Trilogija Ajax I dio
Kup pobjednika kupova 1993/94
Hajduk – Ajax 1:0 1.kolo Ljubljana, 17.9.1993.
U to sam vrime studirao u metropoli. Torcida Zagreb je u Ljubljanu putovala sa više autobusa. U mom busu je bilo osam Unproforaca. Svih osam su bili navijači Feyenorda i išli su sa Torcom u Ljubljanu navijati protiv Ajaxa. Poznato je da su u Nizozemskoj navijači Ajaxa i Feyenorda najveći rivali. Duga je povijest sukoba između ove dvije grupe… Mržnja između Amsterdama i Roterdama seže još od 2. svjetskog rata, kada je Hitler sravnio Roterdam sa zemljom, a poštedio Amsterdam. Ova osmorka je izgledala respektabilno, nisu bili neki simpatizeri. U Ljubljani oko stadiona Bežigrad sve je vrvilo našim navijačima, Hajdučka pisma odzvanjala je na sve strane… Nije mi se žurilo uć’ na stadion i među zadnjima sam osta izvan stadiona. Odjednom primjetim tri navijača Ajaxa, kako idu ravno prema meni, a cilo im vrime ni traga ni glasa. Bili su za glavu veći, ono, svaki blizu dva metra, neke opasne face. Naime vladaju predrasude da su Hrvati, a posebno Dalmatinci među najvišim ljudima u Evropi. Po službenim statistika Eurostata, najviša nacija u Evropi su upravo Nizozemci. Mislin si u sebi skupo ću prodat svoju kožu, kad će mi jedan, najviši među njima na tečnom engleskom: “Can we ask you something?” Pogledam ga nepovjerljivo, spreman na obranu ili strateški uzmak, zlu ne trebalo i promrsim: “Yes, please…” On će mi ljubazno: ” We would like to buy a souvenir of Hajduk Split. Could you sell us your scarf?” Pogledan ga blido, ne virujući svojim očima. Oko vrata sam imao Hajdukov šal iz prve generacije šalova sa original hrvatskim grbom. Da su htjeli, vjerojatno su ga mogli uzet i nasilu, jer ih je bilo trojica, a ja sam. I dalje sumnjam, da se radi o nekom triku, ali brale vadi iz džepa šušanj zelembaća. Ja puknem onako odoka “Twenty dolars!” Ovaj odgovori: “OK!” Brzo mu uzmem novčanicu, da se nebi predomislija i dam šal, a brale cili sritan, okači šal oko vrata i zaglumi baju pred ostalom dvojicom. Nemoš virovat! Balkan im je očito bija teška egzotika, ovi nisu ni kužili da su ovdje popularnije dobre stare marke, od dolara! Na stadionu, koliko se sićan, Ajaxovih navijača nekih stotinjak iza par ružnih transparenata, a desetak tisuća navijača Hajduka. Bio sam sa Torcom na stajanju iza gola. Atmosfera ludilo, palilo se i dosta pirotehnike, još kad je i Mornar uvalija gol, kaos, mislili smo da ćemo proć te jebene Nizozemce. Posli utakmice slavila se pobjeda Hajduka. Nisan čuja za nikakve sukobe sa navijačima Ajaxa…
Trilogija Ajax II dio
Kup pobjednika kupova 1993/94
Ajax – Hajduk 6:0 1. kolo Amsterdam, 29.9.1993.
Nakon pobjede u Ljubljani Torcu je zahvatila euforija. Kovali su se planovi puta za Amsterdam. Ovaj put priključio sam se jezgri Torcide Zagreb. Na put dug 20 sati uputilo se nas osam iz Zagreba sa dva “mala diva” renoa 4. Od poznatijih u ekipi su bili vođa Pandža, Đuro, sociolozi Ben i Nikša, te još tri starija momka iz Zg Torce, kojima sam zaboravio ime. Tada sam imao 24 godine, studentski đir. Ovih nekoliko Torcidaša od tri banke, tada su mi izgledali ka stare kuke. Ono poslovni ljudi, kartice i tako to… U ono vrijeme je prosjek godina Torce, ipak bio dosta manji nego danas, navijači stariji od dvadeset godina bili su u manjini. Navijački vijek je bio dosta kraći! Na autoputu veseli Nijemci su nam trubili i svirali. I za to vrime, izgledali smo im egzotično sa našim old timerima. Junački smo gurali 100 km na sat, ali preko toga teško, pa su BMW-i Mercedesi samo zujali pored nas. Doduše, kalkuliralo se i sa što manjom potrošnjom goriva. Mene su ostavili u Hilversumu, gradiću udaljenom nekih 50 km od Amsterdama. Naime nekoliko dana ranije, moj brat Joke već je điravao Amsterdamom u društvu prijatelja iz srednje škole, koji je studirao u Amsterdamu, a otac mu je bio trener drugoligaša Hilversuma. Sićan se da je dan prije utakmice izašao intervju u Sportskim novostima, sa bratom, kao prethodnicom Torce. Ukratko, nakon šta san se ubija od nizozemskih delicija, nas trojica smo se uputili autom od ovog brale u Amsterdam. Pokraj autoputa sa obje strane nepregledna polja tulipana, crvenih, žutih, vjetrenjače… Nestvaran prizor, kao iz bajke… Nakon kratkog đira po centru grada, došli smo i do starog Olimpijskog stadiona na kojem je igrao Ajax. Oko stadiona nepregledno mnoštvo raspjevanih navijača Ajaxa u klupskim dresovima i sa crveno bjelim šalovima oko vrata. Stadion kapaciteta 50.000 ispunjen gotovo do posljednjeg mjesta, osim tampon zone oko Torce. Stadion mi je izgledao dosta trošan i oronuo. Ostalo mi je upečatljivo da smo se do te najviše tribine na stajanju na kojem smo bili smješteni, penjali uz neko vijugavo stepenište, koje je imalo masu skala. Skroz drugi đir stadiona i ulaza u usporedbi sa Poljudom. Torce u tom sektoru nekoliko tisuća, dosta navijača Hajduka i gastarbajtera iz Njemačke i okolnih evropskih zemalja. Bilo mi je drago kada sam primjetio i neke tifoze iz stare Torcine ekipe iz osamdesetih, koje dugo nisam vidio. Krenulo je odmah sa provokacijama u stilu “Sieg heil!” i podignutim desnicama, jer je poznata mržnja između Nizozemaca i Njemaca, još od svjetskih ratova, a zna se i da Židovi imaju dosta utjecaja u vlasničkoj strukturi Ajaxa. Na stadionu je bilo izvješeno dosta Izraelskih zastava. Na ovu provokaciju, cijeli stadion je skočio i zviždao, ali se nisu upuštali u prepucavanja. Torcida je u osamdesetima njegovala temperamentnu južnjačku tradiciju da se na sjeveru počimalo navijati satima prije početka utakmica, posebno evropskih, a kad bi utakmica počela, izdušilo bi se za desetak minuta i više gledalo utakmica, a slabije navijalo. Impresioniralo me je šta su ovi Ajaksovi fanovi disciplinirano šutili, do samog zvižduka suca i tek onda zagrmili “Ajax” i ostale njihove navijačke pjesme. Torcida je tek naknadno uspjela preodgojiti jezgro na sjevernoj tribini da se suzdrži od navijanja prije početka utakmice i nepotrebnog rasipanja snage i glasnica. Sa navijačke strane, ništa posebno zanimljivo, osim da je Hajduk prima golove, ka na “tekućoj traci” i brzo su se raspršile iluzije o prolasku dalje. Na kraju nas je cijeli stadion posprdno ispratio uz otegnuto:”Auf wiedersehen, auf wiedersehen…!” Euro epizoda se ekspresno završila. Povratak u Hrvatsku je bio dug i u komornoj atmosferi.
Trilogija Ajax III dio
Liga prvaka 1994/95 Ajax – Hajduk 3:0 četvrtfinale Amsterdam, 15.3.1995.
Gostovaje u Amsterdamu drugu godinu za redom. I ovaj put dio Zg Torce je išao autima, a nas desetak je išlo vlakom za Rijeku i čekalo buseve iz Splita. Izbiva san iz Splita već preko šest godina, šta vojska, šta faks. U našem busu vrlo malo poznatih faca iz osamdesetih, pripozna san samo Kunca, Doka, Neđu i Juru. Kunac je bija u ekipi White boysa. Doka pamtin iz prve polovice osamdesetih, dok sam ka klinac bija na nekom derbiju protiv Zvezde. Par uri prije početka utakmice, na vrhu sjeveroistoka svi side, diže se Dok, razmaše zastavom i viče “Ajmo svi na noge, ovo je stajanje, nije sidenje!”. Svi se dižu i počinje navijanje… U to vrime još uvik su bile dozvoljene zastave na drvenim štapima. Na derbijima i evropskim utakmicama navijalo se satima prije početla utakmice i obično bi se gostujućim igračima odsikle noge, kad bi istrčali na zagrijavanje prid utakmicu, ma bi nan se posli to obilo o glavu, jer bi na samoj utakmici Torca često izdušila. Neđo, legenda, još od osamdesetih vođa Torce Makarska Rivijera. Jure, dobri duh sjevera! Čovik je junački proša kroz onu legendarnu kanonadu 96’ isprid Haška i ostalih kafića, kad su glupi prašinari vodili pješice grupicu Torcidaša, kroz ralje Bad blue boysa! Danas prkosi Liniću i bez fiskalne blagajne, prodaje magične krpe, zastore za auto i slične proizvode po Splitu i županiji. Baš san ga prije par dana “pribacija” od Duća do Sućidra. Ima je poslovni put u Makarsku i sta se okupat u Dućama. Zato ekipa kad vidite Juru kralja, ne budite škrti, nego napravite nešto prometa! U busu, dakle većinom neke mlađe generacije Torce, pretežno ekipa iz Makarske rivijere… Negdi na autoputu u Austriji ili Njemačkoj stajemo kraj nekog dućana di nastaje raspašoj. Ekipa iznosi sve živo, od igle do lokomotive, a ne plaća ništa… Dok se hvata za glavu, nemoćno širi ruke i viče: “Šta radite, nemojte!” Ali nitko ne ferma. Ovi iz dućana zovu policiju, a kako je poznato da je policija na auto putu vrlo zajebana, šofer pali bus i kidamo. Ceh je platija, ni kriv, ni dužan sljedeći bus Torce. Čuja san da su ih specijalci propisno izmaltretirali, da su čak morali skupljat lovu, da se nadoknadi bar dil štete, koju su napravili Huni iz našeg busa! Za to vrime u našem busu dobro opskrbljenom alkoholom atmosfera raste. Ekipa pumpa Juru da ako bude stalno navija od Minhena do Nizozemske, da ga časti i vodi na kurve! Virovali ili ne ovaj to i uspjeva, te pri ulasku u Amsterdam nastaje totalni delirij! Smještaju nas u nekakav hotel podalje od samog centra. Pješačimo kroz neki kvart pun Kurda i vozimo se trajektom preko kanala do centra. Susrećem i susida sa Kacunara, malog Tonija, koji je doputova iz Berlina. Momak je na onoj nesretnoj utakmici kontra Marseja di je bačen suzavac, u onom kaosu, pa u neki kanal ispod sjevera, opizdija glavon o pod i osta ležat u lokvi krvi. Bija je desetak dana u induciranoj komi u bolnici i jedva priživija. Saznajen da je prisutan na svin Hajdukovim evropskim utakmicama. U “Red light districtu” ludnica. Sex & drugs! Na sve strane Torcidaši. Susrećem i mlađu ekipu, mojih Kmanjana, kako navijaju isprid jednog izloga! Jedan stariji brale iz Makarske hvali se, da se iskaza, pa ga je neka kurva častila sa još par besplatnih tura! Šou! Utakmica slična kao ona prošlogodišnja, samo šta smo ovi put popili upola manje golova, samo tri. Napredujemo. Ponovo nekoliko tisuća Torcidaša pojačanih gastarbajterima. Ni ovaj put nisam čuo za nikakve sukobe sa Ajaksovim navijačima! Poslije utakmice, nazad u centar, utolit tugu zbog poraza, pa u hotel! Ni dan danas mi nije jasno kako smo za relativno malu lovu imali čak i noćenje u hotelu. Posli dugi povratak do Rijeke, pa vlakom do Zagreba, nikad doć!
