Incident na utakmici Radnicki-Vojvodina, Lalatovic pretio navijacu da ce ga zaklati (VIDEO)

Na danasnjoj utakmici u Nisu, izmedju domaceg Radnickog i novosadske Vojvodine dogodio se incident kada je nakon verbalnog duela trenera novosadskih crveno belih i domace publike doslo do pretnje i gestikulacije Nenada Lalatovica da ce zaklati jednog navijaca Radnickog.

Pre ovog incidenta Lalatovic se sporeckao sa trenerom domacih Miloradom Kosanovicem i zaradio zuti karton u prvom poluvremenu, na pocetku drugog dela Lalatovic nije izdrzao pritisak domace publike i burno je reagovao. Nakon ovog incidenta ocekuje se kazna od celnika Lingdong Superlige Srbije.

Inace utakmica dvaju velikana zavrsena je u korist gostiju koji su preokretom od 2:1 uspeli da zabeleze svoju sestu prvenstvenu pobedu i na taj nacin izbiju na prvo mesto sampionata.

Navijačke priče: Škotska-Hrvatska i San Marino-Hrvatska (2001g)

Škotska-Hrvatska 01.09.2001 (0:0) i San Marino-Hrvatska 04.09.2001 (0:3)

Za ovo gostovanje sam se počeo pripremati nekoliko mjeseci unaprijed, skupljajući lovu na sve moguće načine. Zbog nekakvog kolokvija iz matematike nisam otišao s dečkima u Tallin u Estoniju na utakmicu Flora-Dinamo, ali mi je zato ostalo više love za Škotsku.

Krenuo sam autostopom kako sam i planirao (tada još nije bilo jeftinih avio kompanija) tjedan dana prije utakmice, u subotu 25.08. Htio sam proći Škotsku, pa mi je plan bio obići Edinburgh i Glasgow. Oo što sam naumio to sam i ostvario, krenuo sam autostopom od Zagreba.

Ubrzo mi je stao neki čovjek iz Tuzle koji je išao na posao u Njemačku, točnije u Zweibrücken prije Saarbbrückena u Njemačkoj, na granici prema Francuskoj. Tamo sam stigao oko 19, 19:30 isti dan s namjerom stopirati dalje do Callaisa u Francuskoj. Dalje mi staje neki crnac koji ide u Sarbrücken, ali za dva sata ide dalje prema Bruxellesu i da će me povest ako želim na što sam pristao.

Vozili smo kroz Njemačku, Luxemburg i Belgiju. Na kraju je rekao da ide do Antwerpena, pa me ostavio ispred Bruxellesa. Od vode koju sam pio kroz Njemačku me uhvatio proljev, ali to sam nekako riješio u šumi punoj kopriva uz cestu…gadno iskustvo za moje noge.
Nastavio sam dalje prema Gentu, te me kroz 30ak minuta neki čovjek odveo na cestu prema obali, tj. Za Calais. Ubrzo mi staje neka francuska obitelj i voze me do Calaisa. Oko 1:30 sam došao u Calais, no neiskusan nisam znao da je luka izvan grada. Cijelu noć sam proveo na želj. stanici misleći da je to luka. Ujuro sam skužio gdje sam, te neki mali papirić na engleskom na kojem piše da bus za luku stoji na željezničkoj stanici i da je „free“. U luci sam kupio kartu za trajekt (175 franaka) i ukrcao se.

Došavši u Dover na sebe sam obukao Hrvatski dres i nastavio stopirati prema Londonu, nadajući se da će mi netko ubrzo stati. Tek za tri sata mi staje kamion austrijskih registracija i unutra naravno Hrvat, te me vozi ispred Londona na obilaznicu. Kako sam ušao u kamion počinje kiša, ali nisam htio obući tenisice već sam nastavio dalje u sandalama, jer su mi noge bile potpuno prljave.

Iskrcao sam se ispred Londona po najvećem pljusku i ubrzo sam bio skroz mokar.
Stopirao sam ispod nekakvog mosta, tunela, na autocesti sa pet traka gdje nitko ne vozi ispod 120 km/h, no nisam gubio nadu niti živce. Na sreću za 30ak minuta mi staje kamiondžija, protestant iz Belfasta, ok tip. Kada sam mu ispričao od kuda sam i kuda idem, te zašto idem dao mi je 20 funti da imam za hranu i cugu.

Oko samog Londona smo se vozili 2-3 sata. Nastavio sam na auocesti M8 prema sjeveru, promjenivši nekoliko automobila. Imao sam 2-3 sata do mraka, te mi staje murija i provjerivši podatkei vizu voze me dalje do nekakve benziske pumpe da ne poginem na sred ceste. Dalje sam stopirao na brzoj traci (nisam uopće primjetio), te mi staju neki baka i deda u Peugeotu, te idu skroz prema Newcastleu na sjeveru. Odlično!!!
Kupili su na idućoj benziskoj pumpi klopu, sok i sendviče, te sam nakon toga zaspao u autu.
Pri kraju puta su mi ponudili akko hoću prespavati kod njih kaj što sam bez dvoumljenja prihvatio. Trabao mi je tuš i dobar san.
Ujutro nakon doručka gospodin James (tako se zvao deda) me je odveo na autocestu, te sam nastavio prema Edinburghu.

Nakon 10 minuta mi staje kamion i za 2-3 sata sam bio u Edinburghu.
Uzeo sam sobu u Youth hostelu i krenuo nu obilazak grada.
Edinburgh nije velik grad, bez problema ga se mož pješice proći. Najveća znamenitost je dvorac u samom centru grada, te park iza njega.

Cijeli grad sam uspio obići kroz 2 i pol dana koliko sam tamo proveo. Pokupovao sam neke suvenire i krenuo prema Glasgowu, naravno stopom. Ubrzo sam stigao u Glasgow, pronašao hostel i platio si sobu. Još nie bilo nikoga od navijača iz Hrvatske.
Kasnije sam pronašao Brzen Head pub u kvartu Gorbals, okupljalište Celticovih navijača.
Upoznao sam dosta ljudi tamo, a briju samo na Celtic i Irsku, a Škotska ih apsolutno ne zanima.

Kada sam spomenuo da sam iz Hrvatske i da sam došao na utakmicu bili su jako gostoljubivi, iako su u početku mislili da sam Njemac!!!
Neki tip mi je čak dao broj telefona da se nađemo drugi dan, pa da će plaćati runde.
Unutrašnjost puba je prepuna šalova klubova iz cijelog svijeta, pa su dobili još jedan-Dinamov.

Vrijeme je bilo promjenjivo, neki su hodali u jaknama, neki u kratkim rukavima, bilo je čisto ugodno u majici sa dugim rukavima.
Drugi dan sam sreo dvojicu poznanika iz Zagreba koji su spavali na klupicama na putu prema Celtic parku, također su došli na utakmicu.
Dečki su došli avionom, ali spavaju u parku. Trebali su se kasnije naći sa nekim gastarbajterima iz Njemačke. Tipovi su bili totalni idioti, ali smo ih iskoristili za bresplatno spavanje barem jednu noć.
Noć prije je stigla i Armada u dva kombija i autu. Prva scena koju sam vidio kada sam izašao ujutro iz hostela su pijani Riječani koji spavaju u autu i pored njih nekoliko demižona crnog Lovranskog…

Otišli smo do Pertha (malo mjestašce na putu prema Aberdeenu) gdje je igrala mlada repka.
I to sam išao stopom. Stavri sam spremio kod tih gastića u auto dok ne dođu dečki sa busevima iz Zagreba.
Kada sam išao po stvari malo sam isprobao onako pijan Fabiju sa volanom na desnoj strani po parkingu, sve je prošlo ok iako sam bio blizu da otkinem nekoliko retrovizora. Stvari sam prebacio u prvi od dva busa koji us došli u Škotsku. Na mladima su još bili i Vinkovčani koji su došli kombijem. Tekma je završila 1:1, a mi smo busem otišli do Glasgowa. Tu večer prije utakmice sam se skrpao zajedno sa F….m iz Rijeke kod neke ekipe u sobu.
Ujutro na besplatan doručak. To jutro sam i sreo ostatak ekipe s kojima ću provesti idućih tjedan dana.
Tu su bili J…ć, Ž…a i P..a iz Torcide Zg, J..o iz Brodarice, Novaljci, B..i i još puno drugih.
Već ujutro je ekipa bila mortus pijana.
Ostavio sam stvari u drugom busu gdje je bila ta cijela ekipa i otišli smo do grada.
U prvom dućanu smo kupili hrpu piva i viskija. U centru smo otišli u Iron Horse pub gdje se zagrijavao Tartan Army.

Većina Tartan Army ekipe dolazi iz drugih gradova Škotske, u Glasgowu ih skoro pa uopće nema. Odmah je stvorena prijateljska atmosfera, a i pozvani smo na party nakon utakmice.
U pubu sam sreo V…eka i raširili smo zastavu preko zida.
Stadion Hampden, Škotski hram nogometa park je dosta udaljen od centra grada, pa smo krenuli oko pola 2 do stadiona, tekma je bila u 3 popodne.
Sve oko nas je bilo puno Škota, a u jednoj maloj ulici smo imali svoj show. Tu sam sreo M…ta, pa smo popili još pokoju pintu Tennentsa, te se uputili prema stadionu.
Tekma kao tekma nije bila ništa posebno, niti je naša atmosfera bila nešto jer uz standardnu navijačku ekipu je bilo puno turista i gastarbajtera.
Nakon utakmice smo se vrtaili u Iron Horse pub na party, tamo je bilo baš pravo navijačko ludilo koje je trajalo dugo u noć.

U pubu bi bili do jutra da se nismo dogovorili sa šoferom busa da u 23 sata krećemo prema Hrvatskoj.
Na putu prema Hrvatskoj se u busu formirala ekipa koja će otići u San Marino na iduću utakmicu koja je za 4-5 dana.
Bilo nas je 11 iz busa, mješano BBB i Torcida.
Išli su K..i, J…ć, B…t Š., Novaljci, Žv..a iz T ZG, J..o iz Brodarice, Mali Čazmanac, V…r iz Zaprešića, P…lov iz T Zg i ja.
Kada smo došli do Villacha u Austriji izašli smo, te smo krenuli stopom do Udina i nakon 1,5 sata nam je stao neki talijan koji nas odveo do Udina. Sreli smo se sa ostalima kod kolodvora u Udinama minutu prije nego je stigao vlak. Švercali smo se u vlakovima skroz o Riminija na Jadranskoj obali koji je blizu San Marina. Oko 8 navečer smo stigli tamo izmjenivši između 5 i 10 vlakova putem. Za ono malo novaca koje smo imali kupili smo cugu (viski i pive), te smo računali da nam nešto sitno ostane za idućih par dana. Čim smo došli do plaže uletili smo u more, te nakon toga zaspali na ležaljkama.
Po noći je bilo jako hladno, a smješteni smo bili na 11 km dugoj pješčanoj plaži.
Cijela plaža su u stvari privatni posjedi koji se iznajmljuju kupačima preko dana. Ujutro smo primjetili da nam je netko maznuo dva ruksaka (J…ćev i moj). U mojoj torbi ije bilo nekih vrijednosti osim par novih majica koje sam kupio u Škotskoj, ali J..a je imao dokumente i fotić. Kada su išli dečki ujutro prijaviti krađu na muriju u povratku su našli torbe na početku plaže i sve je bilo na mjestu, nedostajao je samo fotić i neke stare hlače.
Tri dana smo klošarili na toj plaži, a uopće nismo primjetili da su igrači u hotelu iza nas. Zadnja noć je bila najgora, kiša nas je prala cijelu noć, ali smo pokrali suncobrane i cerade itako se barem malo zaštitili. Igrači nam nisu baš izašli u susret kada smo ih tražili za pomoć. Bili smo mokri, gladni, žedni i ludi od cijelog puta. Sva sreća razvedrilo se i mi smo krenuli prema San Marinu. To jutro smo sreli J…ta iz Šibenika te još neke Funcute i Torcidaše iz Splita. Nas već sada 15ak se vozilo sa 4 karte u busu prema San Marinu.
U San Marinu smo degustirali likere na „tašte“, te smo za 20 DEM kupili dva viskija i litru vina, zadnji mesni narezak smo podjelili na 9 dijelova i to pojeli bez kruha. Navijačka solidarnost!!!

Normalno, od alkohola na gotovo prazan želudac smo se razbili kao avioni.
Na utakmici je bila ludnica, puno bolja ekipa nego u Škotskoj, pjesma je bila cijalo vrijeme i rezultat 0:3 za nas.
Za doma sam se ubacio Vinkovčanima u kombi, te nakon gotovo dva tjedna sam došao doma, ujutro 06.09.2001.

Priča: Gostovanje BBB u Rijeci i tuca sa Armadom

Mislim da je sezona 98/99, ali nisam 100 posto siguran.
Proljetne pripreme Dinama u Istri.

Igrale su se tri utakmice, prva u Puli protiv Istre, druga u Pazinu protiv Pazinke i treća u Rijeci na Krimeji protiv Orijenta.
Nas jedno desetak se jedno tri četiri dana klošarilo tamo, a baza nam je bio stan u Ičićima od T iz Španskog koji je studirao u Opatiji.

Ne sjećam se svih detalja pošto je to bilo jako davno, ali se dobro sjećam da nam je prijevoz bio stari Ford Taurnus koji je vozio skins B, sa njim je bio i S iz N. Gradiške, a oni su došli nakon tekme u Puli.
Nas desetak se vozlo od Ičića do Pazina na tekmu i natrag po luđačkoj kiši, svi mokri, skeljeni jedan na drugog u tom Fordu, to je bilo baš prava old school spika…

Posebno mi je u sjećanju ostala prijateljska trening utakmica protiv Orijenta na Krimeji.
Krenuli smo iz Ičića gradskim busem do Rijeke, naravno švercanje i tu smo se skoro otukli s kondukterima, ali smo to nekak izgladili.
Po Rijeci prije tekme nismo naletii na nikakve navijače, iako smo bili dosta mladi, bili smo već relativno iskusni na cesti.

Na tekmi normalno zajebancija, upad nismo platili.
Onaj najzanimljiviji dio je bio nakon tekme.
Nas murija pušta van i uputi nas na busnu stanicu da čekamo bus za grad koji fura do gl. kolodvora, jer za negdje sat vremena smo imali vlak.
Mi onak malo zbunjeni jer smo primjetili da se neki čudni likovi tamo motaju ipak krenemo do busne stanice, ali ipak odlučimo pješke do grada nizbrdo.

Murijaci su nas pustili bez pratnje. Skužimo da su ovi krenuli za nama i odmah se vraćamo do križanja i zaletavamo na njih.
Šora je bila kvalitetna, podjednaka, ali su panduri uletjeli i tada smo ipak dobili pratnju do kolodvora.

Odmah smo se ukrcali u vlak, naravno bez karata koji je krenuo za jedno deset minuta. Riječani su ušli na početak vlaka i krenuli prema nama, po godinama i izgledu su bili dosta stariji od nas.

Pošto je u vlaku jako malo mjesta u onom hodniku, uspjeli smo ih nekako stisnut prema natrag, bila je kvalitetna peglaona, murije nigdje nije bilo i netko je povukao ručnu, nije bitno dali mi ili oni, ne sjećam se više.
To je bilo kod onog podvožnjaka na izlazu iz stanice.

Oni su izletili van iz vlaka i porazbijali nekoliko prozora. U tom trenutku dotrčavaju panduri iz zgrade kolodvora i ne znam iz kojeg razloga nas izvlače van iz vlaka i vraćaju na kolodvor.

Sjebali su i sebe i nas jer smo čekali idući vlak do ponoći, a i oni s nama.
Kako smo čekali taj vlak jedno pet sati u jednom trenutku su do nas došli i Red Fuckersi, navijači Orijenta. Njih nekoliko, dosta starijih od nas tada, sjećam se jednog u plavoj spitfajerici sa nekim prastrim crvenim amblemom RF na rukavu, pričali su nam o tome kako oni mrze Rijeku i Armadu, da nemogu živjet s njima, oni su Talijani, mi smo Hrvati, malo isprana spika, al ajde nek im bude…jako mi je dobro ostalo u sjećanju da su pri odlasku sa kolodvora pjevali Volim te Dinamo…

Prica o grupi Mladji Grobari

Priča o mlađim Grobarima: Pre više od decenije takođe je pokušana priča sa mlađim Grobarima. Bilo je i tada tih nekih okupljanja i kortea. Te jedne sezone i mi i gurbeti smo cele sezone zajedno igrali kući a savez je to rešio tako što je naša utakmica počinjala 15 min pre nego što se ciganska završavala. I tako ti se mi mlađi jednom lepo skupimo na Slaviji i odlučimo da namerno malo zakasnio na JNA.

Krenemo mi i kroz one uličice izbijemo pravo kod Franša i tačno na komandi naletimo na masu koja izlazi sa rajka marakane. Ozbiljan džumbus smo napravili taj dan i gurbetima i muriji ali nije to sad tema, možda još uvek postoji neko ko ide na utakmice a ko se bolje seća tih detalja od mene pa ćemo nekad diskutovati i o tome.

Suština priče je da su tada Grobari bili ekstremno jaki i da je to bilo doba kada je bilo IN biti navijač. Dovoljno će biti da vam kažem da su među tim mlađim grupama bile ekipe poput YE, Young Alcz, JF i još mnogo drugih i mislim da će vam biti jasno kakva je to snaga bila.

E sad sve to ima svoje… Tada su Grobari verovatno u nedostatku ravnih sebi počeli sebe da dele u neke frakcije pa si imao i 1970 i JF i Grobare Beograd i sama ta organizacija mlađih je bila osuđena na propast jer su ljudi tada imali jači osećaj pripadnosti grupi i frakciji nego samoj tribini. Danas kada vidim vas mlađe za mnoge od vas i ne znam iz koje su grupe što je odlično. Sve se manje ističete kao članovi neke ekipe a sve ste više prepoznati kao Grobari što je prava stvar i jedini ispravan put kako bi ova tribina i u budućnosti bila najjača na ovim prostorima.

Nadam se da ćemo kroz neko vreme skroz izbaciti imena i prezimena grupa, da ćemo svi biti Grobari a da ćemo umesto sadašnjih zastava na ogradi imati samo imena krajeva i gradova iz kojih dolazimo. Kad stasate uradite ono što mnogi pre vas nisu mogli, da se takmičimo ko će više ljudi iscimati iz kraja a ne ko će veću frakciju napraviti jer sve nepotrebne podele koje smo pravili u miru, obile su nam se o glavu na kraju.

Mlađi samo napred, vidimo se na stadionu, da pijemo pivo i da se zezamo a vi ostali ako baš ne možete da nađete drugi razlog da dolazite, onda barem dođite kao podrška mlađima, oduševile vas momci a i njima će značiti da ste tu. Jug ostaje njima u amanet.

Priča: Neredi u Djenovi

Lepo reče jedan od nas u svojoj pesmi…“ Al Kaida zvala Šarića, poslala mu pare da ima u Đenovu da vodi navijače, sad se Bin Laden smeška jer sve je dobro prošlo vanzemaljci odrađuju poso…“. Pa bukvalno, kao da živimo na Marsu, eto… i imamo mozgove kao neki oblici života za koje se tvrdi da postoje na Crvenoj planeti. Mada mnogo ljudi ni ne poseduje veći organ čija nas veličina i razvijenost odvaja od ostalih životinja na planeti Zemlji gde obitavamo. No, krenimo od početka…

Realno, od kad su izvučene grupe, znalo se da će Italija biti zanimljiva. Relativno blizu, kolevka ultrasa i organizovanog navijanja u Evropi kakvog ga danas poznajemo… svakom normalnom izgleda kao primamljivo gostovanje. Očekivao se Rim, i kako se tekma bližila, sve se više pričalo o njoj. Kako Rim nije bezazlen, u svakom normalnom navijaču se budila radoznalost i avanturizam.

Dugo već nije bilo neke ozbiljne prilike za zezanje na Čizmi, tako da je ovo bila idealka… s obzirom da su ukinute vize nemnogo vremena ranije. Međutim ,umesto Večnog grada koji se očekivao, makaroneri su izabrali Đenovu- stari lučki grad odakle je Marko Polo kretao u istraživačke pohode Novoga sveta, grad sa, po mnogima, najlepšim stadionom u Italiji i dve legendarne ultras grupe na čiji derbi smo svi drkali kad smo bili klinci (osim ovih novijih klinaca koji ne pamte buljenje u Supertifo na časovima). Pa da su nas pitali, ne bi dobili bolji odgovor. Nije da bi Napulj bio ništa lošiji i zanimljiviji, ali… idealka! Malo po malo, svi su krenuli na more. Nećemo nabrajati da ne ispustimo nekog, ali svako je imao svoje ljude tamo, u manjem ili većem broju.

Srbi na gomili… realno i sama pomisao je kožila ježu. Kola, kombiji, busole, avioni, kamioni… pravac Đenova. Dan pre tekme, već su počele da se viđaju , običnim građanima „čudne“ osobe po gradu. Da skratimo priču, veče pred tekmu na jednom od glavnih trgova u centru, Pjaca de Ferari, motalo se dosta ekipica u potrazi sa navijačkim provodom. Uz pozdrave:“ ‘De ste braćo!“, fina atmosfera je vladala među ljudima, koji su se sretali širom grada. Dobar navijački trip koji se dugo nije osetio, Srbi sa svih strana bleje u Italiji na tekmi reprezentacije. Jedna od ekipica je na bleji na spomenutom trgu, naletela na grupicu od 15ak Žabara , odmah ih startovala, i uz pitanje „Čiji si ti mali?“, ponudila druženje, na šta su dobili odgovor da su Dorijini, da su došli da vide jel nas ima i da nisu u fazonu druženja, ali da se ne kurčimo previše, jer to nije u redu. Naši ostadoše zbunjeni odgovorom, pa su postavili kontrapitanje:“A šta ako se budemo kurčili?“.

Odgovor su dobili… „Pa ništa, ali…nemojte ipak…“, posle čega su se uzmuvano udaljili ubrzanim korakom, dok su ovi vrištali od smeha. Toliko o tome. Posle klasične pijane priče, osvanulo je divno jutro iznad Đenove, najavljujući divan dan u Đenovi punoj srpskih navijača…koji se neće završiti tako divno.

Tokom noći ja pao neformalni dogovor da je skup na tom trgu, Pjaca de Ferari. Sa svih strana sveta se trg polako punio, flaše i limenke se praznile, a baklje jedna za drugom prštale. Pesma se orila, bubanj bubnjao, radoznali prolaznici gledali budale, a murija znojila. Bilo ih je u okolnim uličicama u šteku, Digosi-(kerovi za navijače) tu na trgu smišljali kako šta, ali bez rešenja. Mnogo dobra atmosfera na trgu, a totalno neorganizovana, što je i najbolje.

Velika fontana je davala svečan i kulturan ton celom događaju. Iskreno, masa se kultruno ponašala. Osim po koje slučajno razbijena flaše, malo đubreta i po kog grafita, nikakvih ozbiljnih problema nije bilo. Lokalci nisu ništa akcijali, ljudi se nisu mangupirali, murija korektna, sve u redu. Pevanje nacionalnih pesama, cirkanje, zezanje, druženje, po koja zaapaljena dušmanska zastava…prava svečarska atmosferica.

U određenom trenutku su svi zajedno krenuli ka stadionu…u mnogo zanimljivom i pravom ultra korteu koji Đenova dugo nije videla. (videla je onaj od hrčaka iz Splita, al to je druga priča). Pesma je odzvanjala prelepim ulicama centra. Murijaši su čistili prolaz ispred, i obezbeđivalo začelje da nas slučajno neko ne napadne (ahahahahaha). Piromanisalo i grmelo „ O SRBIJA OLE“ i nije prestajalo, bukvalno od polasko do Marasija, nekih 45 minuta. Zanimljiva scena je bila kad je izvaljen jedan od domaćih ultrasa na motoru koji je pratio povorku, i preko telefona sa ushićenjem pričao šta sve gleda. Na start i pitanje kako je, šta radi… odgovorio je nije junšpi i da jednostvano uživa u momentima, jer dugo Đenova nije doživela bolje ultras tripove od ovog.

Ipak, kao što obično bude, lepi mometni uvek kratko traju, i dolazi do cimanja sa murijom koja je htela da uhapsi lika što je malo šarao po busevima zarobljenim u masi. ‘Vataju ga, ali je odmah usledilo oslobađanje i inćident, jer ipak nije to žabarski korteo. Par minuta cimanja, koje se završilo povlačenjem murije i ispaljivanjem suzavca, pa se nastavilo ka stadionu.
Relativno blizu stadiona je usledilo zatrčavanje na neke Žabare koji su klasično žabarski provocirali , i posle zaletanja preko mosta na njih odmah zapalili, i to od par ljudi.

Na ulazu u naš sektor, ispalo je cimanje oko unošenja zastave sa orlom Nemanjića, gde su Digosi istripovali da je to fazon Albanska zastava, ali je posle svađe unešena. Ipak, u toku svađe je pandur iskoristio zauzetost i nepažnju, i iz torbe uzeo parolu koja je bila napisana kao podrška ultrasima u Italiji i njihovoj borbi protiv kartica. Čim je video TESERA… odmah je na foru da niko ne vidi, zapalio sa parolom. Greška momaka je što su poverovali informacijama sa nekih stadiona, i nisu je uneli na foru, jer im je rečeno da žandari često ne prave problem oko parola NE NAVIJAČKIM KARTICAMA, koja je bila u jeku u to vreme na Čizmi…. jebiga.

Ostatak pretresa gotovo nikakav. Fino popunjen gornji, relativno donji nivo dobro poznatog kaveza. Zastave okačene, masa napaljena , neizbežna pirotehnika, sve do jaja! I onda…dolazi do presudnog momenta koji je zakuvao celu priču. Na severnoj strani Đenoana, do našeg kaveza, pojavljuje se albanska zastava, i naravno okreće sve naopako. Kreću obostrane provokacije, što je na svakom stadionu u svetu i normalno. Svi pravi navijači na svetu na provokaciju odgovaraju kontrom, na ovaj ili onaj način. Seče se zaštitna mreža, i poleće par baklji ka tom delu, od kojih jedna pogađa upravo tog majmuna koji je izvadio tu zastavu.

Žabari kao vraćaju, uzimaju neko crevo i kao prskaju ka našem kavezu, obezbeđenje ih polako tera. Murija kreće da mitinguje na terenu i stvara se tenzija, kao da se dešava ko zna šta, a ne da je razmenjeno par baklji. Jedina scena koja je odskakala od uobičajenih širom žabarskih, evropskih i svetskih stadiona je par navijača na vrhu ograde. Kao odgovor je zapaljena albanska zastava uz vređanje dušmana i žabara. Utakmica je počela sa malim zakašnjenjem, krenulo je i fino navijanje, u onoj meri koliko je to moglo zbog povećane napetosti. Obostrano vređanje ponovo uslovaljava još par baklji ka žabarima koje završavaju na terenu, i prekida se utakmica. Neizvesnost traje neko vreme, i sudija šalje igrače u svlačionicu. Zašto?!? Zbog bar baklji u terenu??? Ma sisajte bre kurac!!! Klasično ljigavo žabarski, domaćini su iskoristili stvar koja se čak i dana danas dešava u Italiji, doduše mnogo ređe nego pre, i od muve napravili slona…ma bre mamuta!

Murija ulazi na teren do kaveza, fotoreporteri prave podlogu za nameštaljku, i to je to. U jednom trenutku je izgledalo da karabinjeri hoće da upadnu u donji kavez, od čega brzo odustaju kada ljudi kao odgovor počinju da lome pleksiglas na gornjem nivou i naduvavaju ih na donjem. Murija brzo kreće da prazni stadion. Zaključali su kapije i organizovali se. Na stadionu se bleji jedno čuku vremena, i izlazi se u ograđen prostor ispred stadiona, koji je okružen policijom, koja je, kasnije smo saznali, došla kao pojačanje iz Torina i Milana. Obične navijače su puštali u grupicama, dok se ultra masa zejebavala čekajući dalji razvoj događaja. Pevalo se, palila pirotehnika, ubijalo vreme do neizbežnog. Iza murije su se pojavljivali žabarski debili koji su ponovo provocirali , ponovo jedan od njih sa albanskom zastavom. Murija je iskusno odradila i sačekala da ostane što manje ljudi, tj. nekih 5 buseva… i posle par kretenskih provokacija moglo je da krene ono za šta su novinari ostali.

Po slobodnoj proceni, 300tinak karabinjera kreće da upada kroz kapiju i kreću inćidenti. U dva navrata se odbija napad, pršti piro i ostala priručna sredstva. U trećem upadaju i sa druge strane, kreće cimanje oko buseva i tu se pruža otpor. Deo mase se povlači buseve, deo u drugi deo kaveza ispred tribine. Žandari se povlače i pregrupišu, da bi ubrzo krenuli ka kavezu gde se na kapijama opet pruža otpor i odbija napad, ne zadugo, jer upadaju na drugi ulaz otpozadi. Ko se tada našao tu, najebo je ko žuti! Klasično nabijanje uz ogradu i batinjanje. Svaki bus je bio okružen, pomoć je jednostavno bila nemoguća… protiv 300 specijalaca… to je to. Kad su se svi vratili u buseve, murija je jedan po jedan izvodila sve napolje, tražeći one koje su ih interesovali. U principu, nema tu šta mnogo da se piše. Dosta ljudi je privedeno na licu mesta, ostatak poslat nazad.

Takvo sprovođenje dugo nije bilo viđeno. Pod pratnjom, svako stajalište, svaka pumpa je bila zatvorena, nije dozvoljeno bilo izađi nigde. Slovenija, Hrvatska ista priča. I onda je došla na red naša grana. Verujem da niko ko je ulazio u Srbiju tada, neće zaboraviti te scene. Teroristi bi nam pozavideli! Sve je bilo maskirano od maskirnih Žandarmerije u nikad reprezentativnijem izdanju! Zavirivali su u svaki automobil tražeći sumnjive face, a o busevima da ne pričamo. Jedan po jedan bus je izvođen na pretres do gole kože, svako je išao na snimanje i proveru. Imali su snimke sa stadiona koje su gledali u posebnoj prostoriji, i tražili glumce. Svako ko je bio u „sistemu“ je prošao poseban skener, i mnogo ljudi je popadalo na granici, iako ih nije bilo na snimcima. Jednaostavno su ljude „od ranije poznate policiji“ po nahođenju hapsili i slali po istražnim zatvorima u Sremskoj Mitrovici i Subotici, bez i jednog realnog osnova, samo zato što su bili na tekmi.

Narednih dana su do nas dolazile informacije da su samo na osnovu vizuelne procena ko koliko izgleda zajebano, odvodili ljude u pritvor, i to iz jednog simaptizerskog autobusa koji veze nije imao sa navijačkim grupama. Taj bus je spojen od dve turističke agencije koje su imale izlet u Đenovu, a u ponudu su imale i utakmicu. Navešćemo samo jedan primer dečka, koji veze sa navijačima nije imao u životu, ma pešački nije prešao na crveno u životu. Dečko je krenuo u Đenovu jer su mu ostale lepe uspomene sa maturske eksurzije, usput se zadesilo da pogleda i utakmicu. Brat mu je bio u evidenciji, i dečko je ležao preko mesec ipo dana u Mitrovici. Ajde još jedan..lik koji je bio je skroz u uglu na gornjem nivou, veze sa akcijanjem na stadionu nije imao, odveden jer je imao ožiljak na licu iz detinjstva. Nisu mu pomogle ni slike gde je bio na stadionu, ni poruke u telefonu koje je slao matoranima gde je „zabrinut“ dešavanjima na stadionu.

Ne, ležao je metar ipo dana u Subotici. Šta su tek mogli „poznati“ da očekuju. Izdržalo se i to. Na pretresima i suđenjima situacije su bile smešne, gde se lepo videlo koliko je sve montirano. Advokati nisu mogli ništa drugo nego da se smeju od muke u sudnicama, obrazloženjima tužioca i objašnjenjima sudija, koji su morali da rade po naredbama koja su dobili. Neuko su pokušavali da obrazlože produženje pritvora bez i jednog pravnog osnova. Advokati su se samo krstili u sudnici. Na kraju su samo pustili ljude. Ko ih jebe, to su navijači, to nisu ljudi. Ali to nikog od „medija“ nije interesovalo. Zato se već znalo da su Al kaida, Šarićev klan i Keka organizovali i platili nerede. Sramne izjave mafijaškog saveza gde su navijači sjebali srpski fudbal su postale svakodnevica, i samo su se utrkivali ko će šta više da nalupeta. Političari su ponovo postali spasioci države od terorista-navijačkih grupa, za par dana je donešena dopuna zakona o sprečavanju nasilja na sportskim priredbama, kako bi se Srbija oslobodila te pošasti sa tribina. Ko je razmišljao svojom glavom skapirao je ponovo, većina javnog mnjenja je progutalo servirana govna po ko zna koji put.

Nikad nije dosadno u ovoj napaćenoj zemlji… Nekoliko momaka je osuđeno u Italiji gde su izdražali predviđene kazne, ali ih je sačekala nameštaljka i ovde, nema šta, znate sve… Od jedne „obične“ fudbalske utakmice napravljen je slučaj koji će ostati u analima i navijačkog i onog običnog života. Navijački gledano, bilo je zaniljivo! Građanski gledano, sramota! Ne zbog „divljanja“, jer će se ono što se zaista i desilo –isečen deo mreže, 6-7 baklji preko ograde, i tuča posle napada policije … dešavalo se i dešavaće se, i ovde i svugde u svetu……već zbog još jednog dokaza koliko neke stvari mogu da se okrenu ako imaš poluge. Neka Đenova bude „nauk“ svima, ko, kako, šta, gde…glupo je da ne izvučemo pouke.

PS- Prilikom jednog susreta sa legendom ultra pokreta u Italiji, i jednim od glavnih urednika legendarnog Supertifa u najboljim danima, na pitanje kakav je njegov utisak o Đenovi, odgovorio nam je:“ Vidi… nama je sve je bilo super navijački, ali druga su vremena. Ko je najzadovoljniji? Ok, i vama je bilo super, i nama koji smo gledali da ultras duh živi, ali… na kraju su najzadovoljniji su bili naš savez i murija, a onda i vaš savez, političari i murija…zar ne?“

Navijačka priča Torcidaša, najzanimljivije beznačajno gostovanje!

 

Old school priče su uvjek zanimljive, uz kaficu pročitajte jednu od najzanimljivijih. Nekad beznačajna gostovanja mogu biti najzanimljivija!

Višednevna životna odiseja dvojice prijatelja i njihovi doživljaji po pustopoljinama Lijepe naše, prilikom odlaska na beznačajnu utakmicu Hajduka u Zaprešiću, 24. studenog 1996. godine.

Vjetar je zavijao kroz hodnik starog željezničkog kolodvora, na kojem bile samo dvije drvene klupe i tabla koja se škripeći njihala. Samo ona je bila dokaz da nismo u nekom western filmu, već na splitskom glavnom kolodvoru, kako je izblijedjelim slovima pisalo.

Stari sat je pokazivao 21.27, ali on nikako da uđe u vlak. Kontrolor Brko, noćna mora svih navijača koji nisu željni plaćanja karte. Dok je sve ostale kontrolore boljela neka stvar za par švercera, on je uživao u lovu na njih, pa su ga svi navijači mrzili.

Iako nismo u Japanu, skretničar je točno u 21.30 pištaljkom signalizirao polazak, a Brko je za sobom zatvorio vrata.

– Trči Juka! – dobacio mi je kompanjon Ivan, pa smo u trku otvorili vrata predzadnjeg vagona i zalupili ih za sobom u trenutku polaska.

Naravno, to brkatom demonu nije moglo proći neopaženo pa smo pojurili prema zahodu. Ali netko je već bio unutra.

– Požuri jebote, triba mi zahod! – rekao sam kucajući na vrata, ne bi li ubrzao levata da se sakrijemo unutra, a onda kroz blago odškrinuta vrata izviri poznata njuška s crveno-plavom kapom na klavi. Pave Fadić s Pujanki. Frfljao je ljutito;

– Brale, nađite drugo misto, ovo je moje. – i zalupi nam vrata u lice.

– Sebični kreten! – pomislim, ali nije bilo vremena za svađu jer smo ugledali Brku koji je jurio prema nama. Trčeći smo uletjeli u prvi kupe zadnjeg vagona i u tren se dogovorili s nekim Bosancima, koji su očito putovali na neku bauštelu, da nas ne odaju kontroloru.

Ubrzo je ušao i zatražio od glavonja karte, a ja sam se, ispod klupe, grizao za usnu da ne prasnem od smijeha, isto kao i moj prijatelj s Barutane, prekriven jaknama i koferima gore iznad glava.

Sve nekako mislim da je Ivan bolje prošao. Ja sam deset sati udisao smrad nogu, a mali lukavac je bauštelcima pojeo pola čvaraka i sira iz kutije, što je nekome babo brižno spremio.

Na stanici u Gospiću se začulo komešanje napolju i poznat glas. Pavin. Brko ga je nanjušio i s još par kolega izgurao vani. Naposljetku je vlak krenuo, praćen Pavinim psovkama i kamenjem.

Zorom dolazimo na kolodvor u Zagreb i na Tomislavcu prolazimo pokraj manje skupine skinsa, očito zrelih na počinak, nakon sinoćnjeg pijanstva i divljanja.

Nisu nas ni pogledali, nesvjesni ikakve utakmice Hajduka koji je igrao u Zaprešiću, niti nas besposličara koji su išli na nju.

Jutro smo prekratili u studentskom domu na Savi, kod nekog Ivanovog prijatelja iz Geta. Lik nam je otvorio u ofucanoj pidžami i papučama, te mi onako, obješene face i bez ijedne emocije, pružio ruku i procijedio;

– Špiiiiiro..ka.

Jebote, trebalo mu je tjedan dana da izgovori jebeno ime. Mala soba je zaudarala po cigaretama, a uz to se sav namještaj lijepio od marihuanine smole. Pomislih kako je moguće da ovako spaljeni ljudi uspiju zaokružiti iti glasački listić, a kamo li riješiti komplicirani fakultetski test.

Ivan je sa spaljenim pušio i pričao satima nekakva sranja o kvartovskim zajebima i Torcidi, a ja sam jeo onu jedinu paštetu koju su imali, i to sumnjive kvalitete, gledajući na zidu poster Miše Kovača i šal Hajduka, ispod kojih je spavao Špirin cimer, potpuno oduzet i nesvjestan naše prisutnosti tijekom šest sati bučne rasprave. Tko zna da li je uopće i bio živ…

Nakon tog divnog i intelektualnog druženja, opet se vozimo tramvajem do željezničkog kolodvora i ulazimo u vlak za Zaprešić. Srećom kontrolori puno gluplji od Brke, pa ih – uz par pravovremenih sklanjanja u wc – spretno zaobilazimo. Kao i plaćanje karte.

Nismo se baš isprsili za platiti kartu ni za utakmicu, pa na stadion ulazimo tako da ja Ivana vodim pod rukom kao slijepca, na što policajcu zasuzi oko, pa promrmlja uz uzdah;

– Eh što ti je život…

Na tribini standardnih nekoliko navijača iz Splita, klošara poput nas, a ostalo Torcidaši iz Zagreba i okolnih sela. Znam, pohvalno je kada netko iz tih krajeva navija za ponos Dalmacije, ali kako da ih doživim kao svoje kada pričaju tipa – Ajmo dečki, fakat navijajmo! –  i to s onim okruglim, plavim glavama, nalik na statiste iz serije o Gruntovčanima.

Hajduk zabija drugi gol i mi zaključujemo da je vrijeme za odlazak. Što raditi na utakmici gdje nema protivnika ni na terenu ni na tribini? Dosadno.

Prolazimo pred nekih kafića i pečenjarnica, kad odjednom začujemo poznat glas;

– Alo ekipa, jeli gotova utakmica?

Okrenemo se i ugledamo Pavu. Znojnog i zadihanog. Ipak je nekako stigao na odredište. Ali su stigli i neki lokalni momci, po svoj prilici Dinamovci, privučeni Pavinim njakanjem. Bar deset njih.

Nije trebalo puno da me prva boca udari u glavu. Srećom, Napolijeva kapa je amortizirala udarac, a za drugi im nisam htio dati šanse, pa smo počeli bježati od brojnijeg i jačeg neprijatelja.

No, ne zadugo, jer je baš u blizini bio kombi specijalne policije, pa su se Boysi razbježali, ali su stigli u trku par puta šutnuti nogom nesretnog Pavu, koji je netom prije sam sebi sapleo noge.

Na kolodvor stižemo taman oko 21 sat i ulazimo u vlak. Dobar znak je bio što Brke nije bilo na vidiku. Ove mlade kontrolore smo jednostavno zaobišli ulaskom u zahod u trenutku njihovog prolaska.

Prvi put nam je uspjelo, a drugi put smo se zatekli u zahodu sa sveprisutnim Pavom.

– Otkud ti Pave? – upitam ga, a ovaj se nabrusi;

– Ma šta otkud ja, pičke jedne, ostavili ste me u Zaprešiću!

Ivan ga je pokušao utišati, jer je bio kontrolor taman ispred vrata, pa mu je stavio ruku na usta. A ovaj ga ugrizao. Ivan uzvratio šakom u glavu, a Pave njega skalpelom u trbuh. Srećom, debela spitfire jakna je amortizirala sječivo.

Naguravali smo se s njim dok mu nismo oštricu izbili iz ruke, a onda se začulo kucanje po vratima i glas koji je oštro naredio;

– Otvarajte vrata! Policija!

Desetak minuta kasnije, mi smo bili izbačeni na kolodvor, a Pave sproveden u stanicu jer je istog policajca i pljunuo. Na kućici male željezničke postaje je pisalo – Ogulin.

– Di ćemo sada muku ti Isusovu? – upitao sam Ivana, kojeg sam, zbog magle, jedva vidio na dva metra. A prvi vlak je bio tek ujutro.

Lutajući po gradu duhova, začusmo neku glazbu koja je izlazila iz nekog obasjanog prostora. Tek nakon par koraka shvatimo da se radi o nekakvom seoskom disku, prepunom ljudi.

– Idemo bez solarnog? (izraz za plaćanje. Solarno = novac na sunce, op.a.) – upita me Ivan.

– Idemo. – odgovorim. – Bar ćemo se ugrijati.

I prolazilo je tako sat vremena na foru – lik naruči, okrene se i piće mu nestane – dok jedna ručetina nije uhvatila Ivanovu rukicu.

– Što radiš momče? – upitao je drvosječa. Pa nas je okupljeno društvo izrešetalo pitanjima tipa: “Ko ste vi?”, “Odakle ste?” i slično, dok netko nije vidio Ivanov šal oko struka i zaključio;

– Opa, Tovari. Baš lijepo. Sad ćemo vas jebati.

Pošto mi se nije baš svidjela njihova seksualna orijentacija, kao ni nakana, uzeo sam najveću kriglu i naslonio se leđima uza zid. Ivan isto. Približavanje gay zombija je zaustavio neki duboki glas;

– Ajmo crta. Ostavite dečke odmah!

Bio je to neki manji čovjek, u četrdesetim godinama, slabiji i za glavu manji od sviju u lokalu, ali s bolesnim pogledom u očima. Trenutak nakon svi su se vratili svojim mjestima, a mi smo se pridružili nepoznatom spasitelju, očito nekom lokalnom šerifu, kojeg su se svi bojali.

Međutim, prema nama je bio dobar i častio nas je pićem sve do zore. Svjetla su se odavno već bila upalila, kada je šerif rekao;

– Dečki, vrijeme je za spavanje. Noćite kod mene do vlaka ujutro. 

– A tko bi ga mogao odbiti kada je tako ljubazan? – pomislih i pozdravim se s ljutitim osobljem i redarima, koji su zbog našeg dobrotvora morali ostati sat vremena duže.

Skupocjeni terenac nas je dovezao ispred još luksuznije kuće, a domaćin nas je uveo u nju i uputio nas u dnevni boravak, izvadio na stol kuhanu šunku i piće, te poručio;

– Evo jedite i smjestite se u krevete, a ja se idem otuširati pa vam se pridružim.

Šunka je prijala, ali je nedostajao kruh, pa ga je Ivan išao potražiti u zidnom ormaru. Otvorio je vrata i zanijemio. Pa se sabrao i rekao mi;

– Jebote, dođi vidit ovo!

Stajali smo tako minutu ispred ormara koji je bio uredno posložen sa svom silom bičeva, lanaca, lisica, vibratora i bezbroj ostalih rekvizita za seks i torturu.

Samo smo se pogledali, skupili šunku i zakoračili kroz prozor u mrak nekog šumarka. Nismo baš bili oduševljeni da prespavamo u sobi sa sado-mazo Gospodarom tame, uz to još i dobrano pijanim.

Da sve bude kao u nekom loše režiranom hororu, pobrinula se i magla, zbog koje smo se u jednom trenutku našli čak na groblju. Ipak, neki čovjek nas je uputio do stanice, gdje smo se konačno opružili u čekaonici.

Probudio nas je zvuk vlaka koji je pristajao na peron. Jako smo mu se obradovali, ali nam je osmjeh ubrzo splasnuo kada se na vratima vlaka ukazao prokleti Brko kontrolor. Za razliku od nas, njegova podla njuška se cerekala kada nas je ugledao.

– Bože, pa jeli ovo moguće? – čudio sam se Brkinoj sveprisutnosti i dao se s Ivanom, po starom i dobrom običaju, u trk prema zadnjem vagonu vlaka, pri njegovom polasku.

Brko je uživao u lovu na slijepe putnike, pogotovo navijače, pa je polako tražio svoj plijen. Našao nas je tek pred Kninom i u pratnji policajca izbacio na glavni kolodvor Zvonimirova grada. Nisu pomogle ni molbe ni laži kako navečer moramo biti na poslu.

Samo je grubo zatvorio vrata i nasmijao nam se kada je vlak krenuo. Ispratili smo ga srednjim prstima, kako po redu i običaju dolikuje, te očajni sjeli na klupu.

Već je bio ponedjeljak, a mi umorni i bez novca. Tako se daleko činio taj popodnevni vlak. Dugo smo depresivno šutjeli, dok nam se nije obratio neki lik;

– Momci, imate li koju kunu? Gladan sam. – Luđački smo se nasmijali, a Ivan mu je odgovorio;

– Brate, našao si koga ćeš pitati. – te ponovno zacenili od smijeha. Onda sam mu ispričao što nam se dogodilo tako slikovito, da nam se klošar sažalio i predložio;

– Dođite sa mnom. Nešto čete pojesti i odmoriti se do vlaka.

Doveo nas je u neki stan – poslije sam saznao napušteni, srpski – i upoznao nas s kolegama, nalik na junake Hali Gali Halidove pjesme: “Hajde da se drogiramo”. 

Nikad neću zaboraviti kako mi je prijao taj mesni doručak i jedno jedino jaje, koje smo Ivan i ja zajedno ispekli na tavi i pojeli, dok su momci uigrano topili heroin na vatri i obavljali svoj svakodnevni ritual. Glad je jeben osjećaj.

Nismo se najeli, ali smo barem dobili malo energije da preživimo do kuće. Pozdravili smo kninsku alternativnu scenu – koja je već odavno žmirila na kauču – i krenuli put kolodvora.

Neprimjetno smo ušli u jedan vagon, povukli zavjese i zaspali. Barem do trenutka kada nam duboki muški glas nije rekao;

– Momci, karte na pregled!

Skočili smo kao opareni, ali smo umjesto Brke ugledali ogromnog i dugokosog punkera s djevojkom.

– Šta ste se usrali, zajebajem se. – rekao nam je i smiješeći pružio ruku.

– Sandro.

– Goge. – nadodala je dama s Irokez frizurom, kožnom jaknom i poderanim, uskim hlačama.

Sjeli su do nas i ponudili nas velikim sendvičem i bocom rakije, što smo, naravno, objeručke prihvatili, pa smo se ubrzo sprijateljili i ispričali im svoju priču.

Dvoje punkera se od srca nasmijalo, a Sandro nam je rekao;

– Momci, pa vi ste pravi punkeri! Morate s nama večeras u Šibenik na jedan alternativni koncert.

Samo smo se pogledali, te liku potvrdili glavom, što je i normalno, jeli?

Kući smo došli dva dana kasnije. E to su bila putovanja…

Zanimljiv susret BBB i Torcide u Sirokom Brijegu

Veljača 2004. Široki Brijeg, Dinamo-Hajduk, Turnir Gojko Šušak.

Stigli smo kombijem za kojeg je nevjerojatno da je uopće ostao u voznom stanju od Zagreba do Širokog Brijega. Vrata se nisu otvarala, stakla jeftino zatamnjena, jedva vidiš van, unutrašnjost pohabana. Disfunkcionalna krama u punom smislu tih riječi. Jedno od najgorih prijevoznih sredstva s kojima sam imao nesreću putovati.

Ekipa miješana, nas nekoliko iz ZCB i par Sepri. Pretpostavili smo da ćemo već putem naletjeti na neku putujuću ekipu tovara, ali baš se ništa zanimljivo nije dogodilo. Utakmica se igrala, koliko se sjećam, oko tri sata popodne, a mi smo u Široki stigli ujutro. U gradu je već bilo dosta naše ekipe, a oko stadiona i običnih navijača oba kluba. Običan svijet naravno nismo dirali. Iako su ovakve utakmice predstavljale idealnu pozornicu za susrete „ekipa“, Torce nije bilo na vidiku. Svega nekoliko (lokalnih) grupica koje smo lakoćom rastjerali, procijenivši da bi mogli biti „ozbiljniji“ navijači. Ne mogu sa sigurnošću tvrditi, ali čini mi se da su nam se u jednom trenutku provukla mostarska Torca. No, dok smo se mi dotrčali, oni su već bili u sigurnosti njihove tribine. Šteta.

No, na naše iznenađenje, to je bilo manje-više to iako se pomalo pompozno najavljivao masovni i organizirani dolazak Torcide. Nama je to djelovalo kao alibi, jer ukoliko želiš izbjeći direktnu konfrontaciju, plasiraš lijepo u medije da se i gdje se okupljate i policija će se pobrinuti za sve ostalo. Mi smo s druge strane pristizali u manjim grupicama. Tih godina smo u niz navrata na sličan način upadali u druge gradove.

Cijelo vrijeme očekivao se veliki obračun, ali kako su prolazili sati, škvadra je postala sve nestrpljivija. Budući da se i približavala utakmica, većina ekipe već je lagano ušla na tribinu. U bircu i oko birca pod tribinom ostalo nas je točno 24. Znam, jer sam nas prebrojao, pomalo strahujući da bi nam se to moglo obiti o glavu – ako Torca masovno uleti. I u jednom trenutku, kada se okolina stadiona već dobrano ispraznila, začula se pjesma (možda i zvuk bubnjeva, ne sjećam se više) – Evo zore, evo dana evo splitskih huligana. Kao što sam i pretpostavio, prema nama se kretala negdje van grada okupljena tovarska ekipa, prema njihovim kasnijim procjenama 200-300 ljudi.

 

 

Neki su imali kapuljače, neki su bili naoružani. Priznajem da je prizor u najmanju ruku izazivao respekt. Pomislio sam da smo se fino zajebali i da ćemo teško dobiti ovu bitku, iako je ekipa bila vrhunska. Osobitu bojazan je izazivala činjenica da sam u ruksaku imao redom slijedeće krpe – mali ZCB, našu malu zastavu s grbom grada Zagreba te Purgeri. Da sam pao s tim transparentima, koji su do tada slučajno ostali s nama, mogao sam uredno skočit u prvi hercegovački bunar. Nije bilo druge do brzo stavit ruksak pod jaknu i dobro je zakopčati. Tako sam u tom metežu sudjelovao s takvim “bremenom“ na leđima. Nikom poželjeti.


Uzeli smo stolice i lagano se postavili u obrambeni gard, ne srljajući naprijed. Tovari, iako ih su bili višestruko brojniji, nisu osobito žustro kretali prema nama. Dapače, s obzirom na odnose, trebali su nas (pokušati) pomesti. Kada su pak malo življe krenuli naprijed, a mi se pripremili za defenzivu, na njih je uletjelo pa brat bratu 10-20 pandura i raspršilo ih kao onaj ručni puhač lišće. Ostali smo zatečeni takvim „povlačenjem“, ali smo se vrlo brzo sjurili na manje grupice tovara koje su imale nesreću ostati na pravcu prema nama. Njih smo relativno lako apsolvirali, ali da budem iskren nije ih bilo tako mnogo. Onda je pak murija krenula na nas, par naših je palo i jedan ili dvoje su zatvoreni u maricu. Tu je došlo do konfrontacije s murijom, koju smo u jednom momentu uspjeli dobrano potisnuti i pritom silom izvući naše iz marica. Uslijedilo je tada nešto sitno nabacivanja flašama i stolicama s tovarima na tribini, par zaletavanja u tom pravcu i to je bilo sve. Onu raspršenu veću grupu Torce nismo dalje vidjeli. U jednom trenutku pristiglo je ozbiljnije pandursko pojačanje pa smo se povukli prema našoj tribini.

Tada sam skinuo ruksak s navedenim transparentima i za svaki slučaj bacio ga preko ograde na našu tribinu. Na kraju smo se gotovo svi probili na stadion, a kao što je poznato utakmice je bila prekinuta kada je bačen nož u teren.

Poslije tekme pokvario nam se kombi pa smo se natrpali u aute i spavali kod B…… u Mostaru. Drugi dan vratili smo se dobrano siti i napojeni u Široki po popravljeni kombi i pravac Zagreb. Opalili veliki grafit ZCB kod Knina, popili par piva i uspjeli se s tom kramom od kombija dovući doma. Možda je to bila i najveća pobjeda tog gostovanja. Tovari su tada sasvim razočarali.

Pricu poslao clan stranice …

Ukoliko i vi imate neke zanimljive price sa utakmica slobodno nam posaljite na fb stranicu ili instagram profil Balkanski navijaci

Admin tim

Navijaci Kosova pretukli navijaca Ceske (VIDEO)

Danas je pred utakmicu Kosova i Ceske bilo nekoliko incidenata kada su grupa navijaca domace reprezentacije napadale Ceske navijace, jedan od takvih dogadjaja zabelezen je kamerom.

Nekoliko navijaca fudbalskog kluba Pristina poznati pod imenom Plisat presreli su jednog starijeg navijaca sa Ceskom zastavom i zadali mu nekoliko udaraca posle cega je nesrecni covek ostao da lezi na zemlji bez svesti dok su napadaci pobegli sa lica mesta. Video se ubrzo pojavio na drustvenoj mrezi instagram i fb-u objavili su ga navijaci Pristine i stranica Ultras Kosova.

https://www.facebook.com/UltrasKosova/videos/388286311838638/

Juce je u vecersnjim satima uhapsena grupa od osam drzavljana Ceske koji su nameravali da na stadion ubace dron sa zastavom Kosovo je Srbija, brzom reakcijom kosovske policije ovaj pokusaj je osujecen, a navijaci su uhapseni.

Kosovo i Ceska su danas odigrali utakmicu u kojoj je domaca reprezentacija pobedila rezultatom 2:1 i time se probila na drugu poziciju u grupi odmah iza Engleske koja ima bod vise i utakmicu manje.

Uhapseni navijaci koji su planirali da unesu dron na utakmicu Kosovo-Ceska

Kosovska policija uhapsila je nocas osmoricu drzavljana Ceske Republike kod kojih je pronasla dron i nekoliko zastava sa natpisom Kosovo je Srbija, ova grupa se sumnjici da je planirala da dronom unese jednu od zastava sa natpisom Kosovo je Srbija na sutrasnju kvalifikacionu utakmicu za Evropsko prvenstvo u fudbalu koja se igra na gradskom stadionu u Pristini, a sastaju se  Kosovo i Ceska Republika.

Jedan od navijaca je na sebi imao majicu sa likom predsednika Rusije Vladimira Putina i natpisom “To je nas predsednik”.

Inace ceski navijaci su iskoristili priliku da na gostovanju na Kosovu podele pomoc za clanove srpske zajednice po enklavama na Kosovu i Metohiji.

Kosovske bezbednosne snage ipak su uspele da osujete nameru Ceha koji su na ovaj nacin zeleli da pokazu solidarnost sa Srpskim narodom i da se osvete da gest Albanaca koji su prilikom gostovanja njihove reprezentacije u Beogradu uspeli da unesu dron sa zastavom Velike Albanije.

Utakmica dveju reprezentacija na programu je sutra u 15h . Ceska trenutno zauzima drugu poziciju koja je vodi na evropsko prvenstovo dok je Kosovo na trecoj poziciji sa samo jednim bodom manje.

Sutra se takodje mogu ocekivati incidenti jer su gotovo sve ceske grupe vise puta pokazivali da nisu neutralne po pitanju statusa Kosova i Metohije.

Oglasio se i nogometni savez Češke koji se distancirao se od ovog incidenta istaknuvši da navijači ne bi smjeli miješati politiku u sport.

“Ta grupa ljudi je imala dron, srpsku zastavu i transparent s natpisom ‘Kosovo je Srbija’. Također, nađeni su pirotehnika i noževi. Češka nogometna reprezentacija odbija bilo kakvo slično ponašanje navijača koje bi vezalo politiku i sport. Situaciju rješava kosovska policija u suradnji s ambasadom Češke Republike”, izjavio je glasnogovornik saveza Mihal Jurman.

Glasnogovornik češkog ministarstva vanjskih poslova Robert Žehak rekao je da je kosovska policija saslušala šestoricu Čeha, od kojih jedan ima i srpsko državljanstvo, i dvije Čehinje iz te grupe, a nakon saslušanja pušteni su na slobodu.

Priča člana BHF sa utakmice (BIH – Lihteštajn)

Jučer u Zenici na utakmici kvalifikacija za Evropsko prvenstvo izmedju Bosne i Hercegovine i Lihteštajna, doslo je do napuštanja tribine od strane BH Fanaticosa.

Razlog je bio sporna majica na kojoj je pisalo sa jedne strane “Sloboda navijačima” a sa druge “ACAB” sto u prevodi znači “Svi policajci su debili” (All Cops Are Bastards)

Objavu momka koji je bio u kopu jučer, prenosimo u cijelosti.

“05.09.2019
BiH-Lih
Invazija pred tekmu rano ujutro se krece na put,u kombiju vlada euforija,ludnica,svi nestrpljivo cekamo kad cemo doci do Zenice da vidimo svoju bracu,svoju drugu familiju.
Dolazimo u Zenicu slabo raje po gradu slaba tekma,a u nas euforija brate vlada jer zivimo za ovo,
Pripremamo de polako za polazak prema stadionu,
Svi raspolozni,sretni,veseli,radujemo se pobjedi.
Pred stadionom stojimo cekamo da udjemo,E ONDA SVE POSTAJE DRUGACIJE….
Prvi ulazak mene u stadion jedan od drotova mi psuje familiju majku,onako gledam necu sebi belaja da trazim….
Odem sjedem na tribinu,zajebancija,ma sve super bilo,
Nakon 5 minuta,dolazi 5 specijalaca dize me sa tribine i ovodi ispod stadiona,
Kada su me diglinsa klupe,samo cujes od drotova kako psuju majku familiju,
Hodađ normalno bez opiranja bez icega,
Jedan od drotova me udara pesnicom u ledja gdje haman padam na pod od bolova,psuje mi majku…SUTIM.
Kad su me doveli ispod stadiona psuju samo,
Ma strahota brate,oko 20-30 drotova okruzili mene i jos jednog momka,
Kazu da skinem majicu,gdje me udara pesnicom u glavu,
Skinem majicu i bacam je na pod,onako nez majice bez icega na sebi dolazi jos jedan drot iz vana i udara pesnicođ u glavu isto…..
Dok mi govori je*em ti familiju hos da ti vilicu izbijem,
Zamahuje sakom da udari,jedan drot ga odgurnu da me ne udari,
I najveca sramota me je bilo kad stoji njih jednu 50 iskupili se i morao na glas reci”izvinite policajci za sve”
I na kraju nas vracaju na tribinu….
Gdje BHF napusta stadion….
Jedno veliko hvala mojoj braci iz BHF,nemam rijeci,sinoc smo pokazali sta znaci brat za brata,jedna velika familija,
Hvala ti BHF hvala vam braco moja za sve
#bhf #acab #1312 #drot #bratzabrata”