My dad and I traveled from Brookfield, WI to London, England for an Arsenal game. It was Arsenal v Blackpool at the Emirates. Before we left to go to the bars before the game, my dad took a “tangerine” (orange) from the breakfast buffet at the hotel. We met a young (drunk) Blackpool fan at the bar and he was super friendly. We were talking and just hanging out and he didn't care that we were Arsenal fans. So my dad says to him, “so you know what were gonna do to your ‘tangerines’ today?” And he takes out the tangerine and stomps on it saying, “we are gonna crush them!” So the Blackpool fan pushes my dad out of the way, picks up the tangerine and hurls it at an oncoming bus! (Whilst shouting various britishims and swears I think). After that, my dad wanted to trade something with the fan. So he showed the Blackpool kid his Wisconsin badgers shirt (that he was wearing under his Arsenal jersey). The kid didn't wNt to give up his Blackpool jersey and the only other thing he had that was Blackpool was his underwear. So on that day, my dad traded a WI badgers tshirt for Blackpool underwear, no joke. Arsenal also won 6-0 and it was a sick game. The Blackpool fans were great and incredibly friendly.
Intervju sa grupom Skinheads (St. Pauli)
Intervju s navijačkom grupom St. Paulija – St. Pauli skinheads. Oni su kao skinhed skupina uvek zanimljivi. Kontaktirali smo ih preko MySpace – a i postavili im nekoliko pitanja o tome šta to znači biti skinhead koji navija za St. Pauli.
Pozdrav! Predstavite se.
-Pozdrav! Mi smo Miki i Čizi iz grupe St. Pauli skinheads.
Recite nam nešto više o St. Pauliju. Koji je to kvart u Hamburgu?
– To je dobro poznat kraj – četvrt crvenih fenjera i srce Hamburga. Tu se nalazi i pristanište poznato pod imenom ” vrata sveta”. Postoji dosta lepih mesta tu i mnogi turisti posjećuju St. Pauli. Na kraju krajeva, to je dom našeg tima – FK St. Pauli.
Kada je vaša grupa formirana? Da li svi baš živite u okrugu St. Pauli? Kada su se prvi put okupili skinheadi oko Hamburg – St. Paulija?
– Prvi skinhedi na naš stadion pojavili su se 80-ih godina. U ranim 90-im, osnovali su prvu generaciju skinhead St. Pauli. Od 1996. smo i službeno pristaše FK St. Pauli. Nemaju svi od nas tu priliku da žive u St. Pauli distriktu jer su kirije vrlo visoke.
Šta bi trebalo učiniti da bi postao deo St. Pauli skinheada?
– Prvo moraš voleti F.K. St. Pauli, identifiikovati se sa tom subkulturom , moraš biti anti- rasista / antifašista. I naravno, moraš biti dobar čovek.
Koliko ljudi čini St. Pauli skinhedse? Ima li devojaka u vašoj skupini ?
– Nas je 70ak, 10 posto čine devojke .
Va glavni suparnik je Hamburge. Kakav je Vaš odnos sa skinhedima ovog kluba? Recite nam nešto o sceni u vašem gradu.
– Na koncertima nema nikakvih problema s tim ljudima . Naša grupa je veća i oni izbegavaju sukobe sa nama. Iako se za vreme derbija svašta može dogoditi… Scena u Hamburgu je prilično velika. Naša grupa je najpoznatija i najbolja! Imamo dosta pabova koje često posećuju skinhedi. Najbolji pabovi su Džoli Rodžer, Skorbut i Bad Taste. Dobar je i True Rebel Records, koji često organizuje koncerte.
Koliko često se održavaju koncerti /žurke? Šta je sa Hard & Smart Klubom, kakve veze imate sa njima?
-Mi pokušavamo da organizujemo koncerte često, koliko je to moguće! Organizujemo koncerte ili žurke sa Dj-evima skoro svakog vikenda u nekom od naših pabova.Hard & Smart Klub nema nikakve veze sa skinhedima St.Paulija! Hard & Smart Klub je samo jedan čovek, bivši član naše grupe. Imali smo problema s njim i sada može da odjebe!
Koje bendove podržavate? Da li neko od vas svira u nekom bendu?
-Postoji ogroman broj bendova – drugova – koji sviraju za nas! Ticking Bombs iz Švedske, Bull Brigade iz Italije, Muerti i Chancers iz Češke, Ruckers iz Berlina, Produzenten Der Froide iz Štutgarta i mnogi drugi. A tu su i bendovi u kojima sviraju naši prijatelji: basista i pevač Testosterona, pevač Gumbles-a , bubnjar iz benda Smegma, saksofonista u ska bendu Big Banders, pevač iz Marburg Rejects-a, a novoformirani bend OiSluts je kompletno sastavljena od članova naše navijačke družine!
Recite nam nešto o vašem mini timu – St. Pauli skinhedsa. Pobedili ste nekad na tzv. navijačkom turniru? Koje nagrade ste osvojilli?
-Da , imamo malu fudbalsku ekipu, za koju igraju samo članovi naše navijačke grupe. S promenjivim uspehom učestvovali smo na raznim turnirima. Na primer, pobedili smo u The Jack Daniels kupu ( zimski turnir navijačkih grupa u St. Pauliju), u Millerntorcupu ( kup navijača FK St. Pauli ) , Boll Och Biera kup (turnir subkulturnih grupa iz cele Nemačke i Skandinavije ), Antira Turnir (ekipe iz cele Evrope, u finalu smo igrali protiv Rude Boys Sampdoria). Svake godine odigramo utakmicu protiv Ultra ‘ Sankt Pauli na stadionu za omladince koju prati oko pet stotina navijača koji stvaraju bučnu atmosferu uz pirotehnički šou, i tu utakmicu mi nikada nismo izgubili! Možete videti celu našu kolekciju osvojenih nagrada u jednom od naših pabova.
Da li učestvujete u koreografiji tokom utakmice i na kojoj tribini se obično nalazite?
– Mi kao grupa radimo koreografiju vrlo retko. Većina nas učestvuje u koreografiji u sklopu grupe Ultra ‘ Sankt Pauli. Većina naše skupine stoji na tribini iza vrata .
U Rusiji se često ljudi ne slažu kada pominju vašu političku odrednicu: neki vas nazivaju komunistima, neki anarhistima, itd. Što mislite o SHARP i RASH?
-Ne postoji zvanična politička smernica na tribini osim antifašizma. Svako može nazivati sebe kako god hoće, ali pre svega svi smo antifašisti. Politički stav je lični izbor. Mi smo samo skinhedi pa je i prirodno da budemo antifašisti.
Mnogi skinhedi su ponosni na svoju zemlju. Smatrate li se patriotama?
-Mogu jedino reći da smo lokal patriote. Svi mi volimo St. Pauli i ovaj region. Ali, ja ne bih rekao da smo nemačke patriote.
Uvereni smo da imate puno prijatelja u Evropi. Vaše prijateljstvo nije ograničena samo na Bohemians, zar ne?
-S Bohemians 1905 ( Klub iz Republike Češke ) imamo vrlo blizak odnos, ali podrška i prijateljski odnosi su i sa Rude Boys Sampdoria ( Sampdoria , Italija ), Herri Norte Taldea Bilbao ( Atletik Bilbao, Baskija ), Commando Ultra Marseille ( Marsej Marsej , Francuska ), a također imaju prijatelje u Liježu ( Standard Lijež, Belgija).
© pixathlon
Recite nam nešto o vašem fanzinu.
-Sa tim smo počeli 2006, kada je tiraž bio oko 300 komada, sada je 800! Izveštaji sa koncerata i gostovanja FK St. Paulija, intervjui sa navijačima, ankete, smešne priče, itd. U ovom trenutku smo spremni za pokretanje desetog, jubilarnog broja.
Astra ili Beck s?
-Naravno Astra! Becks je pišaćka Vezera! (Hamburško pivo Astra – sponzor i simbol FK St. Pauli, pivo Becks je vrlo popularno među nemačkim skinhedima i pankerima i proizvodi se u Bremenu, odakle je ekipa Werder. Nije da su St. Pauli i Verder u međusobnoj zavadi, ali smo odlučili da se našalimo i postavimo to pitanje; Vezer je reka na kojoj se nalazi grad Bremen)
Ivan Beli Krstic prica o prerano okancanoj mladosti …
Pre 17 godina desila se jedna od najvećih tragedija koja može da pogodi jedan fudbalski klub. FK Radnički ostao je bez jednog od najboljeg i u tom trenutku neprikosnovenog fudbalera koji je plenio svojom igrom i ponašanjem na terenu. 29. maja 2000. godine od posledica udara groma preminuo je Ivan Krstić Beli.
Mladi reprezentativac Jugoslavije nije stigao da pokaže svoj puni talenat, ali je ipak ušao u istoriju, a njegov lik i delo ostaće zauvek zapamćeni na Čairu. Ko zna gde bi sada bio Beli, a gde Radnički, da nije poginuo samo mesec dana pre svog 20. rođendana.
Upoređivali su ga sa Piksijem, Džajom,i mnogim drugim vrhunskim fudbalerima, predviđali mu svetlu i uspešnu budućnost, ali neka viša sila stala je na put svemu tome tog 29. maja. Na pomoćnom terenu stadiona Čair, na trening utakmici, grom je udario direktno u Ivana, Niš i čitava Jugoslavija ostali su bez velikog talenta i odličnog fudbalera, francuski Lil bez neverovatnog pojačanja, Radnički bez svog legendarnog kapitena, a 19-godišnja Ana i jednomesečni Ivan ostali su bez supruga i oca.
U znak sećanja, fudbalska škola Radničkog nosi ime Ivana Krstića Belog, kao i ulica u Medoševcu odakle je tragično nastradali fudbaler.
Meraklije se već 16 godina trude da Beli ostane zauvek zapamćen tako što na svakoj utakmici 10-minutnim ćutanjem odaju počast ovoj legendi, a na tribini je uvek istaknuta zastava sa njegovim dresom, neizostavno je i skandiranje “Beli Krstić”. Ovakav gest teško da može ostati nezapažen pa je supruga Ivana Krstića pre 4 godine iskoristila priliku da se zahvali Meraklijama na svemu što su učinili za nju i za Ivana, onog koji nije više sa nama, i onog koji čuva uspomenu i brani čast svog oca, njegovog naslednika. Nikada nećeš biti zaboravljen!
Priča: Rijeka – Dinamo 0:3 (1994)
Rijeka,svibanj 1994,Rijeka – Dinamo 0:3
Krenul sam s frendom iz Martićeve jutarnjim busom za RI. Lagano smo zjakali i pomalo pijuckali putem,ništ extra. U Rijeci ispadanje na žabici,opskrba pljugama na kiosku i krećemo prema kolodvoru…Tmuran dan,ko da će kiša svaki tren…lagana šetnja prek pružnog prijelaza i zamjećujemo oko GK desetak sumnjivih faca,pa eskiviramo prek ceste pa nazad prema Korzu.
Tam smo imali dogovor sa frendom sa Krka,te nakon obilaska par usputnih birtija,cuge na terasi onog hotela uz obalu,završavamo u nekom bircu u onoj Robnoj kući na Korzu…da neduljim razbijanje od cuge,sa krčanima uz povremene dolaske/odlaske riječana.Po izlasku svjetlo “bode u oči” ali i činjenica da je sad vani cirkuliro popriličan broj onih koji su išli na tekmu…
Ulazak u lokalni,gradski bus prepun armade koja ide na tekmu,oboružana zastavama,šalovama i naravno,pjevaju ljudi svoje pjesmice…nama u ruci putne flaše gemišta,a ak i ne popijemo dobro bi došle u slučaju nužde…Pozdravljamo se s krčanima (3) i izlazak na Kantridi uz negodovanje nekih klinaca iz busa i viku za nama kao,ne izlazi se na ovoj stanici,kontajući valda kak smo se sj…,međutim kak smo krenuli onom ulićicom prema tribini za goste,skontali su pa je osim srednjaka kroz prozor bilo i nekih psovki,ništ extra.
U onoj birtiji na uglu(gore na brdu di se cesta lomi prema tribini za goste),di je zapravo redovito bilo skupljanje dok je nisu zatvorili pred tekme,srećemo ostatak posade iz ZG,znana lica i nešto klinaca od 15,16 g.Laganini cugica i to i lagano na tribinu.Dinamo je razvaljivo na terenu,a nas nije bilo više od 50ak,60ak,tad smo još bili ne u kavezu ko danas već prema stjenama,desno.
Navijanje,zeka i tak sve dok nas iz letargije ne diže i ne budi upad 20ak starijih pripadnika Armade na našu tribinu…nismo ih ni skužili dole sa dna tribine,dok nije A…provalil kao šta je purgeri,tak nekaj a najbrže je reagiral T.,potom H,i standardna ekipa petrinjaca,a skočili i mi odozdo,nas nekoliko zapravo jer ovi klinci su,nije im za zamjeriti,bili zbunjeni kaj se događa.
Iskreno,brzo smo ih potisnuli od tribine,a njihove sa začelja već je murja haltala pa u se hrvali s njima,tak da i nisu uspjeli svom silom krenut,a i malo ih je iznenadila naša žilavost i reakcija.Još je jedanj njihov popil fino ciglu u glavu,il tak nekaj,prjetnje sa 30ak m prema nama i to je to,jedino je taj A…..,dostojanstveno otišo od nas,jbg nije prošlo kak su zamislili,al jebena akcija za ono vrijeme s njihove strane,a i za današnja.
Posle tekme na bircu na žabici gledanje finala kupa UEFA dok su se vani čule sirene i neke ganjavke domaćih s murjom,skupljanje i odlazak na Krk…
Prica o Cegiju
Oduvek smo imali elitu: Majstor, Pampi, Bata Trlaja, Belgija, Ćume, Siki, Žare, Bursa, Gana, Kiza, Bilke, Ostoja, Vanja, Šicer, Taske, Sudanac, Krle, Mosi, Njonja, Šilja, Sima Srbija, Divac, Muca, Oki, Tavrlja itd…
Izvan konkurencije su po meni tri legende Juga: Zoran Vujičić Leo, Giga Zelenović (70-e) i Čegi (80-e i 90-e). Ja bih se u ovoj priči prvenstveno osvrnuo na Čegija…
Od kada se sredinom 80-ih Zoran Živanović Čegi prvi put popeo na šipku, lidersko navijačko mesto naPartizanovom Jugu nije trebalo objašnjavati. Njegov prethodnik Giga Zelenović kaže o njemu: “Po meni, Čegi je bio najuspešniji vodja Partizanovih navijača. On, Ćume, Žare, Siki i njihova generacija napravili su pravi Jug i stvorili slogan: Mi smo Grobari, najjači smo najjači!” Čegi je odrastao u novobeogradskom bloku 29, poznatom oduvek kao kraj gde deca po tradiciji navijaju za Partizan, što se i njemu odmalena primilo. Sa drugarima iz kraja još kao osnovac odlazi na Jug, gde se godinama dokazuje vernošću crno-belima i postaje lider generacije kojoj donosi i preokret u načinu navijanja.<
Naime, prethodne generacije Grobara, kao i sve ostale domaće navijačke grupe negovale su, po nepisanom pravilu, tkz. italijanski stil navijanja sa zastavama, koraografijama i bakljama. U to vreme Čegi i ekipa donose odluku i prelaze na engleski način navijanja. Grlo, dlan i šalovi (naravno i pivo). To Jugu donosi posebnu i dragocenu osobenost i izdvaja ga od svih domaćih navijača, a posebno i zauvek od crveno-belih komšija. Uzor traže i dobijaju u navijačima Londonskog Čelzija, sa kojima su više od dve decenije negovali izvanredne odnose. Čegi se, naravno, time ponosio, pa je znao i da izjavi: “Ja sam ministar volje velikih strasti sa Juga, svih kojima je Partizan svetinja i kome se mole! Jug je bre, svetilište. Svoj položaj vodje Grobara ne bih menjao ni za mesto gradonačelnika Njujorka. Pa ako baš hoćete, ni sa mužem pevačice Vendi!”
Takođe Čegijeva generacija je bila posvećena svim klubovima iz crno-bele porodice. On je tvrdio da bi praviGrobari trebalo da idu na sve utakmice, od ritmičke gimnastike do šaha, ragbija i hokeja. Najžešća gostovanja su bila u Vinkovcima, Osijeku i uvek neugodnom Splitu. Baš jedno gostovanje u Vinkovcima, gde je inače bio svih pet puta koliko je Partizan tamo i gostovao, bilo je posebno vruće jer je na 200 Grobara naletela rulja od njih 2000. Ponosan je što ni tada Grobari nisu ustuknuli.
Od navijačkih kurioziteta ističe da je najviše Grobara bilo na gostovanju u Milanu – 6.000. Najimpresivniji navijački spektakl načinili smo na utakmici sa Veležom (6-0). Najveća tragedija Grobara je pogibija Dragana Mancea. Neka počiva u miru i mi ga i danas volimo u pesmama. Čegi i ekipa su pored svega štampali i fanzin“Daj gol”. Posebno su ponosni što su proglašeni za najbolje navijače Lige šampiona u košarci, u konkurenciji sa poznatim tifozima Panatinaikosa, Reala i ostalih španskih i italijanskih klubova.
Čegi je svoju odanost Partizanu mogao skupo da plati: ”Proslavljali smo trijumf rukometaša. Posle čarke sa jednim ciganom, sačekao me je ispred stadiona i iz pištolja u mene ispalio ceo šaržer. Teško su me ranila četiri metka. Još pri svesti uspeo sam reći: “Ne žalim, umirem za Partizan!” Lekarima u Urgentnom centru, kada sam došao svesti, zapevao sam: “Kad umrem i opustim telo, obucite me sve u crno i belo, sahran´te me na mom Jugu, da ja nikad ne saznam za tugu!” Iščudjavali su se, ne znaju da se Grobari ne boje groba. Tu sam posle te operacije doživeo najlepši trenutak. Kada je narkoza prestala da deluje primetim da me za jednu ruku drži Nenad Bjeković, a za drugu Milan Obućina, Partizanovi funkcioneri. Bjeka me steže i veli: “Ne daj se munjo!”. Milan plače i ne može reč da izusti i kaže: Čegi, član si crno-bele familije”.
Seća se i svih derbija sa zvezdom, a naročito onih kada su ranije kretali sa Novog Beogarda, ispred Fontane: “Krene nas 200-300, uz crno-bele šalove, pesmu i peške do Terazija da se spojimo sa tom najbrojnijom grupom, pa onda svi zajedno do stadiona. Cigani su se više brinuli o nama nego mi o njima i to dovoljno govori. Mi smo fore za derbi smišljali na trenutak, naš engleski način navijanja je tu bio presudan. Tu našu silinu i emociju ne mogu da nadomeste nekim njihovim, uglavnom, klinačkim koreografijama. Nikad ih nisam voleo i često kažem: “Da jedanaest Hitlera igra protiv zvezde, navijao bih protiv cigana!”
I na kraju kaže: “Moje ime piši kako hoćeš, i malim slovima ako hoćeš, ali JUG uvek velikim slovom!”
Joško Domorocki, nogometaš koji je državi rekao ‘ne’
Da je među živima, legendarni nogometaš Željezničara, Josip Joško Domorocki, danas bi proslavio svoj stoti rođendan.
“Sport je nova trka za novcem, važnijim od igračevih ispucalih ligamenata, krvavih koljena, glave s potresom mozga”… Upravo je sport, a posebno nogomet, postao “trka za novcem”. Naime, puno je primjera u današnjem svijetu sporta kako igrači lahko promjene svoj “dres” za koji su do jučer “izgarali”, kako najčešće ističu u svojim izjavama za medije.
Ipak, da tako nije bilo uvijek, te da se nekada igralo srcem i za “raju”, dokaz je legendarni nogometaš sarajevskog Željezničara, Sarajlija, Josip Joško Domorocki, koji bi da je među živima danas, 30. novembra, proslavio svoj 100. rođendan.
“Ne” koje ga je učinilo legendom
Joško Domorocki je ostao u sjećanju velikom broju zaljubljenika u najvažniju sporednu stvar na svijetu širom nekadašnje države Jugoslavije. Osim što je tokom svog profesionalnog igranja nogometa do kraja ostao vjeran svom prvom i jedinom klubu Željezničaru, za koji je tokom šest godina igranja sakupio više od stotinu nastupa, Joško Domorocki bio je poznat po tome što je tokom svog igranja bio veoma disciplinovan.
Ono što je veoma bitno istaći za ovog Sarajliju je da u svojoj profesionalnoj karijeri nikada nije dobio žuti ili crveni karton, što je u svijetu današnjeg modernog nogometa skoro pa nezamislivo. Međutim, ono po čemu je Domorocki ostao posebno upamćen svih ovih godina bilo je odlučno “ne” koje je bez imalo straha izgovorio tadašnjem Fiskulturnom savezu Bosne i Hercegovine.
Naime, vladajuće strukture u bivšoj Jugoslaviji nakon završetka Drugog svjetskog rata naredile su osnivanje velikog broja “partijskih” klubova. Jedan takav osnovan je i u Sarajevu pod imenom Torpedo, što je značilo da će pod pritiskom vlasti svi bolji igrači iz Željezničara preći u novoformirani državni klub. Domorocki, dijete radničke klase koja je u godinama nakon rata veoma teško preživljavala, nije prihvatio bolje uslove koji su podrazumjevali nekretninu i veću platu kao uslov za prelazak u novu ekipu. Ovaj gest ostao je upamćen godinama nakon što se oprostio od aktivnog igranja nogometa.
“Ne” koje ga je učinilo legendom pokazuje moralnu svijest koja je danas odsutna u modernom fudbalu, u kojem su navijači postali mušterije, a igrači unajmljeni radnici s rokom trajanja.
Daleko smo od Domorockog
Sjećam se svojih prvih utakmica krajem devedesetih godina prošloga stoljeća, kada sam kao dječak s puno euforije išao na stadion, ali bih i svaki slobodan trenutak koristio da ispred malog ekrana pogledam neku utakmicu. Tih godina, kao i svi moji vršnjaci, poistovjećivao sam se s nekim od nogometaša, a stariji su mi govorili “još si ti zelen, nema tu one strasti kao što je bila nekada”. Naravno, niti sam se obazirao na takve opaske, a da budem iskren, nisam ih ni razumio sve dok, godinama poslije, po prvi put nisam čuo priču o legendarnom Josipu Jošku Domorockom.
Joško Domorocki je uživao u nogometu, a strast i ljubav je stavio ispred novca i slave. Domorocki nas uči da trebamo težiti višem cilju, te da novac nužno ne donosi sreću.
Nogomet je u zadnjih nekoliko godina, više nego ikad, baš onakav kao s početka priče. Na terenu su bogataši, ali sve više i na tribinama, jer za radničku klasu prosječna cijena karte za neku od utakmica u evropskim ligama postaje iz godine u godinu sve nedostižnija.
Slična je situacija i u zemljama bivše Jugoslavije, s tim da su cijene ulaznica dosta pristupačnije. Međutim, odnos igrača je isti, a klubovi u regiji igračima većinom služe kao usputna stanica potrebna za veći inostrani transfer koji donosi više novca. Stoga, nije teško zaključiti da smo ipak veoma daleko od Josipa Joška Domorockog, čije ime uvijek i iznova govori o hrabrosti i idealu kakvog danas, barem u sportu, gotovo da i nema.
izvor: Al Jazeera
Split 19.5.1993 FINALE KUPA: Hajduk – Dinamo 4:1
Rat, besparica, situacija u klubu,oko njega i samoj skupini ono,napeta… Hrvatski jug nakon akcije Maslenica napokon nije odvojen od ostatka HR, ali promet pontonskim mostom svakodnevno ugrožen četničkim granatiranjem.Kak god,finale je kupa,treba se ić… Nesjećam se više zašto i kako je propal pokušaj grupnog odlaska, međutim 15ak ljudi (nezaobilazni petrinjci, trio M.G.M sa savice,moja malenkost sa frendom iz kvarta, B.iz Gajnica/Lučkog,j edan dečko sa Jaruna, jedan Srednjaci… laganini noćni vlak za Rijeku, naravno švercanje pa put prolazi bez sna..
U Rijeci trio savica ima spektakl u murji pri čemu M,uzvrača šamar panduru, navlačenje s murjom po peronu i ajd nekek se stišalo, krećemo ka “Žabici” uvalit se u kakav bus prema jugu.Nalećemo na Pupavca iz Armade,frajer bi kao s nama pa da mu damo koju paru za kartu, hi ,hi ,kako prozirno, a para ionak nemamo, uboli karte do Senja, paga kako tko pa dok ne izletimo van. Nekak smo se svi dočepali trajekta za Pag, E sad, neke su provalili da smo bez karte pa smo prisiljeni nać neko prjevozno sredstvo, neki nastavili busom do Zadra pa dalje stop.
Mene i još 2 frenda pokupil frajer sa furgonom u kojem je vozil milijun kokoši (da, živih kokoši, hi , hi), a motor urla da moramo galamit si na uho da se čujemo.No,Bogu fala idemo ka odredištu.Kak je frajer išo do Šibenika iskrcava nas kod TLM -a i opet stop.
Prolazi nas auto u kojem snimamo 2 naša koji su ustopali auto.nakon pun k staje nam frajer sa kamionom,pa krečemo dalje.Bez lipe,gladni šutimo, a vrhunac je kad frajer staje i ukrcava 7,8 gardista iz 4 gbr koji s terena idu na tekmu. Sve ok, korektno i nekek eto na su Solinu gdje izlazimo i čekamo gradski bus linije 42 iz Trogira. Naravno, bus pun ko šipak,svi u bjelim majcama,zastave…jbg, kaj sad, ulazimo i kaj bude ak nas provale. Ogromne količine alkohola valda su napravile svoje pa bez beda dolazimo na terminal odakle pehaka prema istoku. Utopljeni u masu ljudi koja ide na stadion,lagano se gegamo ka stadionu.
E sad, treba još s platoa istoka prema jugu al prvo karte kupit.Kod kioska grupice tovara,žicaju da skupe za kartu i tak… Uzimam 3 karte, treba malo u šoku, al ovi nas ne provaljuju.lagano odvajanje prema jugu i izlazak na totalno pust plato iza semafora. E tad tek iza ledje psovke i sl,pokoja kamenica kad smo odmakli, nije baš ugodno al nema trčanja,sve pomalo i eto nas pred jugom.Tam naletili na Bosnu i još neke starije iz Torcide,nikakvih problema i koliko god danas to mnogima izgledalo čudno, ljudi nam dali pljuga, čevape i tak,pitali za starije BBB, ugodno popričali i svak na svoju stranu…
Na tribini svi koji smo krenuli,plus Metkovčani, par čapljinaca i splićana, sve skupa 50ak ljudi. Tovari otvaraju tekmu dotad fakat rijetko viđenim dekorom sa bakljama, konfatama itd. Kaj je da je, jako lijepo je izgledalo uživo. Ha, tekma ko tekma, ubili nas 4:1, Novakovićeva bomba sa 40ak m i tak.
Posle tekme zadržavanje pol h i lagano van. Nesjećam se više kak al znam da smo svi iz Zg završili na magistrali u Solinu i nijedan bus nas nije želio primit. Žderemo trešnje i tad T.iz petrinje veli ajmo pješke..ajmo, i krenemo oko 1 ujutro prema šibeniku, kakva scena, mrkla noć, policijski punktovi i kontejner a mi pehaka k Šibeniku.
Nakon par km murja valda vidla da se ne šalimo pa poslali patrolu po nas,vratili nas i zaustavili bus iz Dubrovnika, zadnji koji je išao do slijedečeg dana za Rijeku i potrpali nas tranu. Ujutro dolazak u Rijeku, sitne nepodopštine po trgovinama, naponok neki komad hrane u usta i rasipanje, svak na svoj način ka Zg.
Bez para, sa slabim vezama u prometu slijedeći dan,dan i pol nakon tekme dolazimo u Zg nakon silnih putešesvija, šveranja,jednog izbacivanja iz vlaka,pa višesatnog stopiranja sa malo uspjeha, pa opet šveranja po vlaku i tak… Lijepa uspomena danas, hi, hi, ponekad žalim za tim danima, kak je sve bilo jednostavno… odlučiš, kreneš i dodješ!
The Story Of Hooligan Britain
Football Firms
What is a football firm?
A Football firm is often the term given to a group of football hooligans who are travelling together often to engage in violence with the other teams firm. Football firms often have ‘firm’ within their name for example ‘West ham ICF’ the ‘Inter City Firm’
The Story Of Hooligan Britain
In a nutshell
From the 1960s onwards, the UK had a reputation worldwide for football hooliganism was often dubbed the English Disease. Since the 1980s and well into the 1990s the UK government has led a widescale crackdown on football related violence. While football hooliganism has been a growing concern in some other European countries in recent years, British football fans now tend to have a better reputation abroad. Although reports of British football hooliganism still surface, the instances now tend to occur at pre-arranged locations rather than at the matches themselves.
Englands Hooligan Craze
Football hooliganism in England can be dated back to the 1880’s when individuals referred to as roughs caused trouble at football matches. Derby matches between local teams would usually see the worst trouble, but in an era when fans travelling to away games were not common, roughs would sometimes attack the referees and the away team’s players. In the early 1980’s, to avoid being tracked by the police, firms started to wear expensive European clothing, this led to the development of the casual culture.
During the 1970s, organised hooligan firms started to emerge with clubs such as Arsenal (Gooners, The Herd), Aston Villa (Steamers, C-Crew, Villa Hardcore, Villa Youth), Birmingham City(Zulus, Zulu’s Warriors, Zulu’s Army, The Zulu), Derby County (Derby Lunatic Fringe), Chelsea (Headhunters), Everton (County Road Cutters), Liverpool (The Urchins), Leeds United (Leeds Service Crew), Middlesbrough (Middlesbrough Frontline), Newcastle United (Gremlins, Newcastle Mainline Express NME), Nottingham Forest (Forest Executive Crew), Manchester United (Red Army),Portsmouth (6.57 Crew), Sheffield United (Blades Business Crew), Shrewsbury Town (E.B.F – English Border Front), Tottenham Hotspur (Yid Army), Wolverhampton Wanderers (Subway Army) and most famously West Ham United’s (Inter City Firm). Lower league clubs also had firms, such as Blackpool’s (Rammy Arms Crew), Coventry City (The Legion), Millwall (Bushwackers) (F-Troop) (Treatment), Stoke City (Naughty Forty) sunderland AFC (Seaburn Casuals), Plymouth Argyle (TCE The Central Element), Burnley fc (suicide squad) Walsall (Junction 9), Grimsby Town (GHS).
Two main events in 1973 led to introduction of crowd segregation and fencing at football grounds in England. Manchester United were relegated to the Second Division, the Red Army caused mayhem at grounds up and down the country, and a Bolton Wanderers fan stabbed a young Blackpool fan to death behind the Kop at Bloomfield Road during a Second Division match.
A full-scale riot broke out at The Den in March 1978 during an FA Cup quarter-final between Millwall and Ipswich. Fighting began on the terraces, then spilled out on to the pitch and into the narrow streets around the ground. Bottles, knives, iron bars, boots and concrete slabs rained from the sky. Dozens of innocent people were injured. In March 1985, hooligans who had attached themselves to Millwall were involved in large-scale rioting at Luton when Millwall played Luton Town in the quarter final of the FA Cup. Prime Minister Margaret Thatcher’s immediate response was to set up a “War Cabinet” to combat football hooliganism.
Between May 1985 and 1990 English clubs were banned from all European competitions, with liverpool being banned for a further year. This was because of the Heysel Stadium Disaster where 39 Juventus fans were crushed to death when liverpool fans broke through a line of police officers and ran toward the Juventus supporters in a section of the ground containing both English and Italian fans. When a fence separating them from the Juventus fans was broken through, the English supporters attacked the Italian fans, the majority of whom were families rather than ultras who were situated in the other end of the ground. Many Italians tried to escape the fighting, and a wall collapsed on them.
In January 1988 41 people were arrested when the Arsenal Herd and Millwall Bushwhackers clashed and rioted at Highbury.
After some 20 years of relatively good behaviour among English football fans in general, extreme scenes of rioting and hooliganism made a comeback at Upton Park on 25 August 2009, during a Football League Cup second round tie between London rivals West Ham United ICF and Millwall Bushwhackers. The pitch was invaded several times during the game and rioting in the streets came afterwards, with one incident resulting in a man suffering stab wounds.
There were minor disturbances during and after England’s 4-1 defeat to Germany during the 2010 FIFA World Cup. A German flag was burned down amongst a mob of English supporters in Leicester Square in England, as well as damage to a Haagen Daz restaurant within the vicinity. One German fan amongst the crowd was confronted by the mob, but there were no injuries.
less than 24 hours before England’s bid to host the 2018 World Cup failed, rival west-midlands fans from Aston Villa and Birmingham City clashed in december 2010 . 14 people were injured as Missiles were hurled onto the pitch, a rocket flare was released in the stands, and there were also scuffles in nearby streets. By this stage, football hooliganism was rising dramatically, with 103 incidents of hooliganism involving under 19’s in the 2009-10 season compared to 38 the season before. Cass Pennant, a former football hooligan, said that the rise in football hooliganism was the result of rising unemployment, poverty, and social discontent in the aftermath of the recent recession – a similar situation which had affected Britain for much of the 1970s and 1980s when hooliganism was at its peak.
In a match between Sheffield Wednesday and Leeds United on 19 October 2012, a fan of Leeds United attacked Sheffield Wednesday goalkeeper Chris Kirkland during a pitch invasion to celebrate a goal. The hooligan had been identified on social media sites as someone who had previously been banned from every football ground in the UK. Sheffield Wednesday manager Dave Jones said that Leeds fans were “vile animals” and called for them to be excluded from away matches in future.
Shortly after this incident a 44-yr old Leeds fan was attacked on a night out with is wife in sheffield by 3 Wednesday fans and left in a critical condition and currently in a coma. Tensions are running high for when Wednesday return to Elland road in April with the fixture already been made a 12:30 KO. Some leeds fans have said, “It will definitely be very tasty when the sheffield scum come to town”.
Priča: Crvena Zvezda – Bayern 2:2 (1991)
Osamdeset hiljada ljudi u sredu, 24. aprila 1991. godine u Beogradu, na Jugoslovenskoj Marakani, Crvena Zvezda igra za mesto u finalu Kupa evropskih šampionskih protiv Bajern Minhena, pobedili su 2-1 u prvoj utakmici na svom terenu. Nemački klub je prolazio kroz bol kada su gledali kako je Dejan Savićević plesao na bavarskom stadionu taj nogometni tango, u 24. minutu srusio ga Thomas Strunz. Slobodni udarac u punoj veličini od 25-30 metara od gola Raimonda Aumanna.
Marakana puca od uzbuđenja, predviđajući udar genija, da moze Jugoslavenska Maracana eruptirat.
Aumann je postavio šest igrača u njegovom zidu, a Dragiša Binić se pridržavao za taj zid pokusavajuci napraviti pomutnju u zivom zidu dok je gledao gol sa leve srane zida a Mihajlović je na šest koraka sa desne strane: “Ta lopta je na 25-30 metara od gola, moj zalet je uvek bio isti. Na taj način, čuvar nikada nije znao gde ću pucati. Gledao sam čuvara do poslednjeg trenutka: Aumann je napravio krivi korak s leve strane. “Upravo sam promenio poslednji zamah, poslednji i brzi no nego inace. Uživo, komentator nemačke televizije jedva ima vremena da viče “gefahrlich! “(Opasnost!)
Dok je loptu zavlacio Mihajlovic između zida, a Binić se iskradao iz zida koji je bio vec pa skoro slomljen gledajuci Mihajlovica ispred njih, Mihajlović puca i lopta se odbija do pre ulaska u gol, stopala Bayernovih igraca su potopljena u travi, tj, ostala su ukopana, 1-0 za Crvenu zvezdu. Mihajlovic je napravio pakao na tribini, i završio svoj radostan sprint na kolenima, podiže ruke, slavi gol sa Severom Marakane “To je bio haos, nismo razumeli, ja nisam razumeo ništa više. Znao sam šta je taj cilj značio za celu Jugoslaviju u ovim teškim vremenima.
Ovaj slobodan udarac je najlepša stvar, najvažnija stvar koju je uradio. “Remi (2-2) konačno šalje klub u Bari na finale, gde ga je i osvojio protiv Marseja na ruletu penala, Jedini klub u bivšoj Jugoslaviji koji je igrao najlepsi nogomet tada.
“Više ne mogu da igram fudbal, više ne mogu da udaram slobodne udarce i obeležim lepe golove, deo mene je mrtav”, priznaje Siniša Mihajlović danas trenutni trener Torina. Čovek sa 28 golova postignutih slobodnim udarcima u Seriji A – rekord koji je održan zajedno sa Andreom Pirlo – sada živi sa emocijama na klupi ili ispred svog TV-a kada kaže sebi: “Šta bi dao da budem na mestu onog ko puca slobodan udarac …
The 10 Best English Football Songs
The individual members of any English football crowd will likely have dreadful, tone-deaf singing voices. But when thousands of people raise their voices together, inspired by the traditions of the team they love, the collective chorus is not only miraculously in tune, the harmony is powerful enough to stir even the hardest of hearts.
Most clubs in England have original songs that they have either been adopted as their own or that were written specifically for them. In no particular order, here are the 10 best soccer songs in England, as sung by the people who do it best.
1. Everton: “If You Know Your History (It’s a Grand Old Team)”
Everton is a great old club with a great history, and they have a song that matches their aura perfectly. Middle finger to Liverpool and all.
“It’s a grand old team to play for
And it’s a grand old team to support
And if you know your history
It’s enough to make your heart go
Whoooaa
We don’t care what the redshite say
What the fuck do we care
Cos we only know that there’s going to be a show
When the Everton boys are there
Everton
Everton”
2. Manchester United: “We’ll Never Die”
The Red Devils sing a lot of footy classics (“Oh when the reds come marching in … ” etc) but they also sing a famous old tune called “We’ll Never Die” that is all their own and is both a sad eulogy and a rousing rallying cry. The song is a tribute to the Manchester United players killed in the tragic 1958 plane crash, and the subsequent rebuilding of the squad. The tune teaches casual fans that the club is about more than just Rooney and the Glazers.
“United’s flag is deepest red
It shrouded all our Munich dead
Before their limbs grew stiff and cold
Their heart’s blood dyed it’s ev’ry fold
Then raise United’s banner high
Beneath it’s shade we’ll live and die
So keep the faith and never fear
We’ll keep the Red Flag flying here
We’ll never die, we’ll never die
We’ll never die, we’ll never die
We’ll keep the Red flag flying high
‘Cos Man United will never die”
3. Derby County: “Steve Bloomer’s Watchin’”
With lyrics written by two Derby County fans and a melody stolen from an old Australian Rules Football song, “Steve Bloomer’s Watchin’” has been the Rams’ official tune since 1997.
The song is about the great Derby and England player from the early 20th century, Steve Bloomer. Bloomer was the game’s first true superstar, scoring 317 goals in 536 first division appearances, and there is a bust of him next to the home dugout at Pride Park Stadium.
“Steve Bloomer’s Watchin’,
Helping them fight,
Guiding our heroes,
In the black and the white.
All teams who come here,
There’s nowhere to hide,
Everyone is frightened,
Of that Derby pride.”
4. Liverpool: “You’ll Never Walk Alone”
Liverpool have several tunes that are all their own—“All Round the Fields of Anfield Road”, for instance, is a wistful old tune about the club’s successes through the years—but their most famous song is the old Rodgers and Hammerstein show tune “You’ll Never Walk Alone.”
While several clubs have also adopted the song – notably Glasgow Celtic – most soccer followers identify “YNWA” with the reds of Merseyside. The song was adopted by Bob Shankly and Liverpool in 1963 after it was re-recorded by Gerry and the Pacemakers – and the bittersweet lyrics and melody perfectly match the triumphant melancholy of being a Liverpool supporter. From the Miracle in Istanbul to the Hillsborough disaster, the song captures what it means to follow Liverpool.
5. Manchester City: “Blue Moon”
Adopted just recently in the mid-1990s, the supporters have made “Blue Moon” all their own, despite the plethora of blue teams out there. The scarf-raising renditions on the terraces of the Etihad during City’s recent resurgence are spine tingling.
“Blue moon
Now I’m no longer alone
Without a dream in my heart
Without a love of my own.”
Indeed.
6. West Ham United: “Blowing Bubbles”
The tune is almost 100 years old and has been West Ham’s theme since the 1930s when, famously, then manager Charlie Paynter met a young West Ham footballer who looked like the model in an advertisement for dish soap. And the rest is history.
“I’m forever blowing bubbles,
Pretty bubbles in the air,
They fly so high,
Nearly reach the sky,
Then like my dreams,
They fade and die.
Fortune’s always hiding,
I’ve looked everywhere,
I’m forever blowing bubbles,
Pretty bubbles in the air.”
7. Newcastle United: “Blaydon Races”
Toon supporters sing this 19th-century Northern England folk song before, during and after every match—it’s especially loud against local rival Sunderland, who have also adopted the song as their own. It is widely considered the unofficial anthem of Tyneside.
“I went to Blaydon Races
‘Twas on the 9th of June
Eighteen Hundred and Sixty Two
On a Summer’s Afternoon
We took the bus from Balmbras
And she was heavy laden
Away we went along Collingwood Street
That’s on the Road to Blaydon”
8. Leeds United: “Marching on Together”
Leeds has seen its share of hard times as of late—financial problems, docked points and falling into the English 2nd division—but fans still show up every Saturday and give the club their full throated support. As such, this song is a fitting theme for the club.
An original song written in 1972 specifically for the team, it even spent a few weeks on the UK pop charts.
“We’ve been through it all together,
And we’ve had our ups and downs (UPS AND DOWNS!)
We’re gonna stay with you forever,
At least until the world stops going round”
9. Chelsea: “Keep the Blue Flag Flying High”
Before Roman Abramovich bought the Blues and thrust them onto the world’s soccer stage, they were a boutique club that saw most of its glory in the occasional cup run. So it makes sense there their official song is a rousing and fun song about heading to Wembley and waving the famous blue flag on the terraces of England’s national stadium.
“Flying high, up in the sky,
We’ll keep the blue flag flying high
From Stamford Bridge to Wembley
We’ll keep the blue flag flying high”
10. Nottingham Forest: “We’ve Got the Whole World in Our Hands”
Written and performed by the band Paper Lace (“Billy Don’t Be a Hero” and “The Night Chicago Died”) and released by the club in February 1978, the song became the rallying cry for Brian Clough’s Forest as they stormed their way to two straight European championships and a first division title.
The tune has since been adopted by fans of clubs throughout England, but it will always be associated first and foremost with Forest and the one-of-a-kind Brian Clough.