VIDEO: Srbi snimaju kako im Brazilci tuku sunarodnjake

Ovih dana objavile su se snimke ružnih scena na stadionu u Moskvi tijekom utakmice Brazil – Srbija (2:0) na SP-u.

Inače, srpska obitelj koju je napalo i udaralo osam brazilskih navijača, ogorčena je izostankom reakcije ruskih redara, ali i ponašanjem sunarodnjaka na tribinama Spartakovog stadiona.

Na fotografijama se vidi da nekoliko mladih Brazilaca udara šakama i čupa starijeg Srbina, dok je među njima zarobljena žena, koja također prima udarce, objavile su svjetske agencije.

Sin napadnutog muškarca objasnio je što se dogodilo. Nevjerojatno mu je što nije bilo nikakve reakcije policije, kao i da je na tom dijelu tribine bio samo jedan redar. Ipak, najviše ga boli ponašanje brojnih Srba oko njih: “Strašno je i što je iznad nas bilo dosta Srba koji nisu ni pomislili pomoći nam, već su snimali kako nas Brazilci tuku. Nisu reagirali ni na to što je napadnuta jedna žena.”

Na društvenim mrežama pojavile su se spomenute snimke:

Otac i sin su ozlijeđeni, a majka je prošla bez fizičkih posljedica.

(izvor: index.hr)

HNS dobio dodatnih 200 ulaznica za okršaj Hrvatske i Danske

Iz krovne kuće hrvatskog nogometa objavili su da od FIFA-e dobijaju dodatnu kvotu ulaznica za utakmicu osmine finala Svjetskog prvenstva protiv Danske koji se igra u nedjelju s početkom u 20 sati.

Za utakmicu u Nižnjem Novgorodu na raspolaganju je dodatnih 200 ulaznica podijeljenih u tri kategorije:

– 50 ulaznica 1. kategorije po 1820 kn

– 75 ulaznica 2. kategorije po 1380 kn

– 75 ulaznica 3. kategorije po 860 kn

“Hrvatski nogometni savez poziva sve zainteresirane za kupnju ovih ulaznica da na adresu elektronske pošte [email protected] pošalju informaciju o tome za koliko ulaznica i u kojoj kategoriji su zainteresirani. Ulaznice će se prodavati prema načelu ‘tko prvi’, a svi zainteresirani dobit će daljnje upute o kupovini ulaznica putem elektronske pošte”, stoji u obavijesti Saveza.

Widzew Lodz

Oni fudbalski zanesenjaci rođeni osamdeset i neke sigurno pamte: Vestfalen, moćna Borusija koja će te sezone osvojiti titulu prvaka Evrope dočekala je za ondašnje klince ekipu čudnog imena i ružnjikavih belih dresova sa crvenim, “nedovršenim” prugama na grudima. To su bili poljski šampioni i pobrali su simpatije širom Evrope. Od tad je klub dotakao dno, ispao je bio i u cetvrtu ligu…

Postoji šala u Poljskoj koja postaje popularna svakog avgusta i ovako ide otprilike…

Mladi sin pita svoga oca: “Tata, a šta je to Liga šampiona?”

Otac uzdahne i s malom zadrškom odgovara: “Nisam siguran, sinko. Ali možeš da pitaš svog ujaka iz Lođa”.

I tako godinama unazad. Od Gdanjska na severu do Krakova na jugu. U početku ovaj vic bio je interesantan posebno navijačima Viđeva, ali kako su godine prolazile ni Crvenoj armiji (najvatrenija navijačka grupa) ovakve šale nisu bile mile. Pogotovo im neće biti do zadirkivanja rivala od iduće sezone, jer je njihov klub po prvi put u 105 godina dugoj istoriji ispao u treću ligu.

Sećate se Viđeva iz Lođa? Oni fudbalski zanesenjaci rođeni osamdeset i neke sigurno pamte: Vestfalen (beše i TV prenosa na našoj državnoj televiziji), moćna Borusija koja će te sezone osvojiti titulu prvaka Evrope dočekala je za ondašnje klince ekipu čudnog imena i ružnjikavih belih dresova sa crvenim, “nedovršenim” prugama na grudima. To su poljski šampioni. Nekoliko meseci ranije osvojili su svoju treću titulu u istoriji i preko danskog prvaka Brondbija dospeli u grupnu fazu takmičenja. Na jednoj strani je moćan tim u žutom predvođen Endijem Melerom, Šapuizom, Kolerom, Zamerom…na drugoj potpuni anonimusi čija imena tada u vrhunskom fudbalu praktično ništa nisu značila. Eventualno možda Šimkovijak, Citko, Vojtala i Červijec. Ali i njihova imena će tek kasnije nešto značiti…

Dugo se domaćin mučio dok Hajko Herlih nije u poslednjim trenucima konačno slomio otpor Poljaka. Isti fudbaler povidio je na 2:0, da bi konačan rezultat tada 21-godišnji Citko šest minuta pre kraja. Viđev je igrao odlično, suprotstavio se hrabro favorizovanom rivalu i pobrao mnoge simpatije. Te sezone u grupi B igrali su još Atletiko Madrid i Steaua. Viđev nije uspeo da se plasira u drugu fazu, ali je kod kuće izbegao poraz od Borusije (2:2) i savladao je Steauu (2:0). Bila je to velika stvar za poljski fudbal, očekivao se veliki povratak na evropsku scenu, ali umesto toga dogodio se slom – potpuni. Od te 1996, a do danas je evo prošlo 19 godina, NIJEDAN klub iz Poljske nije ušao u elitno evropsko takmičenje, a Viđev iz Lođa dotakao je dno ispadanjem iz druge lige.

 

 

Zanimljivo je kako Poljaci razmišljaju. Kod njih postoji čak pet klubova trofejnijih od Viđeva (Gornjik, Visla, Legija, Ruh i Leh), ali oni i dalje tim iz Lođa svrstavaju među najveće. Neki će čak reći da je Viđev najveći klub u Poljskoj. Takve tvrdnje uglavnom se potkrepljuju činjenicom da ovaj klub ima veliku armiju navijača i da su njihovi simpatizeri širom države, dok za ostale klubove navijaju uglavnom samo u njihovim regijama. Takođe, Viđev nema “prljavu” prošlost, jer nikada nije poput, recimo Legije, bio pod patronatom vojske.

Ali nisu to jedini argumenti. Verovatno malo ljudi zna da je Viđev u sezoni 1982/83 igrao polufinale Kupa šampiona, što je najveći uspeh poljskog klupskog fudbala. Tada su pred njima pali bečki Rapid u jednom spektakularnom dvomeču (1:2 i 5:3), odnosno Liverpul sa Rašom, Grobelarom, Sunesom, Nilom, Hansenom i Pejslijem na klupi. Redse su eliminisali u četvrtfinalu, a onda ih je zaustavio Juventus. Posle 2:2 u Poljskoj u Torinu je bilo 2:0 za Staru damu, koja će u finalu biti poražena od još jednog posrnulog velikana – Hamburgera.

 

 

 

Bilo je tu naravno još čuvenih utakmica, poput onih sa Mančester Sitijem, Sent Etjenom, PSV-om, Mančester junajtedom, Menhengladbahom, Fjorentinom. Navijači Viđeva često umeju da kažu da Visla, Legija i Gornjik zajedno nemaju toliko velikih utakmica u Evropi. I nisau daleko od istine.

Pored pomenute sezone u Lođu su posebno ponosni na eliminaciju Junajteda i Juventusa 1981. u Kupu UEFA, odnosno trijumf nad Menšom 1985. u istom takmičenju, kada su stigli do osmine finala. Crvena armija neće nikada zaboraviti da pomeni ni svog najboljeg fudbalera u istoriji Zbignjeva Bonjeka, koji će ‘82 za skoro dva miliona dolaraa pojačati Juve. On je sedam sezona proveo u Viđevu i na nešto više od 170 ligaških utakmica postigao 50 pogodaka. Od novca dobijenog od njegovog transfera klub je živeo sve do devedesetih…

 

 

 

Dolaskom novog milenijuma počela je i propast kluba iz Lođa. Od 2000. četvorostruki šampion se samo jednom borio za titulu i uglavnom je balansirao između sredine tabele i borbe za opstanak. Ni ispadanje iz lige nije im bilo strano. Viđev je 2007. godine kupio biznismen Silvester Cacek. Jedan od najbogatijih Poljaka (bogatstvo procenjeno na blizu 400.000.000 evra) mnogo je obećavao, a zapravo njegovim dolaskom kola koja su krenula nizbrdo bilo je nemoguće zaustaviti.

Cacek je u klub doveo ljude koji nemaju baš mnogo veze sa fudbalom, poput Gžegorža Bakalarčika. Dok je novi gazda vodio poslove u Švajcarskoj Bakalarčik se igrao s Viđevom kako je hteo. Poznate su njegove opklade sa trenerima u bocu pića koje su dospele i u javnost. Gubio je tako Viđev jednom prilikom 0:3, a ovaj ponudio opkladu šefu struke da će do kraja biti nerešeno. I zaista je bilo nerešeno. Tako je sve počelo. Takva igra mnogo mu se dopala, pa se kasnije u medijima hvalio svojim “dostignućima”.

 

 

 

Cacek je u nekoliko navrata spasavao klub, plaćajući za dobijanje licence, ali jedino što ga je interesovalo bilo je da prodaje igrače. Želeo je da napravi firmu eksport-import, interesovala ga je isključivo zarada, što je iz godine u godinu slabilo ekipu. Viđev je tako došao u situaciju da prošle sezone, kada je ispao u drugu ligu, nema novac za odlazak na poslednje gostovanje u Lubinu.

Viđev je trenutno dužan 20.000.000 evra. Cacek je najomraženiji čovek u gradu, a navijačima je poslednji put pokušavao da zamaže oči izjavama da je u klub uložio oko 60.000.000 zlota (blizu 15.000.000 evra) i da će bez obzira na situaciju pokušati da napravi stadion od 30.000.000 mesta koji će donositi profit klubu. U ovo priče više niko ne veruje. Do kraja prvenstva u drugoj ligi Poljske preostalo je još jedno kolo, ali odavno je poznato da će Lođ još jedan rang niže. Da stvar bude još gora licence za takmičenje u trećoj ligi još nema…

 

 

 

https://www.youtube.com/watch?time_continue=84&v=6KUKXyJVMF4

Cacek je bez dileme označen kao krivac broj jedan za propast Viđeva, ali poslednjih godina navijači se često prisete i jedne skoro pa neverovatne situacije iz sezone nakon poslednjeg učešća u Ligi šampiona. Viđev tada nije prošao kvalifikacije, Marek Citko bio je najbolji mladi igrač u državi i želeo je da ga otkupi Blekburn za 7.500.000 maraka. Od tog novca klub je mogao godinama da živi. Slična situacija kao ona sa Bonjekom… Ali Citko je odbio da ode u Englesku?! A uzgred, bio je i povređen. Roversi su ga i takvog hteli. Mnogi i tu situaciju dovode u vezu sa propašću kluba, jer Citko je bio daleko najplaćeniji fudbaler i na teren nije kročio narednih godinu i po dana…

Posle je prešao u Legiju za manje od pola miliona maraka, a Viđev je počeo nezadrživo da tone.

Vidzem je posle nekoliko godina katastrofalnog stanja ipak uspeo ove godine da se vrati u treci rank po jacini u Poljskoj i sa novim sponzorima ima ambicije da se vrati u Prvu ligu Poljske gde mu je svakako i mesto. Na utakmicama Vidzema je ove sezone bilo je po 18 000 ljudi sto je i kapacitet gradskog stadiona u Lodju. U Lodju postoji i gradski derbi izmedju pomenutog Vidzema i LSK Lodja, kluba koji je pre rata bio dosta popularniji od Vidzema i klub koji je nastao 1909. godine , tacno godinu dana pre osnivanja trenutno popularnijeg Vidzema. Derbi ova dva kluba protice uz dosta incidenata i tog dana bude vanredno stanje na ulicama Lodja. Navijaci Widzema su u bratskim odnosima sa navijacima Ruch,Wisle,Elane i navijacima moskovskog CSKA.

 

 

 

 

 

 

Kako je doslo do sukoba srpskih i brazilskih navijaca (FOTO + VIDEO)

Iako je ceo jucersanji dan protekao u lepom druzenju srpskih i brazilskih navijaca koji su uz muziku i alkohol vrsili pripreme za utakmicu dve reprezentacije koja je bila zakazana za 20 casova na stadionu Spartaka jedan dogadjaj tokom utakmice ostavio je senku na sve. Posle sukoba hrvatskih i argentinskih navijaca na red su dosli srpski i brazilski ( izgleda da kombinacija juznoamerikanaca i balkanaca ne moze nista dobro doneti) naime grupe od 10-ak pripitih navijaca Brazila provociralo je celu utakmicu grupu navijaca Srbije koja se nalazila na sektoru iza njih, naravno kao sto to obicno biva ni srpski navijaci nisu ostali duzni, a sve je kulminiralo kada su tri brazilska navijaca napala jednog starijeg coveka koji je bio najistrajniji u odgovoru na provokacije, u sukob se umesao i njegov sin koji je pokusao da zastiti oca kao i supruga pomenutog.

U incidentu je razmenjeno nekoliko udaraca, a strasti su smirili redari i par prisebnih ljudi okolo. Na opste iznenadjenje ostatak srpskih navijaca je ostao kao ukopan i brze bolje je povadio svoje telefone kako bi ovekovecili ovaj dogadjaj umesto da priskoce u pomoc svom sunarodniku. I onda se postavlja pitanje da li je SP luksuz koji mogu samo da priuste snobovi i ljudi sa partijaskom knjizicom(u nasem slucaju) ili je Putinov zakon definisao toliko rigorozne  kazne da se niko ne usudjuje da bilo sta uradi?

Fan psychology and aggression

Most of the games, from sports to political, take place in front of the audience. Fanning the audience for one side, and against the other, is one of the very widespread phenomena in various aspects of social life. As winding is the source of various intense emotions, from very pleasant to very unpleasant, it is good to understand the mental processes involved in it.

The basic mechanism for winding is identification or identification. During the rehearsal, the fan unconsciously puts a sign of equality between himself and the one for whom he is cheering. On the other side, the fanatic is perceived as part of himself, as some kind of “extension” of his personality and his body. For this reason, fans sometimes make unintentional moves as if they are in a competitive situation or before the TV “summons” the person or the people they are wishing to do best.

The consequence of such a psychological relationship is that the success of the players in the field is at the same time the success of the cheerleader. Drama on the field, when the parties alternately take advantage, follow the fans’ very intense feelings, from happiness to anger and sorrow. The aim of each fan is to “win”, that the side with which it is identified is the winner. Thanks to the illusion that he and the side for which the fans are one – depending on the results after the game, various emotions emerge. If the person or team for which the cheerleader has won, the fan feels proud and pleased. These feelings are exactly the goal of every cheerleading, as well as the experience that we are “better” than “them”.

The problem occurs when a party, that is, the person or group of people for whom the fan is cheering – loses. As this loss is emotionally experienced as a fan's loss, he reacts with a strong disappointment, dissatisfaction, anger, but also with shame and feeling of lower value.

After losing a fan for his unpleasant, bad feelings can blame the side he's been fanning. While accepting the satisfaction and pride that come from its success, it, after failure, rejects dissatisfaction, shame, disappointment, and a feeling of lower value. In an attempt to protect himself from unpleasant feelings, he distances himself from the side he feels, blaming it for everything. As long as the rule was true: Your successes are mine, the rule now applies: Your failures are only yours. That's why once disappointed fans are very cruel in comments to a person or team that has previously been the subject of their admiration.

When organized into groups and sub-cultures, fearful fans can become violent towards a group that cheers on the opponent's side. This shows “those” that although their club this time has won – they are no better than “us”.

Fanning is a social phenomenon in which the “inner child” is most pronounced. Without children's identification and experience of belonging, winding is not so attractive at all.

Although the scandal of the crowd in the stadium provides a striking and spectacular scene, an even deeper impression leaves the behavior of a group of disparate fans of a sports team when, for example, they break the windows and stonize the police. This kind of violent behavior has its true roots in xenophobia, racism, anti-Semitism and ultimately human nature itself. When the behavior of the fan group is abused, then it is subject to all rules and regulations that characterize the behavior of the mob or crowd. As Gistav le Bon, the famous sociologist, explains, the group becomes a bunch only “under certain circumstances, when this critical mass of people gets new characteristics, very different from those of the individuals who make up that group.” Feelings, thoughts and actions begin to spread to the group as a disease, until everyone begins to act in the same way. Psychologically, the group begins to function according to the principles that originate from the unconscious part of the personality, and the instincts and instincts of the primitive man emerge. The affiliation to the group brings anonymity as unlimited power and liberation from personal responsibility. Also, the phenomenon of suggestiveness is more pronounced in the state of loss of personal identity, so that man becomes receptive to every kind of idea and work that is being performed by the group. What Le Bon called “loss of self”, later thinkers called “deindividualization”. The most important factor of deindividualization is anonymity. Zimbra's in vivo experiments (one of them known to the wide audience in the German film “Das Experiment”) showed that people in de-personalization show more pronounced tendency towards aggressive behavior. Several hundred volunteer participants in the experiment had the task of punishing false actors with electric shocks – actors when they give an inaccurate answer to an imaginary test of knowledge. Half of the participants wore masks that were hidden by their identity.

The “masked” gave twice as strong current and longer duration than those whose identity was known. Another factor of deindividuation is the so-called group responsibility. One experiment demonstrated that people avoided responsibility when they were in a crowd of other people and expected someone else to take action, not themselves. It was a chronic heart attack in two test situations – one was on the street among a multitude of people, and the other in the presence of only one person. In the first situation, people were passing by a man in agony – an actor who mimicked a heart attack – believing it was not their help and someone else would certainly do it. Otherwise, when they were alone, everyone, without exception, would come to the man for help. The second experiment was in the following way. People in the group were locked in the room for several hours. At one moment, smoke was released (as a suggestion of a fire hazard), which he tried under the door. People were silent and waited for someone else to point to danger, and it took them three to four times more time to react than when there was only one participant in the room. The History of Violence Diversion fans primarily follow manifestations in group sports, and most of the problems are given to football fans. Football has been associated with violence since its inception in the 13th century in England. Medieval “soccer” matches involved the participation of hundreds of players and actually represented the struggles of young men from rival villages and towns, which in this way solved personal misunderstandings and quarrels over land. Something similar to this “folk football” existed in other European countries (for example, “knappen” in Germany and florentine “calcio and costumes”), but the true root of football is considered this rather violent custom originated from England. It's not until 1900 that football has started to play as we know it today and essentially rests on fair-play rules. Nevertheless, the only period in British history that is not marked by some kind of unrest and violence in football matches is the period of the Second World War. Football hooliganism is a term that was coined by the media in the mid-sixties, at the time when television broadcasting of games began and when the working class accepted football as “its” sport. This term refers to spontaneously emerged riots in games, initiated by a group of fans, as well as organized violence and mutual gang fighting, the so-called “firms”. These gangs associate their identity with a particular football team, and direct their violent behavior to the gang of another team, and their conflicts are often not spatially or spatially linked to any particular game. The hooliganism of football fans spread first in England, at the end of the sixties, to reach the peak of the seventies and eighties of the twentieth century. The most notable were the Chelsea Headhunters and The Salford Reds of Manchester United. When riots broke out after the game of Luton and Milwaukee in 1985, the then president of the football association was called to talk with Margaret Thatcher, and the police even considered suspending domestic football throughout the season. After the tragedy of Hysel and Hilsboro, legal measures are being taken in England, and since then, there has been a decline in this type of violent behavior. Football war Today there are serious incidents in matches in England, as evidenced by an ever-increasing number of arrests from year to year. Such a trend is attributed to the tightening of the law and judicial bans on the presence of matches in the country and abroad to a large number of people – the convicted hooligans. However, English fans continue to be perceived as the most serious threat to order and peace in their teams’ matches in other countries. At the European Championship in 2004, the possibility of England being disqualified for the riot caused by her thirty-two fans was considered. Far from the fact that the English are the only nation facing the problem of football hooliganism. In 1968, more than seventy people died in a game in Buenos Aires. In 2002, the Argentine authorities announced that soccer-related violence had reached the national crisis, after finding that over the past decade, 40 people were killed in matches. One of the biggest tragedies occurred in Peru on May 24, 1964, when more than 300 supporters died and another 500 people were injured during the riot that broke out during the qualifying match for the Olympiad between Argentina and Peru. In 1969, El Salvador and Honduras had a short six-day conflict called the Football War, provoked by a series of three games that were to decide which of the two countries would take part in the 1970 World Cup. In the second game in San Salvador, Salvador fans were attacked by fans of Honduras and it was the catalyst of great political turbulence between the two countries.

Almost no country in which football is “the most important incidental thing in the world” has remained immune to football hooliganism. Although closely related to this sport, this kind of violent behavior has its true roots in xenophobia, racism, anti-Semitism and finally the very human nature itself. We have a little in politics.

Navijacka psihologija

Većina utakmica, od sportskih do političkih, odvija se pred publikom. Navijanje publike za jednu stranu, a protiv druge, jeste jedna od veoma raširenih pojava u različitim aspektima društvenog života. Kako je navijanje izvor različitih intenzivnih emocija, od veoma prijatnih do veoma neprijatnih, dobro je razumeti mentalne procese koji u njemu učestvuju.

Osnovni mehanizam kod navijanja jeste poistovećenje ili identifikacija. Tokom navijanja navijač nesvesno postavlja znak jednakosti između sebe i onoga za koga navija. Onu stranu za koju navija navijač doživljava kao deo sebe, kao neku vrstu „produžetka” njegove ličnosti i njegovog tela. Zbog toga nekada navijači prave nenamerne pokrete kao da se oni nalaze u takmičarskoj situaciji ili pred televizorom „dovikuju” osobi ili osobama za koje navijaju kako je najbolje da postupe.

Posledica takvog psihološkog odnosa jeste da je uspeh igrača na terenu istovremeno i uspeh osobe koja navija. Dramu na terenu, kada strane naizmenično imaju prednost, prate navijačeva veoma intenzivna osećanja, od sreće pa do ljutnje i tuge. Cilj svakog navijača jeste da „pobedi”, da strana sa kojom se poistovetio bude pobednik. Zahvaljujući iluziji da su on i strana za koju se navija jedno – u zavisnosti od rezultata nakon utakmice pojavljuju se različite emocije. Ukoliko je osoba ili tim za koji navija pobedio, navijač oseća ponos i zadovoljstvo. Ta osećanja su upravo cilj svakog navijanja, kao i doživljaj da smo „mi” bolji od „njih”.

Problem nastupa onda kada strana, dakle osoba ili grupa ljudi za koju je navijač navijao – izgubi. Kako je taj gubitak emotivno doživljen kao navijačev gubitak, on reaguje snažnim razočaranjem, nezadovoljstvom, ljutnjom, ali i sramom i osećanjem niže vrednosti.

 

 

 

Nakon gubitka navijač za svoja neprijatna, loša osećanja može da okrivi stranu za koju je navijao. Dok prihvata zadovoljstvo i ponos koji dolaze iz njenih uspeha, on nakon neuspeha odbacuje nezadovoljstvo, stid, razočaranje i osećanje niže vrednosti. U pokušaju da se zaštiti od neprijatnih osećanja, on se distancira od strane za koju je navijao, okrivljujući je za sve. Dok je ranije važilo pravilo: Tvoji uspesi su i moji, sada važi pravilo: Tvoji neuspesi su samo tvoji. Zato su nekada razočarani navijači veoma okrutni u komentarima prema osobi ili timu koji su prethodno bili predmet njihovog divljenja.

Kada su organizovani u grupe i supkulture, strasni navijači mogu da postanu nasilni prema grupi koja navija za protivničku stranu. Time pokazuju „onima” da iako je njihov klub ovaj put pobedio – nisu bolji od „nas”.

Navijanje je društvena pojava u kojoj najviše dolazi do izražaja naše „unutrašnje dete”. Bez dečjeg poistovećivanja i doživljaja pripadnosti, navijanje uopšte nije tako privlačno.

Iako skandiranje navijačke mase na stadionu pruža upečatljiv i spektakularan prizor, još dublji utisak ostavlja ponašanje grupe razularenih fanova nekog sportskog tima kada na primer lome izloge i kamenuju policiju. Ovakav vid nasilničkog ponašanja ima svoje prave korene u ksenofobiji, rasizmu, antisemitizmu i konačno samoj ljudskoj prirodi. Kada se ponašanje navijačke grupe otme kontroli, tada ono podleže svim pravilima i zakonitostima koje karakterišu ponašanje rulje ili gomile. Kako objašnjava Gistav le Bon, čuveni sociolog, grupa postaje gomila samo “pod određenim okolnostima, kada ta kritična masa ljudi dobija nove karakteristike, veoma različite od onih koje imaju individue koje sačinjavaju tu grupu”. Osećanja, misli i akcije počinju da se šire grupom kao zaraza, dok svi ne počnu da delaju na identičan način. Psihološki, grupa počinje da funkcioniše po principima koji potiču iz nesvesnog dela ličnosti i na videlo izlaze instinkti i nagoni primitivnog čoveka. Pripadnost grupi donosi i anonimnost kao neograničenu moć i oslobađanje od lične odgovornosti. Takođe, fenomen sugestibilnosti je izraženiji u stanju gubitka ličnog identiteta, pa tako čovek postaje prijemčijivi za svaku vrstu ideje i dela koja potekne od strane grupe. Ono što je Le Bon nazivao “gubitkom selfa”, kasniji mislioci su nazvali “deindividualizacija”. Najbitniji faktor deindividualizacije je anonimnost. Zimbardovi in vivo eksperimenti (jedan od njih poznat širokoj publici iz nemačkog filma “Das Experiment”) pokazali su da ljudi u stanju deindividualizacije pokazuju izraženiju sklonost ka agresivnom ponašanju. Nekoliko stotina dobrovoljnih učesnika eksperimenta je imalo zadatak da strujnim udarima kažnjava lažne subjekte – glumce kada daju netačan odgovor na zamišljeni test znanja. Polovina učesnika je nosila maske kojima je u potunosti bio sakriven njihov identitet. “Maskirani” su davali duplo jače doze struje i u dužem trajanju nego oni čiji je identitet bio poznat. Drugi faktor deindividaulizacije je takozvana grupna odgovornost. Jedan eksperiment je demonstrirao da ljudi izbegavaju odgovornost kada se nalaze u mnoštvu drugih ljudi i da očekuju da neko drugi, a ne oni sami, preduzme neku akciju. U pitanju je bio odglumljen srčani napad u dve test situacije – jedan je bio na ulici među mnoštvom ljudi, a drugi u prisustvu samo jedne osobe. U prvoj situaciji, ljudi su prolazili pored čoveka u agoniji – glumca koji je oponašao srčani udar – verujući da nije njihovo da pomognu i da će neko drugi to zasigurno učiniti. U suprotnom, kada su bili sami, svako, bez izuzetka, bi pritekao čoveku u pomoć. Drugi eksperiment je tekao na sledeći način. Ljudi su u grupi bili zatvoreni u prostoriji na nekoliko sati. U jednom trenutku pušten je dim (kao sugestija opasnosti od požara), koji je pokuljao ispod vrata. Ljudi su ćutali i čekali da neko drugi ukaže na opasnost, i trebalo im je tri do četiri puta više vremena da odreaguju nego kad je u prostoriji bio samo jedan učesnik eksperimenta. Istorija nasilja Divljanje navijača prevashodno prati manifestacije u grupnim sportovima, a najviše problema zadaju fudbalski navijači. Fudbal je bio povezan sa nasiljem od samog svog nastanka u 13. veku u Engleskoj. Srednjovekovne “fudbalske” utakmice su podrazumevale učešće stotina igrača i zapravo su predstavljale borbe mladih muškaraca iz suparničkih sela i gradova, koji su na ovaj način rešavali lične nesporazume i svađe oko zemljišta. Nešto slično ovom “narodskom fudbalu” je postojalo i u drugim zemljama Evrope (npr. “knappen” u Nemačkoj i florentinski “calcio in costume”), ali se pravim korenom fudbala smatra ovaj prilično nasilan običaj potekao iz Engleske. Tek od 1900. godine počinje da se igra fudbal kakvog danas znamo i koji suštinski počiva na pravilima fer pleja. Ipak, jedini period u britanskoj istoriji koji nije obeležen nekim vidom nemira i nasilja na fudbalskim utakmicama je period trajanja Drugog svetskog rata. Fudbalski huliganizam je termin koji su skovali mediji sredinom šezdesetih godina, u vreme kada je počelo televizijsko prenošenje utakmica i kada je radnička klasa prihvatila fudbal kao “svoj” sport. Ovaj termin se odnosi kako na spontano nastale nemire na utakmicama, čiji su inicijatori grupe navijača, tako i na organizovano nasilje i međusobne borbe bandi, takozvanih “firmi”. Ove bande povezuju svoj identitet sa određenim fudbalskim timom, i usmeravaju svoje nasilničko ponašanje na bandu nekog drugog tima, a njihovi sukobi često nisu vremenski ni prostorno povezani sa nekom konkretnom utakmicom. Huliganizam fudbalskih navijača se raširio prvo u Engleskoj, krajem šezdesetih, da bi dostigao vrhunac sedamdestih i osamdesetih godina dvadesetog veka. Najozloglašenije su bile grupe “Chelsea Headhunters” i “The Salford Reds of Manchester United”. Kada su izbili neredi nakon utakmice Lutona i Milvola 1985. godine, tadašnji predsednik fudbalske asocijacije je pozvan na razgovor sa Margaret Tačer, a policija je čak razmatrala suspendovanje domaćeg fudbala tokom cele sezone. Nakon tragedije kod Hejsela i Hilsboroa počinju da se preduzimaju zakonske mere u Engleskoj, pa se od tad zapaža opadanje ovog tipa nasilničkog ponašanja. Fudbalski rat Danas su ozbiljni incidenti na utakmicama u Engleskoj prošlost, o čemu svedoči i sve manji broj uhapšenih iz godine u godinu. Takav trend se pripisuje pooštravanju zakona i sudskim zabranama prisustvovanja utakmicama u zemlji i inostranstvu velikom broju ljudi – osvedočenih huligana. Međutim, engleski navijači se i dalje doživljavaju kao najozbiljnija pretnja redu i miru na utakmicama njihovih timova u drugim zemljema. Na Evropskom prvenstvu 2004. godine razmatrala se mogućnost da se Engleska diskvalifikuje zbog nereda koji su izazvala njena trideset dva navijača. Daleko od toga da su Englezi jedina nacija koja se suočila sa problemom fudbalskog huliganizma. Godine 1968. više od sedamdesetoro ljudi je poginulo na utakmici u Buenos Ajresu. Argentinske vlasti su 2002. godine objavile da je nasilje povezano sa fudbalom dostiglo razmere nacionalne krize, nakon što je ustanovljeno da je u protekloj deceniji 40 ljudi ubijeno na utakmicama. Jedna od najvećih tragedija se dogodila u Peruu 24. maja 1964. godine, kada je više od 300 navijača poginulo a još 500 ljudi povređeno tokom nemira koji su izbili za vreme kvalifikacionog meča za Olimpijadu između Argentine i Perua. El Salvador i Honduras su 1969. imali kratak šestodnevni konflikt, nazvan Fudbalski rat, koji je bio provociran serijom od tri utakmice koje su trebale da odluče koja će od ove dve zemlje učestvovati na Svetskom prvenstvu 1970. Na drugoj utakmici u San Salvadoru, navijači Salvadora su napali navijače Hondurasa i to je bio katalizator velike političke turbulencije između ove dve zemlje. Skoro nijedna zemlja u kojoj je fudbal “najvažnija sporedna stvar na svetu” nije ostala imuna na fudbalski huliganizam. Iako usko povezan sa ovim sportom, ovakav vid nasilničkog ponašanja ima svoje prave korene u ksenofobiji, rasizmu, anti-semitizmu i konačno samoj ljudskoj prirodi. Kod nas pomalo i u politici.

Priča Torcidaša: Evropsko Prventsvo 2012.

Autor priče je legendarni Jurica Juka Galić, jedan od vodećih pripadnika Torcidinine ekstremne frakcije (Od 1996.-e do 2004) i osnivač prve Torcidine podgrupe WB01 (White boys 2001.).

EURO 2012

“Dečki uživajte, jer nikad vam više neće biti ovak’ lijepo!” – rekao je moj veliki prijatelj Andrija Kačić Karlin. I bio je u pravu.

Pravi navijač, u punom smislu te riječi, uvijek radije prati reprezentaciju na prijateljskim utakmicama, nego na velikim smotrama, gdje je mogućnost za sukob mala, osiguranje veliko, a prisustvo klaunova – tj. ljudi koji misle da su navijači – ogromno. Barem sam ja tako mislio dok sam bio huligan.

A onda dođu godine kada te zaboli kurac za te pizdarije, uzmeš puni godišnji i zapališ prema državi u kojoj se događa nogometni festival. I uživaš sve te dane mijenjajući gradove, stadione, pubove, pufove, klubove i tko zna što još, ni ne primijetivši da si postao onaj kojem si se nekad rugao. Klaun.

I ovo je jedna takva priča. O dvanaest dana koji su mogli ispuniti knjigu, a ja ću ih smjestiti tek u jedan prosječni post.

Da bi shvatili veličinu tog epskog putovanja, predstavit ću vam posadu kampera, iznajmljenog 08.06.2012.

Već spomenuti Andrija je bio ministar nerada i zajebancije. Nekada jedan od najboljih sportskih novinara, sada je igrom sudbine, na pragu pete decenije, ostao bez posla u Vjesniku, pa je preživljavao izvještavajući za neke portale. Taj majstor crnog humora nas je nasmijavao do suza, rugajući se svojoj sudbini, ali i tuđoj. Tako pamtim scenu kada smo na uglu primijetili nesretnika kako kopa po kontejneru, a Andrija ga pogleda i reče: “Gle, siromah. Pljuc!”

Titula ministra prometa i gastronomije je dopala malog, ali snalažljivog Čiru, Zagorca koji je radio u udruzi Uvijek vjerni i bio poznat kao višestruki osvajač malonogometnog turnira Kutija šibica. Taj zajebant je bio zaslužan za spremanje preko dvadeset roštilja po odmorištima diljem Poljske.

Kada bi zakazale sve bankovne kartice, a stega u kamperu dostigla vojničku razinu, tu je uvijek bio moj dobri kum Toza, klasični Torcidaš staroga kova. U tren oka bi frižideri bili puni, a stegu bi zamijenila anarhija. Idealna persona za ministra nereda i trgovine.

Svakako najkontroverzniji član posade je bio Leko Miro, umirovljeni policajac, prije toga branitelj, a sada fanatični navijač, koji je znao skakati sadašnjim kolegama na pendreke. Jednom je hladno prepričao nekakvo “zatezanje” iz Domovinskog rata, pa je Andrija, koji je s Mirom dijelio krevet, crnohumorno ustvrdio;

– Ljudi, pa ja zapravo spavam sa serijskim ubojicom!

I tako je naš dobri Miro, htio – ne htio, postao ministar obrane i zatezanja zarobljenika. A moja malenkost, zahvaljujući fotografiranju i organiziranju akcija – ministar propagande i opskrbe.

Kamper se pokazao kao pun pogodak. Takvo prijevozno sredstvo kao navijač do tada nisam koristio. Jednostavno je savršen. Jedan vozi, a ostali se zajebavaju ili spavaju, pa nema potrebe ni za stajanjem, osim ako si gladan. Samo izvadiš roštilj i opleti po mesu. Ok, osim na benzinskoj. Toza kume, ideja ti je bila za prijelomnu vijest na CNN-u.

Nešto više od 24 sata nam je trebalo do Poznana, a Andriji nešto manje od deset puta da, iz zajebancije, protestno napusti kombi, u koji smo ga mi vračali nježno poput otmičara. Toza je, pak, na svakoj benzinskoj vježbao neke stare trikove, koji su nam punili frižider.

Iako tek kasno navečer nalazimo neki parking u Poznanu, naravno da ne idemo spavati, već se hipom nalazimo u centru grada, okruženi pijanicama u zelenim dresovima. I tako, dok se mi debiliziramo s Ircima, nedaleko od nas Boysi savijaju huligane od Lecha, koji glase za jedne od najopasnijih u Europi. Jebiga, naivno plaćaju danak golorukog fair playa, pa bivaju zatrpani stolicama i stolovima.

Ubrzo policija uspostavlja red na trgu, pa mi se u tom trenu učini zgodno da iz mnoštva zelenih dresova bacim bocu, koja se jednom razbija o kacigu. Eh kako ubiše milicija te nesretne Irce, ccc…

Sutradan se budimo i još nas glava nije prestala boljeti, ali evo novog šoka za nas, a kamo li ne za Irce. Naime, na sred trga poznata prilika sa utakmica reprezentacije, stanoviti Babo (podaci poznati redakciji, op.a.) iz Osijeka i jedna, ajmo reći dama, Čehinja u najboljim godinama, izvode performans na sred trga i to ispod državnog stijega.

Naravno, vadim aparat i bilježim slijed događaja. Prvo su se ljubili, pa joj je izvadio bujne grudi, da bi kraju ona završila na stolici, a gospodin s kulenom u ruci – u njenim ustima, onako kršćanski, što se dalo zaključiti po relikvijama na rukama.

Predaja kaže da su završili u lokalnom zahodu, gdje mu je ona rekla: “Hit me!”, a pošto ju je on gentlemenski, lagano udario po obrazu, dama mu je posprdno dodala: “Hit me harder, pussy!”.

Babo je to osobno shvatio, pa su je morali odglavljivati iza wc školjke gdje ju je ovaj sabio. Samo je izašao iz kafića i, onako za sebe, samodopadno ustvrdio;

– U lega, kako vole kad ih biješ…

Ostatak popodneva provodimo u cirkusiranju na trgu, zajedno sa još desetak tisuća hrvatskih simpatizera. Da ne rečem klaunova, poput nas. Kao strastveni kolekcionar, među ostalim i maketa vitezova, ugledam jednog poljskog husara u izlogu sporedne ulice, ali i cijenu ispod njega. Stotinu eura. Tužan se vratim na trg i ispričam svoj jad kumu Tozi, a ovaj nakon toga netragom nestane.

Ubrzo se vratio, ali ne praznih ruku. – Izvoli kumee.. – rekao mi je ono fetivo, dugoračanski, i pružio mi teškog, brončanog konjanika u ruke. Nakon što sam ga izljubio, objasni mi da je u mali dućan, koji su budno čuvala tri radnika, pozvao pola trga navijača i rekao im samo da rade gužvu, što su ga ove kockaste glave iz dijaspore i poslušali. I tako, eto meni husara. Eh što ti je kum…

Prije utakmice nosimo ogromni dres za koreografiju tribine. Moj dobri Miro, revoltiran tegljenjem stotinu kilograma materijala, putem prdi i njače kao magare, aludirajući na svoju naivnost. Umiremo od smijeha. A na stadionu još i više.

Poznatog hrvatskog streakera – Indijanca iz Kaštela – smo, onako pijani, nagovarali da uđe u teren. – A ne bi brale, popušija san zadnji put prijavu… – pravdao se, ali smo ga na kraju ipak uvjerili da to učini jer će ga u protivnom ljudi zaboraviti.

I učinio je. Pomogli smo mu ja i Toza tako da smo fingirali pokušaj preskakanja ograde, pa dok su redari ustali prema nama, Indijanac je već bio na centru igrališta. Zaobišao je nekoliko redara u stilu Janice i u tren se stvorio pred hrvatskim izbornikom Bilićem, kojeg je, na opće iznenađenje – zažvalio!

Oduševljenju na tribini nije bilo kraja, a i nakon utakmice, budući da smo načuli kako su naši pobijedili pirgave Irce.


Ujutro se budimo i zaključujemo kako dijelimo parking s još nekoliko kampera. Jedni su iz Livna, simpatična neka ekipa, sve ljudi u godinama i željni zajebancije, a drugi nekakvi polu-Boysi iz Kutine, a treći iz tko zna koje božje matere sa sjevera.

Logično, prvo smo se sporazumjeli s Livnjacima, s kojima smo udružili mesne zalihe, te napravismo roštilj netom ispod ekonomskog fakulteta, te nam se ubrzo pridruže i ti jazavci iz Kutine. Ali s tonom alkohola.

Cijela situacija mi je bila dobra, ali uviđam gdje to vodi s alkoholom, a nipošto mi se ne pije treći dan za redom. A i obećao sam sebi da ću obići sva mjesta u kojima budem i malo fotografirati za dušu.


Shvatim da nema smisla Tozu dirati jer mu je tako lijepo u društvu sjevernjaka koji ga obožavaju kao pravog Dalmatinca, pogotovo jer priča zanimjivo, pa ga svi tapšu po leđima i krcaju mu ruke pivom, koje on potajno, poput hrčka, skriva u naš kombi.

– Klasika. – pomislih, i sa smiješkom na licu ostavim mog kuma u dobrom društvu, pa se s Andrijom spustim u centar, gdje su Leko i Ćiro su već odavno šmugnuli.

Andrija je pisao za novine mijenjajući kafiće s besplatnim wi fi-om, a ja sam mijenjao muzeje, trgove, fotografirao i glupirao se poput nekog kretena iz Texasa, koji prvi put otkriva Europu.



Međutim, cijeli put sam imao neki nelagodan osjećaj, kao da bi se moglo dogoditi nešto ružno, a nisam znao što. I ponavljao se svako malo. Čak i kad sam predvečer pio s Andrijom i njegovim novinarima, više nalik na razbojnike nego na pripadnike sedme sile. – Ma sve je u redu, ne brini se. – tješio me moj prijatelj.

Čaša po čaša i eto ponoći, a nas pripitih. I tek mi tada proradi mozak. – TOZA, JEBO TE BOG! – uskliknuo sam na glavnom gradskom trgu.

– Što s njim, hik..? – odgovorio mi je protupitanjem Andrija.

– Predugo je sam. Više od dvanaest sati. Ajmo do kampera.

Ono što smo zatekli na parkingu, bio je kao prizor iz ratnog Beiruta, koji me se, kao djetetu utisnuo u sjećanje. Stol od roštilja je bio prevrnut, vrata od otvorenog kampera su se njihala na povjetarcu, a pod je bio pun krvi i stakla. Jedan lik je stajao na zidiću, držeći nos unatrag, da zaustavi krvarenje.

Kada smo ga upitali što se dogodilo, samo je rekao;

– Vaš prijatelj…jebote…lud je..on… – prekinuo sam ga i upitao gdje je, a cendreša me uputio rukom u mali disko klub, odmah pored. – Vidiš da sam imao dobar osjeća. ‘Ajmo tamo. – rekao sam Andriji.

Na samom ulasku u klub smo se sreli s dobrim Livnjacima. – Momci, nećemo belaja, naši smo… – rekao mi je jedan, a ja nikako nisam mogao shvatiti o čemu priča. Ušli smo unutra, a Toza stoji na sred kluba i zabija ogromni nož u onu disko kuglu. A u jednom uglu stoje ti iz Kutine sa stolicama u ruci, a u drugom dva Poljaka, očito redara i uz to Lechova huligana. Nitko živ da mu priđe. Osim mene.

– Kume pusti to. – Neću, pusti me! – Kume ja sam, ostavi to. – Neću, makni se, pobit ću ih! – Kume, molim te.. – Oni su mene išli tući kume, napali me svi kurvanjski.. – rekao mi je suznih očiju, pijan kao bugarski službenik.

Nekako mi preda nož, a ja ga zagrlim i izvedem vani, prethodno namignuvši redarima, kao, ja ću s njim riješiti, ne dirajte ga, kad mi priđe jedan iz Kutine sa zatvorenim lijevim okom i reče mi;

– Svaka čast majstore. Ta pička nas je napala i…

– Ta pička, kažeš? – prekinuo sam ga u razgovoru i paf u drugo oko. Čisto da mali smrad zna da moj kum nije pička.

Sutra smo opet svi bili prijatelji. Samo su se ovi iz Kutine podalje držali. I malo čudno izgledali s plavim i zatvorenim očima. I bolje. Toza mi je ispričao da je jedan od njih neki seronja, tatin sin, kao ima neki disko i vozi skupe aute, pa ga ovi ostali gledaju kao Boga.

Međutim zajebao se. Išao je njega poslati po cigare, pa dobio plesku. Naravno, njegovi mali jazavci skočili na njega i tako je počelo. Barem je to Tozina verzija. A ja kumu uvijek vjerujem.

Kako smo imali čak četiri dana pauze do utakmice s Italijom, tako smo uglavnom uživali po Poznanu i njegovoj okolici, od Citadele s muzejom Crvene armije, preko zoološkog vrta i izlazaka, pa sve do kupanja u dječjem aqua parku, na zgražanje roditelja.

Razlog što mog kuma Tozu nećete vidjeti na izletničkim fotografijama je uglavnom jer njih nije ni išao, već bi ostao u našem kampu i lokao. Dok mu kapilare nisu popucale. Tada je jedan dan mudro odmorio.

Ipak, junak dana je bio dobri vojak Miro Leko kojem smo kupili repliku AK47, pa je sav ozarenog lica istu nosio po gradu, zoološkom vrtu i u tramvaju. Problem je nastao tek kada je s njom na ramenu, k’o devedeset i prve, ušao u mjenjačnicu. Umalo ga nisu skinuli snajperom sa zgrade. Naravno, objasnismo dobrim ljudima u plavom kako je to tek šala i da je naš drug jako sentimentalan prema oružju. Puška oduzeta, Leko pušten.




Dan utakmice s Italijom je prošao kao i protiv Irske. Uglavnom trg prepun naših navijača i klasično majmuniranje, od kojeg bih izdvojio ono – “čučni, pjevaj i diži se” – kao top idiotluka. Eto, srećom ja nadmašio i to stavivši goreću baklju u usta. Nova disciplina je rođena.

Na stadionu atmosfera ista, ali bez pobjede i Indijančevog uletavanja u teren. Jebiga, deportiralo čovjeka. Jedina radost mi je bilo vidjeti legendarnog Nenu Kliškog s klempavim U na ćelu, usprkos trudu organizatora i krilatici prvenstva: “No for racism!”.



Ponovno smo nakon utakmice imali puna četiri dana do nove i odlučujuće sa Španjolcima u Gdanjsku, ali nismo odmah išli za taj grad na Baltičkom moru, nego smo prvo noćili u jednoj šumi, nekih 200 kilometara od odredišta i jeli tonu graha sa slaninom, koje smo imali u zalihama.

Drugi dan dolazimo u taj, nekad njemački grad i važnu luku u drugom svjetskom ratu, i odmah ga obilazimo. Navečer, naravno uvijek isti recept – boca Cole i boca “tako prokleto dobrog pića”, kako je Andrija znao tepati Whiskeyu, pa pravac diskoteka. I tako tri dana. Po danu obilazak, navečer lokanje.

Iako smo doslovno bili dobri prema domaćem življu, primjerice akcija davanja cvijeća majkama, (i ako izuzmemo ono iz robne kuće: “Pomoć… ukradł nasze košuljke!!”, op.a.) možemo ustvrditi kako smo imali jedno neugodno iskustvo s domaćinima.

Naime, ostavili smo kombi u čuvanom prostoru s noćnim portirom, te spokojno išli u grad. U povratku isto tako spokojno preskočili ogradu, jer je vidno pijani čuvar ubrzo zaspao, ali se nismo baš ugodno iznenadili.

Čuvar jeste spavao, ali je ovlastio druge čuvare da preuzmu dežurstvo. Ogromne mužjake rotvajlera. U hipu smo se naoružali letvama i stali u gard krvoločnim psima. Vjerujte da je to bila borba na život i smrt.




Iako smo na dan utakmice zauzeli u jednakom broju centar Gdanjska sa španjolskim navijačima, barem smo u ludilu daleko prednjačili, pri čemu su neki čak i prešli crtu crnog humora. Pogađate, radilo se o mome dobrom kumu Tozi.

Od svih cirkusa što je izveo taj dan, najviše je sablaznio javnost kada je prišao prodavaču španjolskih dresova i počeo mu se pišati po njima, a ovaj jadan, da još i ne dobije u jaknicu, modro se okrenuo na drugu stranu. Kao ne vidi on ništa. Svi su bili u šoku, samo je Hrvatima bilo turbo smiješno.

Ipak, koliko god prethodni čin zvučao vandalski, barem nisu tv postaje snimile naše sukobe s tim latino Kenovima, već je u udarnom terminu tv Espane prikazana utakmica između Hrvatske i Španjolske, ali ne u običnom nogometu, već stolnom, a pobjedu od 4:2 nisu donijeli ni Modrić ni Mandžukić, već Ćiro i Toza.

Okušali su se Španjolci s nama i u nekim egzotičnijim sportovima, poput držanja baklje u ustima i čaše na glavi, ali su pobjedu i tu odnijeli Hrvati, a Španjolci uglavnom završili ispečeni i isprolijevani.

Trajalo je dobro raspoloženje i na stadionu. Sve do 88′ minute, kada Navas zabija šupački gol, klasičan za latino reprezentacije koje se uvijek provlače kroz usku rupicu da ne kažem čega. Pazi, dvije minute nas je dijelilo od još barem deset dana “maturalca” za koji smo imali i vremena i sredstava.




I logično bi bilo da ovu priču završimo sa slikom Toze kako plaće, ali nećemo. Prvo, nećete vidjeti moga kuma kako plače, a i već istu noć smo našli motiv za nastavak života i počeli sanjariti o svjetskom u Brazilu. Mister No, Manaus, Rio, samba i te šprehe.


Odiseja povratka je trajala dva dana i prošla u općem veselju, te svakodnevnim roštiljima po šumama i zaseocima Europe, a zadnje što pamtim pred dolazak kući je pjesma “Zabranjenog pušenja” i stihovi;

“Fikreta između mene i dna
Još samo ti stojiš, Fikreta.
I možda bi trebalo
Da se skloniš otuda
I da počneš iz početka.

Da ne pereš više tuđa stubišta
Zbog mojih lutanja, kafana i tombola,
Ti znaš da lažem da se promijeniti neću nikada
Život je jedan, živi ga Fikreta…”

Autor priče je legendarni Jurica Juka Galić.
Klikom OVDE možete pročitati i Jukin intervju za naš portal.

Izvor: themladichi.com

Zena napala Albance koji su uzeli zastavu Srbije (VIDEO)

Jos jedan incident dogodio se posle utakmice Svajcarska – Srbija kada je  u Cirihu doslo do sukoba navijaca Svajcarske i Albanije sa dvoje navijaca Srbije koji su kroz grad prolazili sa zastavom svoje domovine okacenom na haubi automobila. Grupa Albanaca je zaustavila vozilo i prekrila zastavu Srbije albanskom zastavom na sta je zena koja je bila suvozac u automobilu iznervirana tim potezom napala grupu mladica. Momak koji je bio sa njom jedva je uspeo da je spreci da ne dodje do fizickog obracuna sa navijacima Svajcarske koji su vecina bili albanske nacionalnosti. Ovo je bio jos jedan u niozu incidenata u dijaspori pre, tokom i po zavrsetku utakmice Svajcarska – Srbija….

 

 

 

https://www.youtube.com/watch?v=COqTtmLtrx0

Srpski navijaci pretukli Albanca u Svajcarskoj (VIDEO)

Tokom i nakon zavrsetka utakmice svetskog prvenstva izmedju Svajcarske i Srbije doslo je do nekoliko sukoba srpskih i albanskih naviajca. Kako u reprezentaciji Svajcarske igraju cak cetiri igraca albanskog porekla cela albanska dijaspora pruzila je podrsku Svajcarskoj reprezentaciji. U nekoliko gradova Svajcarske i Austrije organizovani su veliki video bimovi za prenos utakmica svetskog prvenstva sto je bila jedinstvena prilika da se svi oni navijaci iz dijaspore okupe i navijaju za svoje miljenike.

Posto je sirom Evrope zastupljen veliki broj iseljenika iz Srbije i Albanije incidenti su bili neminovni. Tako je na gradskom trgu u Cirihu doslo do velikog obracuna dveju grupe navijaca posle koga je 10-ak ljudi uhapseno, a dvoje zatrazilo medicinsku pomoc u gradskim bolnicama, do sukoba je doslo i u Gracu i Becu ali ti sukobi su bili manje razmere i uglavnom verbalni.

Do najveceg sukoba je doslo u Cirihu kada je grupa srpskih navijaca otela Albancima zastavu Kosova, a zatim su pokusali da je zapale kada je uleteo jedan mladic albanske nacionalnosti i oteo zastavu, zatim je usledila jurnjava i nesrecni mladic je zavrsio isprebijan ispod autobusa.

Naime, pojavio se momak sa zastavom tzv. Kosova, a navijači su je oteli i zapalili. On je pokušao da je otme, pa je došlo do masovne tuče, pošto je u drugom delu ulice bio veliki broj Albanaca.

Umešala se i policija, a ima povređenih i privedenih

FIFA kažnjava Šaćirija, Džaku i selektora Srbije

Nogometne reprezentativce države Švajcarske Đerdana Šaćirija , Granita Džaku, posle incidenta na utakmici sa Srbijom, FIFA je kaznila sa 10.000 eura!

Fudbaleri poreklom sa Kosova, inače strelci po jednog pogotka u meču sa Orlovima, kažnjeni su sa 10.000 franaka, dok je Lihtštajner sankcionisan sa 5.000.

Inače, Džaka i Šaćiri su golove protiv Srbije proslavljali pokazujući rukama albanskog dvoglavog orla, a pridružio im se i kapiten Sajdžija, Lihtštajner.

To znači da će trio švajcarskih reprezentativaca, umesto suspenzije od po dva meča neigranja kako je bilo ranije najavljivano, moći da igra u sredu uveče utakmicu poslednjeg kola Grupe E protiv Kostarike.

Također, FIFA je pokrenula i postipak protiv selektora Srbije, Mladena Krstajića, zbog izjava na račun sudije Felixa Brycha. Pod istragom je bio i predsjednik Fudbalskog saveza Srbije, Slaviša Kokeza, a FIFA je objavila danas da je donesena konačna presuda.

Podsjecamo, Švajcarska je pobedila Srbiju 2:1 golovima dvojice Albanaca u drugom poluvremenu. Možete pogledati golove i najzanimljivije detalje u video klipu ispod.