Nakon lijepo odrađenog gostovanja u Bjelorusiji svi su znali i očekivali da bi u Škotskoj trebalo biti dosta bolje, opet su se kemijali razni načini za otići ali pošto je Škotska ipak malo predaleko ništa pametnije se nije moglo smisliti nego ići na zrakoplov. Par dana prije utakmice sve je dogovoreno ali cijena za navijače je bila prevelika (800€ nije malo) , tako da smo se snalazili na razne načine i uspjeli dogovoriti da nas 20 ipak ide po dosta nižoj cijeni ali i dalje dosta neprihvatljivoj većini navijača. Ali na naše oduševljenje 20 mjesta je ekspresno popunjeno i to rekao bi sa dosta dobrom ekipom, kasnije se na stadionu pokazalo i odličnom.Kako je sve to izgledalo pročitajte u priči: A ja sam želio da pobjedi on, Edinbourgh srpanj 2006
Napravili smo neke sastanke, imali dogovore, nešto se ispoštovalo nešto nije,ali na kraju je ispalo odlično. Polazak je bio planiran u utorak rano jutro, autobusom do Splita i onda zrakoplovom (kojeg su „sredili“ sami navijači ) dalje prema Škotskoj. Odlučili smo večer prije ne spavati, neki to nisu mogli, neki nisu željeli tako da je već u 03:30 a polazak je bio u 05:00 dio ekipe bio kraj stadiona. Ostali se lagano skupljaju, i pred polazak ekspediciju je činilo oko 120 ljudi. Drago nam je bilo da je među ostalima bilo dosta mlađih (sinovi sponzora…) Mi kao i uvijek najveseliji i najraspoloženiji pa nam je put do Splita jako brzo prošao, uobičajna provjera na aerodromu, chekiranje karata i čekanje leta, ukrcavanje i lagani polazak. Dosta ugodniji let nego do Bjelorusije (dosta bolji avion). Dolazak u Škotsku koja nas je dočekala okupana suncem, ali jako strogim kontrolama ali mi što smo nosili to smo i unijeli .
Na naše iznenađenje na aerodromu nas dočekuje veliki broj novinara i fotoreportera, mi im se izmičemo ali kad malo bolje pogledaš nismo im ni bili interesantni. Lagano se trpamo u autobuse, igrači u jednom , ostali u drugom i mi u trećem (svi smo spavali u različitim hotelima, naš prilagođen navijačkom džepu, ali pristojan). Dok smo putovali ka hotelu , odmah smo primijetili ljepotu Edinbourgha i skužili zašto je meka velikog broja turista, stvarno se ima što za vidjeti (kasnije smo i mi vidjeli, bar nešto jer ipak su nas zanimale druge stvari), prošli smo i kraj impresivnog stadiona gdje će se odigravati utakmica.
Dolazimo u hotel na periferiji u jako, jako lijepom dijelu grada, u biti malo veću kuću i smještamo se , slijedi mali odmor, osvježenje i za par minuta je počelo upoznavanje Edinbourgha, kao i uvijek brzo se snalazimo i nakon nekoliko minuta smo se našli u samom centru, par fotografiranja, par bačenih pogleda na impresivne dvorce, stare zgrade i znamenitosti. Nalazimo jedan lijepi pub i u njemu smo se sljedećih nekoliko sati odlično zabavili. Neki su nakon druge runde već bili jako veseli (očito ne navikli na crni Guinness) tako da je već tada počeo show sa, kao i inace u prvim dodirima s ljudima dobili smo instrukcije gdje je najbolje za ići navečer i sve ostalo. Počele su se i pjevati pjesme i svašta nešto tako da smo već dobro pod utjecajem pive krenuli ka hotelu i to pješice, ne moram vam prepričavati šta je usput bilo. Od zanimljivosti možda vrijedi istaći (prolazili smo kraj Kineskog restorana i manager nas zove i nudi nam posebnu ponudu, za 5 funti možemo jesti koliko hoćemo) kasnije je skužio da to i nije bila dobra ponuda bar za njega jer smo se svi po par puta vraćali tako da su stolovi kasnije ono baš ružno izgledali, sam je kriv .
Kupuju se nove količine pive i kreće ka hotelu, ostatak ekipe se zezao tamo i piva im je bila baš potrebna jer su potrošili zalihe domaćih proizvoda koji su poneseni. Druga ekipa odlazi u grad a neki su malo predahnuli, opet se spremili i onda svi zajedno krenuli u noćni izlazak. Neću previše pisati ali uglavnom scenario je isti, bili u par pubova pili Guinness (0.50 je nevjerovatnih 3.20 funti) ali šta se može nismo se štedjeli, najbolje je bilo u Irish pubu, posebno me dojmio i Cabare voltaire. Na jednom mjestu 3 različita flora sa različitom glazbom zanimljivo ali dosta skupo i vruće. Nismo naišli na navijače Heartsa, sutradan smo skužili da smo većinom bili u dijelu grada gdje žive Hibernianovi navijači tako da nismo imali nikakvih problema osim jednog verbalnog uvjeravanja (razmjene broja mobitela) te kasnijih poziva na mobitel, ali nitko se nije pojavio. Inače izlazak je bio odličan, odlične pive (malo preskupe ali što se može ) zanimljiva mjesta i ljudi, opet se u hotel vraćamo u cik zore.
Prije je bio dogovreno da izlazimo iz soba u 12:00 ali netko je bio pametan pa smo ipak morali izići u 10:00 što je većina ekipe prihvatila sa negodovanjem. Ali sredili smo barem da ostavimo stvari u hotelu jer je bio dogovor da bus po nas dođe u 18:00. Od 10:00 do 18:00 smo se zezali na par različitih strana, neki su nastavili gdje su stali par sati ranije, neki su iskoristili rasprodaje pa su povoljno kupovali zimsku robu, neki su ljenčarili u parku i zezali se sa lokalnom ekipom uglavnom nije bilo loše. Okupljanje je bilo u 15:00 u centru te kasnije smo otišli na već oprobano mjesto, Irish pub i tu nastavili zagrijavanje za utakmicu, i to jako kvalitetno zagrijavanje, naime za sve je bilo rano pa je pub bio prazan a mi smo to iskoristili i napravili pravi Hercegovački party, u svemu tome su i konobari bili ok ,piva je tekla u potocima tako da se nakon par tura počelo i plesati,pjevati i svašta nešto. Fotografiranje i obećanje da će naša fotografija naći svoje mjesto u pubu, poklonjen je i šal kojeg su stavili na najupečatljivije mjesto i onda nakon toga je počelo ono najbolje, pošli smo ka hotelu i cijelim putem nismo prestajali pjevati cca 20 minuta, ljudima ništa nije bilo jasno ali nitko nam nije pravio probleme. Dolazak busa, krcanje i odlazak ka stadionu, tamo je bilo malo razočarenje jer tada nismo vidjeli niti jedan pub (nakon utakmice smo ipak našli) ali našle su se zlatne rezerve i nekako smo izgurali do početka, ulazimo na impresivno zdanje i odmah počinjemo sa pjesmom.
Stavljaju se naše zastave, stadion lagano puni, i počinju problemi svi bi htjeli na svoje mjesto a mi nismo imali gdje staviti zastave pa smo zauzeli 2 reda stolica, to uspješno rješavamo. Izlaze igrači i mi počinjemo navijati, prvih 20 ak minuta smo stajali, iako se to ne smije pa su do nas par puta dolazili redari molili nas, ali nismo se previše obazirali, nakon nekog vremena došla je policija i dobili smo ultimatum ako ne sjednemo delegat je naredio da nas izbace,opet negodovanje ali se snalazimo samo malo naslanjamo i nastavljamo po svome, nije im bilo drago al’ su nas ostavili na miru. Nama je bilo dobro a i ostali su skužili našu igru i nisu nas više previše smetali. Navijanje je bilo dobro cca 40 ak ljudi uz povremeno odobravanje i ostalih.Vidjeli smo veliko čuđenje ali i divljenje Škota ,izgleda da ljudi nisu navikli na ovako nešto, šta bi bilo da nas je bilo jedno 100 ak bar. Imali smo i mali incident, dvojica likova na poluvremenu su nas isprovocirali sa BiH zastavom (ljudi nisu bili upućeni, i eto umalo nismo složili opaku frku sa osiguranjem) Cijelu utakmicu nismo stali, dali smo sve od sebe a to je na kraju nagradio cijeli stadion 35 000 ljudi se ustalo okrenulo prema nama i pljeskalo sa odobravanjem, valjda su ljudi prepoznali našu žrtvu. Rezultat je takav kakav je, ali nije to nimalo loše izgledalo i postoji nada za uzvrat , samo neka se odigra muški podrška neće izostati..
Izlazimo na okrjepu, odlazimo u pub koji je bio pun njihovih navijača i u njemu je bilo najbolje, par rundi prije polaska izmjena rekvizita, te na samom polasku 200 ljudi je u pubu i van njega ustalo i otpjevali su nam pjesmu za pozdrav, impresivno i svatko je ostao zatečen. To je bio dovoljan znak kakav smo dojam ostavili. Povratak kao i svaki drugi, malo čekanje, provjere, let i već smo u ranim jutarnjim satima četvrtka bili u našem najdražem gradu, nismo razočarani ostaje malo gorak okus jer igrači nisu imali dovoljno koncentracije za više,ali ništa nije nemoguće, mi smo našim izdanjem zadovoljni, pa neka tako igrači budu zadovoljni svojim u uzvratu.
Izvor: skripari.org
