Kalendarska godina se, sa takmičarske strane, za ekipu Partizana završava večerašnjom (20:30h) utakmicom protiv Venecije na kraju prve faze Evrokupa.
Ali, pre ulaska u novu, 2021. godinu, pristalice crno-belih će moći da uživaju u pravoj TV poslastici. Naime, KK Partizan i TV Arena Sport su najavili dokumentarni film produkcije ”Videostroj” o našem najtrofejnijem košarkaškom klubu, pod nazivom ”Časovi ljubavi”. Govoriće Duško Vujošević, Vlada Jovanović, Dušan Kecman, uz podsećanja na nezaboravne Partizanove utakmice, što na domaćoj, što na regionalnoj i evropskoj sceni, sa akcentom na F4 Evrolige 2010. godine.
Damir Trut. šef Civilne zaštite iznenadio je mnoge u Hvratskoj kada je izjavio da navijači smetaju u Petrinji i da se moraju baviti njima umjesto stradalima.
Šira hrvatska javnost je ovo okarakterisala kao besramne laži, i da je on trebao da organizira ljude. Navijači su došli prije svih civilnih zaštita, političara, zaštitara tako da im se nema šta reći.
Možda navijači smetaju političarima i stranačkim uhljebima jer se ništa nije moglo krasti kad su oni stigli?
U ime našeg portala zahvaljujemo se svim navijačima koji su nesebično uskočili u pomoć kao i svaki put, a ovu gnusnu izjavu šefa civilne zaštite pročitajte ispod.
Damir Trut, šef Civilne Zaštite: “To što su se navijači organizirali, to je želja nekome pomoći i to je ok, ali u tom trenutku to nije bilo dobro. Trebali su pričekati par sati ili dana. I što su napravili? Zakrčili su nam sve i nisu službe mogle prolaziti. Onda smo imali sad nekoliko dana ljude koji su tu glavinjali, pili i tukli se po terenu. Morali smo se baviti njima umjesto stradalima. Ja ih sve poštujem, i ja sam bio navijač, imaju srce i snagu, ali kad ih je ovdje 2000, pa malo budu divlji, to nam stvara probleme. Možda za koji dan da dođu organizirani, a ne odjednom 1600…”
Poslije razornog potresa u Baniji, navijačke skupine su opet bile među prvima koje su stigle pomagati na lice mjesta. Čistili su ulice, prenosili potrepštine i pomagali unesrećenima te još jednom pokazali veliko srce u nevolji.
Zahvalncie stižu ne samo iz područja pogođenog potresom, nego i čitave Hrvatske, a danas je na Facebook stranici Zone dinamo osvanula poruka koja nikog ne može ostaviti ravnodušnim.
Alma Šimić s područja Petrinje javila se u inbox stranici kako bi saznala tko joj je spasio sina. Njenu poruku prenosimo u cijelosti:
“Kao prvo veliko HVALA svima vama vrijednim dečkima! Ja sam mama djeteta koje ste jučer spasili u Petrinji. Ne znam tko je od vas to bio jer sam za to vrijeme zapela u koloni ispred Petrinje. Moj sin je pao krpajući krov na našoj kući na adresi Artura Turkulina 37b gdje ste vi čistili lopatama šutu, zvao je u pomoć i vi ste mu pomogli i pozvali Hitnu. Jedan od vas mi se javio na sinov mobitel ali ne znam koji. Želja mi je znati tko je od vas divnih ljudi zadužio jednu majku za cijeli život. Spasili ste mi sina, počistili ulicu, počistili okolo kuće! Vi ste anđeli Božji, javite mi se da znam tko mi je sina spasio molim vas! Do neba zahvalna majka iz Petrinje”.
Gospođa se dodatno zahvalila i u komentarima na objavu, ali skromnog dobročinitelja još uvijek nije pronašla.
Gotovo da nema navijača u Evropi koji nije upućen u navijačko rivalstvo koje vlada u Grčkoj i u čijoj su ulozi navijači Panatinaikosa i Olimpijakosa.
Rivalstvo atinskih zelenih i pirejskih crvenih vlada denijama u nazad, a poslednjih godina brutalnost obračuna počeo je da prelazi sve granice, o čemu svedoči i poslednji napad navijača Pao-a na prostorije kluba navijača Olimpijakosa.
Dvadesetak maskiranih napadača dovezlo se motociklima do navijačkih prostorija u Pireju i palicama razlupalo lokal, a nekoliko pristalica Olimpijakosa je jedva izvuklo živu glavu, međutim to im nije bilo dovoljno, pa su kantama benzina polili i zapalili nekoliko parkiranih automobila koji su bili u blizini, a zatim pobegli.
Mladi navijač Borca, Duško Savanović koji je imao samo 24 godine ubijen je u noći između 31.decembra i 1.januara u pucnjavi u mjestu Trn kod Laktaša. Skupa sa njim, ranjena je još jedna osoba, ali ona je van životne opasnosti.
Ovaj nemio događaj se prema navodima očevidaca dogodio usled prepirke u vezi saobraćaja.
Savanović je bio veliki navijač banjalučkog kluba, a njegov ubica Dalibor Čamber, prema pisanju portala srpskainfo.com, otprije je poznat policiji.
Ubica je po Banjaluci poznat kao nasilnik koji se bavio između ostalog trgovinom narkoticima i jedan je od članova grupe koji se vezuje za trgovinu belim robljem i prostitucijom.
Takođe se pominje kao čovek blizak aktuelnoj vlasti i Miloradu Dodiku, o čemu svedoči niz fotografija sa “prvim čovekom” Republike Srpske.
Iza nas je jedna od najgorih godina za navijače. Zbog Covid pandemije zatvoreni su stadioni, publika je zabranjena itd.
Najveća navijačka stranica koja djeluje na globalnom nivou Ultras World, svake godine bira deset najboljih grupa na svijetu, međutim zbog pandemije mnogi navijači nisu mogli uopšte na stadione, pa bi bilo nezahvalno birati najboljih deset.
Odlučili su izabrati deset grupa sa najboljm navijačkim aktivnostima za ovu godinu.
“Propisi i ograničenja su se različita u svakoj zemlji, zbog toga su neke grupe imale manje ili više mogućnosti da prisustvuju utakmicama i da podrže tim na uobičajeni način. Ne bi bilo pošteno nadmetanje da se odaberu najbolje grupe. Zbog toga smo odlučili odabrati najboljih 10 akcija 2020. godine.” kažu iz Ultras World-a.
Pogledajte video prezentaciju najboljih navijačkih akcija, ove tmurne 2020 godine.
Pristalice Dinama iz Drezdena još jednom su pokazali da spadaju u grupu onih najodanijih, pošto su za meč Kupa Nemačke protiv Darmštata kupili čak 72.112 ulaznica!
Još veće iznenađenje jesu i ulaznice koje su kupljenje za meč koji se igrao bez prisustva publike zbog pandemije izazvane korona virusom – kao i za stadion koji prima duplo manje gledalaca od broja prodatih ulaznica.
Dinamo iz Drezdena igra treću ligu Njemačke, a njegovi vjerni navijači suskupili oko 360.000 evra kao vid pomoći klubu koji se bori sa teškom finansijskom situacijom, a u međuvremenu su ispali i iz Kupa posle poraza od 3:0.
Inače, Dinamo iz Drezdena je ove godine ispao u treću ligu ali je još jednom dokazano kakve navijače imaju!
U Srbiji ubedljivo dva najpopularnija kluba su Crvena zvezda i Partizan, za koji navija 90 odsto stanovništva naše zemlje. Na Balkanu se navijački pokret razvijaju sedamdesetih godina prošlog veka. Inspiraciju su nalazili u Engleskoj i pre svega Italiji. Poslednjih nekoliko godina snimljeno je dosta filmova vezanih za tematiku navijača (najpoznatiji su “Football factory”, “Green street hooligans”, “ID”, “The Firm”) koji su pomogli da se popularnost navijačke potkulture dodatno raširi.
POČECI NAVIJAČKIH POKRETA NA “ČIZMI”
Ultra pokret u Italiji je nastao pedesetih godina prošlog kada su se pojavile grupe navijača koji su organizovano počeli da bodre voljeni klub. Prvi klub navijača organizovan je u Torinu 1951. godine pod imenom “Fedelissimi Granata”, a on je preteča svih današnjih grupa koje prate FK Torino.
Najstarija ultra grupa je “Fossa dei Leoni”, koja je osnovana 1968. godine. Ova grupa bodri Milan. Ime “ultras” prvi koriste “Ultras Tito Cucchiaroni”, grupa koja je osnovana 1969. godine i koja podržava Sampdoriju. U početku uzori italijanskim navijačima bili su oni iz Južne Amerike, posebno Brazilci. Navijači Đenove, Fjorentine i Milana su prvi počeli sa ulepšavanjem svojih tribina koristeći papire, zastavice i drugi materijal za izradu koreografija. Kasnije je stigla pirotehnika, koja je bila zaštitni znak italijanskih tifoza osamdesetih i devedesetih godina prošlog veka.
Zauzimanje protivničke tribine se smatralo najvećim uspehom što je izazvalo mnoge navijačke nerede. Prva veća policijska upotreba sile dogodila se 1974. godine na utakmicama Torino – Sampdorija i u rimskom derbiju, Roma – Lacio, kada dolazi do upada navijača na teren i međusobnog obračuna. Iz tog razdoblja posebno je značajan 28. jun 1979. godine kada je na rimskom Olimpiku raketom u glavu pogođen Vićenco Papareli, navijač Lacija. Raketu je ispalio navijač Rome – pripadnik grupe “Fedayn”. Osamdesetih godina dolazilo je do žestokih obračuna sa smrtnim ishodima. Navijač Triestine je poginuo 1984. godine na meču protiv Udinezea.
Savremene italijanske navijačke grupe su dobro organizovane, imaju veliki broj članova, samofinansiraju se prodajom rekvizita i plaćanjem članarine. I dalje je glavna navijačka delatnost izrada koreografija, zastava, transparenata, organizacija bakljada i drugo. Kao odgovor na policijski progon javljaju se tzv. “casual” navijači koji na utakmice idu bez vidljivih navijačkih obeležja.
Do sredine sedamdesetih, svaki veći klub u Italiji imao je sopstvenu ultra grupu, a samo deceniju kasnije i na desetine istih. Grupe su se tokom tog perioda cepale, pregrupisale, preimenovale i obnavljale – a sve sa ciljem da prisvoje centar tribine. Ovaj deo stadiona, iza gola, tradicionalno je mesto na kome se okupljaju najsiromašniji, ali najodaniji i najvatreniji navijači kluba. “Kurva” (na italijanskom curve) je nešto poput uličnog ćoška koji pripada samo jednom dileru – u neprekidnim borbama za prevlast, čak se koriste i sličnim sredstvima: tuče, noževi, pucnjava…
JUVENTUS NAJPOPULARNIJI
Zanimljiivo istraživanje je objavljeno u Italiji 2016. godine po kome je Juventus ubedljivo najpopularniji klub u Italiji. Za “staru damu” 8.316.000 Italijana. Slede Milan sa 4.201.000 navijača, Inter (3.934.000), Napoli (2.910.000), Roma (1.906.000). Najveći skok po broju novih pristalica je zabeležio Napoli, a zatim slede Bolonja i Lacio.
Zanimljivo je i kako je navijačka opredeljenost podeljena po regijama. Tek 13 odsto Juventusovih navijača se nalazi u regionu Pijemont čiji centar je Torino. Na severo-istoku Italije je 17 odsto članova Juventusove navijačke baze, u centralnom delu države 14 odsto, a čak 40 procenata navijača se nalazi na jugu Italije i ostrvima Sardiniji i Siciliji.
LEVIČARI I DESNIČARI
U Italiji postoje 382 ultra grupe, a najpoznatija podela navijača na Apeninima je na levičare i desničare, a ima i onih koji nisu politički opredeljeni. U levičare spadaju navijači Milana, Parme, Peruđe, Albinolefea, Ankone, Breše, Empoli, Livorna, Modene, Pize, Terama, Venecije… Desničari su navijači Intera, Lacija, Bolonje, Kaljarija, Katanije, Lećea, Rome, Napolija, Verone, Udinezea… Navijači Sampdorije, Torina, Juventusa i Đenove nisu politički opredeljeni.
OZLOGLAŠENI NAVIJAČI LACIJA
Ultra etiketa ponekad je predstavljala i pokriće za neofašizam. Nekadašnji holandski reprezentativac Aron Vinter, sin muslimana i Jevrejke, potpisao je za Lacio 1992. godine, ispred terena za trening osvanuo je grafit “Vinter Raus”, varijacija na “Juden Raus” iz doba nacizma. Torinovi ultrasi 1997. godine bacili su Marokanca Abdelaha Dumija u reku Po. Probleme sa navijačima Lacija imao je svojevremeno i as rimskih nebesko-plavih Siniša Mihajlović, koga su nazivali “ciganinom”.
TOTI I ZABRANA
Grupa Rominih ultrasa (Commando Ultra Curva Sud) 2004. godine izazvala je prekid derbija protiv Lacija u četvrtom minutu drugog poluvremena pošto se na tribinama raširila glasina da je ispred stadiona policijski auto usmrtio dečaka. Navijači oba tima besno su protestovali protiv policije, iako je nekoliko puta saopšteno da se ništa slično nije dogodilo. Slike Frančeska Totija, kapitena Rome, okruženog vođama ultrasa dok mu govore da ne sme da nastavi sa igrom, postale su simbol moći koju navijačke grupe poseduju u italijanskom fudbalu. Dok je koračao nazad ka saigračima, Toti je viknuo menadžeru: “Ako nastavimo, pobiće nas”.
totti e il tifoso in campo tedeschi
RASIZAM NA STADIONIMA
Ove sezone na meču Verona – Breša došlo je do užasnih scena rasizma upućenih Mariju Baloteliju. Poznat po kratkom fitilju, napadač Breše je šutnuo loptu u pravu navijača domaćina. Italijanska sportska javnost većim delom je osudila ovaj incident i klasični rasizam na stadionu, ali bilo je i onih koji su se malo pravili ludi i pokušavali da sakriju nešto što je očigledno. Oglasio se i Luka Kastelini, vođa Veroninih ultrasa, ali i politički aktivista ksenofobične stranke “Forca nuvoa Verona”.
Brescia's Mario Balotelli, second from right, reacts to Verona supporters’ racist chants during the Italian Serie A soccer match between Verona and Brescia at the Bentegodi stadium in Verona, Italy, Sunday, Nov. 3, 2019. (Simone Venezia/ANSA via AP)
Luka Kastelini je dao skandalozan intervju u kojem je rekao da je Baloteli prozivke čuo samo u svojoj glavi i da ga niko nije vređao.
– Mi rasisti? Pa i mi imamo “crnčugu” u našem timu i aplaudirali smo mu kad je postigao gol – rekao je Kastelini.
Verona je odmah reagovala i javnim saopštenjem Kasteliniju istakla zabranu ulaska na stadion “Bentegodi” do juna 2030. godine.
HAPŠENJA U TORINU – MAFIJA, IZNUDA, PRANJE NOVCA
Italijanska policija je u septembru 2019. godine uhapsila 12 navijača Juventusa, a pod istragom je 37 osoba pod optužbom zločinačkog udruživanja, iznude, pranja novca i nasilja. Jedna od optužba zbog kojih su uhapšeni vođe navijača Juventusa je i nelegalni zahtevi od kluba da dobijaju više ulaznica za utakmice. Tifozi “stare dame” su pretili da ako im se zahtev ne ispuni da će tokom utakmica iskazivati rasističke parole, simbole i uzvike.
Istraga tužilaštva u Torinu povezana je sa navodnim ubacivanjem članova kalabrijske mafije među najvatrenije pristalice Juventusa. Policija je izvršila raciju i kod uhapšenih navijača pronašla je nacističke i fašističke parole i simboli sa likom diktatora Benita Musolinija. Sve je počelo pre godinu dana kada je Juventus slučaj prijavio miliciji. Pre dve godine Juventus je bio kažnjen novčano i delimičnim zatvaranjem stadiona jer je karte prodavao navijačima koji su kaznile to preprodavali.
Prije 29 godina Bad Blue Boysi otišli su na svoje prvo pravo europsko gostovanje – U Bergamo na utakmicu s Atalantom u rujnu 1990. Rezime gostovanja bio je sljedeći: u bolnici 14 navijača i osam policajaca, dugačak popis privedenih, 21 osuđen (pet Hrvata, 15 Talijana), uništeni kafići i trgovine, zaplijenjena tri raketna pištolja, tri lažna pištolja, dva prava, puno noževa, raznih palica, letvi…
Ovo, za početak, nije lijepa priča. Ovo nije priča o divnom izletu u Lombardiju, nije ni panegirik huliganizmu, ali definitivno nije ni HHO-ovska “prevencija navijačkog nasilja”. Ni najmanje. Ovo je priča iz prve ruke, koja nalikuje na gonzo film. Bez moraliziranja, sodomiziranja ili hvalospjeva. Priča koja prikazuje dan koji u navijačkim krugovima ima status kulta. Prvo pravo europsko gostovanje Bad Blue Boysa. Neuljepšana, nefrizirana, integralna navijačka priča, kojoj nedostaju samo prava imena glavnih likova jer danas su oni uspješni, stariji ljudi, koji se, doduše, ne srame svoje povijesti, ali, konačno, kako je jednom rekao legendarni vođa blubača…
– Nekada, dečki dragi, znali smo se samo po nadimcima i iz kojeg si dijela grada. Mene su svi znali kao Dugog s Kozjaka, rijetko me tko znao po imenu i prezimenu.
Uglavnom…
Zagreb, rujan 1990. godine.
Dok društvo uživa u svojevrsnom postsocijalističkom deponiju, a s radija trešti Tajči i “Hajde da ludujemo”, i dok se duty free shopovi otvaraju na svakom koraku, u navijačkom svijetu, nekoliko mjeseci nakon Zvezde na Maksimiru, buja domovinski zanos, ali i želja da se paljenjem komunističke šapke pod novim, hrvatskim ruhom predstave svijetu.
Ujedno, riječ je o razdoblju u kojem su Boysi dosegnuli svoj vrhunac, no slabi rezultati kluba onemogućuju im proboj na europsku scenu gdje se u tom času valja ozbiljni navijački i hool pokret. Koincidiralo je, eto, da je Dinamo napokon zakoračio na euroscenu, četiri mjeseca nakon Zvezde u Maksimiru i nekoliko mjeseci nakon što je Hrvatska sa sebe strgnula naziv “socijalističke republike”. Dakle, u top-izdanju, na svoj način. Samo svoj.
Tekma sa Zvezdom
Nekoliko dana prije Dinamo je u ždrijebu Kupa Uefa za 1. kolo izvukao Atalantu iz Bergama. Boysi su blistali… Naime, desetak dana ranije TV ekrane zapljusnule su snimke nereda u Torinu, na utakmici s Juventusom, gdje su Atalantini, odnosno Brigate, napravili kaos na tribini, izazivajući nerede s policijom. Imaju, dakle, i snažnu hool scenu.
To je bio bonus.
– S obzirom na to da je nekoliko mjeseci prije bila ona povijesna tekma sa Zvezdom, nakon koje više ništa nije bilo isto, tako je i zanimanje za Bergamo bilo golemo jer je to za nas bila i naša promocija Talijanima, ali i ostatku svijeta – gleda u retrovizor Igor Vukelić koji je tada bio jedan od organizatora silnih buseva koji su se slijevali prema sjeveru Italije.
– Ne sjećam se sto posto jesam li bus za ekipu iz Gajnica, Stenjevca i s Pešće organiziral sam ili je još koji frend bil uključen, uglavnom popuna je bila u roku od dan-dva, što je u ono vrijeme bez mobitela bilo izvanredno. Čini mi se da je cijena busa bila oko 100 kuna protuvrijednosti tadašnje valute. Kako se bližio dan polaska, tako je i atmosfera u kvartu i cijelom Zagrebu rasla, tiskale su se majice, pripremale dimne bombe i baklje…
– Nakon upisa u srednju školu ekipa koja je brijala na Dinamo i sjevernu tribinu odmah se skužila. Tako smo se moj novi školski frend i ja odlučili za prvo europsko gostovanje, na sjeveru Italije, u Bergamu. Danima smo se hrustili, našpanavali, kao i cijeli grad, jer je slijedilo prvo pravo europsko gostovanje za Bad Blue Boyse, kao i konačno mogući iskorak Dinama u Kupu Uefa – nadovezuje se i Ludi iz Utrina.
Prva je ekipa krenula kao izvidnica prethodni dan. Ostatak od 24 autobusa, plus privatni prijevoz, zaputio se tijekom noći. Prema Bergamu se prema procjenama slijevalo oko 1500 Boysa, što je bila jedna od najvećih invazija u inozemstvo od osnutka grupe.
– Mjesto polaska je bilo iza Esplanade, a koja agencija je bila, iskreno, ne sjećam se – opisuje Vukelić večer kada se Zagreb ispraznio.
– Gle, u nedjelju sam se vratio s Partizana, a u srijedu smo išli u Bergamo. U busu “crème de la crème” Zagreba: Keglić, Vrbani, nešto centar, nešto Novi Zagreb – uključuje se u spiku i Zrile.
Vožnja je, dakle, bila noćna. Dogovor je više-manje bio da se ne staje sve do granice. Potoci alkohola, pjesme i dim trave ostavljali su tragove. Na jednoj pumpi jedan od njih kotura golemi kolut ementalera pred razrogačenim očima Čeha, taman puštenih iza željezne zavjese… No, to je bio tek početak.
– U tom našem konvoju bilo je desetak buseva – prisjećaju se.
– U busu za nas klince kaos: pije se, puši trava, pljačkaju se putem benzinske pumpe, a vrhunac je kad je lik iz susjednog busa bos i bez pasoša prešao državne granice… – kaže Ludi.
Šverc do Italije
– A čuj, neki će se zgražati, ali to je bilo baš tak’: uzimalo se kaj se stiglo, pumpe smo ispraznili u potpunosti, a onda stajali u redovima da platimo, kaj ja znam, kaugume ili bombone. Ono, kao, da ne budemo sumnjivi (smijeh) – nadovezuje se Vukas.
– Nama je tek bilo jeb…: dolazimo pred granicu s Italijom, jedan iz ekipe izjavi da nema putovnicu a drugi da ima, al nema samo prvu stranicu na kojoj je slika i ime, samo to mu fali. Kao, sakrit će se kod stražnjih vrata ispod siceva koji se mogu dići da se izađe. I tak, ovi skužili da je to ipak malo glupo pa su normalno sjeli. I uđe talijanski policajac, viče: ‘Passaporte, passaporte!’ Dođe do prvog od ove dvojice i ovaj mu veli: ‘Nemam’. Gleda policajac: ‘Passaporte!’ Ovaj opet: ‘Nemam’. Murjak se ne da. ‘Passaporte!!!’, grmi sad on. Ovaj odgovora: ‘Mamne’. Frajer je već izvan sebe: ‘Passaporteeeee!’ A ovaj za kraj: ‘Nemam, pizda ti materina’.
I njih dvojica van. Onda su otišli negdje okolo naokolo i prešli granicu po nekim njivama, došli natrag na cestu i stopirali. Stao im lik, kao otfurat će ih dio puta, ovi ga nažicali da ih otfura skroz do Bergama, da im je tamo ekipa, pa će mu dati vulo za benzin. I došli do Bergama, ovi evo samo malo da uđemo, ušli na tribinu i mahali mu s vrha – živo se sjeća Zrile.
Karabinijeri i pičvajz
Većinu autobusa policija je skupila na naplatnim kućicama i u koloni ih pratila do stadiona, no kako ih nisu ogradili, tako se golem broj već dobro nabrijanih Boysa raspršio po cijelom gradu. Bergamo je bio obojan plavim. Bilo je to za one koji su svjedočili cijeloj sceni nedoživljeno ludilo.
– Tada je počeo show od navijanja, razbijanja kafića, pa nakon par sati povratak do stadiona a uz put skretanje, jasno, u kafiće di su bili Atalantini navijači koji su nas četiri-pet, kaj smo se odvojili, častili pivom.
Za uvertiru. Jer, nekoliko sati prije početka utakmice kreće tarapana…
– I uletimo ti mi usred pičvajza, naši se naganjaju s karabinijerima, Bergamovi ulijeću sa strane. Mi izađemo i stanemo, vidimo 100 metara od nas njih 20 stoje jedan do drugoga i čekaju. Zaleti se nas 10-15 prema njima, a kad smo im došli bliže, ovi svi ko jedan, ko vojska, u rukama lanci, i počnu mahat lancima. Mi stali i vratili se u grupu. Bili smo nabrijani, al ne prenabrijani. Kaos se nastavlja i u jednom trenutku na nas par (ja, P. iz Vrbana, S. iz Martićeve) kreće frajer u civilu s pištoljem uperenim prema nama. Urliće nešto na talijanskom, valjda da stanemo, a mi 110 s preponama prešli za deset sekundi… – priča Zrile.
Slomljena puška
– Tada zapravo Atalantina nije bilo nigdje, iako smo u okolici stadiona viđali ekipu na Vespama kako nas okružuje i prati. Dva sata prije tekme kaos, da, u proboju prema navijačima Atalanta i odlična šora s karabinijerima. Baklje, kamenje, boce, lanci na sve strane. Situacija se nekako primiruje, a ja sam u metežu protivniku skinuo šal s vrata. Povješavši krpe (transparente) na ogradi, s još jednim frendom smo Atalantinima čopili njihovu krpu – Club Amici Atalanta Calcinate, koji smo nakon tekme prebacili do busa i u uzvratu je podigli. Na tekmi navijanje super, kao i naše bakljada – kaže Ludi.
– Je, kad smo došli, bilo je kao na frontu: pucnjava, sirene, dim, strka, kružile su svakakve priče… Znam da se i danas priča kak smo murjacima slomili (barem) jednu pušku. Taj se kundak navodno bio našao na jednom stolu u kafiću, nakon što je policajcu ona istrgnuta iz ruku i bačena na pod gdje je pukla popola. Sve se to događalo u blizini mjesta gdje je i jedan BBB izgubio oko. U šori ispred kafića netko od rijetkih talijanskih tifoza s kojima su se zakačili potegnuo ga je lancem s leđa… Uglavnom, masovka sedamstotinjak Boysa s karabinijerima, koji su ih razdvajali od Brigata, koji su pokušavali probiti kordon da dođu do Boysa. Snimke dokazuju – opći kaos.
Nogom u vilicu
– Mi smo tada bili bebe – ubacuje “ptičju perspektivu” naš četvrti sugovornik, Ivo iz zapadnog dijela grada. – Nama je u biti, s obzirom na to da se radilo o najmasovnijem inozemnom gostovanju ikad, bilo ključno unijeti na stadion sve te baklje. To nije bilo lako budući da je tamošnja murja, za razliku od jugoslavenske, znala fore jer je organizirano navijanje u Italiji trajalo već deset godina. Dakle, pregledi su bili rigorozni, ali uspjeli smo unijeti hrpu toga.
No, imali su foru: kada si ušao, nisi mogao izaći jer su imali neka srednjovjekovna vrata koja se nisu dala otvoriti iznutra. I sad, popnemo se mi na tribinu, a dolje, ispod nas, vlada opća tarapana. I niš, kak nismo mogli izaći, krenuli smo odozgo bacati baklje po policiji, ali se ujedno i šorati s murjom koja je bila i na tribini. Sjećam se da me jedan lik u civilu promašio dok me pokušao pogoditi nogom. Da me pogodio, vilica bi mi se razletjela po stadionu.
Situacija se nakon dobrih sat, sat i nešto napokon primirila, a onda je drugi dio nastao tijekom drugog poluvremena kad su Boysi, kojih, ističu svjedoci, nikad nije bilo toliko, zasuli teren s gotovo stotinjak baklji. To je u potpunosti razjarilo domaće tifoze koji se nikako nisu uspjeli probiti do Boysa pa su krenuli u novi obračun s karabinijerima.
– Mi smo se tada primirili jer je cilj bio ostvaren. Znam da smo pun ku… sati nakon tekme još bili na stadionu, a u pozadini su se čuli pucnjevi, dopirao je zvuk krša i loma te miris suzavca. Oni su se mlatili još tko zna toliko, a među nama je nastao neki mir – priča Ivo.
– Da, tu se nekak sve smirilo i krenula je pjesma koja se i danas pjeva: “Mi smo Bad Blue Boysi, čuvari zagrebačke časti, Katoličke crkve i Hrvatske” – dodaje Zrile.
Pištolj u vozača
Rezime? Kada se sve zbrojilo idući dan, rezultat je bio: u bolnici 14 navijača i osam policajaca, dugačak popis privedenih, 21 osuđen (pet Hrvata, 15 Talijana), uništeni kafići i trgovine, zaplijenjena tri raketna pištolja, tri lažna pištolja, dva prava, puno noževa, raznih palica, letvi… Gazzetta dello Sport na naslovnicu je stavila: “Barbari iz Hrvatske!”
– Mi smo svoj zadatak obavili – kažu svi, a Vukas se vraća i na povratak:
– Se sjećaš priče o onim pumpama? E, upravo to nas je koštalo na povratku iz Bergama jer nam karabinijeri nisu dopuštali ulaz na benzinske skroz do granice. Kako sam bio u ulozi vođe puta, tak sam sjedil desno od vozača. Negdje na pol puta od Bergama do granice počela je svijetlit lampica za rezervu goriva i morali smo skrenuti na pumpu. Jedini je problem bil kaj karabinijeri nisu to dopuštali i čim smo stali ispred policijskog auta i šofer otvoril prozor, tak je karabinijer uperil pištolj u jadnog šofera i deral se da nema skretanja na pumpu i da vozi dalje.
Vozač se tak prepal da se nije sjetil pokazat na lampicu pa sam se ja dignul i rekel pol na hrvatskom, a i pol na talijanskom da nam gori rezerva. Pustil nas je nekak, ali bez izlaska iz busa, osim vozača kojem je već svega bilo prek glave. Nakon tog događaja je rekel da više nema šanse vozit navijače (smijeh).
Granicu su na povratku prešli bez zaustavljanja i pregledavanja putovnica.
– Možda nas je samo jugo-milicajac ili carinik nešto pitao, ali nisam siguran.
Očito su svi htjeli da beskonačni dan napokon završi…
– Gle, kaj sad da ti velim. Uglavnom, ko kuži – kuži, ko ne kuži – ne kuži – zaključio je Zrile.
