njim nisam imao problema. 2015. smo proživljavali kritične momente kada nam je po klubu hodala policija, pravosudna tijela itd. Bili smo koncentrirani na posao i ni u jednom trenu funkcioniranje Dinama nije bilo dovedeno u pitanje”, kazao je Antolić.

Čošić je postavio nekoliko zanimljivih pitanja vezanih za Svetinu.

”Ne znam razloge, s našom udrugom nije bio u kontaktu. Mi ni s kim iz Uprave i Skupštine nismo u kontaktu. Prvi put sada javno razgovaramo o Dinamu. Moram se osvrnuti na afere. Mene osobno zanima: Zašto se nitko nikad nije oglasio vezano uz aferu SMS? Tko je odgovorna osoba iz kluba koja je kupila jacuzzi gospodinu Vargi? Je li krivac kažnjen? Je li protiv njega podnesena kaznena prijava?”

Nikada nije u potpunosti razjašnjeno je li Dinamova službena kartica ikada korištena u aferi SMS. Udruga Dinamo – to smo mi proziva čelnike kluba da su pojedinim osumnjičenicima klupskim novcem poklonjeni materijali za gradnju kuće u Belišću.

”Ajmo riješiti tu hektiku koja se stvara oko Dinama. Tko može biti odgovoran i tko može reći je li nešto kupljeno Dinamovom karticom ili nije? To je objavljeno u medijima. Ako nas netko oko toga bude pitao – ali ne predsjednik udruge Dinamo – to smo mi, nego netko čiji je to posao – mi ćemo dati odgovor. Strategija ove Dinamove Uprave je da apsolutna pažnja javnosti mora biti na igračima i trenerima, pogotovo sada kada pišemo najveće stranice svoje nogometne povijesti. Nemamo namjeru hodati okolo po Hrvatskoj i objašnjavati što svaki dan radimo da bi Dinamo funkcionirao i kakve odluke donosimo”, poručio je Antolić.

Čošić se požalio da ih iz kluba po tom pitanju već neko vrijeme ignoriraju.

”Mi ni tada, a ni sada nismo dobili konkretan odgovor na pitanje je li netko koristio Dinamovu karticu, je li pronađena odgovorna osoba, je li prijavljeno kazneno djelo… Niti smo ikada dobili odgovor na to jesu li Zdravko Mamić, Zoran Mamić i Damir Vrbanović i dalje članovi kluba. Samo ću vas podsjetiti, 25. svibnja predali smo člansko upozorenje. Početkom kolovoza poslali smo požurnicu klubu – nikada nismo dobili odgovore na sva ova pitanja.”

Jesu li Zdravko Mamić, Zoran Mamić i Damir Vrbanović članovi kluba?

“Zakon o udrugama, na koji se gospodin Čošić stalno poziva, govori o pravu svakoga člana da izvrši uvid u registar članova. Onog trenutka kada je počeo masovniji interes opće vrste za uvid u registar, mi smo uspostavili proceduru prema kojoj svaki član Dinama može izvršiti uvid u registar. Odgovorno sada kažem da od početka travnja ove godine nitko nije tražio uvid u registar članova Dinama, da je to prije nekoliko dana, nakon što je ovo izašlo van, jedna osoba to zatražila – i po toj proceduri će mu biti omogućeno. Drugo, Damir Vrbanović od 2013., a Zoran Mamić od 2017. godine nisu članovi Dinama, ne zato što ih je Izvršni odbor isključio iz Dinama, nego zato što nisu aktivirali svoje članstvo plaćanjem članarine. Zdravko Mamić je aktivni član Dinama zato što razlozi navedeni u podnesku udruge Dinamo – to smo mi nisu u skladu s tumačenjem statuta naših pravnih savjetnika. Razlozi koji su tamo navedeni nisu razlozi za isključenje Zdravka Mamića iz Dinama i Izvršni odbor nikada nije donio tu odluku. Statut kaže da će se zahtjev za učlanjenje odbiti osobi koja je pravomoćno osuđena za djela koja su nanijela štetu ugledu kluba, ili dok traju odgovarajući postupci. Što su odgovarajući procesi?” objasnio je Antolić.

Na to mu je Čošić odmah replicirao s pitanjem: “Vi želite reći da ovo nisu odgovarajući procesi?”

Pa je dobio i odgovor od Dinamovog člana Uprave i šefa sigurnosti te nazvao udrugu opsesivnom o liku i djelu Zdravka Mamića.

“Što je definicija odgovarajućih postupaka? Druga stvar, kada je netko opsesivan u odnosu na neku osobu, a ja mislim da je dio javnosti i navijača Dinama opsesivan u odnosu na lik i djelo Zdravka Mamića, onda se sve tumači kako odgovara tim osobama. Preskače se činjenica da su nepravomoćno osuđeni. Presumpcija nevinosti koja postoji već dvije tisuće godina i koja je u temeljima svih prava na svijetu kaže da se nitko ne može smatrati krivim dok mu se pravomoćnom sudskom presudom ne dokaže suprotno.”

Jedan je sudski postupak, odnosno prvostupanjska presuda, postojeći. Znači li to da je postupak u tijeku?

“Pa prema tumačenju ljudi koji su radili na statutu, nije”, kazao je Antolić nastavljajući braniti Dinamo, na što je Čošić uzvratio pitanjem:

“Što ćemo s izjavom gospodina Barišića koji kaže da ne priznaje presudu? Stavlja li sebe svjesno iznad zakona i ne priznaje presudu? Mene zanima – ukoliko ta presuda postane pravomoćna, hoće li i dalje tvrditi da ne priznaju tu presudu ili će obeštetiti klub? I još nešto, jesu li tom izjavom i odlukom koju je donijela nelegalna i nelegitimna Skupština, utjecali na obranu Zdravka Mamića?”

Antolić se za kraj osvrnuo na riječi Dinamova predsjednika Barišića rekavši da ih on neće tumačiti. Umjesto toga, iskazao je svoj stav po pitanju presuda.

“Riječi gospodina Barišića sigurno neću ja tumačiti. Ja mogu reći svoj stav – ako presuda postane pravomoćna, tad ćemo donositi odluke. U ovom trenutku presuda nije pravomoćna, donesena je u sudskom postupku koji je kontroverzan, ali moramo priznati institucije ove države. Dok god je ona nepravomoćna, i Mamić i bilo koji drugi Mamić je za mene nevina osoba. Govorite o nelegitimnoj i nelegalnoj skupštini – spustimo loptu na zemlju. Struktura upravljanja verificirana je više puta od nadležnih gradskih tijela i nadležnih inspekcija i tijela. Ako smo legalisti, ne možemo skupštinu zvati nelegalnom i nelegitimnom. Druga stvar na koju bih vam htio ukazati – jedna je stvar kad na kavi ovako pričamo, ali vi ste, gospodine Čošić, preuzeli medijsku odgovornost, dobili ste medijski prostor i morate biti odgovorni za ono što pričate. Vama se to što je Skupština verificirana ne sviđa pa govorite da je to nelegitimno. S druge strane koristite gradsko tijelo što se zove Gradska skupština pa onda, koketirajući s lijevom i desnom političkom opcijom, gurate zaključak prema kojem će se Gradska skupština protiviti preoblikovanju Dinama dok se u klubu ne provedu demokratski izbori. Znači to je kontradikcija.”

“Ja mislim da je i u Sjevernoj Koreji demokracija na višoj razini”

“Vratio bih se na legalnost. Gradski ured za upravu nije pisao taj statut. Pisali su ga ljudi iz Dinama. To što je gradski ured potvrdio taj statut ne znači da je on legalan. Svaki Zakon o udrugama je iznad bilo kojeg statuta. Gradski ured za upravu je pod ingerencijom zagrebačkog gradonačelnika Milana Bandića, koji je u cijelom ovom razdoblju bio počasni predsjednik kluba. Znači, to što je njegova ustanova legalizirala taj statut – ne znači da je on legalan niti usklađen sa zakonom o udrugama. U tom zakonu jasno piše da bi članovi udruge građana trebali i mogli sudjelovati u izboru i biti birani za tijela kluba. U Dinamu je situacija da 80 ljudi na prijedlog Izvršnog odbora čini Skupštinu. 80 od 10.000 članova kluba – to je 99,2 posto članova Dinama koji nisu imali nikakva prava na izbor. Zamislite da u Hrvatskoj 99,2 posto stanovništva nema pravo birati premijera. Ja mislim da je i u Sjevernoj Koreji demokracija na višoj razini”, završio je Čošić.

izvor: index.hr

Saopstenje Partizanovaca povodom policijske torture pred mec sa Cibonom

Posle vracanja autobusa Partizanovaca iz Kraljeva pred utakmicu sa Trentom, usledila je jos jedna nerezonska reakcija organa reda, koja je sprovedena na Dorcolu gde se jedan deo Partizanovaca okupio kako bi krenuo na mec u halu Pionir gde je Partizan igrao protiv Cibone. Partizanovci su sedeli u lokalnom kaficu gde su pevali grobarske pesme, ponasali su se kao svi navijaci koji se spremaju da krenu na utakmicu. Nije bilo ni najmanjeg incidenta, niko nije bio napadnut, u kaficu ni jedna casa nije bila razbijena, korektan odnos prema osoblju ugostiteljskog objekta a komsiluk u okolini mogao je samo da cuje pesmu u slavu Partizana. U tom momentu dolaze jake policijske snage koje blokiraju celu ulicu i kraj oko mesta gde su se nalazili Partizanovci. U pretresu automobila policija pronasla par baklji i lisena su slobode maloletna lica koja nisu imala licne karte. Oni su zadrzani u stanici milicije i nisu prisustvovali utakmici. Na sve to kazemo nije se desilo nista neuobicajeno jer smo navikli od nase policije da napravi problem tamo gde ga realno i nema. Sve bi to nekako bilo podvedeno pod navijacki zivot i brzo bi se zaboravilo, medjutim u celu ovu epizodu nicim izazvan uplice se KURIR i daje svoje vidjenje cele price.

Da li je neko platio da na ovaj senzacionalisticki nacin pisu ili to rade da bi povecali posetu na svom sajtu za nas ce ostati nepoznanica. Nas svakako niko nece pokolebati u nasoj borbi za vracanje grobarstva na mesto gde mu pripada i stoga svima porucujemo da cemo i dalje biti svuda gde nas Partizan bitke bije hej, hej hej….
JUG USTACE!!!

 

Priča: Plava Unija i Invalidi sa navijačima Arisa

Nas dvanaestak je krenulo put Vrsca sa jednim kombijem i jednim kolima.(nas dvojica BU ostali Zmajevi)Usput zezanje dogovor kako cemo da udjemo i kad smo dosli neposredno pred pocetak obesili smo Arisove shalove i na ulazu pocesmo da navijamo i da kenjamo nesto na Grckom.Ono redari i obezbedjenje jaoj pa evo jos Grka oslobodite ulaz,oni nas na Srbskom pitaju jel imate karte (koji degeni) a mi kao nista ne razumemo i samo ponavljamo ARIS ARIS…Na kraju nas poslase na blagajnu kao moramo da pazarimo kove,mi tamo sa blagajnicom na gistro Grckom jeziku drz ne daj kad ono 100 djunti ufur hi hi mi mislili da nam je trazila hiljadarku po coveku.

Kad smo usli Grci nas pitali? VOZDOVAC i tako je zajedno krenula pesma.(Imam snimljeno na fonu extra navijaju Kasho dacu ti pa ti okachi ovde na forum)
Inache njih je bilo oko 60,dosli su sa jednim busem jednim kombijem i dvoja kola.Godina imaju negde izmedju 25 i 35 s tim sto imaju i par Cincara.

Jebi ga razlikuju se od nas kad su otvorili autobus unutra putne torbe,presvlache se,ne znam koliko kartona koka kole kisele vode jebem li ga bas kao srednjoskolska exkurzija.Mi za Burgas ruke u dzepove pasos i pichi… U poluvremenu i na kraju tekme smo se zajedno slikali,okachili su i zastavu Zmajeva Shizofrenia sa Grckom zastavom.

S kim god sam prichao pitam ga za Zorana Lonchara svi se oduseve Zokijem,jedan chak pocheo da se krsti,objasnjavam im kako je on nas igrach,a kasnije je trenirao Vozdovac,oni to vec znaju…Dobili smo mnogo salova i majica na poklon,sve u svemu simpatichni Grci i lepo gostovanje,ali bi opet 10 ovakvih menjao za jedno nase i to makar u B. Polje,ali jebi ga obaveze…Dok sam stajao sa njima razmisljam kao Aris,ne znam,neki se loze na druge inostrane klubove,ma boli me kurekanja za sve njih samo je jedan OFK BEOGRAD.

Slaninari u Makedoniji na rukometu

Krecemo iz NS oko 7:15 nas 16 plus dvojica iz SG. Jedan veliki minus za brojnost. Mislim da je trebalo da nas ide minimum 30 s obzirom da je ino gostovanje posle toliko godina, da nije daleko, zbog same vaznosti utakmice…

U busu dobra zajebancija ali sa stalnom nestasicom alkohola sto zbog murije u NS, sto zbog slabog izbora istog na pumpama, sto zbog nekih drugih stvari. Sve u svemu negde do Vranja smo se taman malo primili, a tamo smo pravili pauzu u Go West-ovoj kafani iz vojnickih dana. Jedan zanimljiv detalj iz kafane. Lik iz SG i ja pisamo u WC-u kad ovaj provali dva narkosa unutra.

Ni pet ni sest u sve dresu i salu Vose lik se predstavi kao murija i postroji ih uza zid, pretrese ih i krene da ih napusava. Umro sam od smeha.
U Skopje stizemo oko 5h. Trazimo neku pravu kafanu ali tamo sve neki fensi kafici u kojima sve neka strana piva medju kojima i MB i Weifert. Posle dva piva idemo u dvoranu gde nas ceka 8 momaka iz Firme koji su dosli vozom.

U dvorani paklena atmosfera prva dva seta u kojima verovatno nismo ni imali sanse da se cujemo. Mislim da bi sa ovakvom publikom nasi odbojkasi ostvarivali mnogo bolje rezultate cak i u odnosu na ovogodisnje. U skladu sa njihovom zastavom “mentalitet” posle izgubljenog drugog seta publika se utisava i tada dolazi do izrazaja nase sasvim solidno navijanje s obzirom na brojnost. Utakmica se zavrsava u nasu korist, proslavljamo pobedu zajedno sa igracima pevajuci onu cuvenu “U Evropi ima jedan grad…” Sve pohvale Branku Roljicu koji se vratio sa nama u busu kuci.

Na kraju prozivanje Bata Grbe dok intervjuise trenere na sta makedonski policajci umiru od smeha.
Po izlasku iz dvorane nas cuveni moler izvodi svoj performans koji nazalost nismo uspeli da uhvatimo okom kamere mada nas je sve po propisima unapred upozorio. JBG!

U povratku svi smoreni spavaju sto je i za ocekivati posle toliko alkoholisanja.
Toliko.

Pravila koja navijaci traze da se uvedu u fudbal

Manifest AS Roma ULTRAS:
Vreme je da svi fanovi fudbala shvate sta se desava izmedju UEFA, FIFA i televizijskih kompanija, zajedno sa nacionalnim ligama.
Namera celnih ljudi evropskog fudbala je da stvore evropski sampionat u kome bi ucestvovali vodeci klubovi iz svake drzave.
Ocigledno manji klubovi bi bili unisteni, ne bi imali dovoljnu gledanost sto putem TV sto na samim stadionima.
Ovo bi im donelo ogromnu dobit zahvaljujuci TV pravima i rasprodatim stadionima.
Ocigledno je da se vodi borba za pridobijanje TV auditorijuma (vecim delom) koji je u porastu, i publike na stadionu (manjim delom) koja ce ili nestati ili ce biti oblikovana po zelji celnih ljudi evropske kuce fudbala.
Za nekoliko godina fudbalski tereni ce biti prekriveni sponzorima, bice zabranjeno kacenje zastava na ograde zato sto ce prekriti raklame (pogledajte novi stadon fudbalskog kluba Ajax). Trudice se da nateraju fanove da izbegavaju velike zastave, baklje itd. Bice podpomognuti medijima, koji prave rubrike o najglupljim stvarima koje se desavaju medju navijacima. A onda za nekoliko godina dresovi nasih timova (da, dresovi, poslednja stvar koja nam je ostala) ce biti ispunjeni sponzorima, kao bolidi F1.
Buducnost je odredjena: ona pripada umerenim navijacima.
Vise nema mesta za ultrase.
UEFA direktori su rekli da navijaci moraju sedeti.
Ne zele navijace koji su aktivni za vreme utakmice, takvo sudelovanje mozete naci u pozoristima i bioskopima.
Ovi ljudi ne shvataju da su nasi klubovi za nas vera, da su njihovi simboli istetovirani na nasim rukama, a dresovi (za ljude kao mi) predstavljaju nase gradove.
Navijacke grupe sirom sveta moraju se ujediniti (samo ovaj put) i glasno protestvovati protiv fabrike fudbala.

 

MANIFEST

Pravi navijaci bi zeleli ova pravila u fudbalu:
1. Kupovina i prodaja igraca se moze vrsiti pre pocetka sezone, nikako u toku sampionata.
2. Slobodu da se iskaze radost nakon postignutog gola,posto je moguce nadoknaditi izgubljeno vreme.
3. Sve utakmice u ligi se moraju odigravati u isti dan i u isto vreme.
4. Ogranicenje broja stranaca u klubovima, zato sto zauzimaju mesto mladim fudbalerima tih nacija.
5. Igrac koji potpise ugovor sa klubom a u medjuvremenu dobije bolju ponudu od drugog kluba mora sacekati godinu dana pa tek onda preci u taj klub.
6. Onemoguciti da jedan covek bude vlasnik ili vlasnik veceg dijela akcija u dva kluba
7. Vratiti stari Kup Sampiona. Apsurdno je da tim koji nikada nije osvoji sampionat (kao Parma u Italiji) osvoji Ligu Sampiona.
8. Brojevi na dresovima od 1 do 11
9. Zabraniti klubovima da karte za gostujuce utakmice daju turistickim agencijama.
10. Zadrzati svake godine tradicionalne dresove
11. Bez imena igraca na dresovima

 

Ultras grupe ili pojedinac koji se tako osjeca bi trebao:

1. Da odbija svaki kontakt ili pomoc od strane kluba
2. Da odbija svaku “pomoc” od strane policije: policija je tu da kontrolise, ne da pomaze.
3. U okviru jedne navijacke grupe treba biti vise zasebnih.
4. Odlaske na gostovanja treba raditi u svojoj reziji.
5. U kordinaciji sa ultrasima drugih timova glasno protestvovati ?to damage TV product ?
6. Krsiti svaka ogranicenja donesena od predpostavljenih: npr. Ako kazu: “zabranjeno vam je da idete na gostovanja”, ultrasi bi trebali na ista da idu pa makar se smestili u sred protivnickih navijaca, kao osamdesetih.

Svako bi trebao da ima svoje misljenje o ovome to je ono sto nas cini Ultrasima!

Rekorder po broju gostovanja!

 

Ovaj čovek je u 2012 odradio neverovatnih 63 gostovanja za Moskovski Dinamo u raznim sportovima u kojim Dinamo ima tim!
Naravno za gostovanje se računaju utakmice van Moskve i Moskovske oblasti!

Hokej – 17 ( Kazanj-2, Nižnekamsk, Ufa, Nižni Novgorod-3, Sankt-Peterburg, Omsk, Magnitogorsk, Ekaterinburg, Čeljabinsk, Bratislava, Prag, Minsk, Novosibirsk, Novokuzneck )

Košarka – 12 ( Uhta, Toboljsk, Nižni Tagil, Novosibirsk-2, Barnaul-2, Surgut, Krasnojarsk, Saransk, Rjazanj, Saratov )

Fudbal – 9 ( Sankt-Peterburg-3, Ekaterinburg, Krasnodar, Nižni Novgorod, Kazanj, Saransk, Grozni )

Košarka žen. – 6 ( Kursk, Ivanovo-2, Sankt-Peterburg, Ekaterinburg, Novosibirsk )

Hokej sa loptom – 5 ( Murmansk, Arhangeljsk-2, Kazanj, Kirov )

Odbojka muš. – 4 ( Harkov, Jaroslavlj, Minsk, Belgorod )

Odbojka žen. – 4 ( Novi Urengoj, Kazanj, Omsk, Voronež )

Vaterpolo – 3 ( Volgograd, Kiriši, Kazanj )

Mini-fudbal – 2 ( Ekaterinburg, Jugorsk )

Fudbal na pesku – 1 ( Samara )

Istorija Juventusovih navijaca, medjusobni sukobi i borba za prevlast na tribini…

6 Januar 2005 je bio kljucan datum u istoriji najstarije i najvece grupe medju juventusovim fanovima. Posle utakmice Parma-Juventus glavni u ekipi fightersa su odlucili da udju na teren sa namerom da se obracunaju sa Parminim ultrasima.Rezultat je bio porazavajuc 19 navijaca je uhapseno a pola od njih su bili vazni ljudi i vodje.

Posle meca kritike na racun njih su bile nepodnosljive,grupa nije mogla da funkcionise bez najvaznijih ljudi.

Glasine o raspadu su odavno krenule ali niko nije mogao da veruje da ce se to stvarno desiti.Dva glavna coveka grupe,tacnije dva brata dobili su zabrane i nisu mogli da ucestvuju u radu Fightersa.13 Februara na dan utakmice protiv Udinezea la curva Sciera je totalno promenjena,Fightersi su se i zvanicno raspali i njihov trans je izbacen sa tribine,zajedno sa njima izbaceno je i oko 30 razlicitih podgrupa.Tribinu i glavnu rec preuzimaju Drughi koji nisu postojali jos od 1996 god.

Drughi transparent je ponovo okacen na centralni deo tribine,pored njih svoj trans stavlja i grupa Arditi (ex Fightersi),Milano (novi trans Vikinga) i baneri razlicitih sekcija drughija.Na toj utakmici iznet je i trans koji je glasio “Sve sto se vraca nikad nije gotovo…mi smo kao i nasa ubedjenja….Besmrtni”

Juventini su poceli tihi protest protiv Figtersa u sezoni 2003-04,neke grupe su pocele da osecaju blagi prezir prema vodjama zbog saradnje sa upravom kluba kao i zbog ucestalih primera mesanja politike i fudbala,primer,na utakmici protiv intera pevane su fasisticke himne i pesme sa cime se nije slagala umereno desna strana tribine koji su hteli da ostave politiku po strani dok igra Juve.

Kulmincaija se desila na utakmici protiv Milana kada su vodje prodavale karte na crno i time sprecili dosta redovnih navijaca da prisustvuju mecu,naravno vodje nisu obracale paznju na tribinu jer su uzimali pare za sebe.
Dosta ljudi ih je kritikovalo i zbog grba koji su koristili levicari 1977 godine kao i zbog engleskog imena,naravno to je bilo paradoksalno da grupa ima englesko ime posle desavanja na Hejselu,kao i dosta drugih stvari, na primer gramaticke greske na zastavama,neuspele koreografije kao i sama cinjenica da Fighterse nije bilo briga sto im se protivnicki navijaci komotno setaju po gradu kao i ispred same tribine.

Grupa je vodila jedan tip diktature svi su morali da budu Fightersi,zbog toga su se neke vazne grupacije i raspale poput Drughia,Area Bianconera,Vecchia Guardia…

Svi se secamo cuvenog transa Ciao Dino koji je bio okacen na Dele Alpiju,vazan clan Drughia je uhapsen 1989 zbog kradje i ubistva pusten je na slobodu priblizno kad su i vodje Fightersa uletli na teren i time svesno dobili zabrane.Koincidencija ili namerno ???
Posle raspada Fightersa neki od clanova su presli u novu grupu Arditi Amici di Nessuno prevod bi otprilike glasio Ratni Veterani bez prijtelja.Posle nekog vremena Drughi su ih naterali da skinu taj deo Amici di Nessuno.

Arditi i Drughi su delili tribinu na dva dela,Arditima levi deo dok su drughi uzeli desni,grupa Viking je delila sa njima tribinu (na domacim utakmicama pod zastavom Milano,jer im uprava nije dala da kace oficijalnu zastavu koja je sluzila za gostovanja)

Nucleo i jos neke grupe su pomerene na treci prsten starog Dele Alpija.
Novoj-staroj grupi pocetak nije bio lak,nastala je mala anarhija navijanje su vodile sve tri ekipe na tribini…ali posle nereda u Firenci protiv policije kao i napada na navijace Liverpula sve se polako vracalo na svoje mesto,jos je tu bilo zamerki tipa da su clanovi drughia mladi i neiskusni za vodjenje jedne velike tribine koja je imala navijace iz svih regija Italije sto znaci vise razlicitih mentaliteta.

KULMINACIJA SUKOBA NA TRIBINI

Tri navijaca pripadnici drughia napali su i izboli jednog pripadnika ex-fightersa (Arditi) Tenzija na tribini je pocela da raste,Arditi i Drughi nikako nisu mogli da funkcionisu zajedno,sve je vise bilo medjusobnih sukoba.
Na tradicionalnom okupljanju Juventusovih navijaca se videlo da sa tribinom nije sve u redu,Viking Milano je odbio ucesce na manifesticiji….

Mec protiv Alesandrije ,igraci nisu ni usli na teren a 5 razlicitih grupa se zestoko sukobilo ispred stadiona tacnije Viking,Tradizione (ex-fighters),Arditi,Irriducibili Vallete i Drughi.Rezultat sukoba 50 privedenih i nekoliko izbodenih,a medju izbodenim je bio i Geraldo Mocciola poznatiji kao Dino.Tribina je bila u rasulu,pojavila su se nove grupe koje se nikako nisu slagale:Tradizione (jos jedna frakcija Fightersa,osnovana od strane dva brata koji su bili vodje) i Irriducibili Vallete su se vratili posle duze zabrane dolaska na stadione,Viking Milano nikako nisu voleli vodecu grupu tribine…..sve grupe su htele da vode tribinu,sve se cinilo bezilazno dok Juve nije prebacen u seriju B izgleda da je to pozitivno uticalo na grupe sa Curve Sciere (tribina na dele alpiju)

Prica o Antoniju De Falkiju

Antonio je 19-ogodisnji navijac Rome koji je vec u tim godinama bio jedan od najvernijih navijaca Rome i nije propustao nijednu utakmicu rimskog kluba. Nakon gostovanja u Komu odlucio je i pored majcinog ubedjivanja i negodovanja da ipak ide u Milano. I pored velike mrznje romanista i milaneza Antonio je sa grupom prijatelja odlucio da na putovanje ne ide organizovanim prevozom vec da odu vozom. U Milano su stigli rano ujutru sa jos jednom grupom Rominih navijaca koji su odlucili da ostatak grupe sacekaju na zeleznickoj stanici. Medjutim zajedno sa još trojicom prijatelja Antonio je odluči da se uputi ka San Siru više “na svoju ruku”, istupanjem od ostatka ljudi iz grupe. Sa žuto-crvenim šalovima skrivenim ispod jakni, oni su već oko 11:30 bili ispred San Sira (utakmica je počinjala u 16č).

 

 

Ubistvo je počelo sa osmehom i nevinim pitanjem: “Izvinite, imate li cigaretu?” Antonio de Falchi je upravo sišao sa tramvaja sa svojim prijateljima, hodao je dve stotine metara između terminala na 24 u Piazzale Akum do tribine  broj 16. San Siru, one koja je rezervisana za posetioce. Nekoliko metara od vrata su sreli dečaka od oko osamnaest godina.

Dečak traži cigaretu, ali Antonia upućuje u zamku i pokušava da reaguje skrivajući rimski naglasak. Drugi pokušava ponovo: “Da li znate koliko je sati?”, A Antonio: “Pet minuta do podneva”. Ali ovog puta rimski dijalekat izlazi jasno, nepogrešivo; to je njegova smrtna kazna. Dečak u farmerkama ima potvrdu da je ispred “neprijatelja”, vraća se i pravi gest. Iza betonske zgrade, neka vrsta kružnog bunkera koji je deo gradilišta za treće faze prstena, niče najmanje trideset ljudi, svi su mladi, neki vrlo mladi. Oni žure prema četvorici momaka koji pokušavaju pobjeći.

 

 

Rimski akcenat odao je Antonija, i u istom trenutku su se sva četvorica dala u bežaniju…Ova trojica već uveliko uhvatiše maglu, za razliku od Antonija koji se sapleo i pao. To je bila odlična prilika za tridesetak milanista da ga dobro ispesniče…umesto par masnica i preloma kao što to obično biva, Antonio ostaje potpuno bespomičan na zemlji. Decak od tek 19 napunjenih godina, duge kose , visok i suvonjav ostaje da lezi na plocniku. Posle 30 sekundi, milanisti su se razbežali do dolaska policije. Ubrzo stižu ambulantna kola, međutim, Antonio je već na putu do bolnice preminuo. U međuvremenu je policija u blizini stadiona privela trojicu sumnjivih navijača Milana.

 

Romini navijaci vec godinama prave grafite, zastave pa i koreografije sa Antoniovim likom, a njegova smrt je jedan od razloga zbog cega ce sa Milanezima ostati zakleti neprijatelji…

Radovic Aca, tragedija na derbiju…

Sedamnaestogodišnji Aleksandar Radović iz Opova je došao da bodri svoje ljubimce u “večitom derbiju”, ne sluteći da će to biti poslednja fudbalska utakmica kojoj prisustvuje

Te subotnje večeri Opovo je bilo najtužnija varoš na svetu. Tuga, teška kao olovo, pritiskala je sve njegove šorove. Ta štura zvanična vest kao bodež je pogodila u srce pet hiljada duša ovog pitomog banatskog mesta. Tog dana se u Beogradu igrala fudbalska utakmica između “Partizana” i “Crvene zvezde”. Mnogo je njihovih mladića otišlo da gleda taj kobni sto trinaesti “večiti derbi”.

A vest je bila strašna.

Videli su, televizija je prikazala, zlo se nadvilo nad ovom beogradskom fudbalskom arenom. Stadion je goreo. Pucalo se i lomilo. Jedna od raketa je pogodila sedamnaestogodišnjeg A. R. iz Opova. Tako je javljeno. Bio je na severnoj strani, među “Zvezdinim” navijačima. Prevezen je u Urgentni centar, ali mu nije bilo pomoći.

Dežurni lekar je saopštio da je preminuo.

Tu najdužu opovsku noć mnogi su probdeli pred kapijama svojih kuća i u centru varoši. Ugasla je i poslednja nada. Brzo se pročulo da je taj nesrećni mladić zaista njihovo dete, njihov Aleksandar Radović.

– Naš Aca – širilo se šapatom.

Iz stana u prizemlju višespratnice na početku Ulice Borisa Kidriča čuo se samo plač i lelek.

“Bio je naš ponos”

Mnogo je ljudi od te noći prošlo kroz dom Radovića. Da im kažu da tuguju sa njima. Za nesrećne roditelje, oca Tomislava, agronoma i direktora tamošnjeg PKB-ovog preduzeća, i majku Slavku, nastavnicu hemije, nije bilo reči utehe. Skrhana bolom neutešno je plakala i Acina starija sestra Vesna, student Više turističke škole u Beogradu.

Prvi novembarski dan je bio sunčan kao usred leta. U Opovu mu se niko nije radovao. Bio je to treći dan tuge za Aleksandrom Radovićem.

Ljudi nisu mogli da se pomire sa užasnom istinom da više neće videti tog divnog plavookog mladića i njegov osmeh. U grupama su dolazili pred kuću tuge. U trosobnom stanu Radovića nije bilo mesta za sve. Zato se čekalo na malom platou.

Tog ponedeljka je trebalo da dovezu Aleksandrovo telo. Čulo se da će biti sahranjen sutradan.

– Joj, ja ovo neću preživeti – duboko je uzdahnula uplakana devojka.

Kraj nje je za Acom tugovala i njena drugarica.

– Bio je naš najomiljeniji komšija. Volelo ga je celo Opovo.

Oni stariji, koji su se tu našli, poznavali su Acu odmalena. Miodrag Dragović sa Acinim ocem druguje dvadesetak godina. Kolege su na poslu.

– Kada sam čuo onu vest u subotu uveče, sve mi je bilo jasno – reče nam Acin “čika Dragović”. Tako ga je zvao. – Mislio sam da je Toma bio sa njim. Uvek su ranije na derbije išli zajedno. Bili su pravi drugari. Aca je bio Tomin i Slavkin, ali i naš ponos. Bilo je to dobro, zdravo i pametno dete. Fudbalski talenat, perspektivni centarfor našeg “Omladinca”. Mnogo je voleo “Zvezdu”, odmalena. Obećavali mi njemu, dok je bio mali, “Partizanov” dres da ostavi “zvezdaše”. Šalili smo se, a on ne pristaje, ni za šta.

Sedeo je tu i postariji čovek, duboko izboranog lica. Cigareta mu je vidno zadrhtala u ruci. Potresle su ga te reči. Oči mu zasuziše. Đura Koran mu je ime. Doskora ekonom u opovskom “Omladincu”.

– Da, naš centarfor – prozbori tiho, više za sebe, pa podiže glavu. – Dete za primer. Malo je takvih momaka. Poštovao je nas starije, onoliko! Ne umem ti ja o Aci onako kako on to zaslužuje. Zlato, zlato, eto to je on bio.

O tragično nastradalom Aleksandru Radoviću bio je pun hvale i Luka Četnik, direktor opovskog fudbalskog kluba. “Omladinac” se takmiči u Vojvođanskoj ligi, u grupi “istok”.

– U našoj omladinskoj selekciji Aca je bio golgeter – kaže prvi čovek “Omladinca”. – Bio je najbolji među vršnjacima… Tih, nenametljiv, disciplinovan, veliki borac, hrabar i fer u duelima. Očekivali smo da igra za seniore. Dan pre ove tragedije rekao mi je da ne može to da prihvati. “Plašim se, čika Luka”, kaže, “da ne popustim u školi”. Kakva tragedija!

“Sručio se kraj mene”

Iz kuće žalosti izašao je mladić obučen u crno. Milan Terzić. Aleksandrov vršnjak i najbolji drug. Bili su nerazdvojni, rasli su na istom spratu. Obojica beogradski gimnazijalci, vrlo dobri đaci, učenici trećeg razreda. Aleksandar u Prvoj, a Milan u Petoj beogradskoj.

Milanu je teško. Pokušava da bude pribran. Često duboko uzdahne i zavrti glavom. Ne može da shvati da nema više njegovog Ace.

– Voleli smo iste stvari, sport najviše – pričao nam je Milan. – Zajedno smo trenirali fudbal i obojica navijali za “Zvezdu”. Utakmice između “Zvezde” i “Partizana” gotovo da nismo propuštali. Ti “večiti derbiji” bili su nam strast. Naročito fudbal, ali i oni u košarci i rukometu.

Svakim danom su do škole putovali trideset pet kilometara u jednom pravcu, ali im nije bile teško da zbog utakmice u Beograd dođu i subotom.

– Od poslednjih dvadesetak fudbalskih derbija Aca i ja nismo propustili nijedan – nastavlja Milan svoju tužnu priču. – Ranije smo išli sa roditeljima, a u poslednje vreme sami. Prošle subote nam se pridružio i Perica Polimac. Bili smo, kao i uvek, na “Zvezdinom” “severu”, negde u sredini. Išli smo da uživamo u fudbalu i u toj atmosferi, a ne da pravimo nered. To nikada nismo radili. Onda je Milan zastao. Pogledao je ka prozoru Acine sobe, duboko uzdahnuo i raširio ruke. Kao da je hteo da vrati svog drugara, koga je voleo kao rođenog brata, da ga opet ugleda na tom njegovom prozoru.

– Posle prvog “Partizanovog” gola na severu je nastao tajac. Bilo je to u šesnaestom-sedamnaestom minutu. Na suprotnoj strani “Partizanovi” navijači su se burno radovali. Praštalo od petardi, dimnih bombi i raketa. Nas trojica smo stajali. Na dva-tri metra od nas primetio sam da nešto leti ka nama. Čuo sam Acin krik. Sručio se kraj mene. Taj beli predmet, nalik na čep od šampanjca, kažu da je bila neka raketa, pogodio ga je u prednji deo vrata. Zario mu se ispod jabučice. Tada je počelo da varniči, kidalo mu je grudi, gušilo ga. Krv mu je šiknula i oblila ga po licu. Pridigli smo ga, pokušavajući da mu pomognemo. Prihvatio sam ga u naručje. Nije stigao ništa da kaže… Bio sam nemoćan, a umirao mi je na rukama. Sve je trajalo kratko, možda desetak sekundi, a činilo mi se kao večnost. To čudo ga je pogodilo pod uglom od devedeset stepeni. Siguran sam da nije moglo da doleti sa severne tribine. Došlo je to sa “juga”.

Policajci su se brzo stvorili kraj njih. Prihvatili su Acu i odneli ga do sanitetskih kola. Posle toga je na severnoj tribini “Partizanovog” stadiona nastao haos. Pobesneli “zvezdaši” lomili su stolice i bacali ih na sve strane. Doduše, počelo je to još na početku ovog meča. Bila je to osveta “delija” za lom koji su “grobari” napravili na “Marakani” u prethodnom derbiju.

Stolice trojice mladića iz Opova ostale su čitave do kraja utakmice.

Milan Terzić i Perica Polimac dali su inspektoru svoje lične podatke i broj telefona Acinih roditelja.

– Tada su nam rekli da je Aca živ i da lekari nastoje da ga spasu – nikada Milan neće zaboraviti te trenutke. – Posle pola sata čuli smo da je umro. Ne znam kako sam se vratio kući. Bio sam u šoku. Najteže mi je bilo kad sam stigao do naše zgrade. Bio sam sav krvav kad sam ušao u stan Acinih roditelja. Još čujem njihov plač. Te slike su mi stalno pred očima. I u snu i na javi.

Iz Milanovih grudi se oteo još jedan dubok uzdah. U tom času sivi “volvo” sporo se približavao zgradi na početku glavne ulice u Opovu. Kroz zatamljena stakla se nazirao beli kovčeg.

Iz stana Radovića se čuo plač. Svog Aleksandra su dočekali njegovi najmiliji. U očima majke Slavke i sestre Vesne više nije bilo suza. Kovčeg sa Acinim telom izneli su njegovi najbolji drugari. Među njima i njegov Milan.

Tomislav Radović je prišao svom mrtvom jedincu. Rukama je obgrlio kovčeg, spustivši glavu tamo gde su bili Acini obrazi. Tiho mu je šaputao kroz suze.

– Aco, naše jedino muško, naša nado – ote se iz grudi njegove ujne Mace.

Njegova baka Ivana je kršila ruke. Potoci suza slivali su se niz obraze tetaka i sestara Aleksandra Radovića.

Prazno mesto u klupi

Acini drugari iz razreda tog ponedeljka su bili u popodnevnoj smeni. U trećem jedan Prve beogradske njegovo mesto ostalo je prazno. Na prvoj klupi do katedre veliki buket belih hrizantema i Acina slika.

Vest o Acinoj pogibiji Mihajlo Ćulum, njegov razredni, čuo je iste večeri.

– Odmah sam se uhvatio za glavu i rekao: “To je moj đak, moj Aca”. Njegove drugarice i drugovi javljali su mi se do duboko u noć. Sutradan, u nedelju, otišli smo njegovoj kući u Opovo. Deca su ridala od bola. Svi su tugovali za njihovim Acom. Bio je omiljen, obožavali su ga, ja sam to znao. U Prvoj beogradskoj gimnaziji tog prvog novembarskog dana bilo je tiho i na odmorima. Tom tišinom kao da su vršnjaci iz škole odavali poslednju počast preminulom Aleksandru Radoviću.

– Ponekad bih došao neraspoložen na čas – seća se Acin razredni. – Bilo je dovoljno da pogledam njegove plave, uvek nasmejane oči, pa da se razvedrim. Njegov osmeh mi je ulepšavao dan. Bio je jak vrlo dobar đak. Putovao je iz Opova, a samo jedanput se dogodilo da zakasni. Bilo je to u prvom razredu. Taj izostanak je opravdao potvrdom da se “Lastin” autobus tog dana pokvario. Eto, kao da i Bog uzima najbolje.

Drugari iz razreda su tužni i ljuti na vinovnike za smrt njihovog vršnjaka Ace.

– Za Acinu smrt nije kriv samo onaj koji je ispalio tu raketu već i ljudi iz “Partizanove” uprave koji ga nisu sprečili da sa njom uđe na stadion – bio je izričit Marko Lovrić. – I oni treba da sednu na optuženičku klupu.

U radnom stolu u sobi Aleksandra Radovića bile su složene sve ulaznice sa derbija. U njegovom računaru se nalazila kompletna statistika poslednjih dvadesetak susreta “večitih rivala”.

– Možda će krivca za smrt mog sina pronaći i osuditi. Ali to neće vratiti našeg Acu – govorio je svojim prijateljima Tomislav Radović.

U utorak, 2. novembra, na opovskom groblju je sahranjen mladi Aleksandar Radović. Prva žrtva naših fudbalskih arena. Svi koji su ga poznavali i voleli suzama i cvećem ispratili su u nezaborav plavookog opovskog anđela.

Oni su uneli i ispalili rakete

Pred zaključenje ovog broja, MUP Srbije, Sekretarijat u Beogradu, saopštio je da su posle tragičnog događaja na “Partizanovom” stadionu privedena 154 lica. Potpukovnik Mijodrag Gutić je izjavio na konferenciji za novinare da je krivična prijava podneta protiv desetorice punoletnih lica.

U istrazi je utvrđeno da je Zoran Živanović zvani Čegi (1967), vođa “Partizanovih” navijača, od nepoznatog lica kupio šezdeset baklji i deset signalnih raketa. Sat pre početka utakmice predao ih je u torbi Časlavu Kurandiću (1971) a ovaj je uz pomoć Branka Vučićevića, ekonoma kluba, ubacio na stadion. Kroz prozor svlačionice kadetskog tima paketi su predati Goranu Matiću iz Beograda i Draganu Petroviću iz Valjeva.

Zoran Živanović Čegi je naprave preuzeo na južnoj tribini i podelio ih je navijačima.

Prema Gutićevim rečima, nesumnjivo je utvrđeno da su signalne rakete ispalili Majk Halkijelvić (1975) iz Krnjače, Nenad Kecojević (1976) iz Malog Mokrog Luga, Aleksandar Aleksić (1975) iz Krnjače i Zoran Jovanović (1974) iz Beograda.

– Oni su na sudu rekli da nisu znali da su to rakete, već da su mislili da su petarde. I svu odgovornost svaljivali na ekonoma kluba. Kad smo mi tražili odgovornost za ekonoma, rečeno nam je da je dobio otkaz. Suđenje je bilo pravo mučenje za roditelje i mene. Niko od okrivljenih nam nije izjavio saučešće, a prisutni navijači su čak likovali zbog blage presude. Osuđeni su na 8 do 23 meseca zatvora, ali nisam sigurna da su uopšte bili na izdržavanju kazni – kaže Vesna, koja je išla na sva ročišta.

Suđenje u Drugom opštinskom sudu trajalo dve godine. Četvoro sudija se promenilo, kao i mnogo veštaka i advokata. Umesto za ubistvo, osumnjičeni su se teretili samo za remećenje javnog reda i mira, kao da su učestvovali u tuči.
Majka nastradalog mladića, profesorka hemije Slavka Radović, kako tvrdi njen suprug, zbog tuge i stresa tokom suđenja dobila je najpre visok pritisak, pa dijabetes, a onda i moždani udar.
Acin pogreb je bio targičan. Iza belog kovčega koji su poneli Acini drugovi formirala se nepregledna kolona drugova, rođaka i poznanika. Dok je tužna povorka prolazila Opovom, ovom vojvođanskom varošicom odjekivali su samo jecaji i zvuci posmrtne muzike. Na poslednjem ispraćaju vatrenog “delije”, obučeni u trenerke, od ostalih su se izdvajali samo prvotimci Crvene zvezde i drugovi iz lokalnog kluba Omladinac, u kome je Aca igrao na mestu centarfora. Pored fudbalera Crvene zvezde, sahrani je prisustvovao i kompletan stručni štab ovog kluba, na čelu sa Draganom Džajićem i Vladimirom Cvetkovićem.

Dok je ožalošćena porodica već dopratila telo do večnog prebivališta, začelje kolone još je bilo daleko od groblja.

Veliki broj “delija” sa crveno-belim šalovima ispratio je svog druga sa tribina a na kovčegu je bio i venac od Crvene zvezde. Dok su odjekivali zvuci melodija “Tiho noći” i “Na te mislim”, sahranjen je Aleksandar Radović.

Aco, neka ti je laka zemlja.

Uhapsen jos jedan vidjeniji Grobar zbog posedovanja droge i nelegalnog oruzija!

Majk Halkijević (42), pripadnik navijačke podgrupe Partizanovci  uhapšen je danas zbog rasturanja narkotika i nelegalnog posedovanja oružja.

Prilikom pretresa njegove kuće u naselju Borča, policija je, kako se nezvanično saznaje, pronašla nekoliko komada vatrenog oružja i municije, kao i izvesnu količinu narkotika.

– U pretresu objekta pronađen je automatski pištolj marke “škorpion” sa petnaest metaka i prigušivačem, kao i još jedna kutija sa oko 20 metaka istog kalibra. Osim toga, pronađeni su i paketići heroina premni za prodaju, ali i vaga za precizno merenje kakve se obično koriste za spremanje narkotika za prodaju – kaže izvor.

Osim toga, kod huligana je pronađen i gasni pištolj, ali i lisice.

Halkijevic je bio jedan od optuzenih za smrt navijaca Crvene Zvezde Aleksandra Radovica na vecitom derbiju kada je pogodjen signalnom raketom u vrat. Za to ubistvo osudjen je na 23 meseca zatvora…