Jedna od jačih europskih sezona za Bad Blue Boyse svakako je bila 2008./09. Po svim segmentima grupa je bila u samom vrhu navijačke scene ne samo na Balkanu, već i u Europi. Brojnost na domaćim utakmicama je bila respektabilna, gostovanja su bila kvalitetna, a navijanje, koreografije, bakljade i šore su bili na visokom nivou. Razlog tomu je bila kvalitetna i brojna ‘prva ekipa’ koja je stasala iz mlađe generacije koja je od početka 2000.-ih polako preuzimala primat unutar grupe.
Zagreb City Boysi, Sepre, Agrami, TM-i bili su samo dio ekipa unutar BBB-a koje su ‘harale’ hrvatskim i europskim stadionima. Iako najveći dio grupe nije mogao smisliti Zdravka Mamića i njegov način vođenja kluba još nije bilo otvorenog rata s upravom kluba, a samim time i represija je bila podnošljivija. Bila je to posljednja sezona u kojoj su Boysi stajali zajedno bez otvorenih podjela i sukoba između anti-Mamić i pro-Mamić kampa. ‘Mamićevci’ su bili daleko malobrojniji, ali je među njima bilo ljudi koji su bili dio tzv. ‘interventne’ postrojbe BBB-a. No, to je druga priča.
Euro sezona 2008./09. je obilježena tučnjavama s protivničkim navijačima na gotovo svim gostovanjima na kojima su Boysi pratili Dinamo. U kvalifikacijama za Ligu prvaka Dinamo je igrao protiv Linfielda i Shakhtara. Na oba gostovanja je bilo čarki s protivničkim navijačima, a u Donetsku je u tučnjavi s domaćim huliganima jedan od Boysa završio s porezotinom od noža na ruci, srećom bez ozbiljnijih posljedica.
Kako je Dinamo ispao iz Lige prvaka uslijedile su kvalifikacije za Ligu UEFA, a kasnije i utakmice u sklopu tog natjecanja. U kvalifikacijama je Dinamo igrao protiv praške Sparte, a gostovanje u Pragu obilježili su neredi s policijom i sukob s lokalnom huliganskom ekipom. Nereda je bilo i u Londonu protiv Tottenhama kada su nakon utakmice Yidsi napali Boyse, no Englezi pritom nisu dobro prošli. Fokus priče bit će na događanjima u Pragu koja sam većim djelom dokumentirao foto aparatom.
Kad je Dinamo u kvalifikacijama za Ligu UEFA izvukao prašku Spartu ni sekunde nisam dvojio oko odlaska na gostovanje u jedan od najatraktivnijih gradova Europe. Veći dio grupe na put je otišao autobusima, a ostatak autima i kombijima. Nije postojao neki plan gdje ćemo se u Pragu točno naći. Nepisano pravilo grupe tada je bilo da se na europskim gostovanjima gotovo uvijek zauzmu kafići na glavnom gradskom trgu. Sa mnom su u autu bila joščetvorica prijatelja s tekmi. Svi u kasnijim dvadesetim godinama i u prosjeku s više od 100 gostovanja s Dinamom po glavi. Dakle, solidna ekipa.
Čuli smo da Pražani imaju solidnu huligansku ekipu te da bi moglo biti sukoba. U jutarnjim satima po dolasku u Prag krenuli smo prema glavnom gradskom trgu na kojem je bilo oko 150 -200 naših mlađih momaka. Alkohol je tekao u potocima te se ondje nismo htjeli predugo zadržati jer smo procijenili da bi moglo doći do bespotrebnog sukoba s policijom što nas nije zanimalo. Rekli smo sami sebi da ako se već moramo s nekim potući, neka to budu domaći huligani. Stoga smo se smjestiliu obližnji restoran gdje smo se okrijepili pivom i hranom. Par sati kasnije čuli smo zvuk policijskih sirena i saznali da su se naši na trgu potukli s policijom te da ih je dosta uhapšeno. Čuli smo se s ostatkom ekipe s kojom smo u pravilu išli na gostovanja.
Bili su to dečki iz podgrupe Zagreb City Boys i zagrebačkog kvarta Remiza. Dogovor je pao da se nađemo u jednom pubu te da zajedno idemo prema stadionu. Na dogovorenom mjestu skupilo nas se tridesetak. Uz navedene ‘sitiče’ i Remižane bili su tu jošdečki iz Španskog i nekoliko ‘egzilaca’. Ukratko, prvoklasna ekipa. Nakon čašćenja s pivom i par lajni brzine krećemo tramvajem prema stadionu. U tramvaju smo primijetili nekoliko faca u casual odjeći koje su nas snimale te smo zaključili da bi moglo doći do fajta. Bili smo u pravu. Po izlasku iz tramvaja, nakon nepune tri minute čekanja druge linije koja vozi prema stadionu, iz hodnika podzemne željeznice nahrupila je grupa od 30-40 huligana Sparte. Netko od naših samo je dobacio: ‘Opa, evo im ekipe’. Česi su izgledali opako. Svi u majicama s kapuljačama, a imali su i par baklji, teleskopsku palicu i batinu.
Mi smo bili nenaoružani. Do fajta je došlo odmah. Spartani su se silovito zaletjeli na nas. Nakon prvog naleta zbili smo liniju te smo uz povike ‘Ajmo Purgeri!’ krenuli u snažan protunapad. Češka linija brzo se raspala. Češka teleskopska palica završila je u rukama jednog od Remižana koji ju je ‘isprobao’ po tijelu njenog donedavnog vlasnika. Spartini nisu pružali dug otpor.
Ubrzo su se dali u bijeg, a par njihovih ostalo je ležati na podu. Jedan od Čeha ležao je u grču pa smo ga polegli na bok i pružili mu prvu pomoć. Ubrzo se pridigao, pružio nam ruku i otišao za svojim drugovima. Par naših imalo je tragove udaraca čeških palica po glavi, ali nije bilo ozbiljnijih povreda. Ušli smo u tramvaj i krenuli prema stadionu. Put nije dugo trajao. Sustiglo nas je nekoliko marica punih čeških specijalaca. Svi smo morali van, krenula je kontrola putnika i svi koji nisu imali domaće dokumente završili su okrenuti prema zidu obližnje zgrade s rukama na glavi.
Nekako sam se provukao iz tramvaja bez da mi policija prekontrolira dokumente te sam sve snimao fotoaparatom na što su se moje kolege kiselo smijale. Nakon pregleda murija je našu grupu pustila da nastavimo prema stadionu, ali uz pratnju.
Do tribina na kojima se okupilo oko 1500 Boysa smo došli dobro raspoloženi. Imali smo kvalitetan fajt s lokalnim huliganima, pobijedili, nitko nije završio u zatvoru, a i mi i protivnici ostali smo dobrog zdravlja. Te sezone još smo imali kvalitetnu tučnjavu s huliganima Tottenhama i brojno gostovanje u Udinama.
Sve u svemu bila je to jedna sjajna sezona za Boyse prije nego što su uslijedila znatno teža vremena za grupu. Bila je to i jedna od zadnjih sezona u kojoj sam aktivno sudjelovao u akcijama grupe i gostovanjima. No, usprkos sve jačoj represiji i padu brojnosti grupa je i dalje imala čvrstu prvu ekipu koja je imala muda stati na crtu svim protivnicima bez obzira na to bilo ih više ili manje. Malo koja grupa s ovih prostora može se pohvaliti kontinuiranim sukobima na europskoj sceni s renomiranim grupama kao što su huligani Spartak Moskve, Lech Poznana, PSG-a, Crvene Zvezde, a o ‘slabijima’ sam nešto ispričao u ovom tekstu.
BBB ZG
Kako prenose hrvatski mediji i oficijalni twiter nalog navijaca fudbalskog kluba Porto 10-ak navijaca Hajduka potpomognuti clanovima No Name Boys-a (navijaci Benfike) napali su trojicu navijaca Porta na setalistu na Hvaru prosle nedelje. Kako se na video snimku vidi Torcidasi su sa svojim prijateljima iz Lisabona napali navijace Porta zbog dresova koje su nosili.
Ovo je jos jedan u nizu incidenta u kojem su na svu srecu turisti iz Portugalije prosli samo sa laksim telesnim povredama.
Oni su uspeli da se domognu kafića iz kojeg od straha isu izlazili skoro sat vremena. Mladići su se ekspresno vratili u Portugal gde su ih pregledali lekari, a podneli su i prijavu.
– Upravo su nas napali, pocepali nam majice i vređali. Da nije bilo konobara iz obližnjeg kafića prošli bismo i puno gore. Pokušao sam da im kažem da ovo nema smisla ali sam dobio šaku u glavu. Ako je ovo sportsko ponašanje, kakav će tek bit nedostatak istog. Porto zauvek – poručio je Barbosa preko društvenih mreža.
Da Vas podsetimo naviajci Hajduka i Benfike su u prijateljskim odnosima otkad je grupa navijaca Benfike stradala nakon povratka sa utakmice u Splitu 90-ih godina proslog veka.
U LISABON NA BENFICU…( 1994 / 95 )
U Lisabon smo išli avionom zahvaljujući ondašnjem vlasniku agencije “autoroller” Peri Jerčiću” , koji je i sam bija torcidaš. Išla su dva aviona (cca 300 ljudi), od toga 50 torcidaša, jer je Pere za nas smanjija cifru sa 700 na samo 100 dem. To gostovanje je bilo posebno po tome jer je atmosfera bila posebna. Na prvu utakmicu u Splitu No Name Boysa je došlo samo 9 sa jednim kombijem, bili su krajnje prijateljski nastrojeni, da ne rečen izgubljeni, pa smo ih kao takve i primili i lipo ugostili. U povratku su imali tešku prometnu i dvoje ih je poginulo, pa je gostovanje imalo i još veću simboliku. Oni su čak i napravili transparent di se vide siluete njih u prvom redu zapada, koji je napravljen po fotografiji snimljenoj u Splitu. Baš nas je zanimalo kakvo će nas ozračje dočekat doli…
Aerodrom, popodnevna ura. Ekipa lagano ubija vrime cuganjem, čeka se poziv i carinski pregled. Ali problem, imamo čovika viška koji bi tija ić, ali nema kartu. Šta ćemo sad. I ponudilo se rješenje. Pošto nosimo onu veliku boršu sa 4 ručke i u njoj veliku zastavu “Torcida Brda”, lipo ćemo Matu sa Brda leć u boršu, prekrit zastavon i proć carinu!? Suludo, ali valja probat. četvorica jedva drže onu boršu u kojon je sad i Mate i zastava, dolazimo na kontrolu, dižemo galamu, buku i pismu, carinik pita šta je unutra…zastava dobro, malo popipa rukama s vrha i ajde…Mate je proša…nosimo ga gori na kat pokretnim skalama i u onoj gornjoj čekaonici on se neprimjetno izvuče iz borše. Tu se čekalo još neko vrime i ekipa se već polako iznapijala (Trepča, naprimjer sva tri dana ni minute nije bija trizan). I konačno ulazak u avion…
Taj let pilotima i stjuardesama “Croatia airlinesa” će zasigurno ostat nešto najgore šta su doživili u životu, puno bolji utisak neće bit ni ostatku onih tzv. turista šta su išli (u avionu je bilo 50 nas i 100 turista, ali smo sidili izmišani, di je ko uvatija). Let počinje (prvo muka dok su stjuardese uopće uspile nagovorit ekipu da sidnu i vežu se). Avion leti, let traje 3,5 ure. E sad stjuardese počinju gurat ona kolica šta poslužuju. Serviraju one sendviče šta ih moš stavit pod zub. Svi uzimamo viskije od cuge, niko sok. Sidimo Mate Poštar i ja jedan do drugog, izili te falše nazovi sendviče, ostali fala Bogu gladni, gledamo se…ma ajde u kurac idemo mi izist nešto pošteno i normalno…Iz borše se vadi najlon kesa, iz kese panceta i kapula, ja otvaran neki seljački nož na preklop sa drvenom ručkom (posli će taj nož postat hladno oružje, ha, ha, ha…) i tešemo mi onu kapulu i pancetu po onom stoliću isprid…ko koga jebe…Malo nakon toga prilazi Ušo koji je bija ka vođa puta i govori da posada govori kako je u avion uneseno hladno oružje…tek posli smo saznali šta je hladno oružje bilo…Kako vrime prolazi, ekipa je sad već totalno pijana…stjuardese nemaju više viskija, potrošilo se, sad nose one bočice vina…gura ona kolica a Trepča je svom forcom plesku po guzici, BAAAM…poletila i ona i kolica, nešto viče i urliče, posli toga stjuardese više nisu tile raznosit, nego smo mi sami išli na kraj aviona u frižider i uzimali cugu…pijanom Trepči pada na pamet da se stavi transparent kroz prozore, nek se vidi, ka u vlaku…baulja i pada priko ljudi i traži kako se otvaraju prozori…kad mu se nekako uspilo objasnit da se prozori ne mogu otvorit, nije odusta, nego je razvija transparent sa unutrašnje strane prozora, duž cilog aviona…Mate i ja se zabavljamo na drugi način, ubrali smo da se ženska na sicu isprid nas boji aviona i da se cila usrala, e sad mi bacamo ka fol ozbiljnu priču da i ona čuje:
– “Zamisli da se sad ovi avion sruši”
– “E”
– “Pa nebi bila dosta cila “slobodna” koliko bi osmrtnica bilo”
…ženska totalno šokirana, okriće se prema nama…pa kako možete tako govorit, vata se za glavu, čupa kosu, a mi varimo od smija…u avionu je već totalni iznered…isprid zahoda nastaje frka…nervozni Čola i pijani Toro pokoškali se nešto oko toga ko će prije u zahod…i bogami pocipali se…sivaju šake na 10 000 m nadmorske visine, bacaju jedan drugoga po onim izlaznim vratima, stjuardese vrište kako će se vrata otvorit, ekipa skače i vata ih i razmiruje…čola ide na svoje misto, a Bosna drži Tora, kojemu đava ne da mira, nego onako pijan cilo vrime govori, da šta je to on učinija njemu i da mora opet ić do njega da mu se ispriča ako ga je uvridija…Bosna ga odgovara, ali ovi je uporan…dolaze do čole, a ovi puše: BIŽI…BIŽIII…BIŽIIIIIIIIII… onako bisan udre svon forcom šakom u sidalicu isprid sebe, sidalica poleti naprid, a skupa s njom i jedan dida koji je sidija isprid i nosom u naslon isprid sebe…totalni dernek…letimo iznad Marseja i pilot se javlja na razglas da će bit prinuðen sletit u Marsej ako se smista ne umirimo…Nino Aviani odlazi naprid, otvara vrata pilotske kabine, ubaci petardu unutra i opet lipo zatvori vrata…
Nije sletija u Marsej, nekako nas je ipak doveja u Lisabon. Izlazimo i rješavamo one carinske pizdarije i izlazimo iz aerodroma. Isprid stoji neki prastari auto, a isprid njega No Name Boysi skupa sa našon ekipom “torcida kombi – život na sjeveru” koji su se zaputili kombijen u Lisabon i već bili stigli, svi totalno pijani. Uglavnom tu večer su nam NN priredili dobrodošlicu i otad nas nisu pustili ni trenutka na miru, tako da smo in posli morali i bižat od njih, jer nam je više bila dopizdila tolika ljubaznost i gostoprimstvo. Bili su sa nama doslovno svugdi, u hotelu i po gradu. Tu večer smo se smistili u hotel, ja san im plasira bocu pelinkovca koju san na carini prikaza kao hrvatski nacionalni voćni sok, a čime su bili jako zadovoljni. Posli smo išli vanka u lučki kvart i tamo bauljali po barovima i zajebavali se sa kurvama i stali smo tamo sve dok nisu prid zoru perači ulica otirali sa šmrkovima i nas i kurve. Bili smo iznenađeni kad smo u nekim barovima nailazili na Hajdukove šalove i kazete sa našim pivačima, ali to su već prije ostavljali naši pomorci.
Ujutro smo se nekako dobauljali do hotela (u fotelji kraj recepcije spava je Trepča, tu će uostalom spavat cilo vrime, jer u sve vrime tamo nije uspija nać svoju sobu), malo odspavali, ukrcali se na podzemnu i na stadion. Tamo smo malo “razgledali” njihovu suvenirnicu, bilo je suvenira i kurcu. Ljubazni domaćini su nas odveli u prostorije njihovog kluba navijača, koje su ustvari jedna kapunjera ispod tribine veličine naše crne, i tu su nas počasno učlanili. Nino Aviani je učlanija sve članove svoje obitelji uključivši i papigu i jedini se suprotstavija da mu u rubrici jezgra napišu TORCIDA/SPALATO, nego je inzistira da piše Split. Tako on ima jedinu iskaznicu di piše Split, a nama svima Spalato. Nema šta, čovik je dosljedan. Posli su nas odveli na neko pješčano igralište odigrat balun. Igralo se vrlo malo, dok balun nije izdušija, a rezultat uopće nije bitan, jer nismo igrali mi protiv njih, nego su sastavi bili izmišani. Neki su igrali i u cipelama i dobili posli gadne žuljeve…he,he,he. Tada je uslijedila gozba. Odveli su nas u restoran u sklopu stadiona, ka naš Javor samo puno, puno veći, di su već bili spojeni stolovi. Spize je bilo u izobilju, sangrije još i više, palo je lipo pijanstvo i onda su se počele pivat pisme. Najprije se ustanemo mi pa otpivamo jednu našu, onda oni njihovu, pa mi našu i tako redom. Na kraju se mi ustanemo i otpivamo Lijepu Našu, a oni posli portugalsku himnu. Na kraju se jedan od njih toliko obloka da se popeja na stol i plesa neki njihov nacionalni ples i šuta boce i čaše…dernek.
Kad smo ušli na stadion smistili su nas same u jedan sektor. Stadion je tada prima 100 000 i neću lagat ako je u taj sektor moglo stat, brat bratu jedno 20 000. Tad san čuja jedan biser od prijedloga, ali se ne mogu sitit ko ga je izreka. Reka je da se malo raspršimo po sektoru, da pari da nas ima više?! Nekako smo tu prazninu djelomično uspili pokrit sa velikon zastavom “Torcida Brda” koju smo raširili doli, a mi smo se povukli više gori. Prije utakmice dogovoren program. Jedan od njihovih vođa navijača drži živog orla u ruci, dolazi ispod naše tribine, otvara vrata i sa njim skupa idu Bosna i Panđa, nose vjenac, učine počasni krug i stave vjenac ispod onog njihovog novog transparenta sa siluetama njih na ogradi u Splitu. Na utakmici nas 50 nije stalo navijat, ostatak od 250 turista navijalo je tek povremeno ili nikako…klasika. Utakmicu smo izgubili, ali smo čuli i rezultate ostalih utakmica u našoj skupini koji su nam išli na ruku, pa rezultat nije ni bija bitan. Isprid buseva Mate poštar je pokaza zavidno poznavanje čak 8 svjetskih jezika i izvuka novinara Juricu Radića iz delikatne situacije. Naime oko stadiona smo se šetali slobodno di smo tili, buseve nije pratila policija, niti nam je ko govorija di da idemo. Juricu je počeja salitat jedan uporan i dosadan navijač koji se tija s njim minjat za šal. Ovi nije tija, ali je ovi drugi bija toliko dosadan da ga se nije moga riješit. E tada na scenu stupa Mate. Dolazi do Jure i govori mu da pusti njega, jer on govori 8 jezika i sve će rješit. Dijalog je izgleda otprilike ovako:
– “Čovjek neeeeće da se mijenja za šal, neeeeće, jer kaže da već iiiiima jedan” – Mate će teškim bosanskim naglaskom
– “Razumiješ kaže da već iiiiiima jedan i neeeeeće da se mijenja” – Portugalac kurca ne razumi
– “Jesi li razumio, čovjek neeeeće da se mijenja, neeeeeće, jer govori da već iiiiiiima šal” – nastavi Mate mlatarajući rukama. Zbunjeni Portugalac se samo okrene i ode ća. Jebate, šta znači govorit 8 jezika, ponosno će Mate, a mi zavarili…
Ostali smo u Lisabonu još dan posli utakmice. Taj dan smo proveli uglavnom turistički obilazeći grad i bižeći od naših ljubaznih domaćina. Jer, bi recimo tija kupit šal Porta i Sportinga, kojih ima kupit na svakom kantunu, a kako ćeš to isprid njih. Stavljan se u poziciju da ti dođe stranac u Split i inzistira na kupnji šala Dinama i Rijeke, kako bi reagira… Vrime do polaska aviona smo uglavnom tako provodili i usput dobro dilajući kune za marke. Portugalcima je njemačka marka bila španjolsko selo, raspoznavali su samo dolar, a naročito je dobro kurila desetka i pedesetica. U avionu ljubazna posada “Croatia Airlinesa”, ne da nam nije dala ništa pit, nego ni jist, ali je spasija Goše koji je slavija rodjendan, pa nas je počastija sa nekoliko boca viskija.
Igrači Hajduka iz Splita igraju u četvrtak veče revanš meč 3. kola kvalifikacija za Ligu Evrope protiv Steaue u Bukureštu, što znači da će Torcida ponovo morati da prolazi kroz Srbiju.
Brzo je uslijedio ”povratak” navijačke grupe iz Splita u Srbiju nakon što su nedavno napravili incidente na jednoj benzinskoj pumpi. Torcida je na putu za Bugarsku, gde je Hajduk igrao 2. kolo, opustošila pumpu i napravila značajnu materijalnu štetu, te je jedna grupa, po povratku u Hrvatsku, uhapšena.
Prema pisanju srpskog portala Telegraf.rs, sada će put Bukurešta krenuti manja grupa navijača Hajduka. Put je dug, i loš kroz Rumuniju, jer se ide preko Karpata i Transilvanije, zato ih ide manje.
Svi navijači će biti popisani na ulazu u Srbiju, i biće praćeni na određenim punktovima uz auto-put. Torcida će takođe biti preusmerena na GP Vatin/Moravitza kod Vršca. U slučaju gužvi na putevima, biće usmereni na druge relacije do granice. Alternativni prelaz je Kaluđerovo kod Bele Crkve.
Meč između Hajduka i rumunske Steaue počinje večeras od 20:30h u Bukureštu.
PRIČA O VEČITIM RIVALIMA!
Grobari, navijači Partizana, ime su dobili od svojih komšija, navijača večitog rivala Crvene Zvezde, koji su ih zbog crne boje na dresu tim imenom prozvali početkom sedamdesetih. Ovi su naravno to ime prihvatili, i od tada ponosno pevaju “mi smo Grobari najjači smo, najjači!” Tokom sedamdesetih i osamdesetih godina bili su bez premca na ovim prostorima. Dugo vremena su se okupljali na terazijskoj česmi. Jednom prilikom pred utakmicu protiv Hajduka u Splitu, grupa Grobara je iz Beograda ponela registarske tablice i šrafcigere. Veče pre utakmice zamenili su nekoliko tablica, da bi sutradan navijači Hajduka izlupali ta kola, a neka prevrnuli u more… Pamti se i premlaćivanje Hajdukovaca početkom osamdesetih, koji su se jednom prilikom drznuli da u Beograd dođu autobusom na kojem je pisalo Naš Dragi Hajduk (početna slova dovoljno govore), potom divljanje u Vinkovcima i gerilski rat u maksimirskom parku 1983, zatim izazivanje požara i opšteg haosa na utakmici protiv Rome 1988, pa spektakularno navijanje na finalu kupa protiv Veleža 1989. kao i lomljenje reklama i tuča sa policijom na stadionu u Zagrebu godinu dana pre one čuvene neodigrane utakmice između Zvezde i Dinama. Grobari su na utakmici protiv Intera 1990. godine prvi upalili baklje u krug oko terena, na sve četiri tribine, a gostovanje u Milanu bilo je jedno od brojnijih i boljih.
Delije zvanično nastaju na Božić 1989. godine kada su se ujedinile grupe sa severa Marakane predvođene Ultrasima, Red Devilsima i Zulu Warriorsima. Uvek su bili najbrojnija navijačka grupa u ovom delu Evrope. Bez problema su izlazili na kraj sa gotovo svim navijačima sa kojima su se sretali na gostovanjima. Krajem osamdesetih su bili u najvećoj ekspanziji, koja je kulminirala uspehom kluba u kupu evropskih šampiona 1991. Rado se sećaju prebijanja drezdenskih neonacista, kao i gostovanja u Kelnu, Glazgovu, Milanu, Cirihu… U Bariju ih je bilo više desetina hiljada. Osječanima su tih godina pokupili sve važnije transparente, Dinamovcima 1987. veliku šetalicu koju su naredne godine kao trofej raširili na večitom derbiju… Veče pred utakmicu protiv Milana u Beogradu 1988, milicija je provalila u stan jednog od vođa navijača i zaplenila veliku količinu pirotehnike… Ipak jednog gostovanja se uvek rado sećaju, u Viljnusu krajem osamdesetih. Sedmodnevno putovanje do SSSR-a i nazad prevalili su autobusima. Kada su stigli do odredišta u gradu ništa nije radilo, a pošto se u vreme sloma komunizma u SSSR-u slabo šta moglo naći na rafovima u prodavnicama, izgladnele Delije bile su prinuđene da jedu samu vegetu. Jedan lokalni gospodin nudio im je ženu i ćerku na korišćenje u zamenu za flašu rakije. Na proputovanju kroz Poljsku stigli su da se potuku sa lokalnim mangupima u Krakovu, da bi za kraj, pred povratak u Jugoslaviju u centru Budimpešte zaustavili saobraćaj.
Najmasovnija tuca dva tima desila se u martu 1999. godine,tri dana pre pocetka NATO bombardovanja.Derbi se igrao na Marakani,a Grobari su se tradicionalno okupili ispred svog stadiona.Tog dana povredjeno je cetrdesetak osoba a uhapseno sezdesetak navijaca dva tima.Jedan policajac je zamalo preminuo kada muse ostar komad polomljene stolice zario u vrat.Pred kraj utakmice na teren je uletela nekolicina Delija I sa upaljenom bakljom krenuli su prema jugu,ali ih je policija na vreme zaustavila.
-Prvi prvenstveni derbi po zavrsetku bombardovanja odneo je jos jedan zivot.Navijac Crvene zvezde Aleksandar Radovic pogodjen je raketom ispaljenom sa juzne tribine u momentu kada je Partizan postigao vodeci gol.Delije su svoj bes iskalile lomeci stolice na severnoj tribini.Policija je privela 146 navijaca.
Istoriju „grobara” obeležili su mnogi znani i neznani navijači, ali se u svim pričama izdvajaju tri osobe kao motorna snaga „juga” u određenim periodima – Miroslav Božović Pampi, Radoslav Trlajić Bata Trlaja i Zoran Živanović Čegi.
Priča o Pampiju je dobro poznata širem navijačkom miljeu. Fizički ne baš Herkul – mršav, srednje visine – nosio je veliku dioptriju. Ali je zato bio izuzetno hrabar i prilično „lud”. Postao je vođa početkom osamdesetih godina i ubrzo zaveo disciplinu na tribini. Bilo je to zlatno doba crno-belih pristalica, čuvena „Kaznena ekspedicija”, koja je, uz čuvene navijače Čelsija „hedhanterse”, proglašavana za najjaču na Starom kontinentu u to doba. U toj ekipi su bili ljudi koje fudbal, pa čak ni navijanje uopšte nisu zanimali, njima je samo nasilje bilo zabavno, kao u čuvenom filmu „Paklena pomorandža”.
Kod Pampija je svako od navijača imao svoje zaduženje, pa su tako postojali „generali”, najaktivniji mlađi navijači koji su se prethodno dokazivali u navijačkom smislu u tučama, krađama…
Pampi je bio nerazdvojan sa Batom Trlajom, odnosno Radoslavom Trlajićem, koji je 2000. ubijen kao vođa novobeogradskog klana. Trlaja će svakako najviše ostati upamćen po čuvenoj izjavi da je Beograd „mala bara, puna krokodila”, ali i kao navijač koji je prvi počeo da bilduje. Pampi je odrastao u Bloku 70, a Trlaja na Bežaniji, ali su bili veoma različite ličnosti.
Kao jedna od najvećih navijačkih anegdota osamdesetih godina izdvaja se priča o Pampiju, legendarnom „grobaru”, i njegovom ocu, koji je bio komandant policijske brigade na Banovom brdu. Ova epizoda počela je kod Terazijske česme, odakle je kolona „grobara” krenula na utakmicu.
Pampi je išao na čelu, a negde kod Slavije kolonu je sačekao špalir policije pod komandom Pampijevog oca Saše.
„Miroslave, sklonite se sa ulice na trotoar”, naredio je komandant policije. Na šta mu je Pampi odgovorio: „Saša, sklonite se, napašćemo”…
Nedugo posle odlaska Pampija sa tribine i Trlaja je „batalio” navijanje i otisnuo se u svet kriminala. Trlajić je ubijen u februaru 2000. godine na Novom Beogradu, izrešetan sa više hitaca iz „kalašnjikova”, a sačekušu su mu napravila trojica ubica u „audiju”. Ime Trlajića vezivalo se za FK „Bežanija”, kao i za mnoge toples barove u bližoj okolini Beograda.
U vreme silaska „sa vlasti” „Kaznene ekspedicije” na južnoj tribini je počela da sija zvezda Zorana Živanovića Čegija. Odrastao u Bloku 29, odmalena je odlazio na stadion u Humskoj i praktično celog života se pripremao za navijačku „šipku”. Čegi je postao lider nove generacije „grobara”, koja donosi i preokret u načinu navijanja. Prethodne generacije „grobara”, kao i sve ostale domaće navijačke grupe, negovale su tzv. italijanski stil navijanja sa zastavama, koreografijama i bakljama. U to vreme Čegi i ekipa donose odluku i prelaze na engleski način navijanja – grlo, dlanovi i šalovi.
Iako je u jednom trenutku bio teže ranjen od strane navijača Crvene zvezde, nije prekidao staž na tribini, te je i danas veoma aktivan.
“Otiš'o si Belgija, ostala je tuga, uvek će te voleti ‘Grobari’ sa juga”. Poznati navijački stih ispratio je tragično nastradalog Nebojšu Andrića (48), poznatijeg kao Belgija, jednog od najvećih legendi navijačkog pokreta u Srbiji i čoveka koji je, bar nakratko, ujedinio najvatrenije navijače Partizana i Crvene zvezde.
Kada su navijači u pitanju, onda se detalji o privatnom životu uvek uzimaju sa rezervom, a to je slučaj i sa Nebojšom Andrićem. Pripadao je čuvenoj grobarskoj “kaznenoj ekspediciji”, nastaloj početkom 80-ih, kada je na scenu stupila nova generacija navijača, koja je svaku utakmicu shvatala kao priliku za dokazivanje. Moto tadašnjih navijača bio je “uz Partizan do groba”, što dovoljno govori o ljubavi i vernosti koju su pokazivali prema klubu.
O Belgiji postoje razne anegdote, ali se sve svode na to da je on bio jedan od najhrabrijih navijača, spreman da uvek stane u odbranu slabijih. Belgija je bio dobar prijatelj sa nekim viđenijim navijačima Crvene zvezde u to vreme, a jedna od crtica iz njegovog života bila je i ta da je sa njima putovao na utakmicu Dinamo Drezden – Crvena zvezda, koja je odigrana 1991. godine.
Ostaće zauvek zabeležena njegova misao izrečena u emisiji “Dosije navijači”
– Tih godina smo sa Zapada i Engleske voleli da imitiramo navijače. Klinci su imitirali Ramba ili Supermena. Mi smo bili realniji. Ne mogu da budem Supermen, ali mogu da bijem “cigane” (navijače Zvezde). Napraviš ekipu i to je bilo to.
O njegovom “grobarstvu” postoji mnogo anegdota, a suština njegovog navijačkog života sažeta je u njegovom čuvenom citatu:
– Sad ja sedim u vozu i pijem 10 piva, a vidim tamo dete gladno. Pre ću njemu da kupim sendvič, a sebi smanjim dva piva.
To je bilo drugačije vreme od današnjeg, navijači su živeli za klub, navijali iz iskrene ljubavi, tuče su bile šmekerske. Generacija navijača koji su odrastali 90-ih godina i koji danas imaju više od 30 godina u njemu je tada videla idola i zaštitnika. Belgija je uvek bio pozitivna ličnost, staložen, družio se sa svima, uvek pravedan, spreman da pomogne svakome. U tučama je uvek bio prvi, ispred svih – pričaju “grobari” koji su došli na poslednji ispraćaj.
Počeci organizovanog navijanja na kultnoj, severnoj tribini „Marakane” vezuju se za januar 1989. godine, kada se blizu 200 najvatrenijih navijača crveno-belih dogovorilo o ujedinjenju svih 38 grupa koje su tada egzistirale. Kao rodonačelnik modernog navijanja na severnom kopu odavno je označen Zoran Timić, poznatiji kao Tima.
Njegov „trejdmark” su brojne koreografije, po kojima su ranije bili poznati samo italijanski tifozi. Zbog pomenutih koreografija, koje su i danas prisutne na severnoj tribini, za navijače Crvene zvezde se govori da su avangarda na našoj navijačkoj sceni.
Inače, Zoran Timić Tima je dugogodišnji član Skupštine FK „Crvena zvezda”, a ljubav prema crveno-belim bojama demonstrirao je i kao generalni sekretar mačevalačkog kluba. Za Zorana Timića se uvek govorilo da je vrhunski organizator tribine i pravi pobornik italijanskog stila navijanja, dok su s njim rasli i sledbenici engleske škole.
Tu se, pre svega, misli na Todu, navijača koji je još osamdesetih bio poštovan na severu. Pratio je crveno-bele na svim meridijanima, a i danas dolazi na mečeve voljenog kluba, ali je uglavnom smešten na mnogo mirnijoj, zapadnoj tribini.
Na Karaburmi, ispred svoje kuće, ubijen je i Nebojša Pumpalović Pumpi (32). On je likvidiran hicima iz pištolja dok je popravljao svoj automobil. Pretpostavlja se da je žrtva poznavala ubice (pričalo se o dvojici), jer se neposredno pre hitaca čuo žučan razgovor. Pumpalović je na mestu ostao mrtav, a nedaleko odatle, u dvorištu, bili su mu supruga i dete.
Pumpi je u javnosti bio poznat kao jedan od vođa navijača **Partizana**, a više puta je i osuđivan. Odgovarao je za razna krivična dela, uglavnom razbojništva, ali i napade na policajce. Iz zatvora je izašao tri meseca pre smrti.
Čuveni navijač Zvezde Goran Pecić Peca Panker je bio jedan od vođa Zvezdinih navijača. Na prvu utakmicu je otišao sa 14 godina, ima dugogodišnji staž prodavca benzina na kante, sitnih propalih poslića i status dobrovoljca na ratištu. Kad pogleda unazad u crveno-belu prošlost, ne zna od čega da počne.
Po bivšoj SFRJ išao je na gostovanja tamo gde niko nije išao. Šesnaestina finala Kupa u nekoj zabiti, sedne sam na voz i pravac gde treba. Prva utakmica kad je Priština ušla u Prvu ligu otišli samo on i drugar Zelja. Upalili baklje, njih dvojica. – Milicija se šlogirala. Nisu znali u to vreme šta je to baklja. Tuča na „Maksimiru” bila je samo kruna svih sranja koja su se dešavala na gostovanjima po Hrvatskoj, ali se o tome tada nije pisalo da se ne razgrađuje bratstvo i jedinstvo. Ja sam zbog Zvezde bio u zatvoru četiri puta i uvek je to bio neki nacionalizam.
Posle je otišao u Arkanove „tigrove” i postao, kako kaže, najveći ratni profiter. Buduću ženu je „doneo” sa fronta.
Skoro je posle duge i teške bolesti preminuo Branislav Zeljković poznatiji kao Zelja. Njemu su počast odali i dugogodišnji rivali iz grobarskog tabora, jer ga smatraju utemeljivačem modernog navijanja u Srbiji, koji je u svakom trenutku znao da poštuje fer-plej. Pored njega, iz nekadašnjih „zulu voriorsa” i „red devilsa” proistekli su Žorž, Kalina, Crvko, momci koji su predstavljali strah i trepet za sve navijače širom Evrope.
Mnogi žestoki beogradski momci, „afrimisani” tokom osamdesetih i devedesetih, pojavljivali su se na severnoj tribini. Kao veliki navijač Crvene zvezde na ratište je otišao Đorđe Božović Giška, koji je bio jedan od osnivača srpske dobrovoljačke garde. Poznatija je veza između Arkana i Zvezde, a na severu se pojavljivao i Aleksandar Knežević Knele. Inače, na severnoj tribini i danas postoji spomen-ploča kao sećanje na navijače Crvene zvezde koji su poginuli u ratovima u Bosni i Hrvatskoj početkom devedesetih.
Za vreme rata na severnoj tribini isticu se mladje generacije sa nepunih 18 godina jedan od naj istaknutijih bio je Vladimir Savija koji je vec vazio za jednog od ispravnih momaka spremnih da unesu novine u nacin navijanja.
“Imao sam osamnaest godina kada sam se susreo sa Arkanom, on je tada bio vrlo bitan faktor u društvu. Prema nama mlađima bio je korektan. Nekoliko puta smo, doduše, došli u konfliktnu situaciju zbog stavova koji se njemu nisu sviđali. Za neku utakmicu kojom je Zvezda slavila titulu napravili smo koreografiju sa dosta pirotehnike. Ovi iz kluba su rekli da to policija mora da pregleda. Nismo imali ništa protiv. Međutim, iako nije bilo nikakvih eksplozivnih naprava, sve nam je zaplenjeno. E, onda smo se naljutili i dogovorili kako da se revanširamo. To se, normalno, saznalo i Arkan je bio taj koji je trebalo sve to da spreči. Došao je na naš sastanak, rekao da se ne slaže, ali smo mi bili čvrsti u nameri da uradimo to što smo naumili. Mislim da je on video da mi nismo barabe. Pazi, Arkan je tada bio najopasniji čovek u zemlji. Verovao sam da je njegov osnovni motiv dolaska na tribinu bio da kanališe veoma izražen nacionalni naboj. „Delijama” su bila puna usta Srbije. Je ‘l tako?! Pokažite to tamo gde treba. Naše starije drugare odveo je na ratište da brane Srpstvo, a mi mladji smo ostali da vodimo navijački život.”
Upravo posle tih ratova došlo je do smene generacija među tvrdim jezgrom Zvezdinih navijaca.
Navijaci Plovdiva presreli su vozilo u kojem su bile vodje gradskog rivala Lokomotive i brutalno pretukle vodju grupe Lauta Army-je. Naime nekoliko automobila i kombi zaustavili su kombi sa nekoliko clanova navijaca Lokomotive i napali ih, najdeblji kraj je izvukao vodja koji je ostavljen da lezi na sred raskrsnice i samo je pravom srecom izbegao da ga neki od automobila pregazi. Ostatak ekipe je prosao sa laksim povredama dok je deo uspeo da pobegne i izbegne linc.
Plovdiv je drugi po velicini grad u Bugarskoj i broji oko 350 000 stanovnika, to je jedan od retkih gradova koji se moze pohvaliti da ima dva kluba koja su clanovi najjaceg ranga u Bugarskoj i koji ima dve ozbiljne navijacke grupe.
PFC Botev je najstariji fudbalski klub u Bugarskoj nastao 1912. godine kada je grupa studenata odlucila da osnuje klub i da mu ime po bugarskom nacionalnom heroju Hristu Botevu, stadion je takodje dobio ime po njemu, a grupa se zove Bultras.
Rivalitet izmedju ova dva kluba je ranijih godina prestavljao klasnu razliku pa su tako za Botev navijali imucniji i obrazovaniji ljudi iz Plovdiva dok je za Lokomotivu navijala radnicka klasa i siromasniji gradjani.
Ovo rivalstvo je mnogo vise od obicnog fudbalskog nadmetanja pa je tako na dan odigravanja gradskog derbija prava ludost prosetati sa salom ili dresom Boteva kroz kraj gde dominiraju navijaci Lokomotive i obrnuto. Cesti i brutalni su sukobi pripadnika ovih dveju grupu. Botev ima mnogobrtojniju armiju navijaca i odnos je otprilike 70:30 , dosta krajeva grada je izmesano, a obe grupe imaju dominaciju oko svojih stadiona.
Mnogo je otrcanih fraza iskovano u slavu fudbala, od „najvažnije sporedne stvari na svijetu“, preko „više od igre“, do „veći od života“. Da je fudbal veći od svih ostalih sportova, pokazala je i statistika koja nam već decenijama govori da svjetska prvenstva prati više ljudi nego olimpijske igre.
Sociolozi su odavno utvrdili da su moderni sportovi zamjena za gladijatorske arene, a američki pisac Pol Oster napisao je da je fudbal na neki način zamjena za ratove, koji se umjesto na bojnom polju sa mnoštvom mrtvih i ranjenih vode na travnatom terenu, viteški, u duhu fer-pleja.
Međutim, „najvažnija sporedna stvar na svijetu“ odnijela je do sada mnogo ljudskih života i tako se fraza da je fudbal „veći od života“ pokazala kao zlokobna istina.
U nastavku, podsjećamo na mračnu stranu fudbala — fudbalske događaje koji su za posljedicu imali ljudske žrtve.
Kolumbija — ubistvo Andresa Eksobara 1994.
Poslije eliminacije reprezentacije Kolumbije iz osmine finala aktuelnog Mundijala, pojavile su se ozbiljne prijetnje smrću fudbalerima Mateusu Uribi i Karlosu Baki — tragičarima penal završnice u meču protiv Engleske.
Igračima drugih reprezentacija frustrirani navijači prijetili su smrću i moglo bi se reći da su takve prijetnje tragičarima utakmica postale folklor širom planete. Međutim, kad je riječ o Kolumbijcima, stvari izgledaju kudikamo ozbiljnije. I morbidnije.
Prije 24 godine, 2. jula 1994. godine u kolumbijskom gradu Medeljinu ubijen je reprezentativac Andres Eskobar, koji je na utakmici u grupnoj fazi Svjetskog prvenstva protiv domaćina, Sjedinjenih Država, postigao autogol. SAD su pobjedile sa 2:1, a Kolumbija je eliminisana poslije grupne faze.
Eskobar je ubijen ispred kafića „El indio“, a prema svjedočenju njegove djevojke, ubica je viknuo „gol“ poslije svakog od 12 ispaljenih metaka. Do danas nije poznato da li je ubica Umberto Munjoz Kastro počinio zločin na svoju ruku ili je ubistvo naručio neko od „kontroverznih kladioničara“, koji je uložio znatnu sumu na prolazak Kolumbije u drugu rundu.
Raspad Jugoslavije — „rat je počeo na Maksimiru“
Rat u bivšoj Jugoslaviji možda nije počeo na stadionu Dinama iz Zagreba, ali je tu najavljen. Uvertira za najveći skandal na nekom od stadiona u bivšoj SFRJ 13. maja 1990. godine počela je nadjačavanjem „dobrovoljnih pjevačkih društava“ — „delije“ su pjevale „Druže Tito, Srbi tebe lažu, oni vole đenerala Dražu“, a „bed blu bojsi“ su uzvikivali „Hrvatska — nezavisna država“.
U jednom trenutku, navijači zagrebačkog Dinama srušili su ogradu i nastao je opšti metež na terenu. U opštoj tuči koja je uslijedila povrjeđene su ukupno 193 osobe, od čega 117 policajaca.
Nacionalističke strasti koje su na „Maksimiru“ isplivale na površinu bile su uvod u ratove koji su rasturili Jugoslaviju, a konačan broj žrtava u ratovima za jugoslovensko naslijeđe ni do danas nije utvrđen. Ono što se zna, da je u ratovima od 1991. zaključno sa 1999. godinom, broj žrtava bio petocifren, a po nekim procjenama i šestocifren.
„Građanski rat“ na tlu Evrope — „Hejsel“ 1985.
Jedna od najvećih tragedija na fudbalskim stadionima desila se 29. maja 1985. godine na stadionu „Hejsel“ u Briselu, kad je u opštoj tuči navijača Liverpula i torinskog Juventusa stradalo 39 pristalica italijanskog kluba, a oko 600 ih je bilo povrijeđeno.
Prije početka utakmice, navijači Liverpula probili su ogradu i sabili Juventusove u ćošak, što je prouzrokovalo pad zida od tri metra, gdje je većina poginula, dok su ostali stradali u obračunima — ubijeni su noževima ili kamenicama. Neki su stradali u sveopštem stampedu.
Tragedija je na „Hejselu“ dovela je do zabrane igranja engleskih timova u svim evropskim takmičenjima na nekoliko godina.Važno je podsjetiti da je sredinom osamdesetih huliganizam na stadionima, i u Britaniji i u ostatku Evrope, bio na vrhuncu i da su širom „starog kontinenta“ gotovo na nedeljnom nivou stizali izveštaji o poginulim ili teško povrijeđenim navijačima.
Uvertira za najveći huliganski masakr bila je godinu dana ranije u Rimu, kad su fudbaleri Liverpula osvojili titulu u Kupu šampiona, a poslije meča su navijači Rome proganjali pristalice Liverpula ulicama Rima. Desetine navijača Liverpula je povrijeđeno, među njima i jedan trinaestogodišnjak, koji je gotovo totalno iskasapljen — završio je sa preko dvjesta šavova samo na licu.
Osveta je stigla u Brisel, a jedina, uslovno rečeno, pozitivna posljedica masakra na „Hejselu“ bio je zakon protiv huliganizma koji je usvojila Vlada Margaret Tačer, a kojim je relativno brzo i veoma efikasno ukinuta praksa huliganskog divljanja britanskih navijača.
Fudbalski rat 1969: Salvador protiv Hondurasa — 3.000 mrtvih
Fudbalski rat je bio kratkotrajan i vođen je između Salvadora i Hondurasa 1969. godine. Uzrok rata je bio ekonomske prirode, odnosno pitanja imigracije iz Salvadora u Honduras. Tenzije prouzrokovane ovim pitanjem su se poklopile sa neredima koji su izbili tokom druge runde kvalifikacija za Svjetsko prvenstvo u fudbalu 1970. godine.
Prvi meč odigran je 8. juna u Hondurasu. Domaćin je slavio sa 1:0, golom centarfora Roberta Kardone u posljednjem minutu. Ostaće upamćeno da se osamnaestogodišnja Amelija Bolainos iz Salvadora ubila, jer nije mogla da podnese poraz svoje reprezentacije. Na sahrani je prisustvovao veliki broj ljudi uključujući, i predsjednika zemlje.
Mediji i političari u obje zemlje podigli su velike tenzije.
U revanšu odigranom pod velikim mjerama obezbjeđenja, na koji su igrači Hondurasa došli u oklopnim vozilima, ubijena su dva, a povrijeđeno na desetine navijača. Salvador je slavio sa 3:0 i zbog istog broja bodova igrana je majstorica, na neutralnom terenu, u Meksiku.
Nakon trećeg meča odigranog 26. juna, u kojem je Salvador slavio sa 3:2 i plasirao se na Svjetsko prvenstvo, ponovo su izbili veliki neredi koji su prouzrokovali pogibiju nekoliko navijača i na desetine povrijeđenih.
Ubrzo je na stotine migranata koji su došli u Honduras prognano nazad u Salvador. Dvije zemlje prekinule su diplomatske odnose i početak sukoba bio je pitanje dana.
Rat je počeo 14. jula 1969. godine kad je vojska Salvadora napala Honduras. Organizacija američkih država je pregovarala o prekidu vatre u noći 18. jula, što je dovelo do potpunog prekida vatre 20. jula. Salvador je povukao snage početkom avgusta.U šestodnevnom ratu stradalo je oko 3.000 ljudi — 900 vojnika i civila poginulo je na strani Salvadora i oko 2.100 na strani Hondurasa.
Dvije države su potpisale mirovni sporazum tek 30. oktobra 1980. godine i dogovorile da riješe granični spor oko Zaliva Fonseka i pet dijelova granice posredstvom Međunarodnog suda pravde.
Sud je većinu sporne teritorije dodjelio Hondurasu 1992. godine, a 1998. su Salvador i Honduras potpisali ugovor o razgraničenju kako bi ispunili uslove dekreta suda. Ukupna površina teritorije koju je Honduras dobio od Salvadora nakon odluke suda je 374,5 kilometara kvadratnih.
Proteklog vikenda odigrano je još jedno kolo elitnih fudbalskih liga zemalja bivše Jugoslavije, uprkos veoma lijepom vremenu i noćnim terminima širom regiona, posjete nisu bile baš zadovoljavajuće.
Najveću posjetu u regionu privukao je prvi gradski derbi u Tuzli između Slobode i novopečenog premijerligaša Tuzla City-a koji je završen rezultatom 0:1 u korist Slobode. Inače, Tuzla City igra svoje premijerligaške na Slobodinom stadionu tako da su Fukare u faktički domaćoj utakmici napunili stadion i bodrili svoj klub do prvog ovosezonskog trijumfa.
Poslije tuzlanskog slijedi Jadranski derbi koji je privukao više od 7000 ljubitelja fudbala. U Srbiji beogradska “Marakana” je bila najposjećeniji stadion ali ne na nivou kakvom smo navikli.
U subotu je odigrano prvo kolo druge lige Srbije i vec na startu sampionata odigran je derbi u Kragujevcu u kojem su se sastali domaci Radnicki i Sloboda iz Uzica.
Zanimljiva desavanja na terenu ali i na tribinama, navijaci uzicana su doputovali u okrnjenom sastavu zbog vencanja jednog od clanova sto su i porucili na poruci koju su podigli,dok su Crveni Djavoli bili u standardno dobrom sastavu. Pored standardnog dobrog navijanja i medjusobnog prepucavanja , najzanimljiviji detalj se dogodio po zavrsetku meca.
Nekoliko mladjih clanova je uletelo u teren i bakljama krenulo u napad na Uzicane. Medjutim brzom reakciom murije njihova namera je osujecena i momci su morali da potraze spas na zapadnoj tribini Cika Dace. Petoro momaka je ispelo da pobegne dok je jednog momka uhvatila policija uz pomoc navijaca Radnickog sa zapada jer je mislio da je momak pripadnik Freedom Fightersa. Poruka za lika koji je srusio tog momka navijaci trebaju da se solidarisu nebitno iz koje su grupe.
Koliko se secam,a solidno se secam,mada necu se uvrediti ako me ispravite,posto kad te sljaka adrenalin,dosta ti se izmesa redosled i malo ti se preuvelicaju neke stvari.
Bilo nas je oko 200,cigani slave titulu,na stadionu poselo,vremena kad je pobediti zvezdu bilo nemoguce…na tekmi mi korektni lep koreo,prvi put na ogradi zastava FKV,sa bar linijama izmedju svakog slova i isti takvi kartoni u rukama,na stadionu oko 35000 ljudi…drugo poluvreme,kad smo primili treci gol pali se par baklji i gadjaju se ljudi na istoku koji su nas provocirali vecinu vremena,a inace je masa ispizdela sto su nam tekmu pre toga cigani izlomili gomilu stolica na stadionu pa se lomilo sto vise je moguce tokom utakmice…
kroz kanal dotrcavaju cigani,u prvim redovima novi BBRS duksevi,lome betonske blokove u kanalu i pocinju da nas gadjaju,i samim tim nas naoruzavaju…vecina tog kanenja sad tek leti na one sa istoka sto su nas podjebavali,a tek deo u kanal,i tako traje to dosta dugo u medjuvremenu smo spakovali zastave i ratovali 15-tak min sa narodom i ovima iz kanala,sve dok nismo krenuli da izlazimo napolje,e tu sam se zajebo…stoji spalir pandura na kapiji a nas par jos sto je ostalo treba da protrcimo,panduri cekaju,jezike zvrnuli u fazonu,aj sad momcine…
tad mi prdje kroz glavu,jebote pa ja sam bez majice,ovo ce da zeze.,sta cu,zaletim se i skocim na glavu kroz kapiju(bez zajebancije),izletim naglavacke i krenem da bezim od pandura u neku travu,pogledam oko sebe i skontam da sam na 10-tak metara ispred cigana,iza mene kordon i Firma…u tom trenutku se cuje kod cigana neko vice,eno im busevi,zalecu se i razbijaju nase prazne buseve,tu ih murija pojuri,a oni zadovoljni sto su nam razbili buseve se povlace…i naravno najjaca scena,kaze mali N…,jebote zastava zaleti se i naglavacke nazad u kavez,nema ga neko vreme,i opet naglavacke iz kaveza,u rukama zastava i 4-5 jakni,svaka mu cast na tome,zamalo da se cige dokopaju nase Grbe na glup nacin…
i tako stojimo mi ispred kaveza i komentarisemo,sto ove budale razbise one autobuse sa bosanskim tablama,nista nam jasno nije bilo,mi dosli gradskim ko i uvek,a ovi polupani putnicki(ispostavilo se posle da su busevima dosli zvezdasi iz bosne na proslavu titule)…busevi nas cekali gore na banjici,donde smo isli peske u korteu,razvukli smo se ko da nas je 1000,ali nam je murija brisala fotke sa aparata ko god je slikao,prilicno su izpizdeli,malo nam psovali majku autonomasku,a znate kakvi smo mi Srbi onda inat proradi,otcepljujes se od govana,posle kontas sta se ja primam zbog glupog pandura,kakvo crno otcepljenje,nek mi se napusi k..ca novosadskog…i tako gore u busevima se prepricava sta se desavalo,i u putu nazad…
sutra na zadnjoj strani blica naslov BOJKOTOVATI FUDBAL U SRBIJI i slika Firme u sred akcije,odlican zum,ako neko ima fotku neka postavi,u to vreme sigurno nasa najbolja hool fotka…evo i par fotki…
Mitar i Magarac su dva ne razdvojna prijatelja od malih nogu, koji su zajedno prosli ulicu uzduz i poprijeko, koji su zajedno smislili ime navijacima Rijeke (Armada), momci koji su bili 0/24 u navijackom svijetu a bivsa Milicija ih je znala od Vardara pa sve do Triglava.
Prije puta za Podgoricu 1987 godine na par dana sjedili su na terasi kafica Robne Kuce Ri gdje su se okupljali njih dvojica i jos par njihovih prijatelja te su kroz pricu neku dosli do ideje da se oni zovu Armada da izgledaju nesto tipa kao Španjolska ratna mornarica (Armada), i tako su se i nazvali te nakon par dana krenili sa tim imenom u Podgoricu na utakmicu sa Buducnosti, po povratku iz Podgorice su poceli sa izradama navijackih stvari poput šala, kapa, transparenata, zastava itd.
Prva tucnjava se dogodila u Ljubljani protiv Olimpije cini mi se da je to bila utakmica odmah poslije Buducnosti u Podgorici.
Pocivali u miru bozjem
Mitar i Magarac se i dan danas na ulicama Rijeke medju navijacima izgovara sa punim postovanjem
Tekst od jednoga iz Armade tih vremena ….. hvala za tekst
U zadnjih par tjedana/mjeseci citam razne postove na forumu i komentare od sve i svakoga, ali malo njih su upuceni u Armadu i dogadaje oko nje od sluzbenog osnutka, tako da je previse merdanja, a malo tocnih cinjenica.
Sluzbeni osnutak Armade je bio 87, a to je krenulo putem u Titograd kada nas je krenuo bus na kup, ali Armada kao skupina je pocela djelovati godinu prije i par mjeseci se razmisljalo kao dati ime… do jednog kisnog dana kada smo ja i Rauher isli iz skole stali ispred radio rijeke na putu prema tada legendarnom Ri-u i Rauher je dosao sa imenom Armada.
Tko je to bio i kako je sve bilo sa nama i ‘njima'… U rijeci je bilo navijaca od legendarnih Rubesa, ali prvi put da su mladi organizirano poceli navijati/putovati/transparente od 86 kada se probudio jak osjecaj za rijeku i ovaj kraj… a ko je bio tamo znate: ajkula, max, magarac, rauher, fucak, svenda, miro, misel, ja, coro, ricardo, pupe, guzo, ante grm, crveni, javor, braca mitar, ekipe sa potoka, g.vezice, skurinja i onda su 87/88 dosli smajla, kospic, zuna, marin i mnogi drugi kojima sam ime zaboravio, ali faca je jos uvijek ispred mene… dali su svi voljeli Rijeku – DA, dali su svi od malenog navijali za Rijeku – NE… bilo je par tovara u kojima se probudio osjecaj svog kraja i onda su se preokrenuli preko noci, a neki kasnije, dinamovaca nije bilo… I tako dolazimo do price o odnosu nas i ‘njih'…
U ex-yu prva firma bila je torca po svemu i oni su krenuli sa puno direva, nas odnos sa njima je bio ok do one famozne tekme na kantridi, ja sam bio u splitu par puta i kompa mi je tada bila ice, camil, bebeli joso, mis, koji su bili mladi u diru sa morisonom, armandom, parangalom i onih par junkia. armando je prvi bio voda neke grupe i kada se popeo na stangu u maskirnim hlacama cijeli sjever ga slusao…
tako je poceo armada/torcida odnos i brzo zavrsio…
torca ri im je donosila baklje tako da veliku vecinu onih baklji 80ih se moze zahvaliti mati i par njih sa otoka raba/paga koji su studirali u rijeci, a matu su odje*bali splicani nakon kupa u bg jer nije donio dovoljno baklji… mate je radio u viktor lencu i od tuda je maznjavo, ali isto tako je bio smrad koji je radio za murju i mene doveo da upoznam jednom njegovog prijatelja, a ono inspektor visoki i crni kojega je 90-ih zamjenio bozo… problem je bio u tome sta 2 noci prije kupa ja i martin sa drenove, smo iz luke uzeli 60 baklji, 30 raketa i 20 dimnih i to je krenulo za bg, a dio toga je izgorio u zagrebu na kolodvoru, a kako je izgledalo purger i dinamo_zg vam mogu napisati par rijeci… gorio je cjeli vlak od ulaska do izlaska iz zg… toliko o ri torca, a danas ih nema… nego natrag na torcu st… sve je bio ok do tekme u rijeci i onda se aramndo kurcio i njegovo drustvo, a ostalo znate tako da su otpali zajednicki odlasci u bg i navijacka scena je krenula, a mi ‘sami protiv svih'…
van rijeke i armade, ali vezano za sve nas… odnos torce i bbb u to vrijeme je furao ico i parangal, ico je bio i ostao najpoznatiji dinamovac ikada u splitu, ali je bio dsmra prema svojima i splicanima pa je dobio po picki od torce i zabranjeno mu dolaziti na poljud, a mislim da i u zg nije vise furo, a parangal je dobio od zareta i ekipe i od onda gotovo… sa purgerima se nikada nismo posebno voljeli jer vjerovatno puno ljudi ih je vidjelo to kao drugi bg, u rijeci ih nije bilo, a tekme su bile uvijek napaljene…
prvi topovski udar u ex-yu je pao protiv njih kao i najduza bakljada ikada u povijesti ex-yu kad su baklje gorile 1 poluvrijeme 35 minuta a drugo 42 ili 43. zapad je bio u dimu i plamenu kao nikada, a sve to vam je opisao tjednik danas s time da je rezultat zavrsio 0:0… meho je bio 3 dana prije te tekme obucen kao mesar u bijeloj kuti je seto po gradu u zagreb je isla tada ekipa konj, stariji, mitrovici, zganja, ostoja, kralj, sve kriminalci i nas oko 500 tako da zg je bio i ostao dobar gust…
nakon tekme u rijeci HTV kombi je razbijen (po prvi put u ex-yu), a misel i ja smo gledali grote kako padaju…. sa purgerima smo bili dobri jedino u ljubljani i zagrebu protiv trofaznih, a o tome kasnije… cigani&grobari – bilo nas je 9 protiv zvijezde i pobijedili smo 2:3, mladenovic 2 gola i oni papire, a mi baklje… kasnije su dosli kupovati baklje u rijeku i ultras im je vodio navijanje, grobari su imali pampia i zareta, pampiju je stari bio inspektor bg policije i zato se kurcio, ali nakon dinama u rijeci islo nas je 130 u bg i nakon tekme sa nozem pod grlom od svende pampi je tuko svoje i sa zaretom nam pravio ‘drustvo’ do vinkovaca, a vratli se goli i bosi… kako se i jedni i drugi
prolazili u rijeci njima i nama je poznato, a sami su rekli/pricali u novinama koje mi se cine da su i na stranicama nasim…
pricaju na ovom bbb/torcinom/ciganskom forumu o ekipama i ljudima koji su obiljezili to razdoblje i buduce generacije, ali po meni nije bilo lude ekipe od nase jer je brojcano bila luda i napaljena, ne moze se nikoga izdvojit, a u isto vrijeme svih ali jedno ime stoji vani a to je magarac…
svi znate di smo krenuli 91, svi zante da najvise dobrovoljaca hos-a je bilo u rijeci, i svi znate da je cijela armada prva ekipa tamo krenula, rat je donio svoje i odnio mnoge… magarac je poginuo u ime te kompe/dira i armade jer kada se mitar htjeo ubiti magarac je skocio da makne pusku i deslio
se najgore i vidjevsi to ovaj je okrenuo cijev na sebe i skupa sa njime otisao zauvijek od nas…. nije bilo ljudi i ekipe kao te i tih decki koliko su napravili i dali za armadu/rijeku i hrvatsku i ne vjerujem da ce ikada biti takve ekipe.
Magarac je bio prvi koji je preskocio ogradu u maksimiru protiv cigana i uzeo trasparent, pa su krenuli kospic, smajla i mi ostali, a ostalo imate na video kazetama i arhivima… u rijeci ili vani uvijek je bio prvi pa i po tome sta je jedan od prvih stavio tetovazu armade… bio je ljudina i legenda koju ce rijetko ikada premasiti.
A o Armadi i Hrvatstvu i tko U rijeci zivi me boli k*rac , jer svatko tko ima imalo uvida u sav nas dir zna tko i sta je bila i je armada.
Ako si jedan od sretnijih, u životu će te opčiniti nečija priča, osjetit ćeš tuđu bol, ljubav, strast, doživjet ćeš život iz nečijih tuđih cipela, kao nekim čarobnim strojem odletjet ćeš u svijet koji nije tvoj, ali imat ćeš ga tako jako da će postati i tvoj, da ćeš željeti da nikada ne ode iz tebe, da te zauvijek hrani i podsjeća…
To bi otprilike bila atmosfera koja je pratila nastanak ove priče, atmosfera i emocija koja, sigurna sam, vodi i Armadine dečke, i starije i mlađe, ovih dana na bivšem okretištu sedmice, na Podmurvicama, gdje u čast dvojici „temeljaša“, dvojici Riječana koji su otišli puno, puno ranije nego bi li itko to zamislio, dvojici momaka koji su za vrijeme svog kratkog života za sobom ostavili onoliko koliko mnogi i troduplo stariji ne bi za svojih, sigurna sam, nekoliko života, nastaje grafit kao trag za vječnost.
Damir Mitrović Mitar i Goran Damjanović Magarac. Točka.
Dvojica dvadesetogodišnjaka. Prijatelji su to koji su i po kiši, i po suncu, i s modricama, i s osmijesima bodrili Rijeku sve do 14. 2. 1992., dečki koji su bili među prvim članovima one prave, old school riječke Armade zbog koje je riječka navijačka skupina i danas poštovana i poznata iako su se mnoge stvari promijenile u međuvremenu, i u Armadi, i oko nje. Iako je jedan od njih bio navijač Hajduka – ljubav za Rijeku bila je jednako jaka. Takav suživot ne samo da je bio moguć, već je bio i prihvaćen od cijele tadašnje Armade. Bili su to momci – dječaci koji su se zaputili u rat, ostavili svoje obitelji, vraćali se na vikende i odlazili natrag u lički Bilaj. Pratili su sve utakmice, žestoko, žestoko navijali sa svih tribina do kojih bi stigli…
Bilo je tako sve do jednoga dana – kada se više nisu vratili na bojište, kada su u jednoj, jedinoj i točnoj verziji nekih nesretnih okolnosti o kojima danas kruže mitovi obojica položili svoje živote i zauvijek ostali čuvati Rijeku s nekog malo mirnijeg mjesta, tamo s riječkih Podmurvica na kojima je ovih dana nastao moćan grafit njima u čast. Istina je, na svoj su grafit čekali 26 godina, ali oni svih tih godina nisu bili zaboravljeni, dapače…
Kada sam počela ulaziti u svijet kroz njihove mladenačke oči, svijet dvojice prijatelja, dvojice tek stasalih dvadesetogodišnjaka, navijača Rijeke, dragovoljaca Domovinskog rata, u onim turbulentnim kasnim osamdesetima i onim najranijim, najranjivijim i teškim devedesetima, iskreno – sve što sam imala je osjećaj da su ovi dečki nekako, onako istinski veliki. Osjećaju sam se i prepustila jer „pamet“ bi u tom trenutku, kao što to često bude u životu, pomalo razbila sve ono što su ljudi pričali i o njima i o tim milijardama tona teškim i do danas samo rijetkima koji su se našli na licu mjesta poznatim minutama u kojima su se zajedno, kao prijatelji, suborci i oni pravi, tvrdi, pod cijenu života navijači voljenoga kluba negdje oko bivšeg okretišta „sedmice“ tragično pozdravili s ovim životom. Ama baš svaki sugovornik vodio me je u neke duboke i današnjoj poprilično oholoj strukturi ljudi i svijeta zakržljale prostore srca. Vodili su me tamo gdje je čovjek heroj, gdje su „mali“ životi zapravo veći od mnogih „velikih“ i gdje ne postoje granice ljubavi, časti, vremena i sjećanja. Tamo negdje gdje žive oni koji čuvaju ovaj svijet, ovaj grad.
Mitrova kći Kristina: Kako pričati o nekome koga ne poznaješ, ali ga živo osjećaš?
Kristina je imala jedva oko godinu dana kada je njen otac poginuo. Danas je ona prekrasna žena od dvadeset i osam godina koja završava fakultet, koja uz to radi, koja je osnovala svoju obitelj i koja je puna silne želje da o svome ocu, pokojnome Mitru, kaže sve ono što nikada nije upoznala, ali sve ono što osjeća cijeli svoj život u svome srcu, kroz svoju krv i kroz svoje misli: njezin je otac bio jedan od tih za koje će i danas stavljati ruku u vatru oni koji su ga znali i kao jednog od zanesenijih Armadinih provotimaca, i kao (pre)mladog suborca u tadašnjoj 118. brigadi, i kao prijatelja, kao čovjeka.
Ova mlada žena dočekala nas je u jednom riječkom parkiću na zapadnom dijelu grada, zajedno sa svojom dvogodišnjom kćeri. Oči su joj bile pune suza, a u kutevima usana vijorila joj se ona neka ponosna težina od koje je možda i htjela pobjeći preda mnom, ali nije mogla. Svakom svojom riječju i u meni je izazivala trnce, nalete suza i valove emocija:
“Kako da ja to sada objasnim… Kako da ispričam nešto o svome ocu kojeg nisam nikada upoznala, a o kojem osjećam toliko toga? Teško je to opisati”, započela je govoriti Kristina. “Znate, ja o svome ocu znam ono što su mi drugi pričali, i uvijek kada mi pričaju o njemu ja se osjećam isto… Teško je to. Teško mi je nositi tuđa sjećanja koja su toliko jaka. Koja su dio mene, baš kao da su moja vlastita. Jednostavno, osjećam to. Kada god čujem kako su moga tatu doživljavali njegovi prijatelji iz Armade, iako je on bio i navijač Hajduka, sve što čujem je orgomno poštovanje i ljubav. Nešto neopisivo.”
Kristinina majka Kristini je pričala o njenom ocu kao o jako društvenom, veselom mladiću kod kojeg je uvijek bilo živo, uvijek se događala neka akcija.
“Zauvijek pamtim želju svoga oca koju je izrekao mojoj baki: ‘Čuvaj mi moju Kristinu’, rekla mi je jednom moja baka. Puno je toga što sam ispitivala i baku, i majku, ali o tome ne želim govoriti, to je nešto samo moje, nešto toliko intimno s čime se budim i s čime liježem svakoga dana. Svoga tatu gledam na starim fotografijama i kroz igračke koje mi je kupio dok sam bila beba: plišanog medvjedića i jednog plišanog zeca koji se raspada. Međutim, najviše ga „vidim“ kroz ono što znači ljudima koji su ga poznavali, a to nešto, golemo i snažno, u meni budi emocije koje je jako teško opisati”, ispričala nam je Kristina.
Damir Mitrović Mitar bio je valjda jedini Riječanin koji je strastveno pripadao Armadi, a koji je istovremeno navijao za Hajduk:
“Znali smo istim autobusom ići na utakmice Rijeka – Hajduk, onda se razdovojiti i nakon utakmice ponovno nastaviti druženje. Znate, on je to mogao jer je naprosto bio preveliki emotivac za svoje okruženje. To se vidjelo na njemu. Volio je i voljeli smo ga”, ispričao nam je jedan njegov prijatelj s kojim je rastao i kroz školske klupe, i kroz navijanje, i kroz rat.
Goran Damjanović Magarac – Jer je bio pravedan, tvrdoglav i odan
Na sasvim drugom kraju Rijeke, tamo negdje gdje se Škurinje pretače prema centru, živi druga polovica ove naše priče.
Tamo, u starinskoj riječkoj prizemnici, žive, baš kao da zaista hodaju kućnim hodnikom – od sobe do blagovaonice i natrag, sjećanja na Mitrovog prijatelja s kojim je i skončao život – tamo žive sjećanja na mladog Gorana Damjanovića Magarca. Na vratima njegovog doma, gdje je do tog 14. 2. 1992. živio sa svojim bratom i majkom, dočekala nas je prekrasna žena kojoj godine nisu oduzele od njene elegancije i ljepote:
“Toliko mi to dijete fali”, bile su prve, prve riječi s kojima nas je dočekala. O suzama i udasima koje su se migoljile našim razgovorom ne treba ni govoriti.
Poput prave brižne majke pripremila je za svoga sina ono što je imala: gomilu sjećanja, najljepše riječi i cijeli kovčeg pun Goranovih „sitnica“: Goranove rukom ispisane dnevnike, isječke iz starih novina: Sprint, Novi list…, njegove bilješke o utakmicama i dojmovima, čak i „izjavu“ koju je natipkao na jednoj od onih starih pisaćih mašina i potpisao, a kojom se deklarira kao navijač Rijeke, kao armadovac koji će za svoj klub i nogomet dati sve što ima, spomen-knjigu poginulih hrvatskih branitelja u kojoj se nalaze obojica, bilježnice iz škole, fotografije s utakmica, s ekipom iz Armade – Volfom, Pupetom i ostalima, fotografije s prijateljicama…
Gospođa Gordana provela nas je kroz hodnik do njegove sobe u kojoj i danas stoji Goranova fotografija s pokojnim Mitrom, orden za zasluge u ratu, svijeća i križ. Zapravo, cijela unurašnjost njenog doma kao da se igra s dvije stvarnosti: s prazninom zbog Goranovog odlaska prije dvadeset i šest godina i s njenom, instinktivnom, majčinskom, gotovo vučijom željom da Goran u njihovom domu bude živ i prisutan zauvijek.
Armada mu je bila i otac i mati, kako se kaže. „Ja više volim Armadu nego tebe“, znao mi je govoriti, ispričala nam je gđa. Gordana s jednom posebnom dragošću. “Onoga dana kada je moj Goran umro, ja sam počela navijati za Rijeku. Evo, znam da su danas dečki u Norveškoj, pratim ih, slušam radio, gledam na televiziji. Počela sam navijati jer na taj način je i moj Goran sa svojim navijačima, tu je. I, znate, on je bio toliko razuman za svoje godine, imao je veliki osjećaj za pravdu, bio je poseban da ja kao njegova majka koja se brinula sa svakom novom utakmicom i zbog svake policijske intervencije – ja sam njega, koliko god se činilo to nelogično, razumjela. Mi smo mogli razgovarati kao pravi prijatelji. Uvijek mi je bio iskren. I baš zato sam ga branila, i pred policijskim inspektorima, i pred svima ostalima. Moj Goran nikada nije prešao granicu, nikada me nije osramotio. Bio je mladić koji je svim srcem navijao i pratio Rijeku, pisao o njoj, pa pogledajte njegove dnevnike – puni su podataka o svakoj odigranoj utakmici. Rukom je ispisivao imena golmana, igrača, rezultate, svoje želje, riječi navijačkih pjesama. Tako se tada navijalo. ‘Mama, nisam kriv, ali dobit ću batina’, znao mi je reći pred odlazak na policiju, što je nekako u to vrijeme, u počecima, bio gotovo pa sastavni dio navijanja.”
Goran Damjanović imao je nadimak Magarac, Mago:
“Je. I to zato jer nikada nikoga ne bi i nije izdao. Mislim da je zbog toga puno puta primio udarce koje nije zaslužio. Ali, on vam je bio takav, lojalan i tvrdoglav kao pravi magarac, pa od tuda i njegov nadimak.
I Goran je, baš kao i Mitar, bio mladi, tek dvadesetjednogodišnji pripadnik 118. brigade HV-a. U rat je, kaže nam njegova majka, otišao jer je otišlo i toliko njegovih prijatelja. Iako je bio mlad, bio je srčan, nije mogao sjediti kod kuće i pratiti svoje prijatelje u rat. Morao je za njima.”
“Brat mu je u to vrijeme još uvijek služio redovan vojni rok u vojsci bivše države. U jednom trenutku bili su na dvije različite strane, Goran u 118., a brat mu, Zoran, u JNA na odsluženju vojnog roka. Svim sam se silama trudila da ne ode u rat, govorila sam mu da idu brat na brata, ali nije me slušao nego je pisao bratu da napravi neki „prekršaj“ u JNA da dobije otpust, a tako je i bilo. Zoran je zadnjim autobsom koji je nakon početka rata iz Banje Luke vozio za Rijeku stigao kući i nedugo zatim i on krenuo u rat na hrvatskoj strani.”
„Čuvat ću ovdje Rijeku“
“Kada je te zime, 29. 1. 1992., Goran proslavio svoj 21. rođendan, bio je na dopustu nakon već nekoliko mjeseci ratovanja u ličkom Bilaju sa 118. brigadom. Molila sam ga da mi obeća da se više neće vraćati u rat, da će ostati kod kuće jer bio je toliko mlad, smršavio je, bojala sam se za njega. Sjećam se da mi je tada obećao da se neće vraćati: ‘Čuvat ću ovdje Rijeku!’, rekao mi je. Nekoliko dana kasnije po posljednji put sam ga u vojničkoj uniformi i s Armadinim šalom ispratila kroz vrata. Čim je izašao da provede večer s prijateljima počela sam osjećati nemir. Nekoliko sati kasnije izgubio je život. I da vam budem iskrena, sve te priče i različite verzije kojih sam se naslušala tada o tome što se te večeri dogodilo kod okretišta „sedmice“ mi ne drže vodu. Njih su dvojica bili nerazdvojni i što se stvarno dogodilo – to će zauvijek znati samo njih dvojica”, ispričala nam je Gordana sa suzama u očima.
Ono što tješi Gordanu jesu veterani Armade koji su znali mladog Gorana. Na ruku su joj za što joj god treba, poštujući nju poštuju Gorana, poštuju Damira. Poštuju sve ono oko čega su se su kao utemeljitelji Armade krajem osamdesetih i okupili: lojalnost, prijateljstvo, ljubav za Rijeku i ljubav za NK Rijeku, iskazuju snagu koja se i danas ori s armadine tribine, snagu koju su prenijeli na tolike mlađe generacije.
Prijateljica iz Armade: Koliko smo se samo voljeli, dijelili smo zadnje džeparce
Senka Mameledžija jedna je od Damirovih i Goranovih prijateljica, osoba koja i danas redovno pali svijeće za svoje pokojne prijatelje i koja ih se svakodnevno sjeti:
“Znate, na mojoj i životnoj crti većine našeg tadašnjeg društva postoji onaj život prije tragedije u kojoj smo izgubili prijatelje i život nakon nje. Mislim da se tog dana puno toga prelomilo i u nama koji smo ostali za njima, i u Armadi, u svemu. Tako ja to vidim. Samo kad ih se sjetim stegne mi se grlo. Bili su to pravi dečki, pravi prijatelji. Čuvali smo se međusobno, oni su čuvali nas djevojke na utakmicama, a mi njih kako god smo znale – sjećam se da smo im sakupljali od naših džeparaca za gostovanja, dijelili smo sendviče, družili se svakodnevno, skupa kuhali, skupa se smijali, navijali, kako smo već kao rani dvadesetogodišnjaci u tim ratnim vremenima mogli. Mitar, Mago, Valter i svi njihovog „kova“, to su ljudi kojima dugujemo tako puno. Pogotovo mi navijači i oni koji to tek postaju. To je Armada”, ispričala nam je Senka u dahu i napomenula da bude jako sretna kad god je mlađi dečki i cure iz Armade pitaju da im priča o ova dva riječka momka koji se s punim pravom mogu upisati u legendu.
I Kristina, i Gordana i Senka, tri različite generacije žena, ove mladiće svakoga dana nose kroz svoje živote. Nose ih prijatelji iz Armade, njihovi suborci, pa i toliki mnogi koji ih nikada nisu upoznali, ali koji ih zapravo poznaju tamo gdje se svi prepoznajemo ili ne prepoznajemo – u srcima. Neke stvari u životu naprosto ne možemo razumjeti, zašto se dogode, kako se dogode, koji im je smisao, ali možemo ih pokušati prihvatiti i obujmiti ono što nam daju. Ova priča svakako je jedna od takvih, teško je razumljiva, ali kada se čovjek s njom upozna, kada je prihvati na neki svoj način, ona za sobom ostavlja neizbrisivi trag.
Baš kao što će takav trag ostaviti još jedan, potpuno zasluženi grafit za dečke koji su u ovome gradu obilježili jedno razdoblje između dvaju sistema, u doba zbrke i nesnalaženja, mural za dečke koji su pokušali pomiriti svoje prirodno, iskreno i živahno mladenaštvo s onom preozbiljnom, odraslom i teškom odgovornošću koju je njima i tolikima poput njih u tim nevinim godinama nametnuo neprijatelj u Domovinskom ratu. Teško je to, kako kaže Kristina, teško je to shvatiti i pritom ostati hladan i neokrznut tolikom ostavštinom emocija…
