I Was a Football Hooligan for 30 Years, and I Loved Every Second of It

Editor's note: In light of recent violence in Rome, trouble at Aston Villa vs. West Brom and the alleged racist abuse committed by Chelsea fans in Paris, Bleacher Report reached out to infamous English hooligan Andy Nicholls, who has written five books revealing the culture of football violence, for his opinion on why young men get involved and whether hooliganism is still prevalent in today's game.

Please note that Bleacher Report does not share or condone his views on what makes hooliganism appealing.

My name is Andy Nicholls, and for 30 years, I was an active football hooligan following Everton Football Club.

I was classified as a Category C risk to the authorities. I'm not bragging, but that is as high as you can get. I have served prison sentences for my involvement, and I've been deported from countries all over Europe and banned from attending football matches at home and abroad more times than I can remember.

I will tell you another thing: When I was bang at it, I loved every f—–g minute of it.

I have done most things in life—stayed in the best hotels all over the world, drunk the finest champagne and taken most drugs available. Nothing, however, comes close to being in your own mob when it goes off at the match, and I mean nothing.

I say “mob” because that's what we were—a nasty one, too. Today's firms, gangs, crews—call them what you want—have missed the boat big time. We were about when it mattered; when the day wasn't wrapped up by police and CCTV, or ruined because those you wanted to fight just wanted to shout and dance about but do not much else, like many of today's rival pretenders do.

We were there when you could get hurt—hurt very badly, sometimes even killed. Yes, it happened; on occasions, we killed each other. Football hooliganism in my day was a scary pastime.

People ask, “What made you become such a violent hooligan?” Simple answer: the buzz.

In my day, there was nothing else to do that came close to it. No Xbox, internet, theme parks or fancy hobbies. Football was one of the only hobbies available to young, working-class kids, and at the football, you were either a hunter or the hunted.

I became a hunter. I looked for trouble and found it by the lorry load, as there were literally thousands of like-minded kids desperate for a weekly dose of it. Like a heroin addict craves for his needle fix, our fix was football violence.

There were times when I thought to myself, give it up. Usually when I was in court, looking at another jail sentence—or, on one occasion, when I stood alongside a mate who was clutching his side, preventing his kidney from spewing out of his body after being slashed wide-open when things came on top in Manchester.

Those things happened. I'm not moaning about it; we gave more than we took.

I have seen visiting fans at Goodison Park pleading not to be carved open after straying too far from the safety of their numbers. More often than not, those pleas fell on deaf ears. Every day that followed, when they looked in the mirror, there was a nice scar to remind them of their day out at Everton.

Home games were great, but I preferred the away days—hundreds of “scallies” descending on towns and cities and running amok. We were the first casuals, all dressed in smart sports gear and trainers, long before the rest caught on.

London was our favourite trip; it was like a scene from The Warriors on every visit, the tube network offering the chance of an attack at every stop.

I will give the London firms credit: They never disappointed. It wasn't just the firm of the team you were playing who you had to watch out for; you could bump into Millwall, West Ham United, Arsenal or Tottenham Hotspur if you were playing Chelsea. We have literally fought for our lives on the London Underground with all of those.

I'm still here to tell the tale. Result.

Out on the streets, there was money to be made: Tottenham in 1980, and the infamous smash-and-grab at a well-known jeweller's. There were 150 arrested, and it never even made the front page, never mind national TV. Why? Because it happened every week.

Manchester was a tit-for-tat exercise. They would come to our place and cause bedlam, and we would go to theirs and try to outdo whatever they had achieved at ours. If that meant somebody like Jobe Henry (pictured below) got unlucky, well, it was nothing personal.

Further up north was tough for us at times. The Yorkshire and northeast firms were years behind in the football casuals era. It was men against boys. We laughed at their bovver boots and beards; they still f—–g hit hard, though. Sheer weight in numbers and a streetwise sense of general evilness saw us through at such places.

“We are evil,” we used to chant. Why? Because we were.

That was the club scene—and then there's following England, the craziest days of our lives. Up to 5,000 mindless thugs. I won't flower it up; that's what we were—visiting and basically pillaging and dismantling European cities, leaving horrified locals to rebuild in time for our next visit.

Such was the case in Luxembourg in 1983, when my mob actually chased the local army. What a fine sight: armed troops running for their safety, such was the ferocity of our attack on them, when they tried to reclaim the contents of a designer clothes shop we had just relieved of its stock.

It couldn't last forever, and things changed dramatically following the Heysel disaster: I was there, by the way, as a guest of the Liverpool lads (yes, we used to get on), when 39 Juventus fans lost their lives. Things changed forever; policing was increased, and we found ourselves hated worldwide.

The “English disease” had gone a game too far. We kept at it in smaller numbers, but the scene was dying on its knees; police intelligence, stiffer sentences and escapes like ecstasy—selling or taking it—provided a way out for many.

Personally, I grew up—10 years and a broken marriage too late. I managed to leave it behind and realised my connections and reputation could make, not cost, me money.

These days, the young lads involved in the scene deserve some credit for trying to salvage the culture. They face almost impossible obstacles with today's high-profile policing, and the end result will usually be a prison sentence, such is the authority's importance on preventing the “bad old days” returning.

They should never return; the all-seater stadia, conditions and facilities at the match won't allow it. Plus, there is so much more to do—we have Xboxes, internet, theme parks and fancy hobbies to keep us busy.

I say to the young lads at it today: Be careful; give it up. It's just not worth the grief in this day and age. Is almost certain jail worth it? For five minutes of madness—as that is all you get now? Hand on heart, I'd say it's not.

It's even harder for me, a well-known face to the police and rival firms. I have a young family now, a nice home, a couple of businesses and good steady income. It's impossible to get involved without risking everything.

I will stand by my earlier statement: I loved being involved. I honestly would change nothing, despite all the grief it brought to my doorstep—but that doorstep now involves my children, and they are far more precious to me than anything else on planet Earth.

Most of the lads my age agree with me, but never say never, as one thing will always be there as a major attraction: the buzz.

And football violence will always be the biggest buzz you will ever get.

Andy Nicholls is the author of Scally: The Shocking Confessions of a Category C Hooligan. After serving a banner order, Andy is now allowed back inside Everton's Goodison Park providing he signs a behaviour record and sits in a non-risk area with his daughter.

Priča: Bad Blue Boysi u Parizu 2012. i ‘susret’ s Parižanima

Boysi u Parizu 2012. i ‘susret’ s Parižanima

Kada je ždrijeb Lige prvaka u sezoni 2012./13. spojio PSG i Dinamo bio je to i ‘spoj’ dviju navijačkih grupa koje su se nalazile u sličnoj situaciji. I Parižani i Boysi su bili u nemilosti vlastitih klubova i policije. Dinamo i PSG dogovorili su zabranu dolaska svojih navijača na Maksimir odnosno Park prinčeva iz ‘sigurnosnih’ razloga. Uz to, taj ‘dogovor’ potvrdio je i francuski ministar unutarnjih poslova uoči gostovanja Dinama u Parizu kada je i službeno zabranio dolazak Boysima na Park prinčeva, uz preporuku hrvatske policije.

Usprkos tome u Pariz se uputilo osamdesetak Boysa koji i nisu baš očekivali da će se šetati gradom. Naime, prije par tjedana hrvatska policija u Zagreb nije pustila grupu od pedesetak Francuza, već ih je zadržala na granici sa Slovenijom. Većina Purgera smjestila se u jednom hostelu blizu Trga Bastille.

„Kada se nas 50-60 iz hostela okupilo za ‘šetnju gradom’ odmah sam primijetio barem trećinu lica koja nisam poznavao. Bili su to mahom mlađi dečki iz manjih gradova Hrvatske koji uglavnom nisu imali iskustva u navijačkim obračunima. Falilo je dosta dečki koji su inače bili redovni na ovakvim gostovanjima. No, ostatak ekipe je bio respektabilan. Možda nismo bili u top sastavu, ali bilo je tu dobrih ljudi“, kazao je jedan od Boysa koji je bio u Parizu. Dogovor je pao da će se dio ekipe prošetati kvartom ne bi li nabasali na Parižane.

„U jednom od kafića primijetili smo grupu od petnaestak domaćih ‘kežualaca’. Mogli smo ih lako razvaliti jer nas je bilo više. Međutim, pozvali smo dečke da izađu van i rekli im da skupe ekipu jer mi smo tu“, prepričava Boys susret s pariškom izvidnicom.

Međutim, uskoro se pojavila policija. Kada su Boysi vidjeli dolazak plavaca odlučili su se maknuti s mjesta gdje su čekali protivnike kako ne bi odmah ‘pali’. Jedna grupa od nešto više od 20 momaka, u kojoj su uglavnom bili neiskusniji dečki, krenula je glavnom ulicom, a udarna ekipa skrenula je sporednu ulicu koja se nakon stotinjak metara spajala s glavnom. Boysi nisu znali da su stigli i Francuzi. Parižani su glavnom ulicom krenuli za prvom grupom Boysa koju su natjerali u bijeg, no potom ih je dočekalo iznenađenje.

„Uopće nismo znali da su nam Francuzi u blizini te da su napali našu manju grupu. Kad smo skrenuli u glavnu ulicu našli smo se oči u oči s Parižanima koji su na nas počeli bacati boce i baklje“, kazao je jedan od sudionikaakcije koji se nalazio u drugoj grupi Boysa koja je brojala tridesetak ljudi. „Tučnjava je bila žestoka i kratka. Nakon što su ovi na nas pobacali sve kaj su imali krenuli smo u kontru i natjerali ih na povlačenje. Tu smo neke od Francuza pošteno nalupali. Mi smootišli na svoju stranu, Parižani na svoju, a ubrzo je stigla i murija. Dosta naših završilo je u buksi. Ne znam točno u kojoj su brojci bili Francuzi, no bilo ih je daleko više od nas“ – opisao je epilog tučnjave jedan od Boysa dodavši kako je među domaćima bilo i bijelaca i crnaca pa je zaključio da su zajedno došli Boulogne Boysi i Tigrisi.

(Fan kolumna. Šaljite nam vaš materijal na [email protected])

Navijači i Rock'n'Roll

Britancima je fudbal jednostavno u krvi. Velike rock zvijezde iz Britanije su zagriženi navijači svojih lokalnih klubova. Ni velika popularnost ih nije spriječila da, kada imaju slobodnog vremena, pohode stadione širom Britanije i svijeta.

Mick Jagger, frontman legendarnih Rolling Stonesa je veliki navijač Arsenala. Ipak, zbog velike popularnosti, Mick je na stadion „Topnika“ odlazio u strogoj tajnosti. Kamere su ga uhvatile na stadionu Wembley u trenutku kada je pratio reprezentaciju Engleske. Ovaj rocker je pratio reprezentaciju na dva svjetska prvenstva.

Steve Harris, basista kultnog metal benda Iron Maiden, veliki je navijač West Hama. Kao mladić je trenirao u poznatoj West Hamovoj akademiji, ali se bolje snalazio svirajući gitaru. Harris je na turneji benda i promociji albuma iz 2003. Brave New World dao izdraditi komplet dresova za nastup Maidena u bojama West Hama. Na njegovoj bas-gitari i danas stoji logo „Čekićara“.

Pjevač velikog Led Zeppelina Robert Plant strastveni je navijač Wolverhamptona. Čak je na coveru solo albuma „Now and Zen“ iz 1988. stavio logo Wolvesa. Kako bi Wolverhampton privukao što više navijača van Engleske, Uprava je jednom prilikom organizirala prijateljski meč na kojem je Plant nastupao.

Posljednja u nizu poznatih rock zvijezda koja redovno i fanatično prati fudbal je Rod Steward. Ovaj legendarni Škot je veliki navijač Celtica iz Glasgowa. Navijači ovog tima se sjećaju Stewartovih suza na meču Lige prvaka kada je Celtic pobijedio Barcelonu 2012.

(izvor: live387.ba)

Torcida u Beogradu i sukob sa Delijama

 

TORCIDIN KROS NA ŠTAJGI !!!

 

CRVENA ZVEZDA – HAJDUK SPLIT 0-1 penalima 5-6
Streac Čelić u 25 min u regularnom toku
Penali Zvezda-Mrkela promašio,Đurovski,Krdžević,Bračun promašio,Nikolić,Stojković,Musemić
Penali Hajduk-Asanović,Vulić,Čelić promašio,Bursać,Tipurić,Andrijašević,Setinov.
Gledalaca 25.000

Kao i u predhodnom meču pre tri dana odlazim za Beograd rano ujutru da bi se našao sa ostalim drugarima ne bi li sačekali tih par jutarnjih vozova iz Hrvatske.Tu na štajgi smo dobili neke informacije da su oni navodno već stigli u Beograd pa smo tumarali i po Beogradu i stadionu ali nigde nikoga nismo našli.Kao i u prošlom meču obilazilo se oko juga mnogo puta ali pošto nije bilo ni traga od njih ušli smo na stadion.Poseta je bila gotovo ista kao i u nedelju a svi su se nadali lepom vremenu i punom stadionu.Vreme na ovoj utakmici je bilo i za nijansu lošije jer je jak vetar nanosio kišu ka Zapadnoj tribini koja je bila velikim delom pod kišom i pored velikog krova, te su se baš svi stisli.Na Zapadnoj tribini je bio šou čitavu utakmicu,malo po malo pa talas dole ka kanalu,padaju ljudi preko mokrih stolica a sa Severa se ori DIVLJI ZAPAD,DIVLJI ZAPAD….Znači nešto jedinstveno na Marakani što se verovatno samo tada desilo.Sever je navijao i bolje nego na predhodnom prvenstvenom meču i pored toga što je Zvezda u regularnom delu utakmice izgubila.Za razliku od prvenstvene utakmice uvaj put je bilo nešto više navijača Hajduka manji broj Torcide.Čitavu utakmicu smo ih vređali na nacionalnoj osnovi kao i na prvom meču a poneko je bio i uhapšen na Severnoj tribini pa Padinjak.Hajduk je čitavu utakmicu držao sredinu terena i napadao dok je Zvezda pokušavaa na kontranapade što nam se obilo o gavu pa izgubismo u regularnom toku.Zvezda je i takvom igom imala dosta šansi ali se sve završavao u velikom blatu ispred gola ili pored gola.Zadnjim udarcem Bursaća Hajduk se plasirao u finale kupa a mi smo bili neverovatno puno besni onao svi pokisli, te smo krenuli u hajku na malobrojnu Torcidu koja je bila prisutna na utakmici.Nešto smo kao načuli da su došli autobusom i da je na trgu Repubike isti ali u to nismo verovali pa smo krenuli ka štajgi.Bilo je policije koja je kontrolisaa sve koji su odavali utisak da su ekstremniji navijači Zvezde ili ti njihovi stari poznanici, te je bilo poteško ući na štajgu.Onako jedan po jedan smo se dovijali da se neprimetno ubacimo na štajgu sa običnim putnicima.Njih 40-setak je bilo blizu njihovog voza za Split koji samo što nije krenuo.Nas dvadesetak se nekako uvuklo unutar štajge i nismo imali vremena da čekamo još ljudi pošto oni samo što nisu ušli u voz, pošto se bižio polazak.Sve je bilo mirno i nije odavalo utisak da će se išta desiti ali smo se mi kao na mig odjednom u trenu grupisali i krenuli u duplo manjem broju na njih sa ciljem da ih oteramo od voza da ne bi ušli u njega. Uz dobro poznati huk prilikom napada brzo smo ih potisli skroz gore nekih stotinak metara jer su svi bežali ne stajući u neki gard i pored toga što ih je bilo duplo više.Na štajgi se zaorilo MI SMO CIGANI, NAJJAČI SMO NAJJAČI onako glasno sa puno naboja i sa pobedničkim osećajem, jer je bio odličan osećaj videti Torcidaše kako beže glavom bez obzira (ČITAJ TORCIDIN KROS) od duplo manjeg broja RS Hooligansa….Oni su zastali gore gde su one skretnice na brdu kamenja tako da smo i mi morali stati gde i jesmo jer je počelo veliko kamenanje sa njihove strane ka nama jer smo mi bili na peronu pored njihovog voza i nije bilo realno da jurišamo dalje ka njima pod kišom kamenica.

 

Svesni su bili da može da se desi da ne uđu u voz za Split koji je u tom momentu vrlo lagano polazio.Sa njihove strane se zaorilo IDE TORCIDA,IDE TORCIDA i krenuli su iz sve snage sa kamenjem da nas obasipaju po peronu do prvog koloseka.Vraćali smo i mi prema njima,pucalo je sve unaokolo ali nisu uspeli da nas potisnu ni pedalj, ali su zato uspeli da ulete u voz u njihove zadnje vagone gore gde su i bili jer je voz išao skroz polako.Murija je utrčala ali smo se gotovo svi izvukli hapšenja jer smo brzo reagovali pobegavši svuda unaokolo.Otišli smo kućama a kiša je tek sutradan u četvrtak uveče prestala da pada, znači nedelju dana i to kakve kiše bez prestanka.I pored poraza i takvog vremena vrlo zanimljiv dan kada se mislilo da se neće ništa moći uraditi zbog predostrožnosti murije na štajgi.Neverovatno je bilo i muriju videti koliko su bili zbunjeni našim napadom na Torcidu jer su bili uvereni da se niko od nas nije uspeo ubaciti na štajgu.U tom iznenađenju nisu ni uspeli da nas pohapse a misim da su se i Torcidaši itekako iznenadili jer su mislili da je sve bezbedno ali NAŠA VELIKA VOLJA je pobedila i sve iznenadila.

Priča: Delije vs United Force

Beše to 2001, nekoliko dana posle večitog derbija. Zvezda – Rad.

Tada sam još uvek bio u osnovnoj školi, 7-8 razred. Par dana pre tekme na fudbalu sa ortacima je pao dogovor da idemo na tekmu par sati ranije jer eto možda bude neke frke. Kao da sam znao. I svi su mi se smejali kao šta ti znaš, ćuti tu itd. Reko dobro samo nemoj da kasnite. I stvarno nas 4 osnovaca zapucalo put stadiona 2.5 sata ranije.

U to vreme sam već “redovno” išao na tekme. Skoro sve fudbalske i sve bitnije basket tekme. Tada sam već počeo da pamtim i imena ljudi i face, da ih prepoznajem po gradu itd. Elem kako smo se šetkali autokomandom niodkuda nam istrčavaju 5-6 starijih likova bez obeležja bez ičega. Inače u to vreme bilo kakva obeležja su bila “obavezna” ako si držao do sebe kao navijača. I tu mi malo usporimo i verujem pošteno odsečemo jer smo mislili da su uf. Prolaze pored nas bez reči ali kasnije ćemo opet videti istu grupicu među našima. Ispred revije oko 50tak ljudi SVI bez i jednog jedinog obeležja.

Tu je već bilo jasno da će nešto da se desi. Inače da napomenem da je bilo MNOGO mlađih navijača. Penjemo se ka blagajni gde ortak kupuje kartu za zapad Shocked i kao odjednom ulazi unutra Shocked . U međuvremenu vidimo ### na skuteru kako kruži oko stadiona. Grupica ispred revije je bila već porasla na negde oko 150- 200maks. i naravno ogromna većina mlađih navijača. Nas 3 odlučuje da bleji kod blagajne i čeka ovu grupu ispred revije da krene negde. I stvarno ubrzo kreće korteo Shocked od revije ka severu. Ljudi pokrivaju lica, dižu se kamenice, motke, čuješ među ljudima idemo sad da im j.. k.. Od nas 3 jedan je bukvalno pobegao u sever tako da nas dvojica se samo pogledali i rekli idemo brate pa šta nam bog da.

Adrenalin naravno ubija u vuglu, frka nikad veća. Kako smo prošli pored Severa kreće ubrzanje i odjednom vidimo forse kako utrčavaju u kavez. Murija prvo ih štiti tih par koji nisu još ušli i onda kreće ka nama. Tu pucaju štitovi #### komanduje napred sa motkom od 3metra i bije po muriji koja se povlači u prvom naletu.

Tu se vraća i #### sa skuterom i nervira se što smo napravili bespotrebno sranje sa murijom. Ali više nije bilo nazad. Šorka još uvek traje lete kamenčuge murija postavlja kordon i njih 2-3 nas gađaju krijući se iza kolega. Polako se povlačimo i na kraju vade pendreke i kreću u totalni juriš ka nama. Mi se razbijamo u 2 grupe. Jedna ide dole ka autokomandi a ja sam otiša gore ka severu.

Tu se sa ortakom krijem u pekaru a ostali su popili pendreke od murije koja je stajala na ulazu. Posle 20min. se vraćamo na sever i vidimo kako su postrojili preko 50 ljudi ispred ulaza. Uglvanom starije(koja većina nije ni bila u tuči) i maltretira ih. Jednog našeg su terali da raširi noge i ruke na ogradu a on se dere nemam mesta a stvarno nema od drugih ljudi. Ovaj smrad ga šutira u leđa cokulom a ovaj naš se okreće i kaze sad ću da vam jebem.. i zabada tog jednog pandura. Ovaj se pridize i sa kolegama gaze ga na zemlji. Ostali su naterani da stave glavu na zid i ruke drže iza leđa. Jeziv prizor tada za mene.

Na samoj tekmi ništa zanimljivo. Mislili smo da će murija da se sveti za ono napolju ali srećom nisu. U njihovom kavezu su postavljeni plavo-beli kartoni a mi smo podigli parolu “kako podići 600 kartona- mislite o tome”
Pred kraj tekme diže se po meni najmoćnija parola ikada MI ZA ZVEZDU ŽIVIMO, A VI OD NJE

Vraćamo se u kraj gde ortak počinje da se hvali pred društvom kako smo bili u frci a ja naravno kažem da izmišlja i laže Laughing … “sve što se desi na fudbalu ostaje na fudbalu” Zelena Ulica Huligani Wink Laughing Laughing

Priča: Delije u Zrenjaninu

Delije u Zrenjaninu

30.08.1992. Zrenjanin se u to vreme smatrao za jedno od “jacih” gostovanja..Iz Beograda nije krenula preterano brojna ekipa,ali ono sto je krenulo,bilo je sasvim dovoljno za bilo kakav eventualni kontakt sa protivnickim navijacima..Bar ako stignes na vreme.. Za Zrenjanin tada nije bila direktna linija,s'obzirom da se vecina gostovanja odradjivala vozom (bus je bio luksuz..barem nama mladjoj ekipi)..Presedalo se u Pancevu,odatle se sinobusom islo ka Zr..Nije se krenulo mnogo rano iz Bgd,tako da su pojedini likovi koji su ogrezli u alkohol i razne opijate imali sasvim dovoljno vremena da se urade..Ne pominjem ovo slucajno jer upravo zbog jednog od njih,koji je razbio staklo u sinobusu do Panceva,murija sve izvadila i postrojila u Pa..Sticajem okolnosti i snazlazljivosti,samo ortak i ja na zvaku uspevamo da se ukrcamo u sinobus za Zr.(nisam siguran da li je jos neko uspeo da udje,ali za sebe i orataka sam poprilicno siguran). Na samom stadionu je bilo relativno dosadno,sve do poluvremena,kad Indijanci salju neko dete preko istoka (cak mislim da je postojala verzija da je to uradila riba) i cepaju nasu zastavu…Doduse to nije bila zastava u pravom smislu rec,vec vise neka krpa na crveno-bele pruge..u svakom slucaju takav bezobrazluk nije mogao proci..Par likova iz ekipe koji su stigli na utkamicu u svojoj reziji,a vazili su za vidjenije,organizuje se i zajedno sa nama nekoliko mladjih,odlazimo na tribinu Indijanaca (nije nas bilo vise od 10-15)..Koliko se secam Indijanci nas nisu u prvom mahu izvalili,jer je dosta ljudi setalo po tribini,posto je bilo poluvreme..tek kad je jedan od nasih likova krenuo da skida njihovu zastavu,prisli su i skapirali o cemu se radi…bez mnogo price pocela je tuca,nije bilo ni malo naivno,sta vise jedan od naslih likova (u to vreme vidjeniji) popio je srafciger (prvo je bila verzija u stomak,posle u nogu..ja licno taj trenutak nisam video)..Murija je reagovala i prekinula tucu ,mi se povlacimo sa tribine,sa osecajem da nije bilo dovoljno i da treba nastaviti ovu “pricu”..Uz cimanje oko stadiona,posto nam povratak na tribinu nije bio dozvoljen,poklopio se dolazak i ostatka grupe koje je nekako uspela da stigne iz Panceva,krece juris prema tribini Indijanaca,ali se ocekivani kontakt sa Indijancima,pretvara u sukob sa murijom pored naseg ulaza na tribinu,preko sumice pored zapada i dalje kroz grad,prema stanici (posto je utakmica u medjuvremenu zavrsena)..Kroz grad je nastavljeno sa neredima,ali ne za dugo,jer se ekipa pocela rasipati,a kolicina policije povecavati,tako da je do same stanice ostalo relativno mirno..

Isto desavanje iz od drugog delije
30.08.1992. Posto je secanje na ovo gostovanje pomalo i izbledelo,ako neko ima da doda neki detalj ili da me ispravi,bilo bi zanimljivo cuti,jer je bilo jedno od jacih gostovanja iz tog vremena.. Bila je prica o ovome u temi “Veteranske price”. Cira napisao sledece: “Evo napokon da napisem jos jednu odlicnu pricu. Zrenjanin 30.8.1992 godine Proleter-C.Zvezda 1-3 pred 5.000 gledalaca.Delija u kopu jedno 250. Strelci: 1-0 Simov iz jedanaesterca, 1-1 Maslovar 65 minut, 1-2 Petkovic 67 minut, 1-3 Ilija Ivic 71 minut iz jedanaesterca. U Zrenjaninu je kao sto I sami znate uvek poprilicno mirno,ali ovaj put se desilo nesto poprilicno zanimljivo I ludo.Utakmica je pocela,a nas nekoliko malo zakasnilo iz grada.Prilaze nam ove mladje Delije I kazu da su Indians (Proleterovi navijaci) sa istoka do nase tribine uzeli Zvezdinu zastavu meni se cini Zabalj.Oni su upravo poceli da skandiraju “ovo je vase”.Zastava je bila mala kockasta. Ilke I ja kazemo da nema nikakvih problema I da idemo po zastavu tamo na njihovu tribinu. Tako smo I uradili. Nas tridesetak (onih odabranih) je krenulo. Izlazimo sa nase tribine I pored zapada (gde smo se malo naoruzali) krecemo ka njihovoj tribini.Ulazimo na prepad pored redara I murije koji nisu imali predstavu o cemu se radi.Idemo onim platoom ka kopu ovih Indians kojih je bilo ne vise od 250 a ne manje od 200,I koji su znali o cemu se radi.Da napomenem da je na samoj toj tribini bilo oko 1.000 ljudi.Dolazimo do njih I ulazimo medju njih.Cute I nista ne progovaraju. Ja im kazem dobar dan,na sta ce im Ilke odmah zatim,gde je zastava. Oni I dalje svi stoje I nista ne progovaraju. Kazemo mi njima da imaju pet minuta da vrate zastavu ili ce mo im pocepati njihove zastave,dok smo onako I pogledali na cuku i trenutno vreme. Stojimo mi stoje oni,nista se ne desava,samo muk. Prodje jedno dva minuta pitamo ih ima li zastava ili nema.Oni I dalje mudruju I cute.Pitamo ih poslednji put I zakljucujemo da zastave nema (da nece da je vrate). U tom momentu ja silazim dole I poce da im cepam zastavu na ogradi. U istom momentu je izbila velika tuca na tribini gde im je I deo publike sa tribine prisao u pomoc. Prstali su bliski udarci na tribini I onom dole sirokom platou. U jednom momentu u jeku tuce ja preskacem ogradu da bih zavrsio zapocet posao oko cepanja zastava. I Dalje sve prsti. Tri one duze sam najmanje iscepao na nekoliko mesta po sirini. Kada je murija pocela da trci ka meni ja onu jednu veliku Indijans pokida celu I ulete sa njom u teren.Da napomenem da je u tim momentima tuca jos trajala,ono sto kaze bliska. Prekinuta je i utakmica zbog mog ulaska na teren. Panduri sa svih strana trce ka meni,dok sam ja pokusao sa zastavom da se probijem na tribinu gde je nas kop. Negde na centru onu veliku zastavu bacam na pandura sto mi je trcao onako kao zver u susret. Kako sam bacio zastavu na njega, jedan od ovih ostalih zveri od pozadi se bacio I uhvati me za noge, pri cemu sam pao na travu.Njih desetak se odmah sjatilo I pocelo cokulama da me bombarduje.Pokrio sam rukama poprilicno dobro glavu,ali sam dobio nekoliko udaraca u predelu gubice tako da je pocela I krv da pici (od tada mi na dva mesta duzine santimetar-dva vise ne raste brada), a u tom momentu svi igraci Zvezde sa sve klupom su dotrcali da bi me zastitili. Podigli su me murijasi gore I hteli da mi uviju ruke,ali nisu uspeli.Iza gola se smirilo koliko sam mogao videtii pocelo je privodjenje, dok je utakmica odmah I nastavljena. Dobio sam od murijasa ispred stadiona puno udaraca sto rukama,sto pendrecima I onda pravac gradski SUP Zrenjanin. Jedan nas Delija iz Beograda je vec bio tamo vezan za radijator u cucecem polozaju.koliko su ga tukli on je od tih batina cak bio I upisan. Utakmica se odavno zavrsila a u SUP ulazi ljutiti nacelnik koji pita ove ostale,da li ste ih peglali. Ovi kazu da nisu I da ce nas sada dole u podrum,nasta ja dobacim nacelniku da su nas peglali.Uvedose nas kod nacelnika u kancelariju,I onda svako svoju pricu slaze.Nacelnik ce na to.Necemo vam pisati prijave,ali da vam kazem sledece: u Zrenjaninu necu da vas vidim vise nikada,bez obzira da li se igra utakmica ili ne. Na ono nase da necemo dolaziti,bio je njegov odgovor da ce mo mi sigurno ponovo doci,I dosli smo ponovo. Izasli smo iz SUP-a kasno uvece.Ortaci ovog momka koji je bio sa mnom u Supu su ga cekali (a kakvi bi ortaci I Delije bili kada ga ne bi cekali) pa smo kolima uz prepricavanje celog dogadjaja krenuli ka Belom Gradu. PS- U toj velikoj tuci na njihovoj tribini jedan nas je izboden nozem,ali ne kriticno. Bilo je povredjenih I na jednoj I na drugoj strani.Ta Zvezdina mala zastavica je izgleda ostala kod njih,ali je dala povoda za veliku tucu I nas hrabri I odlucni odlazak na protivnicku tribinu,bez I malo razmisljanja. Voleo bih da se jave osobe (ako ovo u opste budu citali) koje su ucestvovale u svemu ovome I opisu svoje impresije.Toliko o tom Zrenjaninu Braco Delije.”

Američki ultrasi

Evropski fudbal poznat je po navijačkim grupama koje nose jedinstven naziv – ultrasi. Oni su najvatreniji sektor na stadionu a svojim navijanjem 90 minuta bodre svoj klub. Često su ultrasi oni koji započinju nerede. Ta navijačka subkultura traje već decenijama.

U SAD-u, međutim, fudbalska kultura je još u nastajanju. MLS nacionalna fudbalska liga je tek 1996. zaživjela u tom formatu. Amerikanci su tek prije 20 godina odigrali prvu fudbalsku utakmicu.

Prosječni Evropljanin je vjerovatno čuo tek za LA Galaxy (SAD) za koji nastupa David Beckham i to je ujedno sve što znaju.

Fenomen evropskog stila navijanja u ultra stilu polako dolazi na stadionu MLS lige. Policija je nedavno izvijestila da je izbila tučnjava u New Yorku između ultrasa New York Red Bullsa i New York Cityja.

Jedna od grupa koja se povezuje sa ovim incidentom je Garden State Ultras, jedna od tri podgrupe koje podržavaju Red Bullse. U 2013. MLS liga je savjetovala klubove da navijači s tribina ne vrijeđaju sudije i igrače kako bi napravili što prihvatljiviju atmosferu fair playa, ali su ultrasi taj apel vrlo rado odbili.

Glasnogovornik Garden State Ultrasa, Christopher Vidaic, je rekao: „ Svi dođite na utakmicu. Ponesite šalove, pokrijte usta i provocirajte. Nema cenzure.“

U Evropi je fudbal već odavno povezan sa nasiljem. Amerikanci kao primjer navode Engleze i zloglasne Headhunterse (Chelsea), te ICF (West Ham) kao najradikalnije grupe. Isto tako, u Ukrajini vide ultrase kao velike desničare i fašiste.

Međutim, kako kažu, kod njih ne postoje takve podjele. Ultrasi su glasni ali nemaju rasne predrasude. To je vjerovatno zbog toga jer su klubovi godinama radili sa navijačima na edukaciji. Po svaku cijenu su htjeli izbjeći engleski scenarij.

Danas se stvari mijenjaju i Amerikanci polako uzimaju ultras pokrete iz Evrope kao jedini pravi uzor u navijačkom svijetu što uključuje nasilje. U snimku na kojem je zabilježen sukob navijača iz New Yorka jasno se vidi da obje grupe kopiraju Engleze.

San Jose ultrasi su najbliži Evropljanima. Postoji direktna veza američke i evropske kulture na njihovoj tirbini. Grupu je osnovao Dan Margarit, koji je u SAD stigao 1999. iz Rumunije gdje je bio pripadnik ultrasa Steaue iz Bukurešta. Steaua ima dugu historiju nasilja na tribinama a Dan je bio pripadnik zloglasne grupe Armata Ultras.

„Ovdje većina ljudi da bi ispunila slobodne vrijeme svrati na utakmicu subotom. U Evropi je to dio života“– objasnio je Dan. Međutim, i ultrasi San Josea imaju rivale. To je grupa ultrasa iz Portlanda s kojima često dolaze u sukob. Ipak, kaže Dan, razočaralo ga je na jednoj od utakmica s Portlandom to, da kada su počinjali sa vrijeđanjem gostiju, oficijelni spiker rekao da to nije u redu i stadion je zanijemio i prestao. „Pa to je strašno!“– uzvikuje Dan.

„Većina građana se šokirala kada je taj snimak iz New Yorka izašao u javnost. I klubovi su odmah reagirali ali i obični navijači. Zaprijetili su klubovima da neće dolaziti na utakmice i plaćati godišnje ulaznice. A to je veliki biznis i klubovi čine sve da zaštite običnu publiku i porodice koje dolaze na stadione. “Ipak, mislim da ultras scena u SAD-u polako ali sigurno napreduje.“

(izvor: live387.ba)

Navijačka firma Leicestera: ”Baby Squad”

Riaz Khan je bio stidljivi muslimanski dječak koji je postao član zloglasne Leicesterove huliganske firme, Baby Squada. Novinaru Lee Marlowu, govorio je o časti i nasilju.

Ovo je priča o multikulturalnom Leicesteru gdje bijelci, crnci i azijati, svi kao jedan, brane svoju stvar, boje Liecestera.

„To zvuči gotovo pleminito“ kaže 46-godišnji profesor engleskog jezika iz Evingtona. „Mi smo bili jedno. Boja naše kože nije bila važna. To se nije dogodilo nigdje u zemilji, ali jeste ovdje, i to iz samo jednog razloga; fudbalskog huliganizma.“

Dvadeset pet godina kasnije, Riaz, otac četvero djece, i danas se trza kada se priča o fudbalskim huliganima. Riaz i njegov brat Yousuf bili su dio Baby Squada.

„Zvali su nas huliganima ali mi smo bili Casuals. Ali, nije to samo bilo otići i praviti nerede. Ne, to je bilo lijepo druženje i drugarstvo.“

Riaz je od 1983. do 1990. gledao Liecester na svakom meču. Učestvovao je u neredima. Nekada je sa momcima bio pobjednik, a nekada su znali dobiti i batine. Bio je hapšen, bio je najbolji u ulici, u školi, ali se uvijek vraćao svojim „momcima“, i tako iz godine u godinu.

Ali zašto? Zašto si bio dio toga? Dolaziš iz muslimanske porodice?

„Jednostavno! U mojoj ulici nas nisu voljeli. Muslimane, azijate i crnce su presretali. Na fasadama su pisali nacističke poruke, crtali kukaste križeve. Baby Squad je zbog toga nastao i bili smo brutalni. Kopirali smo Leedsove naviječa. Bili smo Casualci pravi. Markirana odjeća, ušminkana frizura i veliko srce.“

Prvu utakmicu je gledao 1983. Otišao je u Birmingham da gleda Liecester. Bio je uhapšen pred utakmicu zbog incidenta ispred stadiona. I tako je sve počelo!

„Sjećam se da se otac brinuo kada sam ujutro došao kući. Ali, morali smo se boriti za svoja prava.“

Koliko je pripadnost Baby Squadu bila posebna, sjeća se Riaz, govori jedan detalj iz djetinjstva. Nacionalni front, grupa koja je bila protiv došljaka i rasistički nastrojena, napala je Riaza jednom prilikom. Dobio je batine. Dan poslije, Baby Squad je branio svog člana tako što je pregazio skinheadse.

Danas živi mirnim životom, zaključio je Marlow, ali i primjetio da Riaz i danas nosi adidaske i ima Lacoste džemper. „Riaz, sve je danas ovako lijepo i glamurozno, ali nije uvijek bilo tako, zar ne?“

(izvor: live387.ba)

Gostovanje Boysa u Sarajevu 2005. na prijateljskoj utakmici protiv Želje

Gostovanje Boysa u Sarajevu 2005. na prijateljskoj utakmici protiv Želje

U rujnu 2005. Dinamo je u Sarajevu igrao prijateljsku utakmicu protiv Želje. Bilo je to gostovanje koje smo svi priželjkivali. Mnogi od nas nisu bili u Sarajevu, gradu koji ima dvije navijačke skupine – Manijake i Horde zla, te u balkanskom imaginarniju uživa mitski status. Prema Sarajlijama smo imali respekt najviše zbog činjenice da su stanovnici tog grada teško stradali u srpskoj agresiji. Stoga nam na pameti nije bilo raditi nerede, već doći u grad, popiti koju pivu i bodriti Dinamo.

Nismo imali nikakvo službeno prijateljstvo s Manijacima, no neki od naših su bili u kontaktu s pojedincima iz te grupe jer su ranije bili na derbiju Željo-Sarajevo. Tako smo saznali da taj dan problema ne bi trebalo biti. Ipak, očekivali smo da će Horde zla možda nešto poduzeti. Oko organizacije gostovanja nije bilo nekog posebnog plana. Moja ekipa uzela je dva-tri kombija te smo zajedno krenuli put Sarajeva.

U grad smo stigli u popodnevnim satima. Hodali smo u grupi od dvadesetak ljudi te smo vrijeme kratili na Baščaršiji ispijajući pivu i tamaneći ćevape, sudžukice i ostale delicije koje su nam došle pod ruku. Prije samog stadiona stali smo u nekom dućanu pored kojeg su prolazili navijači Želje te smo dalje nastavili s cuganjem. U okolici Grbavice sreli smo naše ekipe koje su također nemilice udarale po alkoholu, a s jednom od grupa pilo je i par Manijaka. Mislim da je to bilo jedno od pijanijih gostovanja na kojem sam bio tako da me kasniji slijed događaja nije iznenadio.

Na tribini nas se skupilo dvjestotinjak. Svi pijani. Neki od naših bili su i na tribini iza gola pored „kaveza“. Atmosfera je bila dobra. Boysi su bili glasni i navijalo se fakat dobro. Manijaci su napunili svoju tribinu, zapalili par dimnih i bodrili Želju. Inače, Grbavica me iznenadila. Malen i akustičan stadion na čijem jednom dijelu je bila lokomotiva. Danas se ondje nalazi nova tribina. Na stadionu je bio pravi navijački štih. No, do nevolje je ipak došlo.

Sredinom drugog poluvremena primijetio sam komešanje na našoj tribini. Neko je vikao da nas gađaju kamenjem. Odjednom je nastala napetost, a kako su svi bili alkoholizirani do jaja napetost je prerasla u pomahnitalost. Uskoro su svi navalili na izlaz i krenuli u obračun s „onima“ koji su bacali kamenje. Izašao sam van i uzeo fotoaparat u ruke. Osim sukoba ekipe s policijom nisam vidio napadače. Dio naših već je bio dalje na cesti i tražio protivnike. U daljini sam vidio nekolicinu Boysa koji trče za nekom manjom grupom ljudi. Uskoro su došla policijska pojačanja pa se ekipa vratila na tribine gdje je također bilo udaranja s murijom. Kasnije se situacija primirila, a prijateljska utakmica je bila prekinuta.

Nisam saznao tko su bili napadači. Netko je govorio da su došle Horde, a neki da nisu primijetili kamenovanje. Sve u svemu bilo je to poprilično pijano gostovanje koje se izrodilo u tipičnu BBB anarhiju i „naguravanje“ s policijom. Kasnije smo lagano nastavili put Zagreba.

(Fan kolumna. Šaljite vaše priče i kolumne na [email protected])

The Russian Hooligan Scene

The Russian Hooligan Scene

Some facts about RUSSIAN hools. Especially Spartak casuals.

Russian firms

There are six clubs in Russia, which have more or less organised groups of supporters. They are Moscow clubs – Spartak, CSKA, Dynamo, Torpedo, Lokomotiv and Zenit from St.Petersburg. Let's start with Spartak Moscow (red-white colours), because it's the strongest Russian football club and has the most progressive fans. The main firms of Spartak are Flint's Crew (this is the oldest firm with the longest history and its own traditions), West End, Gladiators, Mad Butchers and Clock Work Oranges (the last three consist of experienced, strong and staunch fighters and these firms are very perspective) and Young Crew (this is the younger part of Flint's Crew), there are many local groups, mostly based on people living in one district.

The ideas of casuals are popular among Spartak fans. Rivals of Spartak supporters are CSKA, Dynamo and Zenit fans and their allies are Torpedo supporters.


One firm represents CSKA Moscow (red-blue colours) – they are the Red-blue Warriors (also young casual firm Urban Kids). This firm is one of the most powerful in Russia. RBW isn't really a huge group but it's well organised. RBW is the everlasting rival of Spartak fans. The next two firms are supporters of Dynamo Moscow (blue-white colours) – Blue-white Dynamite and Patriots. Dynamo fans are less organised than Spartak and CSKA supporters are and their fighting efficiency is lower. Some years ago Dynamo had one of the biggest fan movements in Russia (formerly USSR) but now the quantity of their fans has fallen and the quality of fanatism among those who still support this club has changed for the worse. Their allies are CSKA fans and their rivals are Spartak and Torpedo fans. The next club, which has strong groups of supporters, comes from St.Petersburg – it's Zenit. The firms of this club are Nevsky Front (the main one), Jolly Nevsky, Piter wolves and many other local groups. Zenit fans are quite organised and have the biggest banner in Russia. As it was already said – their allies are CSKA and Dynamo fans, rivals – Spartak and Torpedo fans. There are two more firms in Russia, but they are very small and frankly they could be hardly named “firms”. They are West 5 Action Group (Torpedo supporters) and Loko ‘81 firm of Lokomotiv Moscow.

Russian fanzines

Ultra(s) News/Spartak Supporters: The zine is published by Flint's Crew and is probably the most informative and independent in Russia. The zine describes aways, derbies, gives some interesting news about other fans etc.

Russian Fan Herald/CSKA Supporters: This is the magazine, which is published by Red-Blue Warriors. The first issue of this zine was published some time before the first issue of “Ultras News”. First, it was made to be a pure
Russian fanzine, but then, when other fanzines appeared, it became a true fanzine of CSKA fans. Of course, it describes every event from the point of view of CSKA fans. It became a “CSKA raising” fanzine. This magazine with “Ultras News” is the leader of the Russian fan-press.

Bulldog/Torpedo fans: The “Bulldog” fanzine is a quite correct and neutral fanzine. The fanzine describes problems and events in the Russian fanatism. This fanzine has a short, but full-action history.

Zenit's Banner/Zenit Supporters: “Zenit's banner” is the fanzine of Zenit fanatics. It's also quite young, but there are some correct and true articles, which are worth reading. This is a progressive fanzine, but the main problem is the distance between Moscow and St.Petersburg. Moscow is the centre of the fan life in Russia, “Zenit” fans can write about events in Moscow from the stories by their allies – Dynamo and CSKA fans – that's why
it can't be objective. But “Zenit's banner” has some articles about their own conflicts with “Spartak” fans.

Major incident
Ramenskoe, June 1999

This was probably the biggest riot in the Russian history of hooliganism. The action took place in the small town near Moscow. All Spartak firms were present at this away match. After the goal on the 22nd minute the madness began after the slam on the terraces, the police began beating innocent people – fans began clashing, tearing out the seats and throwing them at the police …
Soon all the terraces of Spartak fans were in action, special police came to the stadium, the match was stopped!!! (for the first time this happened in the history of Russian hooliganism). After 15 minutes the riots were more or less stopped, the police withdrew from the terraces and the riots finished. Anyway, this was the first time, when Spartak hooligans showed their real power, showed the police that there're people which won't stand the unfair actions of the police, and will fight for their rights!

Russian national team

The Russian team didn't play well for a long time… Until the last months, when it won 4 matches out of 4 and beat France – champions of the world 3-2. Since then interest in the Russian team and Russian football on the whole has risen. But, unfortunately, there are still no organised groups of supporters. For a long time there haven't been any organised away tours except Kiev in autumn ‘98, when our team lost the game with Ukraine 2-3.
This extreme away to Kiev (even in the times of the former USSR Kiev with its Dynamo was always a rival to all Moscow clubs, there were always great riots – all fans went to Kiev to fight) united supporters of many rival
clubs and about 3,.000 fans united by their nationality – Russians went to Kiev. There were many riots – fights with the very cruel Ukrainian special police “Berkut”. Some of Russians had to stay in hospitals.

Conclusion

Performance of the football fans in Russia on the terraces rises quite quickly (as the quantity of troubles on the terraces caused by football fans rises) – new banners and new fan songs are being made… The quality of supporting football teams in Russia is getting higher in general. There is only one great problem – Russian cruel police, which is often very stupid – they may prohibit singing on the terraces or putting out banners and scarves… but of course it will never stop a true football fan.

1...184185186...233Stranica 185 of 233
Facebook Instagram Youtube
© BALKANSKINAVIJACI.COM 2022 SVA PRAVA PRIDRŽANA | ALL RIGHTS RESERVED