Autor priče je legendarni Jurica Juka Galić, jedan od vodećih pripadnika Torcidinine ekstremne frakcije (Od 1996.-e do 2004) i osnivač prve Torcidine podgrupe WB01 (White boys 2001.).

EURO 2012

“Dečki uživajte, jer nikad vam više neće biti ovak’ lijepo!” – rekao je moj veliki prijatelj Andrija Kačić Karlin. I bio je u pravu.

Pravi navijač, u punom smislu te riječi, uvijek radije prati reprezentaciju na prijateljskim utakmicama, nego na velikim smotrama, gdje je mogućnost za sukob mala, osiguranje veliko, a prisustvo klaunova – tj. ljudi koji misle da su navijači – ogromno. Barem sam ja tako mislio dok sam bio huligan.

A onda dođu godine kada te zaboli kurac za te pizdarije, uzmeš puni godišnji i zapališ prema državi u kojoj se događa nogometni festival. I uživaš sve te dane mijenjajući gradove, stadione, pubove, pufove, klubove i tko zna što još, ni ne primijetivši da si postao onaj kojem si se nekad rugao. Klaun.

I ovo je jedna takva priča. O dvanaest dana koji su mogli ispuniti knjigu, a ja ću ih smjestiti tek u jedan prosječni post.

Da bi shvatili veličinu tog epskog putovanja, predstavit ću vam posadu kampera, iznajmljenog 08.06.2012.

Već spomenuti Andrija je bio ministar nerada i zajebancije. Nekada jedan od najboljih sportskih novinara, sada je igrom sudbine, na pragu pete decenije, ostao bez posla u Vjesniku, pa je preživljavao izvještavajući za neke portale. Taj majstor crnog humora nas je nasmijavao do suza, rugajući se svojoj sudbini, ali i tuđoj. Tako pamtim scenu kada smo na uglu primijetili nesretnika kako kopa po kontejneru, a Andrija ga pogleda i reče: “Gle, siromah. Pljuc!”

Titula ministra prometa i gastronomije je dopala malog, ali snalažljivog Čiru, Zagorca koji je radio u udruzi Uvijek vjerni i bio poznat kao višestruki osvajač malonogometnog turnira Kutija šibica. Taj zajebant je bio zaslužan za spremanje preko dvadeset roštilja po odmorištima diljem Poljske.

Kada bi zakazale sve bankovne kartice, a stega u kamperu dostigla vojničku razinu, tu je uvijek bio moj dobri kum Toza, klasični Torcidaš staroga kova. U tren oka bi frižideri bili puni, a stegu bi zamijenila anarhija. Idealna persona za ministra nereda i trgovine.

Svakako najkontroverzniji član posade je bio Leko Miro, umirovljeni policajac, prije toga branitelj, a sada fanatični navijač, koji je znao skakati sadašnjim kolegama na pendreke. Jednom je hladno prepričao nekakvo “zatezanje” iz Domovinskog rata, pa je Andrija, koji je s Mirom dijelio krevet, crnohumorno ustvrdio;

– Ljudi, pa ja zapravo spavam sa serijskim ubojicom!

I tako je naš dobri Miro, htio – ne htio, postao ministar obrane i zatezanja zarobljenika. A moja malenkost, zahvaljujući fotografiranju i organiziranju akcija – ministar propagande i opskrbe.

Kamper se pokazao kao pun pogodak. Takvo prijevozno sredstvo kao navijač do tada nisam koristio. Jednostavno je savršen. Jedan vozi, a ostali se zajebavaju ili spavaju, pa nema potrebe ni za stajanjem, osim ako si gladan. Samo izvadiš roštilj i opleti po mesu. Ok, osim na benzinskoj. Toza kume, ideja ti je bila za prijelomnu vijest na CNN-u.

Nešto više od 24 sata nam je trebalo do Poznana, a Andriji nešto manje od deset puta da, iz zajebancije, protestno napusti kombi, u koji smo ga mi vračali nježno poput otmičara. Toza je, pak, na svakoj benzinskoj vježbao neke stare trikove, koji su nam punili frižider.

Iako tek kasno navečer nalazimo neki parking u Poznanu, naravno da ne idemo spavati, već se hipom nalazimo u centru grada, okruženi pijanicama u zelenim dresovima. I tako, dok se mi debiliziramo s Ircima, nedaleko od nas Boysi savijaju huligane od Lecha, koji glase za jedne od najopasnijih u Europi. Jebiga, naivno plaćaju danak golorukog fair playa, pa bivaju zatrpani stolicama i stolovima.

Ubrzo policija uspostavlja red na trgu, pa mi se u tom trenu učini zgodno da iz mnoštva zelenih dresova bacim bocu, koja se jednom razbija o kacigu. Eh kako ubiše milicija te nesretne Irce, ccc…

Sutradan se budimo i još nas glava nije prestala boljeti, ali evo novog šoka za nas, a kamo li ne za Irce. Naime, na sred trga poznata prilika sa utakmica reprezentacije, stanoviti Babo (podaci poznati redakciji, op.a.) iz Osijeka i jedna, ajmo reći dama, Čehinja u najboljim godinama, izvode performans na sred trga i to ispod državnog stijega.

Naravno, vadim aparat i bilježim slijed događaja. Prvo su se ljubili, pa joj je izvadio bujne grudi, da bi kraju ona završila na stolici, a gospodin s kulenom u ruci – u njenim ustima, onako kršćanski, što se dalo zaključiti po relikvijama na rukama.

Predaja kaže da su završili u lokalnom zahodu, gdje mu je ona rekla: “Hit me!”, a pošto ju je on gentlemenski, lagano udario po obrazu, dama mu je posprdno dodala: “Hit me harder, pussy!”.

Babo je to osobno shvatio, pa su je morali odglavljivati iza wc školjke gdje ju je ovaj sabio. Samo je izašao iz kafića i, onako za sebe, samodopadno ustvrdio;

– U lega, kako vole kad ih biješ…

Ostatak popodneva provodimo u cirkusiranju na trgu, zajedno sa još desetak tisuća hrvatskih simpatizera. Da ne rečem klaunova, poput nas. Kao strastveni kolekcionar, među ostalim i maketa vitezova, ugledam jednog poljskog husara u izlogu sporedne ulice, ali i cijenu ispod njega. Stotinu eura. Tužan se vratim na trg i ispričam svoj jad kumu Tozi, a ovaj nakon toga netragom nestane.

Ubrzo se vratio, ali ne praznih ruku. – Izvoli kumee.. – rekao mi je ono fetivo, dugoračanski, i pružio mi teškog, brončanog konjanika u ruke. Nakon što sam ga izljubio, objasni mi da je u mali dućan, koji su budno čuvala tri radnika, pozvao pola trga navijača i rekao im samo da rade gužvu, što su ga ove kockaste glave iz dijaspore i poslušali. I tako, eto meni husara. Eh što ti je kum…

Prije utakmice nosimo ogromni dres za koreografiju tribine. Moj dobri Miro, revoltiran tegljenjem stotinu kilograma materijala, putem prdi i njače kao magare, aludirajući na svoju naivnost. Umiremo od smijeha. A na stadionu još i više.

Poznatog hrvatskog streakera – Indijanca iz Kaštela – smo, onako pijani, nagovarali da uđe u teren. – A ne bi brale, popušija san zadnji put prijavu… – pravdao se, ali smo ga na kraju ipak uvjerili da to učini jer će ga u protivnom ljudi zaboraviti.

I učinio je. Pomogli smo mu ja i Toza tako da smo fingirali pokušaj preskakanja ograde, pa dok su redari ustali prema nama, Indijanac je već bio na centru igrališta. Zaobišao je nekoliko redara u stilu Janice i u tren se stvorio pred hrvatskim izbornikom Bilićem, kojeg je, na opće iznenađenje – zažvalio!

Oduševljenju na tribini nije bilo kraja, a i nakon utakmice, budući da smo načuli kako su naši pobijedili pirgave Irce.

Ujutro se budimo i zaključujemo kako dijelimo parking s još nekoliko kampera. Jedni su iz Livna, simpatična neka ekipa, sve ljudi u godinama i željni zajebancije, a drugi nekakvi polu-Boysi iz Kutine, a treći iz tko zna koje božje matere sa sjevera.

Logično, prvo smo se sporazumjeli s Livnjacima, s kojima smo udružili mesne zalihe, te napravismo roštilj netom ispod ekonomskog fakulteta, te nam se ubrzo pridruže i ti jazavci iz Kutine. Ali s tonom alkohola.

Cijela situacija mi je bila dobra, ali uviđam gdje to vodi s alkoholom, a nipošto mi se ne pije treći dan za redom. A i obećao sam sebi da ću obići sva mjesta u kojima budem i malo fotografirati za dušu.

Shvatim da nema smisla Tozu dirati jer mu je tako lijepo u društvu sjevernjaka koji ga obožavaju kao pravog Dalmatinca, pogotovo jer priča zanimjivo, pa ga svi tapšu po leđima i krcaju mu ruke pivom, koje on potajno, poput hrčka, skriva u naš kombi.

– Klasika. – pomislih, i sa smiješkom na licu ostavim mog kuma u dobrom društvu, pa se s Andrijom spustim u centar, gdje su Leko i Ćiro su već odavno šmugnuli.

Andrija je pisao za novine mijenjajući kafiće s besplatnim wi fi-om, a ja sam mijenjao muzeje, trgove, fotografirao i glupirao se poput nekog kretena iz Texasa, koji prvi put otkriva Europu.

Međutim, cijeli put sam imao neki nelagodan osjećaj, kao da bi se moglo dogoditi nešto ružno, a nisam znao što. I ponavljao se svako malo. Čak i kad sam predvečer pio s Andrijom i njegovim novinarima, više nalik na razbojnike nego na pripadnike sedme sile. – Ma sve je u redu, ne brini se. – tješio me moj prijatelj.

Čaša po čaša i eto ponoći, a nas pripitih. I tek mi tada proradi mozak. – TOZA, JEBO TE BOG! – uskliknuo sam na glavnom gradskom trgu.

– Što s njim, hik..? – odgovorio mi je protupitanjem Andrija.

– Predugo je sam. Više od dvanaest sati. Ajmo do kampera.

Ono što smo zatekli na parkingu, bio je kao prizor iz ratnog Beiruta, koji me se, kao djetetu utisnuo u sjećanje. Stol od roštilja je bio prevrnut, vrata od otvorenog kampera su se njihala na povjetarcu, a pod je bio pun krvi i stakla. Jedan lik je stajao na zidiću, držeći nos unatrag, da zaustavi krvarenje.

Kada smo ga upitali što se dogodilo, samo je rekao;

– Vaš prijatelj…jebote…lud je..on… – prekinuo sam ga i upitao gdje je, a cendreša me uputio rukom u mali disko klub, odmah pored. – Vidiš da sam imao dobar osjeća. ‘Ajmo tamo. – rekao sam Andriji.

Na samom ulasku u klub smo se sreli s dobrim Livnjacima. – Momci, nećemo belaja, naši smo… – rekao mi je jedan, a ja nikako nisam mogao shvatiti o čemu priča. Ušli smo unutra, a Toza stoji na sred kluba i zabija ogromni nož u onu disko kuglu. A u jednom uglu stoje ti iz Kutine sa stolicama u ruci, a u drugom dva Poljaka, očito redara i uz to Lechova huligana. Nitko živ da mu priđe. Osim mene.

– Kume pusti to. – Neću, pusti me! – Kume ja sam, ostavi to. – Neću, makni se, pobit ću ih! – Kume, molim te.. – Oni su mene išli tući kume, napali me svi kurvanjski.. – rekao mi je suznih očiju, pijan kao bugarski službenik.

Nekako mi preda nož, a ja ga zagrlim i izvedem vani, prethodno namignuvši redarima, kao, ja ću s njim riješiti, ne dirajte ga, kad mi priđe jedan iz Kutine sa zatvorenim lijevim okom i reče mi;

– Svaka čast majstore. Ta pička nas je napala i…

– Ta pička, kažeš? – prekinuo sam ga u razgovoru i paf u drugo oko. Čisto da mali smrad zna da moj kum nije pička.

Sutra smo opet svi bili prijatelji. Samo su se ovi iz Kutine podalje držali. I malo čudno izgledali s plavim i zatvorenim očima. I bolje. Toza mi je ispričao da je jedan od njih neki seronja, tatin sin, kao ima neki disko i vozi skupe aute, pa ga ovi ostali gledaju kao Boga.

Međutim zajebao se. Išao je njega poslati po cigare, pa dobio plesku. Naravno, njegovi mali jazavci skočili na njega i tako je počelo. Barem je to Tozina verzija. A ja kumu uvijek vjerujem.

Kako smo imali čak četiri dana pauze do utakmice s Italijom, tako smo uglavnom uživali po Poznanu i njegovoj okolici, od Citadele s muzejom Crvene armije, preko zoološkog vrta i izlazaka, pa sve do kupanja u dječjem aqua parku, na zgražanje roditelja.

Razlog što mog kuma Tozu nećete vidjeti na izletničkim fotografijama je uglavnom jer njih nije ni išao, već bi ostao u našem kampu i lokao. Dok mu kapilare nisu popucale. Tada je jedan dan mudro odmorio.

Ipak, junak dana je bio dobri vojak Miro Leko kojem smo kupili repliku AK47, pa je sav ozarenog lica istu nosio po gradu, zoološkom vrtu i u tramvaju. Problem je nastao tek kada je s njom na ramenu, k’o devedeset i prve, ušao u mjenjačnicu. Umalo ga nisu skinuli snajperom sa zgrade. Naravno, objasnismo dobrim ljudima u plavom kako je to tek šala i da je naš drug jako sentimentalan prema oružju. Puška oduzeta, Leko pušten.

Dan utakmice s Italijom je prošao kao i protiv Irske. Uglavnom trg prepun naših navijača i klasično majmuniranje, od kojeg bih izdvojio ono – “čučni, pjevaj i diži se” – kao top idiotluka. Eto, srećom ja nadmašio i to stavivši goreću baklju u usta. Nova disciplina je rođena.

Na stadionu atmosfera ista, ali bez pobjede i Indijančevog uletavanja u teren. Jebiga, deportiralo čovjeka. Jedina radost mi je bilo vidjeti legendarnog Nenu Kliškog s klempavim U na ćelu, usprkos trudu organizatora i krilatici prvenstva: “No for racism!”.

Ponovno smo nakon utakmice imali puna četiri dana do nove i odlučujuće sa Španjolcima u Gdanjsku, ali nismo odmah išli za taj grad na Baltičkom moru, nego smo prvo noćili u jednoj šumi, nekih 200 kilometara od odredišta i jeli tonu graha sa slaninom, koje smo imali u zalihama.

Drugi dan dolazimo u taj, nekad njemački grad i važnu luku u drugom svjetskom ratu, i odmah ga obilazimo. Navečer, naravno uvijek isti recept – boca Cole i boca “tako prokleto dobrog pića”, kako je Andrija znao tepati Whiskeyu, pa pravac diskoteka. I tako tri dana. Po danu obilazak, navečer lokanje.

Iako smo doslovno bili dobri prema domaćem življu, primjerice akcija davanja cvijeća majkama, (i ako izuzmemo ono iz robne kuće: “Pomoć… ukradł nasze košuljke!!”, op.a.) možemo ustvrditi kako smo imali jedno neugodno iskustvo s domaćinima.

Naime, ostavili smo kombi u čuvanom prostoru s noćnim portirom, te spokojno išli u grad. U povratku isto tako spokojno preskočili ogradu, jer je vidno pijani čuvar ubrzo zaspao, ali se nismo baš ugodno iznenadili.

Čuvar jeste spavao, ali je ovlastio druge čuvare da preuzmu dežurstvo. Ogromne mužjake rotvajlera. U hipu smo se naoružali letvama i stali u gard krvoločnim psima. Vjerujte da je to bila borba na život i smrt.

Iako smo na dan utakmice zauzeli u jednakom broju centar Gdanjska sa španjolskim navijačima, barem smo u ludilu daleko prednjačili, pri čemu su neki čak i prešli crtu crnog humora. Pogađate, radilo se o mome dobrom kumu Tozi.

Od svih cirkusa što je izveo taj dan, najviše je sablaznio javnost kada je prišao prodavaču španjolskih dresova i počeo mu se pišati po njima, a ovaj jadan, da još i ne dobije u jaknicu, modro se okrenuo na drugu stranu. Kao ne vidi on ništa. Svi su bili u šoku, samo je Hrvatima bilo turbo smiješno.

Ipak, koliko god prethodni čin zvučao vandalski, barem nisu tv postaje snimile naše sukobe s tim latino Kenovima, već je u udarnom terminu tv Espane prikazana utakmica između Hrvatske i Španjolske, ali ne u običnom nogometu, već stolnom, a pobjedu od 4:2 nisu donijeli ni Modrić ni Mandžukić, već Ćiro i Toza.

Okušali su se Španjolci s nama i u nekim egzotičnijim sportovima, poput držanja baklje u ustima i čaše na glavi, ali su pobjedu i tu odnijeli Hrvati, a Španjolci uglavnom završili ispečeni i isprolijevani.

Trajalo je dobro raspoloženje i na stadionu. Sve do 88′ minute, kada Navas zabija šupački gol, klasičan za latino reprezentacije koje se uvijek provlače kroz usku rupicu da ne kažem čega. Pazi, dvije minute nas je dijelilo od još barem deset dana “maturalca” za koji smo imali i vremena i sredstava.

I logično bi bilo da ovu priču završimo sa slikom Toze kako plaće, ali nećemo. Prvo, nećete vidjeti moga kuma kako plače, a i već istu noć smo našli motiv za nastavak života i počeli sanjariti o svjetskom u Brazilu. Mister No, Manaus, Rio, samba i te šprehe.

Odiseja povratka je trajala dva dana i prošla u općem veselju, te svakodnevnim roštiljima po šumama i zaseocima Europe, a zadnje što pamtim pred dolazak kući je pjesma “Zabranjenog pušenja” i stihovi;

“Fikreta između mene i dna
Još samo ti stojiš, Fikreta.
I možda bi trebalo
Da se skloniš otuda
I da počneš iz početka.

Da ne pereš više tuđa stubišta
Zbog mojih lutanja, kafana i tombola,
Ti znaš da lažem da se promijeniti neću nikada
Život je jedan, živi ga Fikreta…”

Autor priče je legendarni Jurica Juka Galić.
Klikom OVDE možete pročitati i Jukin intervju za naš portal.
Izvor: themladichi.com