West Ham’s 10 most famous fans – after the Queen of course

After years of refusing to publicly name her favourite football team, the Queen has let slip she is a secret West Ham fan.

Her Majesty – who was previously rumoured to be an Arsenal fan – joins the ranks of a host of other famous supporters of West Ham.

Here is my top 10 of the other most well-known, influential and passionate West Ham supporters.

They have changed the face of comedy, topped the charts, won world championships, directed countless classic films, been nominated for Oscars and ascended to arguably the highest public office in the free world.

Barack Obama The story goes like this: President Obama’s sister lives in East London. She and her family support the Hammers. On a trip to London, Obama sat down with the family, watched a West Ham match on TV and was hooked.


John Cleese John Cleese is one of Britain’s most important 20th century comedic voices. From his time in Monty Python and Fawlty Towers, his influence is tremendous and he is a lifelong West Ham United fan.

Keira Knightley The Pirates of the Caribbean actress is a big West Ham fan and used to be a season ticket holder in the East Stand. Despite her work commitments, tries to watch the Hammers live at a pub in Santa Monica.

Russell Brand Recovering sex and drug addict, actor, and comedian Russell Brand is a West Ham fan. Brand’s love of West Ham stems from his father’s love of West Ham and his love for the club was immortalised when then fiancee Katy Perry donned a Hammers outfit at the MTV Awards. He was also pictured in the dressing room with the players after West Ham’s 3-0 win at home against Fulham on November 30.

Ray Winstone Ray is a well-known Hammers fan and lived in East London till he was seven. The actor, who has starred in Sexy Beast, Scum, and Beowulf, regularly follows the Hammers wherever he is in the world. Harry Redknapp even said if there was a film to be made of his life, he would want Ray Winstone to play him.

James Corden The actor and comedian is most famous for playing ‘Smithy’ in the hit sitcom Gavin and Stacey, which he wrote with Ruth Jones. Like Smithy, Corden is a big West Ham fan and is understood to still own a season ticket with the club.

Lennox Lewis The three-time heavyweight champion was born in the east end of London and is a big West Ham fan. The boxer was one of the best in the world at his prime and along with Muhammad Ali, Vitali Klitschko and Michael Moorer, has won the heavyweight championship three times.


Alfred Hitchcock British director Alfred Hitchcock, one of cinema’s most acclaimed and singular talents, was a diehard Hammers fan. So much so he had English newspapers sent to Los Angeles every day so he could keep up with the club’s results and developments.

Dave Grohl American rock musician and lead singer of Foo Fighters, Dave Grohl apparently took up watching the Premier League during an extensive tour of the UK during his band’s early years. In an interview with VH1, Grohl spoke of his affection for the league, mentioning West Ham in particular as a team he enjoys watching.


Matt Damon Oscar-winning actor Matt Damon was in England a few years ago and decided to look into the local sport of choice. He was then quoted as saying: ‘I don’t like supporting teams like Chelsea, Arsenal and Man U. I liked West Ham, though. I always try and catch one of their games when I’m over here.’

Putovanje Hordi Zla u Cesku

15.08.2002, Sigma – Sarajevo Orginalni izvjestaj iz 2002 godine. Izvukli smo je**** Čehe. Svi smo odmah pomislili kako nemamo šanse i da sigurno nećemo vidjeti drugo pretkolo. Odlazim do Bega i onako u zajebanciji pitam ga hoćemo li ići. «Gdje ba….u Češku!?» odgovara, ali ipak vidim da se zamislio.»Pa mogli bi je**** mu mater». Tek kad sam skonto da me je ozbiljno shvatio i ja sam se zamislio. «Ma kako ćemo? Garant neće ništa biti organizovano» govorio sam, ali sam znao da nas čeka drama. «Ma boli nas k***c, ako bude organizovano dobro je, ako ne bude…pišaj ga, idemo mi» govorio je Beg cuclajući sarajevsku. Odmah smo nazvali Prileta i nakon što je on potvrdio da je i on 100% za to počinje organizacija. Razvlačenje geografskih karti, kontaktiranje ambasada, falsifikovanje dokumenata. Zajebancija oko dokumenata je trajala više od mjesec dana. Svako jutro ja i Beg na trolu pa u grad po najvećoj vrućini. Prile nije mogao, je***a radio je, bi on sigurno da nije , ali je zato iskoristio svoj politički položaj pa je završio neke ključne stvari. Jeli vrijedilo? Vrijedilo je . Nakon niza mućki i pozitivnog spleta okolnosti dobili smo vize. Nismo mogli da vjerujemo. Živjeli smo za Hz&FCS, nekoliko generacija se izmijenjalo poslije rata, mi smo uvijek ostajali,bili smo na skoro svim gostovanjima, uvijek je bila ludara, ali ovo je nešto drugo. Prvo evropsko gostovanje. Bilo je malo truba što nije bilo veće interesovanje kod raje, da nas ode barem jedan autobus, ali je***a. Pored toga potrefilo se da je par dana prije utakmice u Češkoj u Puli trebao da bude organizovan Valkana Beach Festival, najveći festival elektronske muzike na ovim prostorima.

Đavolima je sve išlo u prilog . Odlučili smo da pokušamo sve uvezati: preko Bihaća u Rijeku, iz Rijeke u Pulu na Valkanu, sa Valkane u Ljubljanu, iz Ljubljane u Beč, iz Beča u…pi**u materinu (šala), iz Beča u Prag gdje nam je trebala biti konačna destinacija, odakle bi se na dan utakmice uputili prema Olomoucu. Plan nam je bio ono «ko preživi pričaće». Za cijelo trajanje puta planirali smo samo dvije noći da spavamo i to tek kada stignemo u Prag, u nekom hotelu koj nismo naveli u zahtjevu za vizu (za koji će se kasnije ispostaviti da je zatvoren već godinama). Drama. Sa nama je još trebao da ide i naš drug Cana partijaner koji bi se iz Pule vratio za Sarajevo, a mi bi produžili dalje. Sjećam se da je na dan kada smo sve «potrebno» spakovali u auto i onako stajali na ulici, došao Deni sa autom punim transparenata (sa namjerom da nas trojica sve te transparente nosimo sa sobom i kačimo u Čehi). Umirali smo od smijeha kad smo skontali da se uopšte ne šali. «Pa što…šta vam fali?» i dalje je insistirao gledajući nas onim svojim fol zbunjenim očima. Nismo se htjeli zajebavat sa transparentima, jer glupo je: nas trojica- pet transparenata, ali Deni je legeanda pa smo njemu za ljubav ponijeli HzOrg (da ga izreklamiramo ) i You will never wolk alone koji smo ranije skontali. Pored toga Deni nam je dao i džeparac da negdje tamo daleko nazdravimo za njega (Hvala ti Deni!!!). Trip je počeo (trip-mislim na put ). Cuga, pljuga, lagano do Bihaća, pa pauza pa prema Rijeci. Za cijelu priču je bitno da je je**** kiša počela padati na dan kada smo krenuli. U Rijeci malo kuliranje, klopa, opet cuga pa prema Lovranu gdje smo trebali da se nađemo sa Priletovim rođakom i napravimo pauzu prije Valkane. Lovran, Opatija i ostala mjesta u dom dijelu Hrvatske su raj na zemlji. Isto kao da si u Italiji: luksuzni hoteli, plaže, sve puno bogatih stranaca, naše registracije nema s glave, sve to i mi Bošnjaci (uljezi). Osjećaj perfektan. Odlazimo sa Priletovim rođakom i njegovim «frendovima» iz Zagreba na neku kotu iznad Lovrana, planina, puko pogled na more, atmosfera opuštena i najveći jon koji sam vidio u životu:40cm bez pretjerivanja. Šmeknem jednog od onih zagrepčana, gleda prema našem Peugeotu, a na šajbi novine, Avaz, i veliki naslov «Reis Cerić-šef muslimanske mafije». «Šta li ovaj konta, odakle su ovi došli- garant, šta li oni misle šta se kod nas dešava, ko da smo Čečeni j***te» mislim u sebi, al boli me k***c, u stvari ne boli me jer bitno je da kad ideš negdje i predstavljaš nešto što je sveto: grad i klub, da to radiš kako treba. To je velika odgovornost, koliko god to nekima značilo beznačajno, to je nešto na čemu su Hz izgradile ime i poštovanje, to je nešto što mlađe generacije ne razumiju i po čemu se razlikuju. Spuštamo se ponovo u Lovran, u autu ludnica, idemo nešto da jedemo i tu se dešava scena koja mi je i dan danas nejasna: dok smo sjedili u piceriji i čekali narudžbu, Priletu na glavu pada prozor. Ne znam kakva ga je nafaka spasla, mogao ga je izrezat a što je još gore tu bi se naš put završio . Sreća, ništa, idemo na Valkanu. Opet počinje kiša, i sve su prilike bile da se sprema pravo nevrijeme. Razgovaramo o Valkani. Dobra je to zajebancija pravo, dolaze ljudi iz cijele Europe na taj spektakl sa namjerom da se unište uz «dobri stari tehno», ali bilo je očigledno da će nevrijeme sve sjeb**i. U Puli poplava, voda do koljenja. Priključujemo se nepreglednoj koloni auta i do gole kože pokislih pješaka koji su po svaku cijenu željeli da partijaju, znali su da kiša neće stati i da je prostor na kojem je festival organizovan na otvorenom ali džaba. Njihovo mišljenje su dijelili Prile i Cana koji su još u Sarajevu kupili karte i sve ostalo, pa valjda šteta da propadne. Ja i Beg smo se malo zajebavali na kiši pred ulazom, đuskali, pa kad smo skontali da je vrag odnio šalu i da smo već skroz mokri nazad u bolid. Sjedimo nas dvoica u autu, zavala, muzika, ovo ono, kiša vani sve jača i jača, prolom oblaka. Kontamo kako đavole unutra sad pere – tehno, gudra, pljusak, heppening za prepričavanje, test ko je luđi, ali ipak primjetimo da neki nisu mogli podnijeti taj tempo pa su izašli sa partije i onako rastureni tumaraju, trče, prepliću se, traže gdje su parkirali auto. Beg je valjda snimio neku koku, sama «jadnica». Otvara vrata: «Hodi… hodi, ne boj se, dođi malo da se ugriješ». Duša od čovjeka, reko bi ko ga ne zna. Jadnica nasjela.

Sjeda pored njega nazad, on šatro sa njom nešto priča, a ona ko zna na čemu je bila ipak je shvatila namjere «veselog bosanca». «Ne to!…Ne, ne ne, …o ****» kukala je dok je Beg napastvovao, pokušavajući da joj skine odjeću kako bi se brže osušila. Ona je to shvatila na neki svoj, pogrešan, ja mislim «slovenački» način, pa je pobjegla glavom bez obzira. «Nisi normalan, majke mi!!!» govorio sam mu i vrištao od smijeha. Pred zoru ja i Beg uspijevamo da se probijemo kroz obezbjeđenje, nađemo «frendove» i zadamo ga. Unutra blato ko u svinjcu, svi prljavi, pokisli, ali dobri, najuporniji đavoli ne posustaju. Sunce počinje da probija, odlazimo naći kotu da se okupamo i odmorimo malo. Dobra kota, naka zabačena plaža, sunce- konačno, kupanje- konačno. Druga Canu partijanera spucala teška depresija, valjda zbog velikih količina gudre, mora, što zna da mora nazad u Sarajevo… ko zna. Cijeli dan nije progovorio, dok nismo došli do autobuske stanice da ga ispratimo. Tek onda je rekao «Vozdra…i sretno, da se živi i zdravi vratite» i sjeo na autobus fol za Sarajevo (kad smo se vratili pričao je Begu da je par dana lutao hrvatskom obalom i da mu se drama dešavala). «Ode Cana…je***a, bilo bi dobro da i on ide sa nama…to bi bio tek bila opšta havarija» komentarisali smo nakon što smo ga ostavili na stanici. Svi smo znali da on nije neki veliki navijač, ali isto tako smo znali da bi svojim prisustvom dao svoj doprinos našem putovanju pod nazivom «Najluđe su Hz». Cijeli dan zajebancija po Puli. Opet je**na kiša. Već smo ušli duboko u noć. Trebala je da bude druga noć festivala, ali smo znali da je zbog nevremena vjerovatno sve odgođeno. Opet sjedamo u auto i idemo tražiti neku kotu gdje ćemo prespavati. Sutra prelazimo granicu i idemo prema Češkoj. Al u k**cu. Zaštekali smo se u neku šumu pored puta, samo da još ova noć prođe, sutra idemo dalje. Ujutro me budi žamor. Onako polomljen od spavanja na zadnjem sjedištu auta otvaram vrata: «Gdje smo ovo u p**ku materinu» promrmljam. Oko nas stotine, hiljade nabrijanih, prljavih mladića i djevojaka. Odmah primjetim da neki bulje u naše tablice. «Beže.. beže… ustani da vidiš ovo» drmao sam ga. I on je bio očigledno iznenađen-«After je**te». Druga noć festivala nije organizovana zbog nevremena, ali zato after jeste i došli su svi. Odlučujemo da se priključimo. Poslije dugog zagrijavanja ulazimo u neku staru tvrđavu, valjda neki storijski objekat na tri sprata. Idemo na zadnji sprat, na otvoreno. Drama. Tehno, špica, pogled na more i konačno sunce…prži. Ovo je Europa pomislim, svi opušteni, kuliraju, boli koga k**ac, sve totalno kontra od naše svakodnevnice, od namrštenih lica, besparice, tramvaja punih i ovakvih i onakvih likova. Pokušavam da ne mislim o tome. Ludilo. After je trajao do popodnevnih sati, sunce je počelo da lagano zalazi, prizor za razglednice, osjećaj za pamćenje. Na kraju kada su organizatori shvatili da atmosfera ne jenjava morali su da sve prekinu i bukvalno istjeraju raju iz tvrđave. Neki od DJ eva su miksete iznijeli na otvoreno tako da se partijanje nastavilo po okolnim parkovima. Izdvojili smo se iz mase, otišli na plažu, kupanje, zajebancija. Fakat je istina kad kažu da je najbolje ono što se desi neplanirano. Sjedamo u Peugeot, večeras prelazimo Slovenačku granicu, iza grane spavanje (ako Bog da), ujutro za Beč. Na Slovenačkoj granici dva debela krmka- carinika, valjda po dresovima skontali ko smo i šta smo, pa odlučili da nas malo maltretiraju. Nisam ranije «puno» mrzio Slovence, ali od tada j**em im mater na svakom koraku. Ne samo da su nas zadržali skoro dva sata, prevrnuli nam auto, stvari, džepove, nego su to sve radili kroz smijeh i uživanje, svakom nas rečenicom provocirajući. Mamu im j**em. Sve se konačno završilo kada im je Prile nakon što su nas pitali za «šolde» izofiro par tisuća eura. Isfurali su nas pravo, nakon što smo prešli granu šutali smo skoro sat, nismo znali bili se smijali ili bi plakali, bili smo puni bijesa. Jeli bilo ispravno prešutati šupcima i nastaviti put ili smo možda… Prespavali smo u Ljubljani. Toliko nam se zgadila Slovenija da nismo ni razmišljali da ujutro možda prohodamo kroz grad, popijemo kafu. Nastavljamo dalje. Bez većih komplikacija prelazimo Austrijsku granicu, u Beču kratka pauza, j**iga zbog kiše, pa prema Čehi. Vožnja je bila sumorna. Kiša je padala konstantno, bili smo već dosta iscrpljeni, nazebli bez toplije garderobe, jedna ista kaseta svira ko zna koji put. Tišina, svi dumamo, Prile se ne predaje, uporno vozi, samo da stignemo u Prag , da nađemo taj j**eni hotel i da se naspavamo. Na putu od češke granice do Praga na nekoliko mjesta primjetimo ljude kako traktorima, bagerima, lopatama prave nasipe i i vidimo da su neka manja mjesta bez struje, potopljena. Sve nekako sivo. Tek poslije smo shvatili da je u zemlji alarmantno stanje, da cijeli svijet izvještava o poplavama u Češkoj. Valjda će j**ena kiša prestati, nismo valjda toliki pehovi da utakmica ne bude odigrana. Negdje iza ponoći stižemo u Prag. Ogroman grad, ne znam koliko miliona stanovnika. Raspitujemo se za hotel koji smo tražili, niko pojma nema. Kupujemo mapu grada, neko nam je rekao da se hotel nalazi u Pragu 9, nalazimo j**eni Prag 9, opet pitamo za hotel, niko pojma nema…Lutali smo gradom do pred samu zoru, a onda odlučujemo da se vratimo u centar, prespavamo pa sutra u potragu za misterioznim hotelom. Parkiramo se pred neku zgradu, sve me živo boli, svaka kost, smrzo sam se, samo sat vremena da sklopim oči. Beg- momak nemirnog duha, odlazi «prošetati» gradom, u četiri sata ujutro. Ne mogu da spavam, znate onaj osjećaj kad ste ko zombi, ni tamo ni ovamo – insomnia. Taman me san počeo hvatati, ulazi Beg na vrata, nakav istraumiran «jarane….u ovom gradu svi plaču». Htjeo sam da se smijem, ali nisam mogao. Smijaću se sutra, valjda ću se sjetiti. Čuj ti njemu rečenice majketi, ko da smo u nekom horor filmu, šta li se njemu izdešavalo… Budi me bol u koljenu, meniskus valjda j**em li ga. Neko ko bi ovo pročitao reko bi «Joj ovog Jeremije…samo nešto kuka», ali fakat me je bolilo, valjda sam navuko reumu u ratu, čim je hladno kosti me bole. Ali boli vas k**ac, toliko o meni. «Šta ćemo sad… hoćemo li tražiti taj hotel?» mrmljao sam. Skoro dva sata vozali smo se kroz Prag, da bih ja, sasvim slučajno ugledao na nekom neboderu natpis «?» (ne mogu se sjetiti imena hotela koji smo tražili). Sretni i veseli konačno dolazimo do vrata hotela. «Samo da se zavalim u krevet…(šta je ono krevet ), prespavaću i utakmicu, boli me k**ac» mislio sam, a vjerujem da sam dijelio mišljenje svojih drugova. «Pod stečajem» ili nešto tako na češkom pisalo je na vratima. Otišli smo do obližnjeg mosta, svezali sebi po jedan ogroman kamen oko vrata i bacili se u rijeku. Kraj priče. Šalim se. Skupili smo snage da se odvezemo do najbližeg pansiona, gazdaricu gurnemo sa vrata, razvalimo vrata nogom i zavalimo se u topli krevet. Opet se šalim…. i vazda ću se šaliti, šta mogu kad sam šalivdžija. Ma nisam, šalim se . Našli smo neki jeftin smještaj par kilometara izvan grada, raspakovali se, okupali, oprali sve što se moglo i zavalili u KREVETE. Ali j**iga, šteta spavati, nismo zbog toga ni došli, nakon dva- tri sata dižemo se, ponovo smo skupili snagu, ili nam se to barem činilo, «šminkamo se – puderišemo nos», idemo u grad – «The boys are back in the town». Šta da vam pričam, standard, zujanje, švercanje u metrou (pravi češki huligani ), turističke atrakcije, muzeji , piva+kobasice=džaba, samoposluživanje, slikanje, kafenisanje, pa opet piva+kobasice=džaba… a kiša pada li pada. Kad smo više padali od umora, shvatili smo da je red da krenemo prema pansionu. I sutra cijeli dan smo proveli u Pragu, s tom razlikom što smo fakat bili odmorniji, što smo već na neki način upoznali sve glavne kote, tako da je drugi dan bio pravi kulerski. Ispijanje piva u velikim količinama u pabovima, «šoping», sve u svemu zagrijavanje za sutrašnju utakmicu. Kako ovo čudno zvuči.

Cijelo vrijeme imam osjećaj kao da pišem doživljaje sa neke ekskurzije, sa nekog bolesnog putovanja, a ustvari u čemu je suština – suština je u utakmici SK Sigma Olomouc- FK Sarajevo, i cijeli put je prevaljen samo radi toga. Kada neko piše izvještaj sa gostovanja to je obično: sjeli smo u autobus, u autobusu ludilo, izašli, potukli se, navijali, zapalili…znam jer smo i mi bili na bruku takvih gostovanja. Ali ovo što smo mi prošli je nešto drugo, i mada se možda čini da je utakmica u drugom planu, da smo mi neki bezveze likovi koji nemaju veze ni sa Hz ni sa FCS, nego da nam je samo trebao «izgovor» da bi obišli sve što smo obišli, ali to nije istina – nego baš suprotno. FCS i transparent HZ koji smo nosili bili su naša misija. Sve ostalo što se dešavalo je +, sve ostalo je u drugom planu. Zabrinuli smo se. Sutra je tekma a kiša ne prestaje. Već smo znali da je u cijeloj zemlji proglašeno vanredno stanje,metro je bio zatvoren, vreće sa pijeskom na ulicama, sve puno policije. «Samo da se ne odgodi utakmica» govorili smo često. Kamen nam je pao sa srca kada nam je gospođa u centru za informacije rekla da u Olomoucu nema većih problema sa nevrenenom i kada smo od nekih prijatelja u Sarajevu saznali da će se utakmica najvjerovatnije odigrati. Odlučili smo da se u čast toga propisno uništimo u «Zombie» baru u centru Praga, a jedan od kolega, onaj «nemirnog duha» je svoje oduševljenje iskalio i na jednoj Čehinji sumnjivog morala, dok je ovaj drugi isto bio kolebljiv povodom toga, ali je ipak ostao da zajedno, uz votku i koktele prognoziramo sutrašnji dan i sve što nosi.
. avgust 2002. Ujutro ustajemo mahmurni. Isto kao u vojsci, civilnu odjeću mijenjamo bordo odorama i šalovima, preslažemo transparente, snadbijevamo se sa svim što nam je potrebno, idemo u Olomouc. Ne znam tačno koliko dugo smo se vozili od Praga do Olomouca, dovoljno da se propisno razbijemo Begovim «miksevima». Olomouc je izgledao totalno drugačiji nego što smo ga zamišljali. Umjesto neke češke selendre dočekao nas je prelijep gradić sa trgovoma, spomenicima, tramvajem, solidnim stadionom koji smo odmah pronašli da ne bi poslije lutali. Prilaze nam neki likovi, vjerovatno novinari koji su došli pratiti utakmicu (skontali nas po dresovima i šalovima), čude se, kažu niste normalni, kao da mi to ne znamo. Na par mjesta u gradu srećemo i naše igrače, šminkere, dobacuju trebama ko da su u Titovoj, a ne u Olomoucu. Odlazimo i do hotela gdje su smešteni igrači i u dvorištu vidimo Alaima, koji sa suzama u očima govori : «Šef mi reko da neću danas braniti…samo da stignemo u Sarajevo i odoh na arbitražu». Bilo mi je žao momka, mada sam znao kolika je rupa, ali sam se kasnije na utakmici i stotinu puta poslije toga uvjerio, da je bolje što on nije bio na golu jer sigurno ne bi prošli dalje.
Dva sata je do utakmice. Idemo prema stadionu sa transparentima u ruksacima. Ispred stadiona neki lik nam se obraća na engleskom, zove nas da sa njim pijemo piće, bio je kaže u Sarajevu, vjerovatno radio nešto, zna sve igrače, i tadašnje i prošlih generacija. Pijemo u pabu koji se nalazi u okviru stadionima, onako u dresovima, šatro opušteni ali ipak na oprezu, ** nikad se ne zna. Bilo je i nekih pogleda, dobacivanja na češkom ali do incidenta nije došlo. Od nekog klinca kupujemo info magazin SK Sigma i shvatamo da se radi o klubu koji iako nije toliko poznat ima veliki broj odigranih utakmica u europskim kupovima, u olomoucu su između ostalih igrali i HSV, Fener, Juve, Olimpik Marsej, Real Madrid i drugi.
Na stadionu nalazimo još jednu grupu koja je stigla iz Sarajeva. Prevarili smo se kad smo mislili da smo jedini. Doduše, njih nekoliko je došlo pravo iz Sarajeva do Olomouca, i umirali su nam od smijeha kada smo im dali odgovor na pitanje: «Kada ste vi krenuli?» Sve skupa obezbjeđenje nas prebacuje na istočnu tribinu, na dio koji je odvojen za navijače i natkriven mrežom. Tamo nas dočekuje još jedna manja grupa bošnjaka veseljaka sa razmotanim bosanskim zastavama i pjesmama poput: Bosno moja….Kada smo ih vidjeli ja i moji «drugari» smo počeli režati. Pa fakat nije čudo što nas ljudi u Evropi smatraju zaostalim kad vide ove čobane, šatro patriote, pa ne igra BiH, nego Sarajevo.
Kačimo svoje transparente preko njihovih zastava. Skupljamo se u grupu mi koji smo došli iz Sarajeva, i možda zvuči nevjerovatno ali grmilo je, vjerovatno jer je njihova publika bila većim dijelom mirnija, a i mi smo dali 101% od sebe.

Doduše čule su se neke provokacije «čeških huligana» tipa: Srbija…Srbija, na što smo im uputili velikodušan aplauz. Poveli smo – Buco Osmanhodžić. Ludilooooo!!! Nakon svih onih prognoza-dobro će biti ako nam petaka ne uvale isl. vodimo, nevjerovatno. Bilo je važno dati taj jedan go na strani koji je uvijek bitan. Nakon toga primamo dva gola, što nas naravno ni malo nije utišalo, tako da je oficijelni rezultat bio 2-1 u korist Čeha, što naravno svi znate.
Izlazimo sa stadiona uz pratnju brojnih specijalaca koji nas prate do auta, vjerovatno poučeni lošim iskustvima u susretima sa gostujućim navijačima u europskim takmičenjima. Osjećali smo se kao pobjednici, izgubili smo ali smo znali da idemo dalje. Vozimo se kroz Olomouc, Prile trubi, navijamo, Beg se izvero kroz prozor, vrišti maše šalom…Česi koji su se vraćali sa tekme u koloni zbunjeno nas gledaju, ništa im nije jasno, znaju da su pobijedili…
Budi me Prile…u stvari pokušava me probuditi drmajući me «Noni jarane… pričaj nešto zaspaću…zabiću se negdje»…..Pokušavam da otvorim oči…opet kiša…sivilo….»Ma zabij se…boli me ****»uspio sam da izustim …pokušavam da mu još kažem da je bitno da idemo u drugo pretkolo, a to hoćemol živi stići kući to nije ni bitno… – KRAJ- (konačno)

The importance of ultras in Europe and South America

FOOTBALL IS A SPORT FOR THE PEOPLE, and supporters have organically provided its never-ending heartbeat for well over a century. Over the years, fan culture has, in its own right, become a separate entity that provides just as much entertainment as the game itself.

Whether it’s 75,000 dancing to the samba beat in the Maracanã or a chorus of chants sailing away on a sea of flares in Poland, there is a worldwide fascination with the phenomenon of football fanatics; the electricity certainly provides an extra ingredient to the allure of the beautiful game. Central to its absorption is the movement of ultras fan groups.

For generations, fanatics across the world have displayed passionate gestures of loyalty by providing some of sport’s greatest ever atmospheres. However, back page headlines and television news reports have been equally dominated by scenes of fighting, vandalism and other negative actions which constantly bring the reputation of football supporters into disrepute.

To the uneducated outsider, it is almost incomprehensible to fathom how or why football supporters could possibly get this worked up over what is essentially a game. However, in several parts of the world, the sport is more than a choice between colours.

For millions around the globe, the choice of football team encapsulates identity both on a united and individual level. Clubs often symbolise a way of life and are institutions regularly steeped in decades of historical context, whether that be political, religious or economic. Football is a forum for fans to demonstrate their feelings and, particularly in the case of ultras, is a massive factor behind the passion-fuelled adrenaline that surrounds match day.

Europe and South America are two football mad regions. Unsurprisingly, they are the two areas where the ultra movement enjoys its tightest grip.

Football is a social mainstay across the two continents and serves as a backbone to the cultural DNA of many regions. Whilst there are significant differences from country to country, there are literally hundreds of cities across Europe and South America that become transformed on match day thanks to the stranglehold that the sport enjoys. It doesn’t matter where you travel, people’s relationship with football is monumental and its omnipresence can be felt 24/7 – this is especially true for the ultra groups.

In many cases, being part of an ultra following doesn’t simply cover the match experience. Rather, it becomes a family united in everyday life and the club becomes the beating heart of their very existence. It might not be commonplace in Britain, but in mainland Europe – particularly the eastern echelons – football is supplemented by professional teams in various other disciplines.

The fact that fanatics will regularly attend the club’s fixtures in sports such as volleyball or basketball underlines that loyalty to the entire institution and everything it stands for both on and, perhaps more significantly, off the pitch.

 

 

To borrow the old cliché, football is their religion and the club is their place of worship. That sentiment is perfectly exhibited by the fact that ultra groups around the world will have dedicated pubs, bars and clubhouses around the stadium vicinity. In Europe, the Netherlands is just one nation where ultras venues are commonplace. PSV’s techno-pumping, beer chugging party hall is one that I’ve been fortunate to enter and the atmosphere inside is a glowing testimony to the passion and adulation felt towards their team. Likewise, a decor that consists entirely of football-related memorabilia will verify their absolute commitment to following their side.

PSV is by no means a unique situation either, with clubs across the Netherlands and mainland Europe enjoying similar venues kitted out as shrines to their respective clubs in order to further validate the ultra passion. In Greece, Panathinaikos boast a huge multi-storied clubhouse that even hosts a recording studio. Whilst the ignorant would tarnish ultras as mindless thugs, that could scarcely be further from the truth. On the contrary, unity is a central component throughout the entire movement and, rather than a love of physical brutality, it is positivity towards a specific team that serves as the glue holding each band of brothers together.

That’s not to suggest that violence doesn’t play a role within the ultra lifestyle both in Europe and further afield.

Even those unfamiliar with the fan culture of South America will be aware that its two football giants are riddled with acts of brutality. Hostility between rival clubs has been a foundation of the Brazilian and Argentine scene for the best part of a century and unlike Britain, where the problems have been largely extinguished, the situation doesn’t appear to be getting any better.

In fact, Brazilian football saw its highest ever death count in 2012 with 29 cases being reported. Just twelve months later, that was eclipsed as the total for 2013 hit 30. Additionally, there were hundreds of injuries sustained over the course of the season. When comparing the violence in South America to Europe, generally speaking there tends to be a much greater frequency of confrontation in the stands of the former whereas altercations in the latter tend to spill out onto the streets. That isn’t necessarily the case in all regions – it is almost impossible to summarise an entire continent without giving an unfair reflection of certain parts – but it could be argued that policing in Europe is far more stringent than the likes of Brazil and Argentina.

If you take Britain as an example, there are very few spontaneous tussles within stadiums, and fights are often more organised. Countries like Russia and Poland are affected by an underground organised fighting scene known as ‘Ustawka’ in which groups of rival fans plan gang battles in fields and other secluded areas away from the threat of arrest. Whilst the Ustawka movement isn’t limited to football fans, supporters of the region’s biggest clubs play a prominent role. On the other hand it also shows that young men, especially in locations where war has been a major part of the recent history, will find a way to fight regardless of whether football is involved.

 

 

 

 

It is worth noting, however, that in spite of what certain sections would want the public to believe, not all football-related violence is down to ultras and not all match day altercations are rooted by sporting matters.

Of all the safety issues affecting Brazil in the build up to World Cup 2014, none were greater than the protests seen outside various stadiums. However, the opposition in these cases weren’t primarily football fans. Instead, the antipathy was coming from sections of the public who were outraged at the Brazilian government’s perceived waste of much needed money. The stadium in São Paulo was central to the altercations and, having been there myself, it isn’t hard to empathise with the locals. Visible from the stadium’s vicinity is one of the country’s largest favelas – a powerful reminder to the financial problems that face such a large percentage of the population.

Brazil is a country plighted by poverty, even in cities like Rio de Janeiro where there are of course areas of extensive wealth.

On this occasion, the economical climate had been central to a row between football organisations and non-football supporting members of the public. Naturally, though, financial problems can also infiltrate the sport itself, sparking hatred between rival clubs and fanatics.

It would be too simple to attribute ultra violence to sporting rivalry alone and the situation is far more complex than that. Economics does play a huge role, which is something Italy’s football culture provides an honest insight into. In economically struggling areas such as Naples, the local population can feel alienated from the more financially stable northern territories; whilst that emotion isn’t exclusive to football, the Stadio San Paolo is one of the best outlets to vent those frustrations.

Opposing economical statuses aren’t only central to rivalries between competing cities, they are regularly one of the key aspects of local battles. Argentina capital Buenos Aries is arguably one of the greatest footballing cities on the planet and is home to one of the most fascinating derbies in the world. For outside supporters, the Superclásico offers an ongoing war of attrition between two of South America’s most iconic teams. However, the battle between River Plate and Boca Juniors is another steeped in cultural history.

 

 

 

There is a long history between the Barras Bravas – a common term to describe South American ultras – but it is best summed up by the fact River Plate are recognised as Los Millonarios while Boca remain a club notoriously synonymous with the working-class, something a brief walk around the La Boca area surrounding La Bombonera will attest.

Money naturally plays a huge factor, especially for those who don’t have it, and being a leading figure in the Barras Bravas can provide opportunities. In many cities, the impact of fanatical groups is felt even by non-football supporters. For example, the gangs can have a huge say on outside proceedings such as political votes by persuading members to choose one candidate or another. An aura of tribalism transcends the South American ultra scene to an even greater level than Europe and in an environment as saturated by football as Buenos Aires, it is no surprise that the movement’s grasp on the city is so firm.

Therefore, ranking well on the hierarchy of the ultra firms leads to a level of respect and authority that is hard to obtain away from a life on the terraces – and in some cases that can lead to in-house altercations. In July 2013, two sets of Boca fans opened fire on each other in a clash that is believed to have emanated over the control of the club’s La 12 faction. In other cases, in both South America and Europe, disagreements can lead to splinter firms being launched.

Essentially, power and finance provide the crux of most human altercation and it is inevitable that football isn’t exempt from that.

In Greece, times of national economic crisis have brought a drastic increase in violence at football, leading to sport being put on hiatus on two separate occasions in recent years. Nevertheless, it would be foolish to attribute wealth as the main focus of the ultra movement; simply, there are far more important issues at hand. On a similar note, contrary to what some sources would have you believe, it is highly inaccurate to suggest that fanatical groups all share one political agenda.

Football is a microcosm of society and fan culture offers an honest representation of an area’s cultural and historical backdrop. In Europe, many of the harshest supporter climates come from areas that are still feeling the fallout from war and conflict.

 

 

In Serbia, for example, some ultra firms consist of former soldiers who have been fighting battles as recently as the 1990s. Inevitably, political circumstances infiltrate the mindset of supporters and that has a huge impact on the manner in which they conduct themselves. Whilst some sections may take a negative view, it is easy to understand how and why those feelings of antipathy remain.

The Serb-Albanian fiasco of 2014 is the perfect example of the hatred breaking out into violence.

Likewise, some of the most feared gangs in Poland, Ukraine and Russia also surfaced from locations where the history of war is still fresh in the memory, which is often what leads to right-wing allegiances or a tendency to evoke physical violence. Fundamentally, supporting a club is a vocation for temporary release and the passion leads to some truly explosive atmospheres, which rank amongst the best in world sport.

Irrespective of whether you condone or condemn those mindsets, the opinion that all football fans hold them is entirely false. In many cases, the political beliefs of an ultra gang are almost exclusively dictated by the social climate of the area. The impact of local backdrop can be felt across both Europe and South America, but is perhaps best showcased by the situation in places like Marseille and Hamburg.

 

 

Both the French and German cities are areas of mass immigration due to their harbours, and over the decades that has created huge segregations within certain parts of the community. At the same time, in other parts it has helped bring people of different backgrounds together as one and football has formed a key element of that harmony. Football is often a mirror of society and that is certainly evidenced with St. Pauli.

In terms of matters on the pitch, St. Pauli are forever in the shadow of their more illustrious rivals from the richer part of Hamburg and that club status is a microcosm of the cultural position of the region. The poorer province is a proud area, though, and a mongrel population of people from all walks of life is more than happy to openly display their acceptance of everyone. For decades, the Millerntor Stadion has been an outlet for public celebration of their left wing, tolerant beliefs.

In recent years the fans have pulled out all the stops to ensure their morals aren’t compromised. For this set of supporters, ideological beliefs are paramount and they’ve even been willing to sacrifice success in order to preserve them – another fine example that life as a football ultra isn’t solely about supporting the players for 90 minutes.

Their standing as a club does carry a unique sentiment as no other stadium in the world would embody such an eclectic mix of characters. Nonetheless, the punk style of St. Pauli is just one version of the ultra movement being a force of good.

Ultimately, football fanatics from all over the planet are united by a love of their respective teams and the ultra groups will do anything to stand up for both their beliefs and their clubs. Whilst it is hard to excuse some of their actions, Galatasaray’s UltrAslan are another fantastic paradigm for that feeling. The brand has become a huge business in Istanbul but when the club hit financial trouble, the ultras happily surrendered its assets (such as clothing ranges) to ensure the team can stay afloat. For football’s greatest die-hards, life without their club simply isn’t worth living.

Football is a game for everyone but its history amongst working-class men cannot be overlooked and it could quite easily be argued that fanatical groups, whether they’re European ultras or South American Barras Bravas, share the deepest relationship with it. That sentiment is omnipresent across the two continents; whilst the manner of showing it may differ between countries, passion and pride are two words synonymous with basically every group in existence.

The unrivalled levels of passion remains one of the chief factors that sets football aside from other sports, and the importance of fanatical groups cannot be overestimated. It’s hard not to be won over by the vibrant flares and tifos that sit at the very core of organised fan culture in both South America and Europe.

Football without ultras just wouldn’t be the same.

By Liam Newman. Follow @thatliamnewman

 

Jedna realna prica o porazu u navijackom sukobu

Započeću temu sa svojim najvećim porazom koji sam doživeo. Imao sam veliku sreću da kao navijač nikada ne budem akter poraza naše grupe od Grobara, ali to je stvar više okolnosti od kojih je sreća ubedljivo najveći faktor. To kažem zato što sam jako dugo u priči i zato što sam imao prilike da se nađem u dešavanjima sa raznim grupacijama i formacijama našim, znači nije bio slučaj da je uvek bio neki krem Cigana.

Ali eto, nisam imao tu nepriliku da doživim poraz od najvećih rivala, Bogu hvala, ali naša tribina ih je doživela gomilu od njih pa će biti onih koji će o tome da pišu. Ali zato sam bio akter događaja koji je jedan od najvećih pehova tog vremena za Sever. Naime, Zvezda je gostovala Obiliću na Vračaru te 2000. godine ako se ne varam, a ispraviće me neko ako grešim. U isto vreme, Rad je gostovao na Lionu tako da je bilo logično da se tu negde u kraju možda i susretnu naše grupacije.

Odmah nakon utakmice bila je neka neprijatna situacija sa jednim momkom koji je nešto pre toga prešao sa Severa na Rad pa su ga verbalno napali neki naši ali su ga drugari iz bivše grupe zaštitili, tako da se to nekako provuklo kao nebitno dešavanje. I ja sam se obreo u jednoj grupici od 30ak Cigana, odlične ekipe uglavnom tadašnjih mlađih ali i više starijih momaka. Iako mnogih dobrih ljudi nije bilo tu, pored odlične ekipe mlađih bilo je i više starijih koji su predstavljali krem Severa.

Ušli smo u privatni autobus (tih godina su se pored gradskog prevoza pojavile i mnoge privatne firme sa svojim busevima koji najčešće nisu bili predviđeni za takav vid prevoza nego su bili klasični busevi za duže relacije) i nakon par stanica, tu negde na ćošku Mileševske i Vojislava Ilića, primećena je puna trola Radovaca. Obzirom da smo bili u zadnjem delu busa, trebalo je malo vike da ubedimo vozača da stane, i nekih 30-40 metara niže od njihove trole bus se zaustavio i mi smo krenuli da izlazimo na ta zadnja vrata.

Već sam spomenuo da je klasičan putnički bus tako da su ljudi izlazili jedan po jedan, razlika između onih koji su izašli prvi i nas poslednjih bila je pola minuta ili više, puno. Kada su naši ljudi dotrčali do trole prvo su je “diskonektovali” da ne može da beži Very Happy Pa su onda napali Radovce koji su bili unutra.

To je trajalo jako kratko jer su ovi unutra ubrzo shvatili da je intezitet napada nikakav, nije bilo nikakvog oružja dok su ga ovi unutra imali i ubrzo je usledio kontra napad i naši ljudi su se bez otpora dali u beg. To je taman toliko trajalo da mi koji smo poslednji dotrčavali do trole nismo ni stigli da učestvujemo u tom našem nazovi napadu, već su se ljudi okrenuli za 180 stepeni i krenuli da beže, tako da sam se i ja samo pridružio bežaniji. Što bi reko naš narod, ispali smo baš pičke Laughing Iskreno rečeno, nikad neću zaboraviti kako sam se osećao poniženo dok smo bežali a ovi nas jurili i vređali otpozadi.

Uleteo sam u neku garažu i tamo naleteo na još jednog našeg koji me nije znao pa nije bio siguran da li ulećem da ga napadnem ili sam “naš” Smile Tu smo se uštekovali neko vreme i posle toga izašli i kao popišani polako kući. Velikom pehu i velikoj sramoti Severa dodatno otežavajuća okolnost za ovaj slučaj jeste da je glavna ekipa Forsa čekala neke naše (to nije vreme mobilnih telefona i čuda da se moglo baš toliko precizno predviđati sve pa i na koga ćeš tačno da naletiš na Terazijama, i da li ćeš uopšte na kraju krajeva) na drugoj lokaciji u gradu, što smo kasnije saznali. U to vreme su svi na tribini bili ekipa, pa i na Severu a kamoli kod njih, ali opet ta njihova grupacija nije bila njihova najjača.

Prica o Peci Pankeru

– Današnji navijači idu samo na velike utakmice. Niko neće da gleda Zvezda – Radnički. Nekada si, bre, na utakmicama s nebitnim klubovima, recimo sa Slobodom iz Tuzle, imao standardno 30.000 ljudi na „Marakani”. A pogledaj sad
Pecu Pankera niko nije pozvao na današnju proslavu 60 godina Crvene zvezde. Ne ljuti se. Niti je to ni tražio. Nikada, kaže, nije bio navijač po profesiji. Samo je voleo Zvezdu. Zato ga je u novobeogradskoj kafani „Fontana” ovih dana jedan umalo poljubio u čelo kada ga je ugledao u Zvezdinom dresu i trgao se: „Ovo kao da je ‘91. kad smo postali šampioni”.

Tad je Peca bio vođa Zvezdinih navijača. Na prvu utakmicu je otišao sa 14, a danas ima 43 godine, dugogodišnji staž prodavca benzina na kante, sitnih propalih poslića i dobrovoljca na ratištu. Kad pogleda unazad u crveno-belu prošlost, ne zna od čega da počne.

– Dal da izdvojim kad sam išao auto-stopom za Švajcarsku na Zvezda-Arau. Pređem granicu, sretnem drugara iz vojske, on mi nađe smeštaj. Al’ smesti me da spavam u istoj sobi sa šiptarskim irendentistima koji su pobegli s Kosova. Oni ispoštuju pa me nisu zaklali na spavanju jer sam drug njihovog druga. Dal da izdvojim kad smo išli na Zvezda-Viljnus u Litvaniju i putovali autobusom sedam dana jer su vođa puta i šofer non-stop nalazili neke prečice po Sovjetskom Savezu koje su uglavnom bile pogrešne.

 

 

Zamisli, ideš 200 kilometara nazad jer si promašio put. Strašno! Stigli smo dva sata pred utakmicu, a trebalo je da stignemo jutro, dan ranije. Dođemo u Viljnus da popijemo nešto, kad ono Dan mrtvih, sve radnje zatvorene. Psovali smo im i oca i majku. U Drezdenu tuča sa neonacistima. Razvalimo neonaciste, polomimo pola grada, polomimo i miliciju. Stignu na kraju specijalci. Oderu nas od batina. Vraćamo se iz Glazgova, svi pijani, drogirani, bacamo se s jedne na drugu stranu aviona, izazivamo turbulencije, pilot urla: „Smirite se, prevrnućemo se”.

Milko izdajnik

Od svih igrača Zvezde u istoriji najveći laf je, kaže, bio Vladan Lukić. – Uvek je znao da stane i popriča s nama navijačima. Kad nije igrao i nije bio na klupi dolazio je kod nas na sever, navijao sa nama, i dokazivao da voli Zvezdu. Da nije tu samo zbog para. Idu onda Maza Vasilijević. Adžić, Đorović… Najomraženiji ubedljivo je Milko Đurovski. Muka mi je i da mu pomenem ime. Obrukao dres koji je nosio, zamenio pravoslavni dres Partizanovim. Bruka i sramota.

Džaju miniraju

Džaja je legenda. Koliko puta nam je pomagao, dođemo u Zagreb, odem kod njega u hotel, on mi da besplatne karte, bilo nas 50 ili 5.000. Sad ga miniraju ovi što ne mogu da lapaju pare dok je on tu. Oćeš da uđeš u Ligu šampiona prodaješ Vidića i Mladenovića. To nije Džaja uradio. Nisam ja išao kod njega, ko što se sad radi, da mu govorim koji igrač mora da igra sutra na utakmici. A taj trčkara ko neka baba-sera, i beži od protivničkog igrača ko đavo od krsta. Nego odem samo kad navijačima nešto treba.

I tako ceo put. Stignemo do Beograda, pilot popizdi i krene da pikira ka zemlji. Mi se svi otreznimo u trenutku, uključujući stjuarte i stjuardese koje smo uspeli da nateramo da duvaju marihuanu zajedno s nama. Toliko su duvali da je na pola leta naš drug Čelzi stao na vrata od kokpita i rekao: Nemoj da nekom j… mamu ako slučajno ponudi pilotu da i on duva!

Po bivšoj SFRJ išao je na gostovanja tamo gde niko nije išao. Šesnaestina finala Kupa u nekoj zabiti, sedne sam na voz i pravac gde treba. Prva utakmica kad je Priština ušla u Prvu ligu otišli samo on i drugar Zelja. Upalili baklje, njih dvojica. – Milicija se šlognula. Nisu znali u to vreme šta je to baklja. Tuča na „Maksimiru” bila je samo kruna svih sranja koja su se dešavala na gostovanjima po Hrvatskoj, ali se o tome tada nije pisalo da se ne razgrađuje bratstvo i jedinstvo. Ja sam zbog Zvezde bio u zatvoru četiri puta i uvek je to bio neki nacionalizam.

Osamdesetšeste, posle utakmice Zvezda-OFK, krenemo u pravcu štajge da se fajtamo s „grobarima” koji su se vraćali iz Kragujevca. Usput polomimo nekoliko šiptarskih semenkara, spontano, ispadne strašna frka u državi, hteli da me rebnu 15 godina zatvora zbog raspirivanja mržnje među narodima SFRJ. Ali advokat izmuva i dobijem četiri meseca. Onda u Mostaru posle utakmice uzmem da psujem muslimanima majku, pokupe me, dobijem 15 dana mardelja. Dobio bih i više da nije uprava Zvezde urgirala.

Treći put u Novskoj, uđem u kafanu „Sjever” na autoputu i kažem: Ajde, ustaše, napolje! Cela kafana izađe napolje, mi uđemo i naručimo pasulj sa srpskom kobasicom. Dobijem metar dana zatvora. Četvrti put sam ošišao na nulu nekog Slovenca koji se šetao u dresu Olimpije po Beogradu. To me koštalo 20 dana – seća se Peca, koji je svoju „egzotičnu” ljubav prema narodima i narodnostima pretočio u članstvo u Srpskoj radikalnoj stranci. Bio je prvooptuženi za čuvene nerede na „Maksimiru”. Raspala se država pa ga nikad nisu ni osudili.

– Vratili se mi u Beograd, reportaža na TV Beograd, ja na svim snimcima. Dođe murija, odvedu me u policiju kod ovog neopevanog komuniste Dragiše Blanuše, sada velikog demokrate. Taj nije mogao mesec dana da spava ako mene ne uhapsi bar jednom. Doveli i dva inspektora iz Zagreba. Pitaju: Šta je tebe iritiralo na „Maksimiru”. Rek'o: „Kako šta, ustaške zastave”. A i pretili su mi dinamovci telefonom dva dana ranije da će kiselinom razvaliti ogradu na stadionu i prebiti nas, pa smo mi hteli da im pokažemo kako se ograda razvaljuje, bez kiseline. I kako se bije – priča Peca.

Priznaje da je sever klicao Slobi i da su ga maltene oni dovukli na vlast. Posle je otišao u Arkanove „tigrove” i postao, kako kaže, najveći ratni profiter. Buduću ženu je „doneo” sa fronta. – Zvezda ti je ko droga. Navučeš se kao klinac i nema više. Kao što su se navukli ovi što sviraju violinu i harmoniku. On ne može da ti objasni zašto voli violinu, ne mogu ni ja zašto volim Zvezdu. Ušlo u krv, i doviđenja. Ja od Zvezde nisam dobio ništa osim uspomena. Jednostavno, ja Zvezdu volim. Moje je da navijam za nju, da se radujem kad pobedi i tugujem kad izgubi.

Danas vi imate pojedine navijače koji od toga žive. Tapkaju karte koje dobiju da besplatno podele navijačima, ovo, ono, ali gde je tu ljubav… Današnji navijači idu samo na velike utakmice. Niko neće da gleda Zvezda – Radnički. Nekada si, bre, na utakmicama sa nebitnim klubovima, recimo sa Slobodom iz Tuzle, imao standardno 30.000 ljudi na stadionu. Pogledaj sad. Na severu više nigde nemaš transparent „Delije”. Nego ima transparenata raznih grupa, od kojih se jedna zove: „Kenjaj”! Kakve to veze ima sa Zvezdom?! Gde to ide, bre – nervira se Peca.

Ćerkicu je još sa dve godine naučio da izgovori tri reči: mama, tata, Zvezda. Sad ima četiri pa tečno viče: Zvezda šampion. Kad čuje Bajaginu pesmu o Zvezdi, penje se na kauč i skače.

– Tako da nema šanse da se jednog dana uda za nekog ko navija za Partizan, bože me sačuvaj. Na vreme sam to ja vaspit'o – kucnuo je u drvo Peca Panker, da razbije maler, i ispio sok jer posle teške operacije pre tri godine ne sme da pije alkohol. Ali ne brine, veli, „popio sam ja sa Zvezdom da sam nadoknadio sve do kraja života”.

Intervju sa novim vodjom BHFanaticos-a

Tribina BHFanaticosa je dobila novog vođu. Sani je preuzeo tribinu početkom 2016. godine i Tifo ekipu koja radi na izgledu iste. Sani je član BHFanaticosa od samog postojanja naše navijačke grupe. Od Sanija ćemo saznati njegove planove i ciljeve u našem intervjuu sa njim.

BHF prije svega navijačka skupina koja prati sve reprezentacije BiH.

BHF kao simbol.

BHF kao otpor.

BHF koji traje dugi niz godina.

Sani, dugo si na tribini sa nama, generalno dugo si u tom navijačkom svijetu, šta možeš reći generalno o BHF-u? Počeci? Najdraže tekme?

“Neki to gledaju drugačije, 90 minuta tekma i to je to.

Za mene je to već godinama dio mene, dio mog života. Teško je objasniti nekome ko to ne razumije, taj adrenalin, odanost grupi i ideji koja živi već 17 godina i raste iz godine u godinu.”

Teško je izdvojiti jednu utakmicu od svih ali eto mogu izdvojiti gostujuće utakmice koje smo imali u Grčkoj, one treba da budu utakmice za primjer jednoj grupi. Na utakmice reprezentacije sam išao prije nego što sam postao član. Na jednoj od tekmi sam vidio grupu momaka koji su bili obučeni svi u crno, navijali su cijelu tekmu, interesantno mi je sve to izgledalo, želio sam postati dio toga. Tada društvene mreže nisu bile toliko zastupljene pa je bilo malo teže stupiti s nekim u kontakt, uspio sam preko foruma nekako doći do Nizara i Zenge koji su tad bili zaduženi za regiju BiH. I eto, nakon dugi niz godina došao na mjesto vođe te grupe koja je dio mene, dio mog života.

BHF jeste simbol, BHF jeste otpor, BHF može biti lijep primjer svima.

Mi nismo huligani ni vandali, ali smo spremni i za to, sjetite se “rata savezu”. Bili smo i humanitarci kad je trebalo, podršku davali uvijek.

Spremni smo boriti se za ovu zemlju jer mi druge nemamo, primjer smo po jedinstvenosti koji mnogi mogu da prate, jer svi koliko različiti bili, ovu zemlju osjećamo svojom i jedinom.”

BiH sport generalno, savezi i rad?

“Savezi kao savezi unutar sebe uvijek imaju ljude kojima je stalo do naših selekcija, a također i ljude koji su tu iz ličnih interesa, nažalost takva nam je situacija.

Mislim da bi bili mnogo uspješniji u svim reprezentativnim sportovima ukoliko bi bila zdravija atmosfera unutar samih saveza.

Kada bi se ostale navijačke skupine uključile u tu borbu za dobrobit bh. sporta, rezultati bi bili mnogo zapaženiji.”

Ciljevi grupe? Tifo?

“Naša Tifo ekipa je uvijek bila na dobrom nivou, uključenu su i novi momci u ovoj godini, tako da smo uz malo ozbiljnosti i zalaganja pored ostalih izdanja sve to digli na viši nivo realizacijom 3D koreografije u Zenici protiv Gibraltara koja je u BiH, mogu reći, među prvima. Ciljevi su i dalje bezuslovna podrška, bez obzira na plasmane i rezultate – uvijek ostati vjerni! Ozbiljnost i rad grupe dovesti na malo veći nivo i uvijek biti tu kada ostali odustanu.

U narednom periodu koncentraciju svakako stavljamo na nadolazeće utakmice sa Grčkom, tu ćemo pokušati odraditi što bolje tu tekmu. Interesantan protivnik i veliki navijački izazov, nakon toga odmah imamo i vjerovatno odlučujuću rukometnu utakmicu u Austriji.

Šlag na tortu ako Bog da na kraju godine bez obzira na rezultate i stanje na tabeli je invazija u Estoniju.”

Saradnja sa ostalim navijačkim skupinama?

“Naravno da smo za saradnju sa drugim grupama bilo da su to navijači kluba ili reprezentacije, do sada nije bilo nekih problema, pokušavamo imati korektan odnos sa svima jer zajedno možemo napraviti bolju atmosferu na tribinama.

Dokaz tome je Grčka u gostima a također i utakmica u Slovačkoj.”

Operacija Grčka?

“Protiv Grčke očekujemo lavovsku borbu, zalaganje igrača od prve do zadnje minute, ovo nam je može se reći i ključna utakmica da pokušamo ostati u toj borbi. Jer mi želimo direktan plasman na prvenstvo. Kvalitetnija smo reprezentacija od Grčke i to nam je šansa da se uključimo u borbu sa Belgijancima za direktan plasman.

Ukoliko igrači budu dali svoj maksimum kao što to rade u svojim klubovima, očekujemo pozitivan rezultat a na nama je da napravimo odličnu atmosferu.”

Slučaj Ognjen Vranješ?

“Stav BHF-a i dalje je isti po tom pitanju. Koliko god dobar bio, domovina je na prvom mjestu, a svi oni koji ovu zemlju ne osjećaju svojom nisu dobro došli.”

Poruka za kraj?

“Jedna si Jedina.”

Pripreme i put Delija u Bari po titulu prvaka Evrope

Na tribinama je sve manje onih koji su 29. maja 1991. bili na “Svetom Nikoli”. Ove godine umesto o Deji, Robiju i Darku, prisetili smo se kako je izgledao put navijača Crvene zvezde na finale Kupa šampiona.

Fudbalski klub Crvena zvezda poslednji je iz grada istočno od Minhena koji je postao prvak Evrope.

Bilo je to na današnji dan, 29. maja 1991. godine u Bariju, na stadionu “Sveti Nikola”, u fudbalski najlošijoj utakmici koju je odigrala ta nezaboravna generacija.

Posle 120 minuta bez prave šanse, gol Darka Pančeva u mreži Paskala Olmete označio je početak nezapamćenog slavlja – posle Grashopersa, Glazgov Rendžersa, Dinama iz Drezdena i Bajerna iz Minhena, savladan je i Olimpik Marsej, Zvezda je postala prvak Evrope!

Zapravo, samo je još jedan klub istočno od Nemačke uspeo da uradi što i crveno-beli – rumunska Steaua iz Bukurešta, 1986. godine.

Od poslednjeg teksta na ovu temu prošlo je 365 dana, što znači da je bi sećanje pre svih zvezdaša na najveći uspeh našeg klupskog i ne samo klupskog fudbala trebalo da bude bleđe nego što je bilo za 365 nijansi.

I, zapravo, kako godine i sezone prolaze, a bogati klubovi iz Premijer lige, Primere, Bundeslige i Serije A nastavljaju da se smenjuju na krovu Evrope, a sve nakon što su takmičenje ustrojili onako kako to njima odgovara, nekome sa strane s pravom učiniće se da uspeh šampiona države koja je uveliko bila u ratu vremenom nastavlja da devalvira i gubi na značaju.

Međutim, stvari mogu da se sagledaju i iz drugog ugla.

S obzirom na to da je Liga šampiona u međuvremenu, a prošla je evo i 24. godina od Barija, postala zabava za odabrane, uspeh koji je ostvarila zlatna generacija fudbalera Crvene zvezde, sa klupe predvođena Ljupkom Petrovićem, zapravo samo dobija na važnosti i vrednosti. Kao kakav “oldtajmer” kojeg je nemoguće kupiti, jer se takav više ne proizvodi ili recimo album “evergrin” muzike, koji je opstao u svega nekoliko primeraka, pa mu je cena višestruko veća nego u trenutku kada je objavljen…

Još dve stvari čine da, bar među zvezdašima, kult Barija ne izgubi značaj ni posle skoro dve decenije. Prvo, to što stvari u evropskom i svetskom fudbalu upućuju na to da sličan uspeh klubovi sa ovih prostora neće ponoviti ni u decenijama koje slede, jer ni prebogatim ruskim i ukrajinskim vlasnicima stotine uloženih miliona ne garantuju, najčešće, čak ni četvrtfinale Lige šampiona. A, drugo – to je i sama Crvena zvezda, koja se trenutno nalazi u toliko ruiniranom stanju da je, na neki čudan način, u životu i ostavlja sećanje na slavne dane njene prošlosti.

U tom smislu, najvažniju ulogu odigrali su navijači. Kako na stadionu danas ima sve manje onih koji su potrošili oko 300 nemačkih maraka za bus, smeštaj i ulaznicu za jug “Svetog Nikole”, odlučili smo da ove godine 29. maj ne prođe u pričama o Deji, Robiju, Darku, Jugi, Miletu, Mihi, Diki, Bini i ostalima, već o – navijačima.

 

 

Sa portala “Moja Crvena zvezda” preuzeli smo najzanimljivije detalje iz bloga koji je još 2012. godine, iz sedam delova, napisao vođa navijača iz tog perioda, Zoran Timić “Tima”, kojem se ovim putem zahvaljujemo.

PRIPREME ZA PUT

 

 

“Išlo nam je na ruku što se utakmica igra u Italiji gde je navijački pokret razvijen i policija imala razumevanje za razne rekvizite sa kojima bi imali puno problema u nekim drugim zemljama (zastave na motkama, bubnjevi, velika šetalica, rolne papira)… …a ja sam imao ideju da ponesemo i mali razglas da bi moglo bolje da se vodi navijanje. Zonja je smislio da bi mogli da napravimo i veliku šetalicu što je takođe prihvaćeno”.

“Stavili smo na papir sve to iotišli kod Cveleta, kom smo rekli da nam treba oko 200.000 dinara (to je tada bilo oko 14.000 maraka) i da će nam nešto trebati u kešu, a da ćemo nešto plaćati bezgotovinski. Takođe smo se dogovorili da nam daju jedan bus za nas koji bismo sve to nosili i avion za glavninu ekipe. Cvele je rekao da je sve to OK i naložio da nam daju 4-5 bariranih čekova (tada je to postojalo, a to su čekovi koji su bili sa njegovim potpisom i samo je trebalo da se upiše cifra – danas bi za to rekli blanko čekovi) i keša koliko nam treba”.

“Odmah smo sa time kupili materijal za barjake, popravili bubnjeve. Zonja je u ‘Radnoj ženi’ naručio zastavu i rekao nam koliko bi to koštalo”.

“Interesantan detalj se tada desio. Kada su nas pitali kako ćemo platiti, rekli smo bariranim čekom. Bili su malo sumnjičavi jer je u to vreme već počelo masovno da se izdaju čekovi bez pokrića koje je bilo jako teško naplatiti. Ja sam izvadio jedan od tih čekova i onako u šali pitao, pokazajući na Cveletov potpis na njemu i pečat F. K. pored, zar je moguće da ovo ne vredi? Žena koja je razgovarala sa nama je, videvši koja firma plaća, rekla da to sigurno znači nešto i da je to trenutno platežno najsposobnija firma u Srbiji, i da, naravno, sa tim čekom može da se plati bilo šta u bilo kojoj sumi. FK Crvena zvezda je u to vreme bio institucija i stvarno sve mogao”.

 

 

 

“Zonja i ja smo se dogovorili da odemo u Italiju i kupimo baklje. Uzeli smo rent a kar, stavili ga na voz do Ljubljane jer smo hteli da izbegnemo putovanje kroz Hrvatsku zbog velike nacionalne napetosti koja se tamo osećala. Sišli smo sa voza u Ljubljani i nastavili kolima za Italiju. U Pizi smo došli u fabriku i kupili 400 komada baklji koje su se tamo proizvodile. Nismo u povratku smeli da ih nosimo preko granice već smo ih ostavili u Trstu na garderobi na železničkoj stanici planirajući da ih pokupimo kad krenemo za Bari”.

POLAZAK ZA BARI I PUT

“S nama je u Bari išlo i pet momaka, navijača Rada sa kojima smo u to vreme bili u jako dobrim odnosima. Među njima je bio i moj veliki prijatelj Supa koji nam je dosta pomogao oko tog puta. Sašio je pet barjaka koje smo godinama posle toga nosili. Sećam se da ih je lično šio i da zadnji nije bio gotov, a bus je već bio ispred stadiona i čekao da on završi šivenje u prostorijama kluba”.

“Uspeli smo da sve završimo i 27. maja u večernjim časovima je bio dogovoren polazak našeg autobusa za Bari”.

“Mi smo za naš bus napravili majice sa Bart Simpsonom i natpisom ‘ULTRAS’ i ‘Invazija na Bari 1991’. Veoma dugo sam čuvao tu majicu i bila mi je više nego draga uspomena. U dogovoreno vreme smo došli ispred istočne tribine gde se po dogovoru pojavio i autobus sa Nišlijama. Potrpali smo kod nas u bus barjake, papir i transparente i napunili gepek, a kod Nišlija smo ubacili bubnjeve i veliku zastavu čiju je izradu organizovao Zonja”.

“Ja sam u početku bio skeptičan prema njoj ali kad smo je raširili na poljančetu ispred istoka dah mi je zastao. Zastava je bila veličine 60×37 metara (!!!) i bila je nešto najlepše što sam ikad do tada video. Bila je to velika srpska trobojka sa srpskim grbom na sredini”.

“Bili smo baš dobro raspoloženi svi. Sve je nekako u to vreme bilo u nekoj euforiji. Događale su se stvari koje su bile istorija. Ja sam tada imao 27 godina što su po meni najbolje godine za jednog navijača. Dovoljno star da shvatim trenutak i budem razuman i realan, a opet dovoljno mlad da imam dozu ludosti i buntovništva”.

“Mislim da su to prave godine za jednog čoveka koji je jedan od vođa ovako velike grupe da oseti, doživi i primi breme odgovornosti za finale kupa šampiona. Popunili smo autobus i negde pre ponoći krenuli”.

“Joca priča: Kada smo došli na granicu naša policija nas je ispretresala do detalja. Skoro su pali u nesvest kada su videli onoliku količinu toalet papira i na kraju su rekli da ne može da se iznese barjak sa Dražinim likom i transparent sa natpisom ‘Delije Ravna Gora’. Posle, ne malog, natezanja i naše rešenosti da ne idemo dok nam ne puste da nosimo barjak i transparent, kao i činjenice da je naše natezanje već prouzrokovalo poveću gužvu navijačkih autobusa na granici, što je pretilo da se otme kontroli, granična policija je popustila i mi smo krenuli za Italiju. Čim smo ušli u Italiju, svratili smo u Trst i uzeli sa železničke stanice one baklje koje smo ja i Zonja ostavili”.

DOLAZAK U BARI I ULAZAK NA STADION

 

“U Bari smo stigli oko dva sata posle ponoći, pred utakmicu. Ostao sam da se naspavam, jer nas je čekao težak i dugačak dan. Probudili smo se negde oko osam ujutro. Bio je lep dan i sve je nagoveštavalo jedan veliki spektakl. Kada smo se razbuđivali videli smo da nismo više jedini na parkingu i da je pristiglo još buseva i automobila”.

“Trebalo je uneti sve rekvizite (bubnjeve, papire, zastave, šetalicu…). Došli smo na parking ispred stadiona, gde je već bilo parkirana gomila buseva. Dogovarali smo se šta ćemo i kako uneti na stadion. Sve smo izvadili i čekali da dođe policija i pregleda sve to pre unošenja. Dosta ljudi mi je prilazilo i pitalo šta da rade za baklje. Zonja im je govorio da se sve vraća u buseve i ne pali na stadionu. Bila je smešna situacija: Zonja je išao i govorio ljudima da ih ne pale i vrate u bus a ja maltene iza njega delio baklje ljudima i govorio ljudima da se unose i pale”.

“Nisam mogao da dozvolim da finale KEŠ-a prođe bez baklji. Uspelo mi je i pored pokušaja opstrukcije čelnika kluba. Ne mislim da su baklje merilo vrednosti jedne grupe, ali je ipak lepše kad ih ima”.

“Došli su panduri, čak sa jednim prevodiocem, ali nije bio problem jer sam ja bolje znao italijanski nego on srpski. Prvo što su rekli je da ne mogu baklje da se unose, političke parole, kosturske glave i natpisi ULTRAS. Nisam hteo da se prepirem sa njima oko toga, ali sam znao, ako nam ne daju zastavu da unesemo – nema ni nas na stadionu. Posle duže vremena smo je poneli i verovatno ne bih bio na stadionu da nismo mogli da unesemo našu zastavu ULTRAS”.

“Prvo su pregledali veliku šetalicu i nju smo stavili sa strane, a oni nastavili da gledaju kutiju po kutiju sa papirima i ostalo. Dok su se oni zabavljali sa papirom, ja sam iskoristio trenutak nepažnje i ubacio transparent ULTRAS u veliku zastavu. Naravno, nisu videli, i tako smo bez problema rešili taj problem. Nismo imali ni kosturske glave, ni političke parole, a baklje smo unosili na drugačiji način. Jedino što nam nisu dali da unesemo je bilo sto crveno belih kišobrana jer su imali metalni vrh”.

UTAKMICA

“Polako se bližio početak utakmice i jedno pola sata pre početka počeli smo da delimo papire i rolne. Podelili smo ih govoreći ljudima da ih bacamo kad igrači sa sudijama krenu ka centru. Samo što smo ih podelili negde oko pola sata pre početka naši igrači su izašli u trenerkama da vide teren, stadion i atmosferu. Cela tribina je kao po komandi bacila papire i rolne. Iako nije bilo kako je planirano, iako se desilo skoro pola sata pre početka, bila je prelepa slika”.

“Sever se zabeleo i izgledao je kao da pada gust sneg. Crvko kaže: Pre utakmice sam stajao na donjoj tribini u baru i pio bezalkoholno pivo. U jednom trenutku kao da je pala noć. Bačeno je sa gornje tribine hiljade rolni papira i stvarno se uopšte nije videlo nebo. Bio sam prijatno iznenađen i posle toga odmah otišao na gornju tribinu. Bilo nam je krivo što nije ispalo kako je trebalo, ali nam je bilo jasno da je super ispalo”.
Uloga Radovaca…
“Moram da kažem da su glavnu ulogu u sklanjanju jugoslovenskih zastava sa tribine imali petorica momaka navijača Rada, koji su išli sa nama. Svojski su se trudili i skoro da ni jedna nije ostala zapažena na tribini”.

“Kada su igrači sa sudijama stvarno izašli, jug (na kome smo bili) se zapalio. Zapalili smo 50-ak baklji i iako se nismo dogovarali, lepo su bile raspoređene u prvom redu. Pre baklji se raširila velika srpska šetalica. Stvarno su svi bili zadivljeni”.

“Čak i po Evropi je bilo malo šetalica te veličine. Na sve to što smo spremili, Francuzi su nam veoma smešno parirali. Šetalica im je bila bar 5 puta manja od nas, zapalili su možda 10-ak baklji, bacili 50 rolni papira. Stvarno su smešno izgledali u odnosu na nas. Jedino u čemu su bili bolji je to što su imali lepšu šarpatu (kad cela tribina raširi šalove)”.

“Utakmica je bila istorijski važna a pored toga na tribini je bila i masa navijački neobrazovanih navijača i bilo je veoma teško organizovati dobro navijanje. Pokušali smo u prvom poluvremenu, ali nije baš najbolje išlo. Na poluvremenu smo se rastrčali po tribini pokušavajući da objasnimo ljudima zašto je potrebno da navijama sve vreme. U drugom smo sve vreme forsirali onu pesmu: ‘Napred Zvezdo, samo napred…’ Na momente su je ljudi prihvatali a na momente je teško išlo”.

“Mislim ipak da je najzaslužnija za to bila sama važnost utakmice. Bila je tvrda utakmica i ljudi su mnogo gledali i kao da nisu imali snage za navijanje. Završili su se i produžeci i u svima nama je ključalo. Još samo malo i znaćemo da li smo osvojili istoriju”.

“Bili smo svesni da je to istorija, koja se verovatno nikad neće ponoviti. Ako ga sad ne osvojimo nikad nećemo. To su trenuci kad i kod najtvrdokornijeg ULTRASA (za šta sebe smatram) postaje važniji interes kluba od interesa moje grupe. Svi smo bili kao u transu. Kako su penali odmicali i kako je bivalo sve jasnije da osvajamo KEŠ, tenzija i uzbuđenje je bilo sve jače. I onda je Pančev krenuo da izvede poslednji penal”.

DELIRIJUM

 

“Mi smo već bili u takvom transu da tu više neke navijačke organizacije nije moglo da bude. Ja sam bio u delirijumu i suze su same počele da idu na oči. Stajao sam skoro nepomičan u delirijumu. Suze su išle sve vreme dok je Pančev uzimao loptu i kretao da izvede penal. A kad je i poslednja lopta za to veče ušla u gol i naša tribina eksplodirala na tribini je nastala totalna ekstaza”.

“Ja i dalje nisam ni video ni čuo mnogo toga oko sebe. Suze su i dalje išle kao potocima sav sam bio u transu i možda prvi put osetio kompletniji i jači osećaj čak i od seksa. Kompletan delirijum u jednom dosta mirnom stojećem stavu. Nisam imao snage da se mnogo pokrećem i skačem sigurno par minuta”.

“Onda sam se malo povratio, suze su stale i svoju radost sam podelio sa svojim drugovima. Slavilo se na tribini sigurno još sat vremena.. Pevalo se, slavilo, radovalo. Kada se sve malo primirilo skupili smo šta je ostalo od naših rekvizita (mnogo prvenstveno barjaka su ljudi odneli, verovatno, kućama za uspomenu)”.

 

 


“Polako smo krenuli na parking gde nam je bio bus i tamo je nastalo drugo poluvreme slavlja. Masa autobusa koji su dovezli naše navijače bili su parkirani tu na tom parkingu. Možete zamisliti kako je izgledalo kad je na okupu bilo bar sto buseva sa totalno otkačenim i veselim putnicima. Pevalo se opet, mahalo zastavama, palile baklje… Ostali smo i tu sigurno bar dva sata”.

REZIME

“Mnogo je do sada napisano Bariju. Nešto istina, a nešto i ne. Mnogo je priča bilo o nekim velikim neredima. Sve su to preterivanja, a jedan od dokaza su i crne hronike koje nisu imale šta da napišu”.

“Incidenti su bili smešni, jer nije bilo protiv koga da se tuče. U Marselju je tek počeo da stasava navijački pokret i bili su totalno pacifistički nastrojeni. To je jedini razlog zašto nije bilo većih incidenata. Najsmešnije je što su naši premlatili neke namrštene likove za koje su mislili da su Francuzi. U stvari su bili ultras Bari”.

“Kažeš da atmosfera nije bila baš najsjajnija. Ali, nije bila ni loša. Bilo je teško organizovati navijanje, jer je bilo puno ljudi kojima je to bio spektakl kao trke Formule 1 ili neki koncert. Mnogi nisu imali nikakvo navijačko iskustvo. Ipak većina onih koji su došli tu jer godinama prate Zvezdu, teško ih je bilo naterati da navijaju, jer su njihove oči bile uprte u teren zbog važnosti utakmice. Zato je doneta odluka da se navija samo jedna pesma, kako bi bar onih 250 pravih pokazalo svoj fanatizam”.

“Tako se na momente primala cela tribina, da bi posle samo par minuta navijalo tih 250 najvatrenijih. U svakom slučaju, navijalo se od početka drugog poluvremena, pa do penala. Priznaćete, nije malo i nije za potcenjivanje”.

“Redovno sam pratio sva finala evropskih kupova do tada i par godina kasnije. Jedino su Romanisti bili bolji protiv Liverpula, ali su igrali kod kuće, na Olimpiku. Svi ostali su bili iza nas po utisku kakav smo ostavili. I vizuelno smo bili dobri. Velika zastava, papirići i rolne, lepi barjaci…”

Povijest Armade, prvih 10 godina

U životu ‘Armade’ bilo je puno važnih trenutaka, koje su s njom preživjeli njezini pripadnici. Sjećamo se gostovanja u Zagrebu, Ljubljani, Sarajevu, Tuzli, Beogradu, Osijeku, ali vratio bih se na one trenutke kada su naši roditelji bili ono što smo mi danas – uz Rijeku u dobru i zlu. Sve je poćelo daleke 1958. i ulaska NK ‘Rijeke’ u prvu saveznu ligu kada je za Rijeku živio ćitav grad. Povratku navijaća s kvalifikacij

skih utakmica u Kruševcu i Subotici na željeznickom kolodvoru prisustvovao je velik broj navijaca, o ćemu svjedoći izjava sportskog novinara ‘La voce del popola’ objavljena u listu NK ‘Rijeka’ iz 1976. godine: ‘Sjećam se da je masa, dva sata prije ispunila željeznicku stanicu, u oćekivanju ‘svoje Rijeke’.

Ljudi sa zastavama i transparentima u ćast ‘Rijeke’. Pjevalo se i ćekalo sa sve većom nestrpljivošću. Kada je Rijeka stigla, nastao je opći juriš. Igraći, trener Ognjanon, maser Otmarich i ostali pratioci podignuti su na ramenima navijača i triumfalno nošeni ulicama centra grada’. Takve primjere nalazimo u cijeloj povijesti navijanja u Rijeci. Sedamdesetih i početkom osamdesetih godina obilježile su prave navijačke fešte, cijela regija živjela je za utakmice.

Po nekoliko stotina brodica okićenih zastavama znalo se naći na moru ispred Kantride, pale se baklje, pojavljuju prvi transparenti (‘krepat ma ne molat – navijači Rubeši’, ‘kuliko Grobnik ima vina, tuliko nan Rika mila’, ‘naprijed Rijeka nevera sa Kvarnera’).
Iako se svaka utakmica doživljava kao derbi spomenut ćemo samo najveće fešte pod hridima Kantride i na ulicama Europe. Svi pamte odlazak 8000 riječana u Beograd na finale kupa protiv Trepce, nekoliko stotina navijača u Torinu, Madridu, Liegeu, Valladolidu…

ROÐENJE ARMADE – SEZONA 1986/1987

Sve je to bio uvod u stvaranje ‘Armade’. Tridesetak mladića svakodnevno se okuplja na terasi Robne kuće ‘Ri’ i jedan od njih (Edi Rauhar) daje ime predodređeno za uspjeh – ‘Armada’. Prvo službeno gostovanje ‘Armade’ bilo je na polufinalu kupa u Titograd, gdje odlazi stotinjak navijača.
Ovaj događaj iznimno je važan stoga što se po prvi puta pojavljuje transparent s natpisom ‘Armada’. Prolazak ‘Rijeke’ u finale kupa obilježilo je i prvi sukob Armade sa domaćim navijačima. Na finale kupa u Beograd 9. svibnja 1987. protiv ‘Hajduka’ odlazi bijeli vlak sa 4000 ludih navijača. Predvođeni ‘Armadom’ navijaju svih 90 minuta i po prvi put u bivšoj Jugoslaviji ispaljuju signalnu raketu na protivničku stranu. Sada već legendarna krađa suca Petrovića nije utjecala na to da se na dočeku igrača u rodnom gradu nađe dvadesetak tisuća ljudi. Slavilo se i pjevalo kao da je ‘Rijeka’ osvojila kup, a ostala je i legendarna parola: ‘Na Kantridi netko će da strada, Petroviću čeka te Armada’. Tradicionalno rivalstvo navijača ‘Rijeke’ i ‘Hajduka’ preraslo je u mržnju navijača ‘Rijeke’ prema hajdukovcima. Drugo i nije bilo za očekivati s obzirom na ukradeni kup bivše države.

SEZONA 1987/1988

Bitno je spomenuti prelazak idola navijača, Nene Gračana u ‘Hajduk’. Na Kantridi dočekan transparentom: ‘Neno ča te ni sram’, kasnije tijekom utakmice kamenovano je vozilo hitne pomoći koje je interveniralo radi Neninog prijeloma noge. ‘Armada’ postaje jedan od simbola grada na Rječini i dobiva sve više pristalica. Preuzima se geslo ‘sami protiv svih’, koje postaje odrednica u budućem navijanju.

Pale se baklje na svim utakmicama, a posebno valja istaknuti utakmice protiv ‘Rada’ i ‘Prištine’ kada se pali po petnaestak baklji. Spomenut ćemo još i tuču sa navijačima ‘Dinama’ kada se u moru ispred lučice našla nekolicina navijača ‘Dinama’ i jedan auto zagrebačkih tablica, a demolirano je i reportažno vozilo tadašnje TVZ. Utakmica se odigravala na blagdan Svih Svetih, pa je u riječkom kvartu Škurinje na dan utakmice osvanuo grafit ‘dan mrtvih purgera’. Po prvi put u bivšoj Jugoslaviji svih devedeset minuta gorjela je bar po jedna baklja i do danas je to zapamćena kao jedna od najvećih bakljadi ‘Armade’. Za pamćenje je gostovanje u Zagrebu. U Zagreb iz Rijeke kreće 5 autobusa, dvjestotinjak navijača kreće vlakom, a jedan autobus stiže direktno iz Kača gdje su pratili RK ‘Zamet’.

Jedan autobus zaustavio se u restoranu u Vukovoj Gorici, gdje je na jukebox’u gazda pustio himnu Dinama, što je bio dovoljan razlog da jukebox izleti iz restorana, a restoran bude totalno demoliran. Novine su poslije pisale o ‘western’ tučnjavi i razbijačkoj Armadi. Naravno autobus nikad nije stigao do Zagreba, već je vraćen u Rijeku. Da bismo vam dočarali sve te događaje prenosimo riječi jednog od sudionika: ‘Došli smo gore i manja skupina nas utekla je drotovima. šarali smo sprejevima po cijelom gradu, napili smo se i u ZOO vrtu šarali slona. Sjećam se da smo zvonili ljudima po vratima i tražili ih sinove, ako bi neki od njih rekli da imaju, zapitali bi dali navijaju za Dinamo. Naivci bi odgovorili pozitivno, ali mislim da im je poslije bilo žao. Jebi ga. Možda nije bilo u redu, ali šta je tu je`. Na Maksimiru se skupilo oko 600 riječana.

SEZONA 1988/1989

Početak je to godina koje su obilježili veliki neredi. Armada prati ‘Rijeku’ na gotovo svim gostovanjima, odlazi se u Zagreb, Tuzlu, Sarajevo, Mostar, Novi Sad, Banja Luku, Beograd, Skoplje, Niš, Osijek… Na Kantridi ostaju zapamćeni derbiji protiv Dinama i Hajduka. Protiv Dinama voda odnosi 80 baklji skrivenih u šahti dan prije utakmice. O utakmici s Hajdukom puno se pisalo, nazivali su je YU Heysel. Armada i Torcida sukobili su se na sjevero-zapadnom djelu tribine, nakon što je Torcida probila ogradu izazvana bakljom, koja je bačena od pripadnika Armade među njih. U krvavoj tuči i gađanju raketama teško je reći tko izvlači deblji kraj. Ta utakmica bila je prekretnica i početak neviđenih represija milicije na članove Armade.

SEZONA 1989/1990

Ova je sezona bila jedna od uspješnijih sezona u povijesti Armade. Sezona je to u kojoj se budi nacionalni identitet, pojavljuju se prve hrvatske zastave bez zvijezda i šalovi Armada HDZ. U điru su vunene kape crven-bijeli-plavi, spitke postaju jedan od zaštitnih simbola, pojavljuju se podružnice iz Siska, Splita, Zagreba, Pule i Banja Luke. Armada postaje prepoznatljiva po cijeloj bivšoj državi po neredima i bakljadama. U drugim gradovima miliciji je bilo teže sa desetak pripadnika Armade nego sa nekoliko desetaka drugih navijača. Od domaćih utakmica istaknut ćemo utakmice protiv C. Zvezde i Partizana, prije i poslije utakmica dolazi do niza krvavih sukoba po cijelome gradu. Kao primjer tih događaja istaknut ćemo sada već legendarnu izjavu jednog od vođa Grobara: veruj da je to bila bitka na život i smrt, ko ‘ratnici podzemlja’, kada smo onda ostali živi, živet ćemo… Protiv Dinama, Hajduka i Osijeka pali se uobičajeno dvadesetak baklji. Od gostovanja izdvajamo masovni odlazak u Ljubljanu, gdje se našlo oko 600 riječana. Od ranih jutarnjih sati po cijelom gradu su izbijali sukobi sa milicom.Većina navijača koja je krenula prema Ljubljani, već je u Rijeci bila u veselom stanju, tako da je u Ljubljani demolirano par kafića. Utakmica je prekidana nekoliko puta, a Armada je dan danas uzor Olimpijinim navijačima. 32 navijača odlazi na Banjicu u Beograd, ali na utakmicu nisu stigli, zbog cijelodnevnih tuča ulicama Beograda. Ulaskom u autobus gradskog prijevoza započelo je gaženje komandira osiguranja i ostalih putnika bez obzira na spol i dob. Poslije utakmice u novinama su prozivani zbog nacionalnih ispada i šaranja ‘Croatia Armada’. Protiv C. Zvezde i Beograd odlazi 150 navijača okićenih šalovima Armada HDZ, koji bivaju oduzeti odmah nakon dolaska u Beograd. Armada prije utakmice posjećuje boks meč Radnički – Rijeka. Najčešće tuče s domaćim navijačima, bile su u Mostaru i Banja Luci, te Sarajevu, gdje se na Armadu zaletavalo i petstotinjak ljudi. U je Osijeku Armada primljena kao prijateljska, ioako je godinu prije došlo do obračuna u kojem je Armada pokazala po stoti put da je najluđa. Armada odlazi u Zagreb, Osijek i Ljubljanu, kada u tim gradovima gostuju srpski klubovi i sa domaćim grupama napada cigane i grobare.

SEZONA 1990/1991

Zadnja sezona prvenstva u Jugoslaviji. Prvo kolo na Kantridu dolazi Dinamo. Ništa posebno, par pojedinačnih tuča, petnaestak baklji i nekoliko novih transparenata. 29.09.90. po zadnji puta na Kantridi gostuje C. Zvezda. Nikada do tada toliko hrvatskih zastava i nacionalnog naboja kao i osiguranja. Poslije događaja na utakmici Hajduk – Partizan, provaljivanja u teren i paljenja jugoslavenske zastave na Poljudu, milicija je pretpostavljala da bi se nešto slično moglo desiti i na Kantridi. Nakon bacanja pedesetak baklji u teren i pokušaja probijanja ograde na više mjesta, te kamenovanja milicije u skupinama od desetak navijača odlazi se sa stadiona i prelazi na istok. Nakon završetka utakmice kamenuju se cigani i milicija, te se provaljuje na istočnu tribinu. Masa od oko petstotinjak okolnih Srba i pedesetak delija nalazi spas bijegom na teren. Armada ispred klupskih prostorija nasavlja tuču sa milicijom u kojoj je uništeno nekoliko vozila, autobus te dio klupskih prostorija. Pripreme za utakmicu sa Hajdukom, počele su nekoliko tjedana ranije. Baklje i dimne skupljale su se po svim kvartovima u gradu, tako da je skupljeno preko šezdeset baklji, petnaest trica i četiri petnaestice. Bakljada je izgledala veličanstveno. Po prvi puta niti jedna baklja ne upada u teren. U drugom poluvremenu Armada isprovocirana sa nekoliko baklji ubačenih u teren od pripadnika Torcide kreće u napad. Dvostruka ograda i specijalci spriječavaju izravan kontakt, pa sve ostaje na gađanju grotama i bakljama. Utakmica s Olimpijom na Kantridi uoči izbora ostaje zapamćena po koreografiji povijesnog hrvatskog grba načinjenog od 25 kartona metar puta metar. Pali se nekoliko baklji i to je to. U međuvremenu Rijeka igra sve lošije. Tako da zadnje kolo i utakmica sa Partizanom odlučuju o opstanku u ligi. Iako se znalo da te lige više neće biti trebalo je obraniti hrvatsku čast. Armada preko novina najavljuje prekid utakmice ukoliko Rijeka ne zabiljeći pobjedu. Tri sata prije početka utakmice lučica je ispunjena bijelim i mornarskim majicama. Nakon 1987. sve generacije navijača Rijeke stapaju se u jedno veliko srce, srce koje kuca samo za Rijeku i Hrvatsku. Vodstvo Rijeke 3 – 0 već u prvom poluvremenu i nastupa stanje euforije. Armada predvođena lovranskom limenom glazbom ispraća igrače Partizana pjesmom ‘A sad, adio’. Po završetku utakmice cijeli stadion našao se u terenu. Te sezone od gostovanja izdvajamo Zagreb sa 150 navijača kada se cijeli dan od ranog jutra pjevalo na Trgu Bana Jelačića, Ljubljana 500 navijača i ponovni sukob sa milicom, te 10 do 50 ljudi na svim ostalim gostovanjima.

SEZONA 1992

Zbog izbijanja rata u Hrvatskoj godinu dana trajalo je zatišje na nogometnim terenima. Gotovo svi članovi starije ekipe i nekolicina mlađih odlazi na bojišnicu, a njihovo mjesto zauzimaju mlađi pripadnici. U proljeće 1992. započinje prvo hrvatsko nogometno prvenstvo i u prvom kolu na Kantridi gostuje ‘Šibenik’. Dolaskom Hajduka na Kantridu nakon dužeg vremena ponovno se na ispunjenom zapadu susreću poznata imena riječke navijačke scene. Na utakmici se proslavlja 5 godina Armade, dižu se plavo-bijeli kartoni, pali se petnaestak baklji i nekoliko dimnih, a nakon drugog Hajdukovog pogotka grupa od stotinjak navijača provaljuje na teren te se sukobljava s osiguranjem. Utakmica biva nakratko prekinuta. Nakon utakmice dolazi do niza krvavih tuča oko stadiona. Od gostovanja spomenut ćemo Pulu i Zaprešić gdje tridesetak navijača bivaju izbačeni sa stadiona zbog transparenta ‘Rijeka – država’.

SEZONA 1992/1993

Prvo pravo hrvatsko prvenstvo obilježilo je nekoliko novih skupina i ponovno počinje navijačko nadmetanje. Zapad Kantride je konstantno dobro popunjen, ali navija se samo na velikim utakmicama. Prvi dio prvenstva obilježava utakmica sa Hajdukom. Pali se dvadesetak baklji i nekoliko dimnih uz dobro navijanje. Na Dinamu je zapad ispunjen do posljednjeg mjesta. Nekoliko novih transparenata, cijeli zapad navija, a nakon vodstva Dinamo od 1:0, tridesetak baklji leti u teren. Pod okriljem dima, grupa od pedesetak starijih navijača se na atletskoj stazi sukobljavaju sa specijalnom policijom. Od gostovanja spomenut ćemo Pulu gdje 400 navijača po jakoj kiši bodri Rijeku svih devedeset minuta. Putuje se još na Maksimir (150 navijača), u Kranjčevićevu (50 navijača), a u manjim skupinama odlazi se i u druge gradove.

SEZONA 1993/1994

U prvenstvenim domaćim utakmicama ne događa se ništa što bi trebalo posebno istaknuti. Na Dinamu i Hajduku ne događa se ništa specijalno, a cijela organizacija svodi se na pripreme za polufinale i finale kupa. Nakon dužeg perioda organizirano se, autobusom odlazi na gostovanja (Pula, Kranjčevićeva). Polufinale kupa protiv Hajduka u Rijeci obilježilo je fantastično navijanje svih 90 minuta. Bacaju se papirići sa stijena, pokazuju se oduzeti transparenti: Torcida Rab i Torcida Ri Vežica. Uz nekoliko zapaljenih baklji željno se očekuje uzvrat u Splitu. Dva prekrcana autobusa sa ekipom koja se nije skupila od 1991. kreću put Splita. Odmah nakon dolaska u Split iz autobusa izlazi nekoliko navijača i napada slučajne prolaznike. Dolaskom na Poljud demolira se fast food smješten ispod južne tribine. Odnekud se pijavila i Torcida. Oko dvjestotinjak torcidaša napada kamenjem Armadu. Gađanje kamenjem traje nekih petnaestak minuta, a dvadesetak pripadnika Armade uspjeva izaći sa južne tribine i kreće prema Torcidi. Već u prvoj minuti Rijeka postiže gol što se proslavlja bacanjem petnaestak baklji u teren. Na kraju utakmice igrači i navijači zajednički proslavljaju ulazak Rijeke u finale kupa, a nekoliko tisuća navijača Hajduka zasipa južnu tribinu kamenjem. Prva utakmica finala kupa odigrana je u Zagrebu, osamnaest autobusa, puno automobila i drugih prijevoznih sredstava, sve skupa oko 1200 navijača Rijeke, kreće prema metropoli. Policija cijelo jutro skuplja autobuse po Gorskom Kotaru. Do sukoba s policijom dolazi u svim većim mjestima, u Delnicama stotinjak navijača napada policiju, u Severinu na Kupi dvjestotinjak navijača odnosi doslovno sve iz dućana i kafića, a kulminacija svega je tuča pred sjevernom tribinom u Maksimiru. Privedeno je pedesetak pripadnika Armade. Na samoj utakmici dolazi do većeg sukoba s policijom u kojem policija izvlači deblji kraj. Uzvratna utakmica odigrana je na dan Sv. Vida, zaštitnika grada Rijeke. Deset dana grad živi za tu utakmicu. Izdaje se specijalni list posvećen tom događaju. Prikuplja se nešto više od 200 baklji, nekoliko desetaka dimnih…Nikad puniji zapad, veličanstvena atmosfera, ludnica u gradu. Specijalaca je bilo kao nikada do tad. Došli su iz cijele Hrvatske. Dovoljno govori podatak da su tri kordona specijalaca stajala ispred ograde na atletskoj stazi, a jedan na tribini uz ogradu ispred navijača. Tijekom cijele utakmice preskakuje se na atletsku stazu, a nakon utakmice kordon specijalaca spriječava više od tisuću navijača da ulaskom u teren proslave ‘pobjedu’ sa igračima. Navijači ostaju na atletskoj stazi, pali se transparent BBB Tršće, a igrači Rijeke sa zapaljenim bakljama dolaze do zapada i s Armadom pjevaju ‘Najdraža Rijeko’. Kod zapadnog ulaza prvi put u Hrvatskoj dolazi do masovne tučnjave sa specijalom policijom. Sukobi se nastavljaju po cijelom gradu. Novine su poslije pisale: ‘Navijači Rijeke okrivljuju policajce za gotovo neviđenu tuču iza tribina…’. Ozlijeđeno je pedesetak osoba, a oštećeno dvadesetak automobila.

SEZONA 1994/1995

Sam početak nogometne sezone 94/95 nije obećavao ništa dobro. Na utakmici protiv Dinama umjesto ponovljenog spektakla sa prošlogodišnjeg finala kupa, utakmica privlači tek nekolicinu preostalih navijača koji su otišli u južne krajeve. Totalno mrtvilo na tribinama vlada do 9. kola. Razlog je jasan iz činjenice da u osam utakmica Rijeka pobjeđuje samo u dvije, uz katastrofalan učinak strijelaca – 6 golova. Ipak na gostovanje u Pulu odlazi pedesetak ljudi i kada se očekivao konačni preokret, Rijeka gubi još jednu utakmicu, a Armada svoj bijes iskaljuje na autobusima lokalnog gradskog prijevoza. Na sljedećoj utakmici protiv Cibalie, pojavljuje se transparent ‘Igrajte pederi’ uz dosadašnje rezultate kao poruka Armade odgovornima, klubu i igračima. Zadnja tri kola jesenske sezone su opet pobudila navijačke aktivnosti u Rijeci, jer se odlazi na gostovanje u Zaprešić i Sisak, a protiv Varteksa su tribine popunjenije nego inače. Solidno navijanje protiv Hajduka na Kantridi, gostovanje u Kranjčevićevoj, da bi na četvrtfinalnoj utakmici protiv Osijeka zadimilo par dimnih, zavijorilo se i deset novih barjaka. Gostovanje u Zadru započinje frkom se domaćim navijačima, a napeta atmosfera se protezala čitavu utakmicu, koja završava kamenovanjem, gdje Zadrani napadaju i trenera gostiju Skoblara. Posljednja utakmica ove sezone protiv Segeste (0:0) nije ostavila ravnodušnim ni jednog navijača ili posjetitelja, pa se Kantridom prolomio još neviđeni zvižduk, dok je na teren poletjela zapaljena baklja i dimna.

Sezona 1995/1996

Ovu sezonu obilježio je početak ustrojavanja kluba navijača i jednu od najlošijih sezona u povijesti HNK ‘Rijeka’. U prvom dijelu sezone izdvojit ćemo susrete sa Dinamom i Hajdukom, te Inkerom na kojem se uz baklje slavi osnivanje kluba navijača. Za uvod u utakmicu protiv Dinama, pobrinuli su se sami pripadnici Armade, koji su dijelili besplatne srdele i vino. Europski štimung, dekorirali su članovi Armade sa 19 barjaka na tartan stazi. Na solidno ispunjenom zapadu pali se prije utakmice 10 dimnih kutiija i 60 baklji. Trofej (BBB Rijeka) oduzet u tuči na kolodvoru pali se tijekom utakmice. Drugi najveći rival Hajduk, dočekan je u karnevalskom ugođaju (dan poslije odvijao se Riječki maškarani karneval). Nekoliko dana prije derbija, ekipa od nekoliko članova, pobrinula se da Armada još jednom pokaže da je u vrhu hrvatskog navijačkog pokreta. Transparent ‘Rijeko pobijedi za nas’, postavlja se na konopac između dva rasvjetna stupa, a ispod njega obješeno je 50 bijelih traka, dimenzija 10 x 0.5 m. Atmosfera je kulminirala organiziranim paljenjem 100 zelenih baklji. Od gostovanja istaknut ćemo Varaždin (50 navijača), Zagreb (50), Sisak (40), Split i Osijek (8), Vinkovci (15) i tuča s domaćinima, Šibenik (50), Zaprešić (30), te Pulu u koju dolazi 300-injak Riječana i pali se 20 baklji. Drugi dio sezone, obilježio je play out. Iako su nade bile male i kada su skoro svi okrenuli leđa Rijeci, vjerna Armada ostaja dosljedna svom sloganu ‘I kad dođu nevolje i kad nema nade uvijek će vas voljeti članovi Armade’. To su dokazali bodrenjem Rijeke na svim domaćim utakmicama, a od gostovanja izdvajamo Pulu i Suhopolje. U Puli je prisutno bilo preko 1000 navijača, čiji odlazak u cijelosti organizira klub navijača Armada Rijeka. U Suhopolje, mjesto koje je inače teško naći na karti Republike Hrvatske, odlazi 50 riječana. Dolazi do neviđene tučnjave između Armade i ostatka stadiona. U kaubojštini koja nastaje, vade se pištoji, noževi, daske, megafon i sva ostala priručna sredstva. U višeminutnoj tučnjavi, Armada ne posustaje. Mlađi pripadnici Armade ne mou vjerovati svojim očima, dok se starijima vraćaju sjećanja iz bivše lige i primitivnih sredina. Ostala presudna gostovanja, Rijeka, uspješno apsolvira uz pomoć od 10 do 50 pripadnika Armade. Deveta godišnjica osnutka Armade slavi se zabavom u klubu ‘Palach’, a u nedjelju po jakoj kiši pale se plavo-bijele dimne kutije i rastežu se dva do tri prigodna transparenta. Tijekom utakmice gori 20 baklji. Zadnje kolo koje je odlučivalo protiv Istre na Kantridi ispunilo je zapad do posljednjeg mjesta. Rijeka svojom igrom gazi protivnika dok Armada u pobjedničkom zanosu 5 minuta prije kraja susreta ulazi u teren. Iako Rijeka svojom slabom igrom nije privlačila publiku na stadion, Armada je pokazala svoju ljubav i fanatičnost. Potvrda tome je izbor za grupu godine, prema mišljenju svih navijačkih skupina u državi.

SEZONA 1996/1997

U ljeto 1996. Armada je konačno izborila svoje klupske prostorije, čime je otvorena nova stranica u daljem funkcioniranju kluba navijača. Tijekom ljeta radi se na uređenju i opremanju prostorija, izrađuju se prvi vezani šalovi, naljepnice, majice, suveniri, transparenti na ceradama, zastave na koplju. Organizirano se uz pivo i čevape prate pobjede Hrvatske na EP u Engleskoj. Pripreme koje su trajale nekoliko mjeseci kulminiraju u prvom kolu kada n Kantridu stiže Istra. Na noćnoj utakmici pali se 40 baklji i paca 700 papirnatih traka. Drugo kolo, obilježio je prvi službeni gradski derbi, između Orijenta i Rijeke. Utakmici je predhodila promidžba Armade na radiu, a i svakodnevni dogovori u prostorijama. Tri sata prije početka utakmice, 500 navijača Rijeke okupilo se pred Riječkom bankom i pješice preko Korza uputilo se ka Krimeji. Armada zauzima sve kafiće oko stadiona. Pali se 25 baklji koje završavaju na terenu. Na utakmici sa Šibenikom ne postavlja se niti jedan transparent osim natpisa ‘Niti je Sušak grad, niti je politika nogomet’, kao odgovor zbog politike na tribinama i u samom klubu. U šezdesetoj minuti, pali se 30 baklji. Iako su rezultati pomalo razočarali navijaće, ipak se stotinjak članova Armade upućuje vlakom u Osijek. Uz tridesetak baklji i dobar prijem Kohorte, traži se ostavka rukovodećih struktura Rijeke, parolom kao što je ‘vratite nam našu Rijeku, zbog ove nam suze teku’. Na domaćoj utakmici, protiv Varteksa pale se baklje uobičajeno u 60. minuti, a tjedan dana kasnije, ekipa sa dva auta i 20 ljudi vlakom odlazi u Slavonski Brod. Dolazak Dinama u Rijeku, probudio je navijačke strasti kod Armade. Dio Armade provodi noć u gradu i dočekuje prve boyse na kolodvoru. Iako nije bilo većih izgreda Armada se pokazala organiziranom koreografijom. Po prvi puta u Hrvatskoj ligi pojavljuju se 3000 plavo bijelih svjetlećih folija, a 100 baklji pale se već tradicionalno u 60. minuti. Do početka sezone najavljivao se masovni odlazak u Split. U Split odlazi 200 navijača. Tijekom noćnog 13 satnog putovanja, u svakom selu pale se baklje, a na ulazu policija pretresa i oduzima dosta baklji, tako da od planirane velike bakljade, samo tridesetak baklji gori na Poljudu u dva navrata. Druga bakljada izazvala je reakciju specijalaca i privođenje 10 navijača zbog ubacivanja pirotehnike u teren.

Nakon utakmice protiv H. Dragovoljca dolazi do spontanog prosvjeda Armade, ali i ostale publike ispred klupskih prostorija. Vodstvo od 2:0, a kasnije 2:2, bilo je više nego dovoljno da se traže ostavke i prozivaju odgovorni. Negodovanje i protest Armade na ova zbivanja još jednom kao i prije u ex ligi protiv Veleža, manifestira se bojkotom navijanja i međusobnom utakmicom na pomoćnom igralištu. Zbog još jedne slabe utakmice, Armada ne odlazi u Vinkovce, već 150 ljudi prati RK ‘Zamet’ u Zagrebu, gdje uspjeva izazvati više prekida utakmice. Do kraja jesenjeg dijela prvenstva, odlazi se samo u manjem broju u Zadar i Zagreb. Promjene u vodstvu HNK ‘Rijeka’ i nove prinove u ekipi, bude nadu u probitak ka vrhu ljestvice. Ta očekivanja konačno su se i obistinila, pobjedom od 2:0 protiv Istre u Puli, kojoj prisustvuje 700 riječana. Dolazi do sukoba sa Sokolima i policijom, a na kraju umiješali su se i specijalci, od kojih jedan vadi pištolj. Nakon utakmice nitko ne odlazi u Rijeku sve dok policija nije pustila nekoliko privedenih. Drugi gradski derbi protiv Orijenta, obilježilo je 50 zastava na dva koplja, 20 raznobojnih dimnih kutija i 30 baklji. 40 ljudi bodri Rijeku i u Šibeniku gdje Rijeka nakon treće uzastopne pobjede bježi ka vrhu tablice.

Protiv Osijeka na Kantridi, dobar štimung i navijanje upotpunjen je s paljenjem 20 baklji i 4 dimne kutije. Ohrabreni sve boljom igrom i rezultatima, 150 navijača putuje u Varaždin gdje svojim bodrenjem pomažu Rijeci da uzme važan bod. I na Marsoniji pojavljuju se neki novi transparenti i pale dimne kao da je derbi. Položaj Rijeke nakon početka sezone na trećem mjestu bio je više nego dovoljan da se organizira bijeli vlak za Zagreb. Ipak zbog relativno slabijeg odaziva na Maksimirskom sjeveru viđeno je 150 do 200 navijača bijelih. Prvi poraz nije umanjio atmosferu uoči jadranskog derbija. I ovaj put odlično pripremljena Armada zasijenila je Torcidu prvenstveno u navijanju i pirotehnici, a i poslije utakmice u nekoliko tuča. Tijekom utakmice zapaljeni su oteti Torcidini transparenti iz ranijih godina: Torcida Sukošan, Torcida Ri, Senj, Kostrena… Malobrojnoj skupini Armade loš niz rezultata nije spriječio odlazak u Veliku Goricu, jer nada za ulazak u Europu još uvijek gori u nama…

Sukob u Dugopolju

Pretpostavljam da ste svi čuli za drugorazredne nogometne klubove trećerazredne Hrvatske nogometne lige. Dakle, Dinamo i Hajduk i njihovi navijači – BBB i Torcida. U redovima i jednih i drugih (i klubova i navijača) imamo popriličan broj idiota – za izvoz čak. Drumska zasjeda, paljenje automobila i još koješta, a sve iz prve ruke, aranžirano fotkama, na

Tekst prenosimo iz Slobodne Dalmacije, a autor je izvrsni novinar Damir Pilić. Pilić je svojedobno radio u Feralu (dok je Feral još svijetlio), ali zbog tisuću kuna Heni mu je dala nogu. To, eto, tek usput da kažem.

Išli smo sa sedam auta iz Splita. Ponili smo sve šta triba: bejzbol palice, letve, šipke, benzin. Imali smo svog čovika na punktu i on nam je mobitelom javija da su se četri auta zagrebačkih tablica izdvojila. Napravili smo “čeku”, opkolili ih i…udri. To im je za oni kombi od zadnjeg puta
Igrom slučaja, u subotu navečer zatekao sam se u jednom splitskom kafiću (nije bitno kojem) punom torcidaša koji su slavili pobjedu nad Dinamom. Igrom slučaja, među njima je bila i nekolicina “komandosa” koji su se nedugo prije toga vratili iz “akcije Dugopolje”. Moram priznati, ispočetka nisam vjerovao što mi pričaju.
– Zapalili smo ih u autu, čoviče! – rekao je jedan.

– Sjebali smo ih totalno, jedan je gorija! – vikao je trijumfalno drugi, već obnevidio od alkohola i adrenalina.
Kažem, u početku nisam vjerovao što mi govore ti golobradi momci, od kojih nijedan, po mojoj procjeni, nije bio stariji od 18-19 godina. Međutim, po količini detalja koje su iznosili shvatio sam da priča ne može biti izmišljena. A momci su pričali sve dok ih jedan od njih, moguće njihov lider, nije poklopio:
– Dosta priče! Nema više priče! Neću da mi panduri ujutro dođu na vrata!

Od auta do auta

Momci su ga poslušali i utihnuli. Ono što sam dotad čuo nevjerojatno mi je sličilo na neku od akcija pripadnika Legije stranaca ili kakve slične visokouvježbane i visokoorganizirane grupe komandosa. Dakle:
– Išli smo sa sedam auta iz Splita. Ponili smo sve šta nam triba: bejzbol palice, letve, šipke, baklje, benzin. Imali smo i jedan vatrogasni aparat. Napravili smo “čeku”, opkolili ih i… udri!
– Kako ste znali da će se neki navijači Dinama izdvojiti iz kolone? – pitao sam.
– Imali smo dojavu.
– Kakvu dojavu?
– Imali smo svog čovika na jednom punktu i on nam je mobitelom javija da su se četri auta zagrebačkih tablica izdvojila i da voze iza jednog kamiona. Sačekali smo kamion, pustili ga da prođe i blokirali cestu. I tu ti počinje najluđi dio. Otvaramo prvi auto, a ono unutra žena i dite: ništa, pustili ih, štaš sa njima. Otvorili drugo auto, a ono unutra tri tipa. I taman da ćemo ih izvuć iz auta, a likovi vade karte od utakmice, svi bili na “istoku”. Naši, razumiš! Pustili i njih, a ono vidiš treći i četvrti auto se okriću na cesti, tili su pobić prema Splitu. E, ali mi smo imali aute i iza njih i tako smo ih blokirali sa dvi strane. I ništa, onda smo ih izvukli iz auta, iscipelarili i zapalili auto. I taman to obavili, a ono vidiš stiže kolona purgera, rotacijska svjetla isprid i iza, pandurija razumiš, i onda smo sili u auta i nazad u Split.
Još su momci htjeli pričati, ali onda je intervenirao prije spomenuti navijač, i priča je prestala. Momci su otišli put šanka, a ja sam samo nijemo pogledao konobara koji mi je upravo donosio piće. Budući da se poznajemo s gostovanja, upitao sam ga za komentar, a on se uhvatio za glavu:
– Pizdariju su napravili, veliku! Živog čovika su zapalili! Razumin sve, al nije tribalo otić dotle.
– Ma ko im jebe mater! – dobacio je jedan od mladaca. – To im je za oni kombi od zadnjeg puta.
Radi razumijevanja priče, moramo objasniti i “slučaj kombi”. Dogodilo se to prilikom posljednjeg derbija Dinama i Hajduka u Zagrebu, odigranog krajem kolovoza, dakle prije tri mjeseca, kad je oveća skupina BBB-a na naplatnim kućicama na početku autoceste Zagreb-Karlovac čekala torcidaše koji su se vraćali s utakmice. Navijači Dinama tada su napali jedan navijački kombi Torcide, izvukli splitske navijače iz vozila, premlatili ih i opljačkali. Sve se to odigralo samo nekoliko minuta prije nego sam i sam stigao na naplatne kućice autoceste, tako da sam jasno mogao vidjeti premlaćene i opljačkane splitske navijače i njihovo oštećeno vozilo, oko kojega je zagrebačka policija upravo radila očevid. Dva-tri sata poslije stali smo u Korenici, kod “Macole”, i restoran je bio pun navijača Hajduka: glavna tema svih razgovora te noći u Korenici bila je osveta za kombi na prvom sljedećem derbiju u Splitu. Bijes torcidaša bio je pojačan činjenicom da su idućih dana zagrebački mediji uglavnom prešutjeli taj incident.
Već tada se, dakle, znalo da će se 6. prosinca u Splitu nešto dogoditi, ali malo je tko mogao vjerovati da će torcidaši otići toliko daleko i zamalo usmrtiti pun automobil navijača Dinama.
Naravno da priča o kombiju ne opravdava brutalno nasilje kojem su u subotu uvečer kod Dugopolja bili izloženi navijači Dinama: taj detalj navodim samo kao ilustraciju mehanizma koji je doveo do surove osvete splitskih navijača.
Također, te subotnje večeri, neposredno nakon utakmice, na poljudskom stadionu dogodilo se nešto što je dodatno razjarilo već ionako “nabrijane” mlade torcidaše. Naime, po završetku utakmice navijači Dinama s južne tribine iskoristili su činjenicu što su ostali sami na stadionu: preskočili su ogradu i prodrli na teren, iskidavši ili ukravši nekoliko Torcidinih transparenata izloženih na “jugu” Poljuda: TORCIDA TROGIR, TORCIDA POSUŠJE, TORCIDA BUDAPEST i TORCIDA ĐAKOVO. Torcidaši su posebno pobjesnjeli na kidanje transparenta TORCIDA ĐAKOVO, jer se radi o jednom od najstarijih, najvećih i najljepših Torcidinih transparenata, a “komandosi” koji su se zaputili u Dugopolje imali su informaciju o krađi transparenata, te je moguće i to utjecalo na brutalnost njihova čina.
Još jednom ponavljamo: ovim ne opravdavamo taj čin, već samo pokušavamo objasniti njegovu genezu.
Svakako moramo naglasiti da velika većina pripadnika Torcide, osobito onih starijih od 20 godina, žestoko osuđuju “akciju Dugopolje”. Kad sam u utorak ujutro (jučer) došao u Klub navijača, vrata su bila zaključana, ali je desetak navijača sjedilo po štekatima okolnih kafića. Atmosfera je bila teška i mučna, a njihova lica bila su smrknuta kao da je Hajduk u subotu izgubio. Naravno, nitko se nije htio predstaviti, ali svi su bili jednodušni u osudi divljačkog čina:
– Napravili su totalno sranje – rekao je jedan. – Mogu razumit da su ih izvukli iz auta i malo istukli, to bi, ka, bilo regularno, ali živog čovika zapalit, pa jebote bog, nisu normalni.

Sad će najebati naši u Zagrebu

– Meni dođe da plačem od muke – procijedio je drugi.
– Idem na utakmice od 1968., proša sam s Hajdukom sve stadione, invalid sam Domovinskog rata, i sad mi dođe da plačem od muke.
– Normalno da osuđujen ovo šta su naši napravili – rekao je treći – ali ovo se moralo dogodit. Morison je prije godinu-dvi bija u komi kad su ga u Zagrebu prebili, pa nikom ništa. Malom Slavku su preklani u Zagrebu izbili oko, pa niko nije odgovara. Onda su dvojicu naših izboli nožem u tramvaju i opet niko nije odgovara. I sad jebiga, imaš to šta imaš.
– Posli ovoga ne moš se više pomirit – turobno je dobacio četvrti. – Ne moš sad otić na večeru zajedno, napit se i zapivat, i reć: “Ajmo se pomirit!” Ovo se može riješit jedino da neko dobije dvi godine zatvora.
– Najgore je šta će sad najebat naši po Zagrebu, studenti i stariji ljudi šta nemaju veze s tim – zaključio je peti.
PS: Molim pripadnike MUP-a da me ne pozivaju na obavijesne razgovore, jer nisam u mogućnosti reći ništa više od ovoga što sam napisao, pri čemu se pozivam na Zakon o informiranju.

TAJNIK TORCIDE DRAGO VRŽINA:
Dugopolje se moglo izbjeći

Želeći dobiti službeni komentar Torcide o događajima u Dugopolju, potražili smo tajnika Kluba navijača Dragu Vržinu. Zatekli smo ga ispred navijačkih prostorija i bio je prilično ljut:
– Triba vam izjava? Evo izjave! Ionako sam baš mislija otić do Slobodne.
Rekavši to, izvadio je iz džepa papir iskidan iz bilježnice i pružio nam ga. Rukom pisanu izjavu prenosimo u cijelosti, bez lektorskih i drugih intervencija:
“Unutrašnjin radon Torcidine kontrole otkriven je piroman iz Dugopolja! To je neimenovani bosanski državljanin F.C.S. (36 godina) koji je mokrio kod zidića u Dugopolju. Vozač iz ZG-auta opsovao mu je mater bosansku nato je on izvadio Zipov upaljač sa grbon ljiljana opsovao mu sve po spisku te zapalio vozilo i otrčio sa sinom priko polja. Sumnja se na “Bosanca” iz tramvaja br. 11 iz Ilice koji je izbo navijača Hajduka jer mu nije dao vatre u tramvaju. Foto robot koji su dali BBB se potpuno poklapa sa osobom koja je mokrila uz zidić u Dugopolju: kratko ošišan starije dobi sa manjkom zubi u glavi i dugih noktiju i te je nokte strigao sa nožem kojim je izboja hajdukovca. Sin mu nije ništa porasta. Braćo pitajte Markovića možda ga on zna priča se da mu je iz sela.”
Poštovani čitatelji, nemojte misliti da je tajnik Torcide Drago Vržina poludio! Njegova izjava zapravo je ironijski osvrt na vrlo sličnu izjavu koju su dali predstavnici MUP-a nakon lanjskog incidenta u Zagrebu, kad su dvojica navijača Hajduka uoči utakmice Dinamo-Hajduk izbodena nožem u tramvaju, odnosno nedaleko od tramvaja, kad su pokušali pobjeći napadačima. Premda su izbodeni navijači Hajduka vrlo precizno opisali napadače, koji su za njima trčali i stigli ih 200 metara od tramvaja, policija je slučaj zaključila pričom o fantomskom “Bosancu” koji je navodno izbo Hajdukove navijače.
– Oni su nas pokušali uvjerit da je taj Bosanac ostavija sina u tramvaju, istrča za našim momkom, vata ga 200 metara, stiga ga, bacija na pod, izboja nožem i vratija se sinu u tramvaj. Eto im sad Bosanca, vratija se sa sinom u Dugopolje!
Nijemo smo slušali Torcidina tajnika, shvaćajući njegov bijes kao bijes čovjeka koji zna da će sad on, po službenoj funkciji, biti na udaru, premda Dugopolja ni vidio nije.
– Naš navijač Morison je posli gostovanja u Zagrebu bija deset dana u komi, a ličija se u bolnici još par miseci. Napadač na njega je uhvaćen i kažnjen s 300 kuna globe! Ej, 300 kuna! Mali Slavko je izgubija oko, a niko nije kažnjen. Naše izbodu nožem, a ovi pričaju bajke o nekom “Bosancu”. A da su kaznili bar ove šta su naše izboli nožem, Dugopolja ne bi bilo! – završio je Vržina.