Igraci Zadra skocili u odbranu Tornada

NEVJEROJATNA REAKCIJA: Pogledajte kako su košarkaši Zadra skočili na tribinu i stali između policije i Tornada!

U Kaštel Sućurcu se dogodila rijetko viđena scena na sportskim terenima

Tijekom utakmice Ribole i Zadra u Kaštelima došlo je do incidenta na tribini između Tornada i policije. Tada se dogodila jedna nevjerojatna stvar: košarkaši Zadra su se s terena zatrčali na tribinu i stali u obranu svojih navijača!

Pogledajte 45. minutu video snimke iz Sokolane…

https://www.youtube.com/watch?v=zkF2_Y1Dz9E

Pozega navija

Priča počinje jos 2008 godine kada su pojedinci iz našeg grada išli na utakmice Slobode. Naravno videvši da na tribini ima jos požežana počelo se pričati o tome kako nas ima dovoljno da napravimo neku našu grupu. Godinu dana kasnije nas pet prvi put odlazi u Učice 08. Novembar 2009 na utakmicu koja nikada nece biti zaboravljena Sloboda-Mačva Šabac jedan od derbija tada u srpskoj ligi zapad. Od tog dana menjaju se životi svima nama, postajemo deo priče koja neke od nas prati i dan danas. Vec krajem sezone 2009/2010 naša grupa dobija jos članova i postajemo sve ozbiljniji. Rade se do tada nikad vidjene u našem gradu nalepnice koje su imale sliku požeškog trga koji se inače zove trg Slobode I ispod napisano običnim fontom Пожега Навија. To je bio prvi deo našeg marketinga u gradu i generalno prve nalepnice ikada vidjene u Požezi. Malo nakon toga pojavio se i prvi grafit naše grupe i to nekako postaje kapisla u našem gradu. Pokreće celu „ultra“ scenu a kada to kažem mislim na grobare i cigane. Mi smo slobodno se može reći prva mladja ultra ekipa iz ovog grada. Imali smo sve potrebno za to od navedenih nalepnica, prvih grafita, obeležja majica, dukseva i naravno zastava. Ono najbitnije a to su gostovanja organizovana o sopstvenom trošku u bilo kom delu Srbije. Mnogo toga nas je činilo posebnim u ovom gradu, cimali smo se oko svega bukvalno. Organizovali mnogobrojne humanitarne akcije, navijačke akcije, posećivali srpske svetinje i bili prava porodica. Ono što je ljude zanimalo najvise o nama bilo je šta nas to veže za Užice i Slobodu. Mnogo igrača iz našeg grada pa čak i naših drugara igralo je za taj klub pogotovu kada pričamo o igranju u nižim ligama, isti mentalitet, a kada bi izvadili naše lične karte videli bi ste šta piše gde smo rodjeni, imamo skoro isti poštanski broj, isti pozivni broj i mnogo još stvari. Kada su FF bili u najvecoj ekspanziji požežani su išli u skoro svaki grad organizovano o svom trošku. U našem gradu svaku navijačku grupu čekali i branili grad. Nekim navijačima je i dobro poznato šta smo sve ovde uradili, koga smo sve napadali i šta smo sve skinuli. Uvek smo bili na nogama kada bi večiti igrali negde u blizini kao i kada bi bilo koja navijačka grupa svratila kod nas u grad.

 

 

 

Od navijačkih akcija izdvojili bi obračun u Kraljevu sa Kasapima i napad na Divlju Telad u Požezi gde smo brojcano mnogo slabiji uspeli da rešimo stvar u našu korist. Nebrojano puta akcijali u gradu ali i van njega. Sreli se sa svakom najvijačkom grupom u Srbiji od Subotice do Niša, kao i od Smedereva do Loznice. Priča jos uvek postoji kao i ljudi koji jos uvek idu na utakmice, jeste to manji broj nego one 2012/2013 gde je na utakmice islo i po 30+ ljudi ali postoji. Ima ljudi koji ne idu ali su još uvek slobodaši i jos uvek deo te porodice. Zanimljivo je i to da smo 5godina grupe proslavili na utakmici Sloboda-Mačva Šabac, pogodilo se da to bude isto kao i prva utakmica nase organizovane grupe. Dobro kod naše grupe je i to sto ljudi koji su išli sa nama nikada pre nisu navijali ili bili deo neke druge navijačke organizacije već su svi čisti slobodaši i sve je to ČISTA LJUBAV. Na kraju bi rekli da FF u našem gradu kao i u Užicu i dalje postoje, da ljudi jos uvek vole i prate redovno Slobodu. ПОЖЕГА НАВИЈА!!!

INTERVIEW WITH SHAUN DUFFY

We talked with Shaun Duffy, author of book “Football is life”. As “football tourist” he visited 162 different cities just to see football fans and feel their atmosphere.

> Hello, please introduce yourself?

My name is Shaun, I am 47 and I live in Haydock, a large village in Merseyside approx 12 miles from Anfield, one of the worlds most iconic football venues.

After seing Liverpool beat West Bromwich Albion 3-1 in my debut game at Anfield on Saturday 25 August 1979, I was hooked! In the years that followed, I entered into a subcultural phenomenon that was to dominate the news headlines almost every weekend for two decades. I followed Liverpool home, away and into Europe for many years and have made an abundance of lifelong friends, some of whom are so close to me that I consider them extended members of my family. Although Liverpool are my team, I live only 4 miles from Wigan, a small working class town in Lancashire and home to Wigan Athletic FC. Being football mad as a youngster, I also watched Wigan Athletic in the lower leagues, so it would be fair to say that Wigan are my adopted other team.

Three tragedies changed my perception of football.

1. Heysel
2. Hillsborough
3. The inception of the Premier League and the ills that go with it

Needless and tragic loss of life…Needless embourgoisement of our game…Needless geed…And needless exploitation of football supporters.

Once the modern football virus kicked in I reluctantly jumped off the Liverpool train and climbed aboard the grass roots Wigan Athletic tram! Although Liverpool will always be my team, I hated the changes in crowd dynamic in Premiership football and I hated the path down which my club, along with the other top flight teams, had chosen to travel. With a heavy heart, I made the executive decision to opt out and only follow Liverpool in European competition and in pre-season friendlies outside of the UK. Purely because of my love of travelling and to keep in touch with good friends. Wigan then became my new home, but imagine my frustration as they slowly but surely clambered up the leagues before perching themselves firmly in the higher echelons of English football. A football fairytale of epic proportion. Whilst the club, the town and my Wigan mates were ecstatic and I was really pleased for them, I was positively underwhelmed. All seated stadiums, reduced ticket allocation, inflated ticket prices and ridiculous kick off times just didn't do it for me at all.

> How did you decided to start be „football tourist“?

It was time for another executive decision. I restricted my Premiership football to only a handful of games a season at best and to be perfectly honest it was just a medium for socializing. I had said my goodbyes to football along time ago. My team will always be my team but I choose to support them at an arms length rather than on the terraces. There comes a point when you have to make a stand, and I have. At this point I had a 7 year old and a 2 year old on my hands and needed to fill a void. I started to coach kids football and I am now in my seventh year, with a league title under our belt and wait for it………U14s Premiership football! Along with junior soccer, I had steadily increased the amount of European travel I was undertaking. I, along with a select group of close friends set out to cover as many ‘hot’ rivalry games as possible. It was like an apprenticeship. We started with the classicos Barca v Real Madrid, Inter v AC, Lazio v Roma, Galatasaray v Fenerbahce etc and then progressed to the lesser established hotbeds of Sarajevo, Bucharest, Budapest, Saloniki and Chorzow etc before completing our apprenticeship in Buenos Aries for the Super Classico between Boca Juniors and River Plate.

Ferencvaros lads

> How many countries have u visited just to watch football?

I have seen over 200 football matches outside the UK, taking in 162 cities in 39 different countries. Travelling can vary. Sometimes I go alone, sometimes with one other and sometimes a group of us. My first game outside England was Celtic v Rangers in 1984. My first game outside the UK was Liverpool v Juventus in the 1985 European Cup Final and my first rivalry match not involving a British team was Roma v Lazio in approx 1997. My last game outside the UK was Maribor v Wigan Athletic in December 2013. My last game outside the UK not involving a British team was Panathinaikos v PAOK in February 2014 and I will continue to watch football abroad for the foreseeable future.

> What your family and friends say on this?

My friends and family are cool with it. They know I love football but prefer it in its primitive form.

> You have traveled all over Europe, seen some very interesting matches and ultras groups. From those 200 matches, do you have favorite, most interesting?

Difficult question because every trip offers something different. My favorite match is probably the Belgrade derby. Belgrade is a great city, has great supporters and sells cheap beer. But I have to say the Sarajevo derby at Zeljeznicar was off the scale. I really enjoyed it, great old school supporters. The most disappointing game was probably Barcelona v Real Madrid. This is now just a tourist game, a true reflection of modern football's damage to fan culture. Great players but terrible atmosphere. Tourists don't have the passion of old school supporters. They go to games to be entertained rather than be part of the entertainment.

Grobari and Gate4 lads

> Have you ever been in danger on those trips?

Only once have I ever felt in real danger, Hajduk Split v Dinamo Zagreb at the Poljud. Three of us walked back to the centre after the game and got ambushed by around a dozen Hajduk carrying weapons. I really thought we were heading straight to hospital if not worse. There was no police about and we were stuck on a quiet street with nowhere to go. We stood our ground, explained that we were English and after that there was no problem. The Hajduk boys apologised and we walked back in to town shaken but unscathed. They apparently thought we were Dinamo lads walking back to a car.

> How do you connect with local lads?

I have made some lifelong friends, especially in Belgrade. All have been very welcoming and hospitable hosts. I have never had issues with anybody, but football is a universal language.

> Did u ever have problem on foreign stadium because you were not local?

Never. But we are always respectful and we don't consider ourselves tourists. We are proper old school football supporters looking to fill a void.

The Maniacs youth (Željezničar Sarajevo)

> Can you compare ultras scene on east and west of Europe?

The perception I have attained, rightly or wrongly, is that there is a growing nationalistic skinhead culture in Eastern Europe and much of the terrace ambience was initially inspired by the revered English fan scene of the 70s and 80s and old school Italian ultra mentality of the same era. (Oi) punk is the preffered music of choice in some places and skinhead music in others. I have also noticed small pockets of English inspired casuals keeping the faith, especially in Russia. The security forces appear to be off the scale brutal. Brutal in a way I have never experienced in Western Europe and believe me the police here do take liberties on a grand scale. But the Eastern European old bill take brutality and repression to another level. Brutal appears to be an acceptable practice. Eastern European Football's hardcore fans, and there are many of them, are 100% working class and I like that. Extreme fandom, although a touch diluted compared to days of old, is just about hanging on to its primitive status in Eastern Europe and fans are actively fighting the modern football virus together.

The Western Europe fan scene is showing signs of succumbing to the money men with perhaps the exception of the Italian ultra scene which has seen an unlikely welcome return to the good old days but with reduced attendances. The German ultras are hanging on in there but how long before the Arabs and oligarchs are allowed access to the potential riches of football in the Fatherland? Fortunately, the German game, much to the dismay of its custodians, is structured to combat such an unwelcome hostility and in the short term they appear to be safe for now. Fan groups, especially the ultras, are still strong and have no issue with setting aside rivalries in order to repel the modern football virus in unison. They are however slowly conceding ground. Kick off times have become a nightmare, the authorities are clamping down on pyro with repressive police tactics and there has been an atttempt to hike ticket prices for away supporters. The flame still burns for now but for how long I don't know.

Horde Zla Sarajevo

> How do you see ultras scene in 5-10 years?

Ultras scene will never die, especially in Eastern Europes lower divisions, but repression and exaggerated punishment will get worse. Eastern Europe will never again compete for European titles, the money men have destroyed the game as we knew it. There are no level playing fields anymore. Barcelona, Real Madrid, Bayern Munich, PSG, Chelsea and Man City will contest the Champions League for the forseeable future and the Asian market will dictate scheduling of TV games. Greed is good and cash is king and its here to stay.

> How did u decided to write book about this?

I was probably just a frustrated journalist in a previous life! I enjoy traveling and I love football so why not? Extreme fandom attracts negative politically dictated media attention. By writing this book, it enabled me to vent and release my own frustrations by setting the record straight. It was also a big education for me.

source: ultras-tifo.net

I Was a Football Hooligan for 30 Years, and I Loved Every Second of It

Infamous English hooligan Andy Nicholls, who has written five books revealing the culture of football violence, for his opinion on why young men get involved and whether hooliganism is still prevalent in today's game.

My name is Andy Nicholls, and for 30 years, I was an active football hooligan following Everton Football Club.

I was classified as a Category C risk to the authorities. I'm not bragging, but that is as high as you can get. I have served prison sentences for my involvement, and I've been deported from countries all over Europe and banned from attending football matches at home and abroad more times than I can remember.

I will tell you another thing: When I was bang at it, I loved every f—–g minute of it.

I have done most things in life—stayed in the best hotels all over the world, drunk the finest champagne and taken most drugs available. Nothing, however, comes close to being in your own mob when it goes off at the match, and I mean nothing.

I say “mob” because that's what we were—a nasty one, too. Today's firms, gangs, crews—call them what you want—have missed the boat big time. We were about when it mattered; when the day wasn't wrapped up by police and CCTV, or ruined because those you wanted to fight just wanted to shout and dance about but do not much else, like many of today's rival pretenders do.

We were there when you could get hurt—hurt very badly, sometimes even killed. Yes, it happened; on occasions, we killed each other. Football hooliganism in my day was a scary pastime.

People ask, “What made you become such a violent hooligan?” Simple answer: the buzz.

In my day, there was nothing else to do that came close to it. No Xbox, internet, theme parks or fancy hobbies. Football was one of the only hobbies available to young, working-class kids, and at the football, you were either a hunter or the hunted.

I became a hunter. I looked for trouble and found it by the lorry load, as there were literally thousands of like-minded kids desperate for a weekly dose of it. Like a heroin addict craves for his needle fix, our fix was football violence.

There were times when I thought to myself, give it up. Usually when I was in court, looking at another jail sentence—or, on one occasion, when I stood alongside a mate who was clutching his side, preventing his kidney from spewing out of his body after being slashed wide-open when things came on top in Manchester.

Those things happened. I'm not moaning about it; we gave more than we took.

I have seen visiting fans at Goodison Park pleading not to be carved open after straying too far from the safety of their numbers. More often than not, those pleas fell on deaf ears. Every day that followed, when they looked in the mirror, there was a nice scar to remind them of their day out at Everton.

Home games were great, but I preferred the away days—hundreds of “scallies” descending on towns and cities and running amok. We were the first casuals, all dressed in smart sports gear and trainers, long before the rest caught on.

London was our favourite trip; it was like a scene from The Warriors on every visit, the tube network offering the chance of an attack at every stop.

I will give the London firms credit: They never disappointed. It wasn't just the firm of the team you were playing who you had to watch out for; you could bump into Millwall, West Ham United, Arsenal or Tottenham Hotspur if you were playing Chelsea. We have literally fought for our lives on the London Underground with all of those.

I'm still here to tell the tale. Result.

Out on the streets, there was money to be made: Tottenham in 1980, and the infamous smash-and-grab at a well-known jeweller's. There were 150 arrested, and it never even made the front page, never mind national TV. Why? Because it happened every week.

Manchester was a tit-for-tat exercise. They would come to our place and cause bedlam, and we would go to theirs and try to outdo whatever they had achieved at ours. If that meant somebody like Jobe Henry (pictured below) got unlucky, well, it was nothing personal.

Further up north was tough for us at times. The Yorkshire and northeast firms were years behind in the football casuals era. It was men against boys. We laughed at their bovver boots and beards; they still f—–g hit hard, though. Sheer weight in numbers and a streetwise sense of general evilness saw us through at such places.

“We are evil,” we used to chant. Why? Because we were.

That was the club scene—and then there's following England, the craziest days of our lives. Up to 5,000 mindless thugs. I won't flower it up; that's what we were—visiting and basically pillaging and dismantling European cities, leaving horrified locals to rebuild in time for our next visit.

Such was the case in Luxembourg in 1983, when my mob actually chased the local army. What a fine sight: armed troops running for their safety, such was the ferocity of our attack on them, when they tried to reclaim the contents of a designer clothes shop we had just relieved of its stock.

It couldn't last forever, and things changed dramatically following the Heysel disaster: I was there, by the way, as a guest of the Liverpool lads (yes, we used to get on), when 39 Juventus fans lost their lives. Things changed forever; policing was increased, and we found ourselves hated worldwide.

The “English disease” had gone a game too far. We kept at it in smaller numbers, but the scene was dying on its knees; police intelligence, stiffer sentences and escapes like ecstasy—selling or taking it—provided a way out for many.

Personally, I grew up—10 years and a broken marriage too late. I managed to leave it behind and realised my connections and reputation could make, not cost, me money.

These days, the young lads involved in the scene deserve some credit for trying to salvage the culture. They face almost impossible obstacles with today's high-profile policing, and the end result will usually be a prison sentence, such is the authority's importance on preventing the “bad old days” returning.

They should never return; the all-seater stadia, conditions and facilities at the match won't allow it. Plus, there is so much more to do—we have Xboxes, internet, theme parks and fancy hobbies to keep us busy.

I say to the young lads at it today: Be careful; give it up. It's just not worth the grief in this day and age. Is almost certain jail worth it? For five minutes of madness—as that is all you get now? Hand on heart, I'd say it's not.

It's even harder for me, a well-known face to the police and rival firms. I have a young family now, a nice home, a couple of businesses and good steady income. It's impossible to get involved without risking everything.

I will stand by my earlier statement: I loved being involved. I honestly would change nothing, despite all the grief it brought to my doorstep—but that doorstep now involves my children, and they are far more precious to me than anything else on planet Earth.

Most of the lads my age agree with me, but never say never, as one thing will always be there as a major attraction: the buzz.

And football violence will always be the biggest buzz you will ever get.

Andy Nicholls is the author of Scally: The Shocking Confessions of a Category C Hooligan. After serving a banner order, Andy is now allowed back inside Everton's Goodison Park providing he signs a behaviour record and sits in a non-risk area with his daughter.

BH Fanaticosi se oglasili povodom izbora novog selektora BiH

Nismo se puno oglašavali kada je u pitanju selektor Bosne i Hercegovine! Nismo se uopšte oglašavali ni nakon smjene Mehmeda Bazdarevića!

Pratili smo dešavanja i pisanja u vezi izbora novog selektora. Brojna imena znana i neznana su bila spomenuta kroz naše medije i u javnosti.

Već nakon kraćeg perioda moglo se vidjeti da su ”dva” kandidata ušla u uži krug, a ovi ostali su bili samo dio još jedne farse, jer realno, neka imena koja su se spominjala za Mešine nasljednike, mi ne bi imali nikakve šanse da ih dovedemo na selektorsku poziciju.

Ono što svakako ’’zapadne za oko’’ je način izbora selektora!

Najpoznatija imena našeg fudbala poput Ivice Osima, Duška Bajevića, Zvjezdana Misimovića, Seada Kajtaza članovi su komisije koja je razgovarala sa kandidatima koji bi mogli naslijediti Mešu Baždarevića, međutim, nijedno iole ozbiljnije trenersko ’’ime’’ nije imalo neke ambicije da preuzme klupu reprezentacije BiH. Možda su znali da poslije tih razgovora opet moraju proći rešeto fudbalskih znalaca iz IO-a, koji brat bratu, nisu pet puta loptu šutnuli.

Sav ovaj proces ne bi bio dovoljno zanimljiv da se u svo to sivilo ne uključe ”sportski eksperti”, ti isti su zaduženi da nas uče o ljubavi kandidata prema našoj reprezentaciji, te kako njima novac nije bitan već izazov!

Pokušajmo donekle realno razmišljati, bar na trenutak, svaki trener, igrač, moler ili doktor u poslu koji obavljaju žele izazove, i da za svoj obavljen posao imaju naknadu u skladu sa obavljenim poslom.

Da li je novoizabrani selektor odbio bolju ponudu, da bi trenirao BiH, je skroz beznačajan podatak za javnost. Čovjek ne radi besplatno i naravno niko ne kaže da treba raditi džaba!

Ovom prilikom želimo da se zahvalimo gospodinu Mehmedu Baždareviću – Meši.

Meša veliko HVALA I PUNO SREĆE U DALJEM RADU!

Prosinečki!?

Novi selektor je Robert Prosinečki. Prateći izvještaje i intervjue, radi se o velikom stručnjaku i treneru, da li je to tako, ostaje da se vidi u narednom periodu.

Onaj Robert kojeg se sjećamo sa fudbalskih terena, tj. kao igrača, definitivno spada u vrh svjetskog fudbala, ali kao trener – možda negdje blizu zlatne sredine.

Naravno kao navijaci mi bi voljeli da nas demantuje, te da izbori EP, ali nećemo ga sada dizati u zvijede da bi ga sutra osudili! Navijanje i podrška svim reprezentativnim selekcijama, naučila nas je da smanjimo očekivanja i onda smo vazda zadovoljni!

U svojoj bogatoj trenerskoj karijeri bio je pomoćnik HR reprezentacije 2006-2010; 2010-2012 Crvena Zvezda; 2012-2013 Kayserispor; 2014-2017 Azerbejdzan i sada BiH. Najveći uspjeh i jedini za sada je osvajanje Kupa Srbije sa Crvenom Zvezdom.

Ovo su činjenice, sve ostalo je uljepšavanje. Svjesni smo činjenice da je Prosinački jedan od najvećih igrača ikada sa ovih prostora i nadamo se da će sa BiH ostvariti trenerski uspjeh poput onoga što je kao igrač imao sa Crvenom Zvezdom.

Ne moraš nas kupovati sa pričom, učini to rezultatom, umorni smo od priča i obećanja, želimo rezultate, svjesni smo kvaliteta reprezentacije i (ne)kvaliteta ljudi u Savezu, a tebi Roberte sretno pa kako bude bude!

BHFanaticos

Novi intervju Milosa Radisavljevica Kimija

Gost emisije “Intervju” bio je gospodin Miloš Radisavljević Kimi, nekadašnji vođa “Grobara” i vođa navijačke grupe “Alcatraz”. Kimi je svojevremeno bio strah i trepet na južnoj tribini u vreme kada je Alkatraz bio ”jak kao zemlja”. U međuvremenu se desilo mnogo stvari i neke druge grupe su preuzele vođstvo na južnoj tribini. Preporučujemo da pogledate ceo intervju i saznate više o brojnim zanimljivim temama.

Kimi koji je posljednjih godina “izbačen” s južne tribine Partizanova stadiona, kroz srpske medije naveden je kao organizator napada. Srpski novinari vjeruju da je okupio ekipu Vandal Boysa, Younga Boysa i plaćenika kako bi ponovno preuzeo Jug.

On ne skriva da je bio na derbiju, ali tvrdi da nije sudjelovao u tučnjavi, već da je bio na zapadnoj tribini.

“Bio sam na zapadu, a ono na jugu je izraz nezadovoljstva pravih navijača. Sada se i gradovi dijele, jedni su s nama, drugi su s njima. Ja samo kažem svim Grobarima da ne slušaju više te laži. Mi ne želimo rat i nećemo se krviti s našom braćom Grobarima. Nadamo se da ćemo uskoro biti na istoj strani. Nama problem predstavlja tek pet, šest ili sedam ljudi koji nemaju veze s navijanjem i koji surađuju s policijom. Sada svi pričaju da se vratio Kimi, ali ja sam nebitan u ovoj priči. Bitni su Grobari i Partizan”.

Tko su Hrvati koji su sudjelovali u tučnjavi i koji su još uvijek u beogradskom zatvoru? Vjeruje se da ih je Kimijeva ekipa unajmila za pomoć u sukobu…

“Nemam pojma tko su oni, prvi put ih vidim i ne mogu ni pretpostaviti kako su tu završili. Neke od uhićenih ljudi poznajem, to su pravi navijači, a ne znam otkud Hrvati tu. Nema to veze s borbom za prevlast, to je posljedica bijesa koji se godinama skuplja zbog nenavijačkih stvari koje se događaju na tribini. Bilo je perioda kada je naša tribina išla uzlaznom putanjom i kada je mjerilo bilo ljubav prema klubu. Onda se dogodilo ubojstvo, točnije navodno ubojstvo, francuskog navijača, pa ono s onom novinarkom Brankicom… Uslijedile su velike podjele koje su iskoristili neki ljudi koji nemaju veze s Grobarima. Prvi put su se na tribini pojavili s 30-40 godina, nemaju veze ni s Partizanom.”

Kimi nije htio otkriti imena ljudi koje žele potjerati s juga, ali jasno je da je riječ o ekipi nedavno ubijenog vođe Grobara Saleta Mutavog.

“Katastrofalno je što su igrači Partizana na jednu utakmicu nakon njegova ubojstva istrčali u majicama s njegovim likom. Tko je on? Umirali su puno veći Grobari pa se to nije radilo. On se tu odnekud pojavio, bio tri mjeseca i odjednom je legenda.”

Kimi je bio vođa zloglasnog Alcatraza, najjače grobarske podgrupe.

“Alcatraz još uvijek živi. Živjet će sve dok bude barem dvoje nas. A ima nas… Alcatraz nije ono na jugu, oni su samo ukrali ime. Oni su lažni Alcatraz, oni su Janjičari”, rekao je Kimi misleći na to da je dio aktualnih vođa Grobara ranije navijao za Crvenu Zvezdu.

 

Govoreći o dešavanjima na južnoj tribini, rekao je:

“Bio je period kada je tribina išla uzlatnom putanjom i kada je merilo bilo ljubav prema klubu. Onda dolazi do nove podele”.

Osvrnuo se i na skidanje trake tadašnjem kapitenu fudbalera Partizana Marku Šćepoviću pre četiri godine.

“Ništa posebno, to je jedna od stvari koje ne bih nikad ponovio. Srce me povelo, loše je igrao neko vreme i ja sam impulsivno reagovao. Nije to bilo toliko strašno kao što su mediji spinovali. Samo sam mu rekao: Jel znaš da ne zaslužuješ da nosiš traku kapitena? On je rekao ‘Znam’ i to je to”.

On tvrdi da francuski navijač Bris Taton nije ubijen.

“Nije ubijen, život je izgubio nesrećnim slučajem. To je jedna od stvari zbog koje je došlo zbog svega što nam se dešava. Svi svedoci kažu da je sam skočio i da ga niko nije bacio”, rekao je Radisavljević.

 

Prevalili 1.325 kilometara zbog prijateljske utakmice! (VIDEO)

Oko 1.500 navijača nemačkog Magdeburga prevalilo je 1.325 kilometara da bi gledalo svoju ekipu u prijateljskoj utakmici!

Iz Magdeburga do Boltona!

I imali su nemački fanovi šta da vide, jer su njihovi ljubimci pobedili 3:2.

Magdeburg se sada takmiči u Trećoj ligi Nemačke i prvi je na tabeli.

Reč je o klubu bogate istorije, koji je tri puta bio prvak Istočne Nemačke, a ima i evropski trofej, jer je 1974. osvojio Kup pobednika kupova.

Bio je jedan od nas! Priča o Kneletu

Knele

Knele se pojavio prvi put medju ultrasima negde na jesen 1987. godine . . Tada je imao nekih 16 godina . Doveo ga je Radule sa Konjarnika pred neki kosarkaski derbi koji se igrao u Pioniru.

Ultrasi su u to vreme vise voleli da se distanciraju od ostalih i pravili su gerilske akcije u kojima su desetak ljudi izvodili munjevite napade pre i posle utakmice .

Knele se pokazao mnogo dobro taj prvi put i primljen je u ekipu. Posle par nedelja je imao neko kacenje u luna paku u kraju sa momcima koji su tu radili . Zvao je Timu da mu pomogne . Tima je otisao zajedno sa par ultrasa, ali je valjda sve izgladjeno i nije bilo problema. Knele je medju ultrasima proveo jednu sezonu .

Uglavnom je bio angazovan kada su planirani napadi na protivnicke navijace i oko paljenja baklji , jer je u to vreme bilo veoma opasno paliti baklje zbog policije , pa su deljene samo tvrdim momcima koji bi izdrzali torturu u policjskoj stanici da ne drukaju ostale . Knele iako klinac u to vreme , pokazao se kao veoma hrabar , ali je preterivao u “gazenju” protivnika jer nije znao kada je dovoljno i kada treba da stane . Ipak moze da se kaze da je bio dobro vaspitan . Verovatno je sada nezamislivo kroz kakva su roditeljska pitanja i podpitanja prolazili momci koji su ga zvali telefonom . ” Odakle se ti znas sa Saletom ? Zasto ti treba Sasa ? Itd… “

Zasto pominjem to njegovo vaspitanje , shvatice te kasnije .

U finalu nekog evropskog kupa u kosarci u Novom Sadu izmedju italijanskog Scavilinia i Cibone , Knele je bio zajedno sa ultrasima . Plan je bio da se napadaju zagrebacki navijaci gde god da se provale .

Brz napad , ispeglaju se i poskidaju salovi i zastave , a u slucaju policijske intervencije , uvek je postojalo rezervno mesto gde je ekipa trebala da se okupi . Tako se ekipa posle jednog napada rasturila i na dogovorenom mestu pocela da se ponovo okuplja . U trenutku kada je bilo nekih 7 momaka na okupu , neko iz grupe je poceo da sora jer je imao potrebu za tim . Posto je to bilo u kraju gde su sve bile manje kuce , na prozor je izasla neka zena i pocela da preti zbog momka koji je sorao na njen zid od kuce .

Rekla je ako odmah svi ne odu , da im se lose pise . Svi su iskulirali i izvinili su se zeni , jer nisu hteli da napuste mesto kako bi mogli da sacekaju ostale . Medjutim , posle nekih desetak minuta , pojavio se krsan momak koga je pozvala luda zena da otera “uljeze”.

Krsni momak je nastupio veoma bahato , ali ni danas ne zna koliko je imao srece . Knele mu se privukao iza ledja sa stanglom , ali mu je vodja grupe ocima dao znak da to ne uradi .

Jednostavno , momak je bio veoma lak plen za grupu naoruzanu stanglama koja je u prethodnih nekoliko sati polomila desetine zagrebackih glava . Grupi nije bio potreban novi incident , jer je policija vec uveliko trazila po Novom Sadu .

Izvinili su se momku i rekli mu da nece vise niko praviti probleme i da ce ostati jos malo tu da sacekaju drugove . Bahati momak je to odobrio i sav ponosan na sebe otisao do automobila i izneo bejzbol palicu , komentarisuci :” Da niste poslusali , ovo bi vas cekalo “.Knele koji je tada prvi put video bejzbol palicu uzivo , prisao je momku sa sjajem u ocima i pitao ga je da li zeli da proda .

Na kraju se sve zavrsilo razmenom telefona, jer je novosadjanin trebao da nabavi novu palicu , a Knele da ga zove i kupi. Ne vezano za pokojnog Kneleta , mislim da je ova situacija bila idealan primer kako su ultrasi zarad viseg interesa izklirali provokaciju .

Posle pomenute utakmice , policia je definitivno uspela da razbije grupu . Sticajem okolnosti , Knele je ostao sam u drustvu vodje grupe . Zbog pretpostavke da bi policija moga da izvrsi kontrolu na zeleznickoj stanici , pomenuta dvojica su se vratila do Beograda autobusom . Pokojni Knele , koji je kasnije prerastao svog tadasnjeg vodju, nije mu nikada zaboravio to sto mu je placena karta za autobus i bogata vecera . Uvek je kod njega ostalo postovanje prema starijem .

Posle godinu dana provedenih medju ultrasima ,Knele je nastavio da ide na utakmice sa starijim momcima iz kraja – Brace Jerkovic. Bio je veoma povodljiv i vise mu se dopadalo da zajednosa svojom ekipom gradi imidz opasnih momaka , nego sto ga je interesovao uspeh grupe .

Tako je od jeseni 88 , postao veca steta nego korist za sever . Prvo gostovanje sa ekipom iz kraja mu je bio Nis ‘88 , kada su po vozu otimali salove i lovu . Neko mu je u povratku , polomio glavu flasom , ali to je za Kneleta bio samo podstrek da postane jos zesci .

Iako vise nije bio sa ultrasima i na nagovaranje pokojnog Vojvode (winners ) i C…. (red devils) da pripadne njima , Knele je uvek isticao da je on ULTRAS . Tako je i nocu isao zajedno sa Vojvodom da pise grafite sa florescentnim autolakovima koje su nabavljali na svojim “poslovnim” putovanjima u Svajcarsku i uvek je pisao ULTRAS.

Cigani su imali prve bubnjeve koje su kupili sami . Posle neke internacionalne utakmice , ekipa iz Brace Jerkovica koja je tada vazila za najopasniju na severu , odnela je 2 bubnja u kraj . Doneli su ih na sledecu vaznu utakmicu u Beogradu i stavili na sipku iza koje su stajali . Za ova vremena neverovatno , ali za ona sasvim logicno, svu su izbegavali da ih pitaju da vrate bubjeve u kop .

Ultras koji se vratio sa Kneletom iz Novog Sada , otisao je sam po bubnjeve i poceo da ih odvezuje sa izgovorom da su potrebniji u kopu, znajuci kakvoj se opasnosti izlaze . Neki su bili za to da ga prebiju , ali ih je zaustavio Knele koji je tada postao najugledniji clan ekipe , a jedini motiv mu je bio postovanje za ono sta je pomenuti uradio u Novom Sadu za njega .

Pokojni Zabac – grobar,Kneletov najbolji drug iz tog perioda, jako je negativno uticao na Kneleta .Punio mu je glavu raznim stvarima, pa je tako Knele oteo transparent FIGHTERSIMA (ciganska grupa) , sa izgovorom da su kukavice i dao ga Zabcu koji ga je kasnije odneo na jug na nekom derbiju na Marakani.

Ne pripadavsi vise grupi, kada bi dolazio na sever , Knele je otimao baklje kome je stigao i tako kvario planiranu koncepciju izgleda tribine . Sve je otislo toliko daleko , da su Zabac i jos “neki” punili glavu Kneletu kako bi trebao Timi da zabrani da dolazi na sever , to se nije dogodilo , jer je Knele ipak pamtio sta je ovaj uradio za njega kada je bio klinac .

Knele je pominjan u pismu oko ujedinjenja svih grupa u Delije , kako je trebao da zauzme mesto vodje mladjih navijaca . To je trebala da mu bude neka vrsta titule i razlog da ne pravi vise probleme na severu . Medjutim ,on se vec opredelio za druge stvari .

Od znacajnijih tuca , Knele je ucestvovao u tuci u WC-u stadiona JNA gde su se cigani sukobili sa pugerima ” i u terenu na Marakani , derbi ‘89 ( Knele se vidi kako trci atletskom stazom do zapada , odmah pored Zvezdana koji je imao dugacku motku od zastave ). Negde 90 , Knele je ucestvovao u jednoj od prvih pucjava te epohe koja se dogodila na Tasu . Moze da se kaze da je posle toga usao u ozbiljan svet kriminala , jer su ubrzo posle toga i on i Zabac postali deo Giskinog ganga. Pokojni Knele je poslednji put bio na severu 1991. godine na utakmici C.Z.- Bajern , kada je dosao sa velikom ekipom , ali ga vec tada svet navijaca nije vise interesovanja.

Dodatak:

Pokojnog Kneleta se sećam i sa najmanje dva Grobarska gostovanja – jednog u Zagrebu i jednog u Osijeku. Na putu za ovo drugo bio je veoma aktivan, zajedno sa pokojnim Žapcem, pa ta ekipica od 30-tak ljudi, zbog nereda u šinobusu, nikada nije ni ušla na stadion, već je poređana ispred i maltretirana od strane žandara. Nas par smo, iz nekog razloga, išli autobusom, pa smo sve to gledali sa tribina, gde nije bilo ni 20 Grobara.

Mislim da je to bila neka sreda, 4-1 za Osijek!
Čak štaviše, jednom me je drugar iz kraja, član da li Winnersa, Fightersa ili treće grupe čijeg naziva trenutno ne mogu da se setim ( te tri grupe su se neko vreme skupljale u piceriji Snežana), poveo na njihovo okupljanje. Sedelo se na više stolova, raštrkano, drugar iz kraja i ja se raspričali i nismo ni primetili da je većina ekipe, možda i svi, već napustila objekat, kada eto ti Žapca i Kneleta, obojicas vidno namršteni..

Žabac nam odma priđe i pita mene da nisam slučajno video, citiram “te neke Winnerse, Fajterse..”. Ja onako, pripit i raspoložen, još vidim i Kneleta, umalo da uperim prst u mog drugara, misleći da je u pitanju neko druženje ali pomislim da to ipak prećutim, pa onako dobroćudno kažem da je do malopre bila tu neka ekipa, na nekoliko stolova, na šta mi ovaj ljutito odgovora “siso jedna, sedeli su ti tu, što im nisu jebo mater(?!!)”.
Izađoše ljudi u fazonu “mora da su još tu negde”…

Čudno je bilo to sa Kneletom.. Očigledno, kad je bio sa Žapcem, bio je sa njim i u njegovoj priči.

Prica o Bosketu

Najveća atrakcija Čukaričkog stadiona nisu utakmice već Boske, legendarni navijač istoimenog kluba sa Banovog brda.

Boske živi na stadionu Čukaričkog poslednjih 17 godina. Zove se Nebojša Stanković, ali ga većina zna po nadimku koji je dobio zbog toga što je došao iz Bosne. Ono što ne znaju je da taj nadimak krije jednu tužnu životnu priču.

Otkud vi u Srbiji?

– Došao sam iz Maglaja kod Doboja 1997. godine. Nisam više mogao da podnesem da živim u mestu za koje su me vezivale ružne upomene. Gledao sam samo da odem glavom bez obzira, nije bilo važno kuda.

Zvuči kao da ste bežali?

– Jesam, seo sam na prvi voz, išao je za Beograd. Imao sam tada i neke prijatelje ovde. Ostavio sam sve za sobom bez mnogo razmišljanja. Ničeg bitnog za mene tamo više nije bilo. Ono najvrednije mi je već bilo oduzeto.

Na šta mislite?

– U ratu sam izgubio ženu i ćerku.

Kako su stradale?

– Ne znam, bio je prokleti rat (jedva je odgovorio kroz plač). Ne želim da se sećam.

Da li su vam se prijatelji našli, primili kod sebe?

– U prvo vreme jesu, ali nisam želeo da im smetam. Svako ima svoj život i ja nisam hteo nikoga da remetim. Otišao sam, našao se na ulici.

Gde ste onda spavali?

– Gde sam stigao. U ulazima zgrada, uglavnom. Lutao sam, naišao na ovaj stadion i zavukao se da spavam ispod tribina. Vremenom sam zavoleo klub i ostao tu. Ljudi su me ovde lepo prihvatili. Postao sam najveći navijač Čukaričkog. Znam sve igrače unazad 17 godina. Navijanje za ovu decu je sada moj život. Dali su mi jedan kontejner da u njemu spavam. Dobro mi je ovde.


Radite li negde?

– Ne, kada sam došao pokušao sam da nađem neki posao, ali to nije išlo. Postao beskućnik, a niko neće da zaposli čoveka koji se hrani iz kante za đubre. Vremenom sam digao ruke.

Kako preživljavate?

– Imam gde da prespavam i to je dovoljno. Ulica me je već naučila najtežem. Neko vreme sam boravio u jednom metalnom kontejneru koji je služio kao pomoćni objekat na stadionu, ali je on potom pretvoren u ambulantu za navijače kada se potuku na utakmici. Onda su iz uprave kluba naredili da se za mene kupi poseban kontejner. Moj posao je da održavam toalet, ne moram to da radim svaki dan, ali važno je da je čist.

Gde se hranite, koristite li narodnu kuhinju?

– Ne koristim. Ovde u kraju me svi poznaju. Znaju me kao dobricu. Svako me pozdravi i da neku paru. Tako se hranim i zahvalan sam im na tome, ali nikada im nisam sam tražio.

Kako provodite dane?

– U svom kontejneru ili na terenu, tu sam kad su treninzi, utakmice fudbalera. Izgubio sam svoje dete, a pošto mnogo volim decu, njih posmatram kao svoju. Mnoge sam gledao kako odrastaju. Prošetam ponekad, ali se ne spuštam sa Banovog brda. Ne udaljavam se mnogo, uglavnom sam u blizini stadiona.

Miša Tumbas mi nije konkurencija

Mnogi vas porede sa čuvenim Mišom Tumbasom, velikim navijačem Partizana, da li ste vi maskota Čukaričkog?

– Voleo bih da jesam. Miša i ja smo prijatelji, poštujem njegov rad, ali mi smo ipak različiti. Svako vodi navijanje na neki svoj način, ne vidim ga kao konkurenciju. On je pravio neke ispade, skidao se, ja to nikada nisam radio. Ipak čuo sam da se smirio, snašao i da neka žena sada vodi računa o njemu. Ko zna, možda se i meni posreći.

Rimski derbi

O budućnosti Frančeska Totija u Romi više će se znati u martu kada počinju pregovori sa predsednikom Rimljana Palotijem. O budućnosti kluba je već sve jasno, Roma je Rim, i Rim je Roma, i ona se voli kao i neki drugi klubovi, ali samo ona je neumorna i istrajna kao grad iz koga potiče

Stadion Olimpiko, Rim, 17. februar 2016. godine. Igra se 87. minut prve utakmice dvomeča osmine finala UEFA Lige šampiona AS Roma–Real Madrid. Na semaforu stoji rezultat 0:2, a pored aut linije se priprema za ulazak u igru tridesetdevetogodišnji Frančesko Toti, koji najverovatnije poslednji put na ovom stadionu igra utakmicu Lige šampiona. Igrom sudbine, Toti tu poslednju utakmicu igra protiv istog kluba protiv koga je igrao i prvu, 9. septembra 2001. godine. Osim što je četrnaest godina igrao Ligu šampiona, Toti već osamnaestu sezonu zaredom nosi kapitensku traku, a dvadeset i četvrtu dres Rome. Tokom svoje karijere je vrlo često u medijima nazivan jednim od najboljih fudbalera svoje generacije i dovođen u vezu sa mnogim uspešnijim klubovima, ali uprkos svim glasinama ostajao je u Rimu. Povodom glasina o mogućem odlasku iz Rome 2009. godine je izjavio: “Bio sam blizu prelaska u Real Madrid 2004. Želeo sam veliki tim koji pobeđuje, i u to vreme uprava Rome nije mogla da mi garantuje ono što sam želeo. Ali na kraju srce je odlučilo da ostanem.”

ASSOZIACIONE SPORTIVA: Istorija Rome počinje 1927. godine. Tadašnji predsednik fudbalskog kluba Fortitudo, Italo Foski, pokreće inicijativu o spajanju nekoliko manjih rimskih klubova zarad stvaranja ekipe koja bi se mogla nositi sa dominantnim klubovima sa severa Italije. Prvo dolazi do utapanja kluba Pro Roma u Fortitudo, u julu 1927. pridružuju im se SS Alba i Foot Ball Club di Roman i osnivaju Assoziacione Sportiva Roma. Od rimskih klubova jedino je SS Lazio izbegao spajanje, i to na intervenciju generala italijanske armije Vekara, člana uprave kluba i visokog funkcionera italijanskog fudbalskog saveza. U to vreme su klubovi čijim spajanjem je nastala Roma bili pomalo lokalpatriotskog karaktera, za njih su navijali pretežno rođeni Rimljani, uglavnom iz radničke klase. Sa druge strane, Lacio je osnovan kao sportsko društvo pod uticajem Kubertenovog olimpizma i neohelenizma, koji se ogledao i u boji dresova, kombinacija svetlo plave i bele. Zbog namere da predstavlja celu, istoimenu regiju centralne Italije, Lacio je bio miljenik doseljenika u Rim, državnih činovnika i partijskih nameštenika.

Već prve sezone, spajanje rimskih klubova daje rezultate osvajanjem CONI kupa, preteče današnjeg italijanskog TIM kupa. Prve dve sezone Roma je igrala na stadionu Motoveledromo Apio, a već krajem 1929. godine se seli na Kampo Testaćo, smešten u istoimenoj radničkoj opštini Rima. Samo mesec dana po preseljenju na novi stadion Roma i Lacio će odigrati prvi rimski gradski derbi, Derbi della Capitale. Prema nekim izvorima, na stadionu koji prima 20.000 gledalaca je tada bilo 18.000 Rominih navijača.

Veza između grada Rima i Rome je od osnivanja bila predstavljena na njenom grbu, štitu podeljenom na dva horizontalna polja, obojena tradicionalnim bojama Rima. Gornje, zlatno-žuto, sadržalo je vučicu Kapitolinu koja doji blizance Romula i Rema, po legendi osnivače Rima. Donje polje, tamno crvene boje, sadržalo je zlatno-žuta slova ASR. Prvi dresovi u kojima su Rimljani igrali bili su dresovi Romana, majice crvene kao volovska krv sa kragnama žutim kao guščiji kljun, belim šortsevima i crvenim štucnama sa žutom ramflom. Kombinacija koja će do danas ostati tradicionalna za prvi set dresova.

OSMI KRALJ RIMA: Osim ove simbolike, veza između kluba i grada je učvršćivana obožavanjem lokalnih igrača i njihovom reputacijom. Tako je prva generacija Rome bila predvođena halfbekovima (veznim igračima u modernom fudbalu) Fulviom Bernardinijem i kapitenom Atiljom Ferarisom, za koga se pričalo da sa istom strašću juri suknje van terena kao i loptu na terenu. Do prve titule, sezone 1941/42, Roma dolazi najviše zahvaljujući Amadeu Amadeiju, sinu pekara iz seoceta Fraskati u blizini Rima, koji je postigao 18 golova. Amadei je za Romu debitovao 1937. godine kada je bio star samo 15 godina, 9 meseci i 6 dana, čime postaje najmlađi igrač u istoriji italijanskih seniorskih takmičenja. Nedelju dana kasnije će postići i prvi od svojih 115 golova za Romu, kao najmlađi strelac u Seriji A. Osim po ova dva rekorda, on će ostati upamćen kao otelotvorenje Rominog stila igre, radilica, trkač, borben, sa neumornom željom da postigne gol. Koliko je bio popularan među navijačima najbolje oslikava nadimak koji su mu nadenuli, “Ottavo Re di Roma” (Osmi kralj Rima).

Početkom sedamdesetih godina prošlog veka za Romu će debitovati tri igrača rođena u Rimu, koji će ostaviti neizbrisiv trag u istoriji kluba. Frančesko Roka, bek, koga će navijači Rome prozvati Kavasaki zbog brzine i izdržljivosti. Agostino Di Bartolomei, centralni vezni, kapiten i neprikosnoveni vođa tima, koji će 1984. igrati finale Kupa šampiona Evrope (današnje Lige šampiona) na Olimpiku protiv velikog Liverpula. Treći je bio Bruno Konti, levo krilo, koga će zbog brzine, kreativnosti i tehnike navijači prozvati Gradonačelnikom Rima, a sportski novinari na Svetskom prvenstvu 1982. Mara-Ziko (kao poređenje sa Maradonom i Zikom). Do penzionisanja Roke, oni će voditi Romu do dve titule u italijanskom kupu, a posle do titule prvaka Italije, kupa i finala Evropskog kupa. Posle odlaska Di Bartolomeia iz Rima, njegovo mesto u timu će preuzeti Đuzepe Đanini, koji će zbog gracioznosti sa loptom, ali i taktičke i fizičke potkovanosti dobiti nadimak “Il Principe” (Princ).

Po penzionisanju Kontija 1991. godine na Olimpiko se doseljava Brazilac Aldair, kreativni kamen temeljac odbrane koji će vrlo često preciznim dugim pasovima započinjati Romine napade. Tokom te decenije, kada će u svetskom fudbalu postati trend “plaćenički fudbal”, učestali transferi fudbalera u potrazi za finansijski boljim ugovorima, Aldair će Romi ostati veran trinaest godina. Dve godine pre njegovog dolaska, na Olimpiko 1989. kao član mlađih selekcija i sakupljač lopti dolazi trinaestogodišnji klinac iz Rima sa željom da upozna svog idola, kapitena Đuzepea Đaninija.

Već 28. marta 1993. godine Toti debituje za rimski klub. Od te utakmice sa Brešom je prošlo skoro 23 godine, a Toti je Romu vodio do trećeg skudeta, dva italijanska kupa i dva superkupa. U ovom periodu on je bio oličenje celog tima. Svojom borbenošću i timskim radom je cementirao reputaciju Rome kao večito druge. Posle titule 2001. godine rimski klub je sve, osim jedne sezone završavao kao drugi u bar jednom od italijanskih takmičenja. Epitet večito druga, pre svega smišljen da omalovaži klub, dobija potpuno suprotno značenje kada se uzme u obzir igrački kadar timova koji su te sezone završavali iza Rome.

Često nazivan “Il Gladiatore” od strane sportskih medija, Toti je kreativan, požrtvovan, uvek pravi pritisak na protivničke odbrambene igrače, driblinzima stvara prostor saigračima… U jednom intervjuu 1998. za Gazzetta dello Sport na pitanje da li razmišlja o danu kada će morati napustiti fudbal je rekao da ne misli preterano o tome, ali da ne veruje da će biti “jedan od onih koji igraju do 40. godine”. U septembru ove godine Toti će proslaviti svoj 40. rođendan, da li će tada i dalje biti igrač Rome, spekuliše se već mesecima.

TOTI I OLIMPIKO ZAJEDNO U PENZIJU: Postojala bi doza poetičnosti ako bi Toti ispunio rođendansko “obećanje” dato Danijeleu Kontiju u januaru ove godine i igrao još dve sezone. Uprava Rome planira da do početka sezone 2018/19. sagradi novi stadion, te bi bilo pravedno da u isto vreme u penziju odu Olimpiko i najveći fudbaler koji je na njemu igrao. Do tada, sportski novinari će nastaviti sa špekulacijama kako će Roma izgledati posle Totija i ko će biti vođa tima i simbol kluba. Ljubitelji kluba mogu samo da odmahnu rukom, jer Roma u svojim redovima već ima naslednika Totija, a to je Alesandro Florenci. Iako nema Totijeve tehničke kvalitete, poseduje nesebičnost, požrtvovanost i sportsku bezobraznost da pokuša skoro nemoguće, koji su Totija činili vođom kluba već skoro dve decenije.

O budućnosti Totija u Romi više će se znati u martu kada počinju pregovori sa predsednikom Palotijem. O budućnosti kluba je već sve jasno, Roma je Rim, i Rim je Roma, ona se voli kao i neki drugi klubovi, ali samo ona je neumorna i istrajna kao grad iz kog potiče, koji nosi epitet večni.

Roma fans cheer during a Champions League, round of 16, first-leg soccer match between Roma and Real Madrid, at the Rome Olympic stadium, Wednesday, Feb. 17, 2016. (AP Photo/Andrew Medichini)

Radnički iz Rima

Kada se govori ili piše o Romi, ne sme se prenebregnuti priča o njenim navijačima. Od osnivanja kluba oni su gradili svoj identitet na dva elementa – animozitetu prema Laciju i ljubavi prema rodnom gradu. “Romanisti” i dalje koriste isti pogrdni naziv za “Lacijale” kao i pre 89 godina, “burini” (seljaci).

“Romanisti” Romu smatraju gradskim klubom, pre svega jer je nastala spajanjem tri rimska kluba i jer je u ranim godinama postojanja dom našla na terenu u radničkoj gradskoj četvrti Testaćo. Ovo poreklo će u budućnosti dodatno obojiti reputaciju Rominih ultrasa kao levičarski orijentisanih.

Organizovane navijačke grupe nastaju tokom pedesetih godina 20. veka i svoj identitet grade na poreklu članova iz gradskih četvrti. Skoro dve decenije kasnije, 1972. godine, biće osnovana navijačka grupa koja će biti presudna za reputaciju romanista kao levičara. Krajem šezdesetih i početkom sedamdesetih klub tavori između 6. i 11. mesta na tabeli, a Rimljani najodanije navijače Rome pogrdno nazivaju “gorima od fedajina” (fedajin je bio naziv palestinskih boraca četrdesetih i pedesetih koje je odlikovao religijski fanatizam), zbog fanatične odanosti klubu. Upravo to će biti naziv koji će uzeti grupa mladih komunista iz četvrti Kvardado, predvođena članom Partije proleterskog jedinstva (PDUP) Robertom Rulijem. Iako je iste godine osnovana i otvoreno neofašistička grupa “Boys”, “Fedajin” će postati grupa koja je stvorila javnu sliku o političkom opredeljenju Rominih navijača.

Početkom dvehiljaditih navijači Lacija su vrlo često severnu tribinu ukrašavali transparentima sa antisemitskim porukama uperenim prema navijačima i igračima Rome, “Aušvic je vaš grad, pećnice su vaši domovi”, “Crnci na terenu, Jevreji na tribinama” i sl. Kao odgovor na to, grupa navijača okupljena oko nedeljnika Il Romanista, a predvođena jednim od scenarista filma “Život je lep” Vinćencom Ćeramijem, 2005. godine je podelila 20.000 kopija ovog filma.

U stvarnosti, identitet Rominih navijača nije definisan političkim opredeljenjem ili antifašističkim stremljenjem, već fanatičnom ljubavlju kojom vole svoj klub. Ovu fanatičnost najbolje oslikava ponašanje ultrasa na gostovanju Mančester junajtedu 2007. godine u četvrtfinalu Lige šampiona. Tu utakmicu Mančester je dobio rezultatom 7:1, a od sredine prvog poluvremena 5000 Rominih navijača je pevalo klupsku himnu do poslednjeg sudijskog zvižduka, uspevši da nadglasa 70.000 domaćih navijača prilikom proslavljanja golova Mančestera. Napuštajući Old Traford uplakani Danijele de Rosi, strelac jedinog gola za Rimljane, izjaviće da ga nikada u životu neće biti više sramota, jer nisu uspeli da se oduže navijačima za takvo navijanje. Isto tako uplakani Felipe Mekses će u tunelu reći da je često sa tribina dobijao razne uvrede i zvižduke, ali da mu nijedna nije tako teško pala kao navijanje Rominih navijača te večeri.