Veceras ce KK Partizan odigrati svoju poslednju utakmicu kao domacin u hali Aleksandar Nikolic ili popularnom Pioniru. Crno beli ce nakon punih 27 godina napustiti kolevku kosarke u kojoj je prethodnih decenija bilo bezbroj zanimljivih utakmica i u kojoj je osvojeno pregrst trofeja. U Pioniru su kao na traci padali najuspesniji klubovi Evrope setite se samo pobeda nad Barselonom, Panatinaikosom, Olimpijakosom, Realom, CSKA, Efesom…
Gotovo da ne postoji neki evropski velikan koji nije poklekao pred paklenom atmosferom u Pioniru. Hala koja je nekoliko puta proglasena za najvrelije gostovanje u Evroligi i o kojoj su najeminentniji sportski mediji sirom sveta pisali sa velikim postovanjem. Kada gostujete u Pioniru budzet i kvalitet igraca nikako ne moraju da budu presudan faktor u utakmici, daleko skromniji igraci noseni fanaticnom publikom uzimali su skalp najvrednijim ekipama.
Ljubav između kluba i navijača nije nešto što se rodilo preko noći, to je odnos koji se gradio decenijama. Kada je KK Partizan početkom sedamdesetih godina počeo da igra u Hali sportova na Novom Beogradu, uprkos prilično slabim izdanjima i prilično sušnim godinama, stvorio se čudan odnos između ljudi koji su voleli Partizan i tadašnjih igrača.
Uprkos veoma lošim rezultatima nit mazohizma koja kao usud prati svakog navijača Partizana kroz čitav život je tada počela po prvi put otvoreno da se javlja, što su rezultati bivali lošiji, vernost i ljubav prema klubu bile su sve jače.
Magija same Hale sportova, prekomerna ljubav ka crno-belom dresu, maksimalan angažman igrača Partizana, sve je to stvorilo čudno stanje koje nije mogao da razume neko kome Partizan nije bio u srcu.
Ono što je tada bilo nepojamno, ostalo je neshvatljivo i danas mnogima, pesma klubu nikada ne prestaje, potpuno je nebitno da li dobijaš ili gubiš, kao roditelj koji voli svoje dete bez obzira koliko ono uspešno bilo u životu.
Taj iskren osećaj koji je svaki pravi navijač Partizana nosio, prenosio je na svoje potomke, a „virus zaraze“ širio se i horizontalno stvarajući brojnu vojsku fanatično odanih navijača. Mnogi su se bojali da će prelaskom Partizana devedesetih u Pionir dobar deo magije nestati ali ispostavilo se da je odnos navijača i igrača podignut na još viši nivo.
Partizan se ponosi svojim navijačima, od ‘hard core’ Grobara koji zaduženi za inicijalnu podršku (uključujući sve što je deo svakodnevnog navijačkog života: pesme, koreografije, pa neretko nešto i više od toga..), preko onih ‘običnih’, porodičnih ljudi koji dođu „kao sav normalan svet na utakmicu“ a onda, kada krene kolektivna amnezija i masovna histerija, potpuno zaborave uhodane oblike ponašanja.
Kada se premota film i dosegne samo novija istorija (poslednje godine dominacije i učešća u Evroligi), izvesno je da su antologijske utakmice bile upravo one koje je Partizan izgubio ili je gubio u toku utakmice sa ogromnom razlikom što dovoljno govori o odnosu navijača prema klubu.
Počelo je od one utakmice sa Makabijem kada je, uprkos jezivom porazu, pesma Grobara trajala još sat vremena posle sirene i kada igračima i stručnom štabu Makabija niko nije mogao da objasni u čemu je poenta priče, a poslednja u nizu ‘nenormalnih’ utakmica bila je sa Armanijem u jesen 2008, zbog toga što verovatno niko na svetu ne može da pojmi da pesma postaje glasnija posle svakog poena protivnika.
Kada je najteže klubu, Grobari daju najveću podršku. To je i osnovna razlika između svih drugih navijača i Grobara.
Navijač svake druge ekipe će, uz psovku, otići deset minuta pre kraja utakmice u kojoj njegov tim gubi, poješće još koji hamburger i pola sata posle biće mu sve u životu ravno.
Grobar će ostati do kraja, pevaće svom klubu i posle utakmice, otići će kući nesrećan i sledećih nedelju dana neće moći da se sastavi sa sobom dok opet ne zauzme svoje mesto u dvorani na sledećoj utakmici Partizana.
Tačno prije tri dana počela je nova, 46. Copa America koja se održava u Brazilu. Nakon zanimljivih uvodnih utakmica, organizatori ali i javnost suočili su se s problemom koji je nezamisliv za kontinent koji živi, jede i krvari nogomet – Copa ima poraznu posjećenost na stadionu. Službena pjesma natjecanja “A Continent Vibrates” tako se pokazala promašenom u prvih nekoliko utakmica turnira.
Prvi meč kao uvod igrale su reprezentacije Brazila protiv Venezuele, koju su Brazilci kao favoriti pobijedili 3:0. Utakmicu je gledalo “tek” 46 tisuća ljudi, na stadionu Morumbi čiji je kapacitet 66 tisuća. To znači da je ostalo oko 20 tisuća ulaznica u slobodnoj prodaji u “najnogometnijoj zemlji na svijetu”.
Može se reći da je sablasno bilo gledati jučerašnju utakmicu između Katara i Paragvaja, koju je na Marakani, stadionu kapaciteta 74.000 ljudi, gledalo tek 19.000, jedva četvrtina stadiona. Pritom treba napomenuti i kako su četiri tisuće od tih 19 bile podijeljene djeci iz lokalnih škola, što ovu poraznu brojku čini još i gorom.
Reprezentacije Venezuele i Bolivije, odnosno Urugvaja i Ekvadora, gledalo je po oko 13.000 ljudi, dok je tek susret između Argentine i Kolumbije izazvao veće zanimanje publike, te mu je nazočilo 35.000 gledatelja.
Attendance comparison at the Copa America vs the Women’s World Cup. Still nattering on about how women don’t bring in the numbers? #CANNZLpic.twitter.com/ckIi9zZN5A
Prvi čovjek CONMNEBOL-a Alejandro Dominguez sam priznaje da je ovo izrazito neočekivano: “Očekivali smo i htjeli više ljudi u zemlji koja živi nogomet. Ovo je zaista zabrinjavajuće i uvjeravam vas da problem nije u organizaciji”.
Svi se pitaju što je razlog tome? Jedan od njih svakako je glomaznost brazilskih stadiona izgrađenih za Svjetsko prvenstvo, koje se tamo održalo 2014. godine i koje je uistinu teško napuniti. Još uvjerljiviji argument je cijena ulaznica. Primjerice, najpovoljnije utakmice za uvodnu utakmicu Brazila koštale su 151 dolar, što iznosi više od polovice brazilske minimalne plaće. Ulaznice za finale koštat će ih gotovo čitavu minimalnu plaću, odnosno 228 dolara. Drugi argumenti idu prema tezi zasićenosti – u pet godina ovo je Brazilu treće veliko natjecanje koje organizira (SP, Olimpijske igre i Copa America).
Pripremili smo kratku kronologiju nereda BBB-a, izostavivši pritom manje incidente u periodu od 1990 do 2010.
Bergamo 1990.
Prvo kolo Kupa Uefa donijelo je gostovanje Dinama u Bergamu, kada su Talijani i upoznali BBB-e. Ulice su svjedočile krvavom sukobu između karabinjera i pristalica Dinama, a navodno je, osim polomljenih kostiju, bilo i slomljenih policijskih pušaka.
Graz 1993.
Navijači Dinama su pratili i rukometni klub Zagreb, koji je zbog ratnog stanja utakmice igrao vani. U finalu Kupa prvaka hrvatski prvak je slavio protiv španjolske Teke, a 500-tinjak navijača pobjedu je obilježilo demoliranjem dvorane i razbijanjem po Grazu. Uslijedila je isprika hrvatskih vlasti.
Zagreb 1993.
Dinamo se zvao HAŠK Građanski, a to se nije sviđalo BBB-ima koji su se za povratak imena borili i na nezakonit način. Spalili su maksimirsku ložu, tartan stazu i dio maksimirskog salona, a piromani su uhvaćeni.
Auxerre 1994.
Dinamo je ispao iz Europe, a uslijedilo je novo divljanje po ulicama francuskog gradića. Jedan policajac je teže ozlijeđen, a Dinamo je na godinu dana izbačen iz Europe.
Zürich 1997.
Dinamo je prošao u drugo kolo Kupa Uefa pobjedom u gostima 5:0, ali bez obzira na povoljan rezultat, prekid je visio u zraku zbog neprestanog ubacivanja više od stotinu baklji. Na tribinama je bilo i međusobne tučnjave navijača, zatim sukoba s policijom, a u gradu su nastradale trgovine i automobili.
Zagreb 1999
Hrvatski derbi protekao je u velikim neredima. Prije utakmice BBB-i su napadali policajce, jednog su teže ozlijedili i razbili nekoliko službenih vozila. Policija je čak morala i zapucati da bi obuzdala sukobe. Pedesetak navijača završilo je u pritvoru.
Milano 2000.
Prva utakmica trećeg pretkola Lige prvaka igrala se u Milanu, a prije ogleda na Piazzi d'Uomo je zabilježena velika tučnjava huligana i karabinjera. Nekoliko navijača je deportirano i zabranjen im je ulazak u Italiju, a trg je izgledao poput ratišta. Cijeli svijet je vidio slike iz Milana.
Zagreb 2001.
Još jedna utakmica s Hajdukom. Navijač Dinama je pao s tribine na atletsku stazu, nakon čega su sa sjeverne tribine tražili prekid. Prekida nije bilo, BBB-i su napustili stadion i počeli razbijati po gradu.
Faaker See 2002.>
Prijateljska utakmica u Austriji sa Slovanom je prekinuta. Domaćin nije bio spreman na nerede. BBB-i su razbijali po stadionu i izvan njega, napadali policajce, uletavali u teren i prekidali utakmicu, urinirali po korner-zastavici, prijetili vlastitim igračima da će ih prebiti ako im ne daju dresove.
Kriens 2003.
Prijateljska utakmica u Švicarskoj između Partizana i Dinama. Čak se nisu ni mijenjale strane u poluvremenu da protivnički golmani ne bi iza leđa imali suparničke navijače. Došlo je do prekida, na travnjak su uletjeli huligani i zatim je došlo do dugotrajne tučnjave BBB-a i Grobara.
Zagreb 2004.
Pretučen je napadač Dinama Dario Zahora. Njega su huligani presreli dok je na semaforu na Kennedyjevu trgu čekao da mu se upali zeleno svjetlo. Nekoliko huligana zaletjelo se do njegovog auta, otvorili su vrata i nogometaša Dinama udarili u glavu. Zadobio je i nekoliko udaraca dok je ležao na suvozačevom sjedištu. Zahora je već jednom bio napadnut, i to ispred ulaza u vlastitu zgradu.
Zagreb 2004.
Iako je trening bio zatvoren, na vježbalištu stadiona Hitrec-Kacijan pojavilo se tridesetak najekstremnijih navijača ‘modrih’ – s bejzbolskim palicama. BBB-i su prekinuli trening i naredili nogometašima da skinu Dinamove dresove.
Široki Brijeg 2004.
Jedan od najgorih ogleda BBB-a i Torcide dogodio se za vrijeme zimske stanke prije, tijekom i nakon utakmice Dinama i Hajduka na Memorijalnom turniru Gojko Šušak u Širokom Brijegu. U gradu je tada vladalo opsadno stanje i, kako bi smirila sukobljene strane, policija je morala koristiti i vatreno oružje. Neredi nisu bili puno blaži ni na tribinama, a na teren je, između ostalog, pao i nož, što je natjeralo igrače da napuste teren. Sukobe i tučnjave po cijelom gradu morala je sprečavati i specijalna policija BiH, a epilog svega bio je preko 20 ozlijeđenih osoba i 60-ak uhićenih s obje strane.
Zagreb 2005.
U Domu sportova je gostovao Partizan. Utakmicu nisu propustili ni BBB-i koji su na dizanje tri prsta Partizanovih navijača ekspresno reagirali te se sa svih strana zaletjeli na skupinu srpskih navijača i novinara, koji su izvukli deblji kraj. Navodno je bilo i šamaranja Partizanovih igrača u svlačionici.
Panavežis 2006. U 19. minuti utakmice drugog pretkola Lige prvaka Ekranas – Dinamo BBB-i su utrčali na teren i utakmica je privremeno prekinuta. Sukobili su se i sa zaštitarima, nespremnima na huligane, te su domaći redari izvukli deblji kraj. Nakon nekoliko minuta susret je nastavljen.
Auxerre 2006.
Petstotinjak BBB-ovaca dopratilo je ‘modre’ u Auxerre i već u trećoj minuti počeli su s ubacivanjem baklji u teren. Utakmica je potom nastavljena na tri minute, da bi ponovno bila prekinuta u devetoj minuti zbog još jedne bakljade. U 30. minuti navijači su pojačali aktivnosti trganjem sjedala, koje su zatim ubacivali na teren.
Zagreb 2006.
BBB-i su slavili 20 godina postojanja, a na jednom parkirališnom mjestu ispred Doma sportova došlo je do sukoba jednog navijača s naoružanim čovjekom koji ga je teško ranio. Ostatak navijačkog društva brzo je reagirao, a revolveraš se skrio u obližnjem hotelu Panorama. BBB-i su poput horde uletjeli u hotel, pritom i istukli dežurnog policajca. Nakon dolaska specijalaca i privođenja osumnjičenog, BBB-i su napali policijsku stanicu želeći se obračunati s njim.
Antalya 2007.
Prijetnje BBB-a na pripremama u Turskoj, navodno i smrću, ako Dinamo bude igrao prijateljsku utakmicu s OFK Beogradom.
Korenica 2007.
Novi veliki sukob navijača Dinama i Hajduka. Skupina od stotinjak Boysa blizu Korenice iz zasjede je napala kolonu Torcide, koja je u pratnji policijske ophodnje putovala na utakmicu u Zaprešić. Nakon napada uslijedila je masovna i brutalna tučnjava u kojoj su korištene drvene palice, kamenje, pa čak i rasvjetni stupići uz cestu. Zahvaljujući brzoj reakciji interventne policije spriječene su najteže posljedice. Policija je uhitila oko 105 navijača, a pet je osoba završilo s lakšim ozljedama.
Metković 2007.
Prijateljska utakmica Neretve i Dinama dobila je krvavu uvertiru. Došlo je do sukoba veće skupine BBB-a i manjeg broja pripadnika Torcide. Letjele su stolice i boce, a desetak navijača Dinama završilo je u policiji.
Kapfenberg 2007.
I mirno mjestašce u Austriji upoznalo je drugo lice BBB-a. Oko 250 navijača Dinama napustilo je stadion za vrijeme utakmice i počelo napadati policiju. Njima su se pridružili i navijači Rapida te su tako udruženi uspjeli ozlijediti 30-ak policajaca i porazbijati desetak automobila. Dinamo je morao napustiti pripreme u Austriji.
Čitluk 2008.
Pedesetak zagrebačkih Bad Blue Boysa je u novootvorenoj diskoteci Frotea u Čitluku izazvalo masovnu tučnjavu, u kojoj je 25 osoba ozlijeđeno. Među 25 osoba ozlijeđenih u tučnjavi bila su i dva policajca. Zbog tučnjave je privedeno 11 osoba. Osim velikog broja ozlijeđenih, nastala je i velika materijalna šteta – diskoteka je demolirana, a razbijeno je i oštećeno 15 vozila.
Prag 2008.
Svijet se opet zgrozio. Prije ogleda sa Spartom izbili su veliki neredi, Prag je sličio ratnoj zoni, a češka policija je imala pune ruke posla. Više od 250 navijača je uhićeno, a iz Hrvatske su sa svih strana počele stizati isprike gradonačelniku glavnog grada Češke.
Čakovec 2008.
Pripadnici navijačkih skupina Bad Blue Boys i Torcida potukli su se u središtu Čakovca. Na ulicu je odmah izašao velik broj policajaca koji su pokušali umiriti navijače, no huligani su se okrenuli protiv njih. U sukobu su osim šaka letjele i rakete, a netko je bacio i suzavac. Navijači su pratili susrete svojih momčadi u Sloveniji i pretpostavlja se da je tučnjava bila dogovorena. U tučnjavi je ozlijeđeno više navijača i jedan policajac, a oštećeno je i policijsko vozilo.
Udine 2008.
U prosincu je Dinamo igrao protiv Udinesea utakmicu u Ligi Uefe. BBB-i su ubacivali baklje u teren i na tartan stazu. Kad su ih kapetan Igor Bišćan i Tomislav Šokota došli smiriti i prema njima su počeli bacati razne predmete.
Mostar 2009.
Četrnaest pripadnika Dinamove navijačke skupine Bad Blue Boys, od kojih su desetorica hrvatski državljani, završilo je u pritvoru nakon što su u noći napali zaštitare u središtu Mostara, pri čemu su dvojica zaštitara zadobila teške tjelesne ozljede.
Split 2009.
Derbi u veljači je počeo s 18 minuta zakašnjenja, a Dinamovi su navijači, uz trganje i paljenje stolica bakljama, započeli masovnu tučnjavu s policijom. Nakon što su vatrogasci došli ugasiti zapaljene stolice, BBB-i su ih gađali bakljama, no na sreću pogođeno je samo vatrogasno vozilo. Situacija se smirila nakon što je policija zauzela dio tribine i silom primirila BBB-e. Privedeno je sedam navijača Dinama, a u sukobu s huliganima ozlijeđena su tri policajca.
Šibenik 2009.
Ni Šibenik nije bio lišen huliganskih ispada. U Krešimirovu gradu prije, za vrijeme i poslije prvenstvene utakmice u svibnju policija je imala pune ruke posla s BBB-ima i Funcutima. Jedan navijač Dinama pretučen je na šibenskoj obali, a tijekom utakmice, pred kraj prvog poluvremena, navijači Dinama pokušali su prijeći u prostor u kojem su bili navijači Šibenika, no policija ih je upotrebom sile spriječila u tom naumu.
Zadar 2009.
U svibnju su se na benzinskoj pumpi u Nadinu, u neposrednoj blizini Zadra, zaustavili Hajdukovi navijači u desetak kombija, a na suprotnoj strani nalazili su se BBB-i. Torcidaši su preskočili ogradu autoputa i, ne mareći za promet, pojurili na benzinsku postaju s druge strane autoceste u fizički obračun s manjom skupinom navijača Dinama. Došlo je do sukoba u kojem je letjelo kamenje te stolice. Policija je primirila zaraćene strane.
Bad Bleiberg 2009.
Ionako loša reputacija BBB-a u Austriji sada je još gora. Na prijateljskoj utakmici s rumunjskom Steauom prvi prekid dogodio se u 15. minuti, kada je jedan od huligana ušetao u mrežu rumunjskog golmana. Uslijedilo je bacanje baklji u teren, trganje korner zastavica te, sedam minuta prije kraja utakmice, i masovno utrčavanje na travnjak i konačni prekid susreta. Za vrijeme utakmice navijači Dinama su se potukli i međusobno.
Temišvar 2009.
Ni gostovanje BBB-a u Temišvaru nije prošlo bez incidenata. Prvo su bocama gađali izvršnog dopredsjednika Dinama Zdravka Mamića, koji je uspio pobjeći, zatim se sukobili s domaćin navijačima u gradu, a nakon toga i na stadionu. BBB-e koji su bili na tribini u kavezu verbalno su provocirali domaći navijači koji su se nalazi do njihove tribine. Desetak zagrebačkih huligana provalilo je na suprotnu tribinu gdje su krenuli u tučnjavu sa suparničkim navijačima. Kratak sukob brzo je prekinula policija koja je oštrom reakcijom vratila BBB-e na njihovu tribinu.
Zagreb 2010.
Posljednji derbi Dinama i Hajduka nalikovao je na rat, a ne na nogometnu utakmicu. Jedna ili dvije baklje isprovocirale su redarsku službu, stariji BBB-ovci su branili mlađe, a kad je stigla policija počeo je neviđeni kaos. S istočne tribine rat se preselio na sjevernu, a epilog su brojni ozlijeđeni te jedan teško ranjeni policajac i BBB. Javnost je u šoku, a premijerka Jadranka Kosor i predsjednik Ivo Josipović oštro osuđuju nasilnike.
Juce je u Splitu odrzana Parada Ponosa (Gay Pride) koja je izazvala vise bure nego prethodnih godina, medjutim pored osude ovog dogadjaja od strane velikog broja patriotskih i ultra desnicarskih organizacija kao i dela gradjana koji se ne slazu sa ovakvim nacinom ispoljavanja seksualne pripadnosti jedan covek je svima zapao za oko. Rec je o Zoranu Ercegu hrvatskom branitelju koji ne u invalidskim kolicima ucestvovao na Paradi ni manje ni vise nego u dresu vaterpolo kluba Crvena Zvezda, a on je na taj nacin zeleo da iskaze podrsku svim ugrozenim grupacijama u Republici Hrvatskoj. Ovo nije prvi put da Erceg dolazi u medijsku zizu jer je i na otvaranju spomenika bivsem predsedniku Hrvatske Franji Tudjamanu uputio ostre reci protiv njega.
Foto: Dalmacijadanas.hr
Sasvim jasna aluzija na nemili događaj iz februara ove godine, kada su na splitskom šetalištu hligani napali vaterpoliste beogradskog kluba.
– Smatram da kao građanin Splita imam građansku dužnost da podržim ljude kojima su ugrožena ljudska prava jer i meni kao invalidu su ugrožena u nekom drugom delu moja ljudska prava – rekao je Erceg za portal dalmacijadanas.hr.
Erceg se, kaže, bori za sve kojima su na ovaj ili onaj način ugrožena ljudska prava u hrvatskom društvu, bilo da ih ugrožava država, huligani…
– Svi ljudi koji budu čitali ovu izjavu su pripadnici neke manjine kojoj su ugrožena ljudska prava. Da li su to samohrane majke, deca bez roditelja… Svi mi pripadamo nekoj grupi kojoj su ugrožena ljudska prava. Ovo je majica momka koji je poteran od splitskih huligana, od vaterpolista koji je bačen u more. Mi imamo problem sa sobom. Sutra će to biti građani Zagreba, pa Šibenika i to samo zato što ne navijaju za neki drugi klub – poručio je Erceg, prenosi dalmacijadanas.hr.
“Sve je pocelo daleke 1987 godine kada je grupa beogradskih momaka, mahom skinsa,odlucilo da osnuje navijacku grupu.Nisu zeleli da navijaju ni za jedan od dva rezimska kluba, odlucili su da navijaju za F.K.Rad koji je tada usao u prvu ligu ondasnje drzave.Vec tada su poceli da ispoljavaju beogradski urbani duh,pokusavajuci da izvuku Srbiju od cemernog razmisljanja da postoje samo dva kluba za koje Srbi mogu navijati. Za razliku od vecine navijackih grupa u tadasnjoj drzavi,U.F. se nisu priklonili ni jednoj politickoj partiji ili “nacionalnom lideru”.
Daleko od toga da su bili apoliticni,uvek su gajili subkulturni srpski patriotizam,ali im je ,za razliku od vecine drugih,Rad uvek bio na prvom mestu.U svemu su bili ispred ostalih sem u brojnosti i to im je bila najveca prepreka u pohodu na evropski vrh u navijanju.Islo se na vecinu gostovanja (Zagreb,Mostar, Podgorica…) uvek sa pesmom i zastavom bez obzira na brojnost. Od pocetka su bili na udaru rezimske policije. U ratnim godinama dolazi do sveopste stagnacije
pa tako i U.F. ne napreduje mada su i u tim godinama bili prisutni na stadionu na Banjici.
Polako dolazi do smene generacija, nije se nista pravilo u tipu neke organizacije ili izradjivanja navijackog materijala.
Dosta starijih momaka se dobrovoljno prijavljuje u vojsku
Krajine ili Republike Srpske iz samo jednog razloga – pomoci srpskom narodu preko Drine. 1994 godine dolazi do
budjenja U.F. Pocinje se sa organizacijom gostovanja,uspostavljaju se odnosi sa upravom izradjuju se salovi,zastave… Pocinje ekspanzija U.F.Izbijaju incidenti skoro na svakoj utakmici gde igra F.K. Rad. Ucestali sukobi sa rezimskom policijom doveli su do toga da rezimski mediji stave nasu grupu na stub srama.
Zeleli su da nas ugase,ali nisu uspeli.Iz svega toga smo izasli jos jaci.U.F. su zasluzni za budjenje uspavane tifo scene
u Srbiji. Pocinju polako da se stvaraju nove grupe i da se obnavljaju stare.Vise
nije bilo dokazivanje ako se zaletis na grobare ili cigane,svi su zeleli da se
dokazu u tuci sa U.F.Doduse to su pokusavali samo na svojim stadionima. Od 1992 samo jedna grupa je dolazila redovno na Banjicu a to su cigani.
Odjednom su se svi ustremili na
Radovce,bili smo glavna meta svima, ali jos niko ne moze da se pohvali da su nas tukli. Mi smo jedina grupa kojoj nikad nije “pao” ni jedan transparent. Postali smo avangarda na nasim stadionima,uveli smo modu malih zastava (2×2),zastava na dve motke,originalne
pesme i melodije…Sto je najvaznije dokazali smo svima da postoje i drugi
timovi osim Zvezde i Partizana.Pokazali
smo svima kako se voli svoj klub,za nas nema vaznih i nevaznih utakmica
tri boda su svugde ista i nas Rad imace nasu podrsku svuda.”
KRATAK ISTORIJAT F.K. RAD – BEOGRAD
U drugoj polovini takmičarske 1957/58 u Mašinski pogon GP Rad na Banjici došla je grupa mladića koju je činila generacija talentovanih fudbalera rodom sa Banjice i predložila da ovo preduzeće preuzme registraciju i mesto na tabeli u III razredu malog kluba FK Razvitak . Tako moćno preduzeće kakvo je bilo GP Rad moglo je da preuzme i neki klub znatno višeg ranga takmičenja – ali počelo je to kao poduhvat grupe entuzijasta bez većih aspiracija. Tako je FK Rad startovao u najnižem rangu takmičenja, sa dva velika fudbalska rivaliteta: Banjice i Jainaca i GP Rad i Komgrap, koji je preuzeo FK Heroj iz Jainaca. FK RAD ih je razbijao.
Od opštine Voždovac dobijen je teren u centru Banjice, GP Rad je napravio igralište, postavljene su betonske tribine, izgrađene svlačionice i restoran. Ta prva generacija igrača bila je izuzetna jer su igrači školovani u prvoligaškim timovima: Živković, Slavković, Šušnjar, Avramović, Acević i drugi. Za četiri godine iz III razreda beogradskog podsaveza FK Rad je ušao u Beogradsku zonu jer je bio superioran u beogradskom nižerazrednom fudbalu takičarski, u organizaci-ji, u opremljenosti i primanjima. Svi igrači su bili u radnom odnosu u nekom od pogona Firme a samo igrali fudbal, primali plate i premije. Pobeđivalo se čes-to i dvocifrenim rezultatima. Prvi trener Kluba bio je Nikola Marjanović, predratni reprezentativac.
FK Rad je vezao za sebe Banjicu i okolinu i na svojim utakmicama imao uvek dve do tri hiljade gledalaca. Navijalo se žestoko i kod kuće i u gostima,ponekad su to bili kontakti bliske vrste slični onima koji imaju danas United Force. Klub je po-stao značajan segment poslovne politike, tako da je delio sudbinu firme, organi-zovao rekreaciju zaposlenih, prvak Srbije i Jugoslavije građevinara više puta.
Kada je u Firmi sazrelo uverenje da treba ići u savezni rang takmičenja jer je to velika referenca Firme, na čelo kluba dolaze Antić, Alavantić i Živković i vrše radikalne promene u Klubu.u svim segmentima. Za tri godine FK Rad se doslovno prošetao kroz Beogradsku zonu i Srpsku ligu, iskorišćena je reorga-nizacija takmičenja pa je FK Rad je izbacio u dva susreta Voždovački (današnji FK Voždovac) i 1972. ušao u Drugu saveznu ligu. Klub je bio stabilan drugoli-gaš, u više godina bez problema mogao da uđe u Prvu saveznu ligu – ali u Firmi još nije bilo spremnosti. Takmičenje u Drugoj saveznoj ligi je bilo kalitetno ali u Klubu je bila stalna želja da se krene napred.
U SFRJ Prva savezna liga bila veoma jaka i prvoligaš je morao imati jaku materijalnu podršku Republike, nekog grada, JNA ili MUP-a poput Zvezde, Partizana, Hajduka, Dinama, Sarajeva, Veleža i drugih. FK RAD je imao samo GP RAD, a Fir-ma nije želela antireklamu sa brzim ulaskom ali i ispadanjem, kako se događalo mnogim klubovima. Da se krene u akciju ẑa Prvu ligu odlučila je spremnost gene-ralnog direktora Firme inž Aleksandra Jojića, velikog zaljubljenika u fudbal i kasnije osnivača Nesalomivih, udruženja veterana FK Rad i danas aktivnog. Do-bija se Kraljeva tribinu i teren, obezbeđena je materijalna podrška, dovedeni igrači, dat akcenat na sopstvenu školu – i rezultat je bio ulazak u Prvu saveznu ligu. Tako je počeo uspešan prvoligaški život Kluba koji je počeo od III razreda, koga je sponzorisalo samo jedno građevinsko preduzeće i koji nikada nije ispadao iz lige u koju bi ušao, Klub koji je izborio takmičenje u Evropi. FK Rad je čudo od istrajnosti, upornosti i uspeha.
Klub se profesionalizovao, stvarao reprezentativce ( Radača, Mirković, Drulo-vić, Đukić, Milinković, Bunjevčević i dr.) Sa igračima se gaji poseban odnos poverenja. Kroz Klub je za 47 godina postojanja prošlo više stotina prvotimaca i više hiljada igrača ostalih kategorija, više desetina igrača je otišlo u inostra-nstvo i većina njih se uvek vraćala u Klub, kao svoj matični, do novog transfera. Kao svi veliki klubovi FK Rad ima i svoje organizovane navijače UNITED FORCE, specifične i prepoznatljive,odane do kraja.
Kada je Firma , kao društveno preduzeće došla u veliku krizu, to se odrazilo na Klub i jedan jedini put u svojoj istoriji Klub je ispao iz Prve lige. Shvatilo se šta valja činiti, nađen je pokrovitelj koji značajno investira i pokriva troškove Kluba. Klub je superioran u jakoj jedinstvenoj srpskoj Drugoj ligi i predsto-ji povratak u Prvu saveznu ligu. Istovremeno u praksi je počeo i proces privati-zacije, ulaže se u nove terene, u nove igrače, u jedan novi, evropski imidž Kluba, u organizaciju – i u novim uslovima to treba podržati, pozdraviti i uključiti se.
Sinoć se u Hrasnici dogodio pokušaj silovanja, kada je za sada nepoznati mladić napao devojku koja je uspela da ga poprska sprejom i vriskom dozove mladića koji je u tom trenutku prolazio nedaleko od njih. Reč je o Arminu Žugi koji je nakon što je čuo vrisak uplašene devojke hrabro potrčao ka napadaču, sustigao i oborio ga. Ubrzo su pristigli i Arminovi prijatelji koji nisu dozvolili napadaču da se pomeri sve do dolaska policije koje je osumnjičenog privela.
– Čuo sam vrisku i vidio momka kako bježi. Krenuo sam za njim i nekoliko zgrada dalje sam ga uhvatio. Ubrzo su stigli i moj prijatelj i ostali. Čuvali smo ga dok nije došla policija. Nisam znao o čemu se radi, pomislio sam da je nešto ukrao – ispričao nam je Žuga.
Na našu konstataciju da je sve manje onih koji bi bez pitanja odmah pritekli ljudima u nevolji, Žuga nam je skromno odgovorio:
– Mahalsko sam dijete, tako su nas učili. Niko ne vrišti bez razloga – kazao nam je ovaj hrabri mladić, inače strastveni navijač Željezničara.
Ovo je još jedan od herojkih poteza navijača i nadamo se da će i sada svi mediji izvestiti o ovome kao što izveste kada navijači urade nesto negativno…
Desetak mladjih clanova navijacke grupe Sharks tj navijaca Wisle iz Krakova napalo je u autobusu gradskog prevoza dva mladica od kojih je jedan na sebi imao majicu od pristalica grupe Tarnovia Tarnov koji su inace u prijateljskim odnosima sa navijacima Krakovije. U napadu je koriscen biber sprej i maceta, a na svu srecu u napadu niko nije teze povredjen.
Svi napadaci su uhapseni istog dana, a u hapsenju je ucestvovala anti terotisticka jedinica Poljske. Polovina od uhapsenih mladica je mladja od 18 godina.
Ovo je jos jedan u nizu incidenata u kojima su ucestvovali navijaci Wisle i Krakovije , prethodnih godina je bilo bezbroj sukoba , a neki od njih su nazalost bili i fatalni.
Kada je mnogobrojnija grupa Seviljinih navijaca sacekala ekipu navijaca Slaska i uz pomoc nozeva i palica uzela im gotovo sva obelezja, a medju njima i nekoliko veoma bitnih zastava svi su ocekivali krvavu revans utakmicu u Poljskoj.
Medjutim kako to obicno sa “hrabrim” spanskim grupama biva na gostovanju u Poljskoj se nije pojavila nijedna grupa navijaca Sevilje. Za Poljake je ovo bio jedan od najtezih trenutaka u istoriji grupe i ovo je bila prekretnica da li ugasiti grupu i ispostovati kodeks ili nastaviti jos jace i osvetiti se Spancima za svaki udarac ponaosob.
Na osvetu su cekali pune 2 godine iako su tokom tog perioda vise puta pokusavali da se susretnu sa grupom Biris Norte po evropskim gostovanjima medjutim nijedna sacekusa nije mogla da se odradi iako su ih cekali u nekoliko zemalja istocne Evrope.
Cekali su praviti trenutak i on se dogodio na ni manje ni vise nego na najmasovnijem gostovanju Spanaca u Kardifu kada je Sevilja igrala utakmicu Superkupa Evrope. Navijaci Slaska su opkolili pab u kojem su se okupili Spanci i napali ih. U napadu su koristili stolice i palice, a rezultat napada je oduzeta zastava Spanaca i konacna osveta za gubitak njihovih zastava. Takodje pominje se i tuca u kojoj je bila 40 vs 40 i u kojoj su Poljaci odneli apsolutnu pobedu.
Slaskovi navijaci su posle dve godine uspeli da odbrane cast i vrate milo za drago Spancima koji su vec nekoliko puta pokazali da ne postuju kodekse i da na sve nacine pokusavaju da napadnu protivnicke grupe i ne biraju sredstva za uzimanje zastava
Poslije imenovanja Zorana Mamića, nepravomoćno osuđenog za pljačku Dinama, šefom stručnih službi tog kluba navijači proteklih dana ostavljaju brojne poruke i transparente upućene klanu Mamić i Upravi kluba koja potpisima stoji iza njih.
Preksinoć je ispred Gradskog poglavarstva za opću upravu Grada Zagreba skupina navijača Dinama podignula transparent kojim podsjeća na nerad institucija, zakašnjele procese i davanje legitimiteta Dinamu koji krši prava svojih članova i djeluje kao privatna tvrtka, danas opterećena istragama i presudama zbog izvlačenja više od 300 milijuna kuna s računa kluba.
Pisalo se o Mamićevim malverzacijama u Dinamu i prije od strane Index.hr deset godina, ali tek nedavno je došao pogodan trenutak za njegovo procesuiranje pa se danas rješavaju krađe koje su se dogodile prije 15 godina.
Prije više od mjesec dana Udruga “Dinamo to smo mi” pozvala je gradske vlasti da usklade statut Dinama sa Zakonom o udrugama i omoguće demokratske izbore u klubu. Tada su kao odgovorne prozvali Milana Bandića, Krešimira Ladišića, Dragicu Kovačić, Natašu Bramberger i Natašu Fijuček.
Među navijačima se šire fotografije za koje se tvrdi da je na njima jedan od napadnutih Vukovaraca u Supetru. ‘Vukovar navija za Zvezdu’, natpis je na majici na jednoj fotografiji, a na drugoj je momku preko lica crveni šal i na glavi Zvezdina kapa.
Ove fotografije stavljaju premlaćivanje na Braču u navijački kontekst, a ne međunacionalni zbog kojega je ovih dana incident postao top tema i nacionalnih medija.
Odmah se u navijačkim krugovima pričalo da je to uzrok tučnjavi, a ne traženje srbijanskih sezonaca, jer takvi incidenti nisu baš nešto česti, iako Dalmacija sve više ‘uvozi’ radne snage s istoka.
