Beograd, 1972, mislim da je 1972…
Otac, naš rođak i ja, u rođakovom “fići”. Ja zaista pamtim taj detalj. Pomalo nejasno,ali ga pamtim. Kao i još neke događaje iz tog najranijeg detinjstva.Pa Vi verujte, ako hoćete…
“Đuro,a kakva je to loptica?” – pitam rođaka,dok gledam lopticu zakačenu na retrovizor.
“Crno-bela, Partizanova. Tvoj ćale je Partizanovac,a i ja sam. Bićeš i ti, naravno.”
To je moje prvo sećanje na voljeni klub. Prvi put da sam čuo za tu magičnu reč. I to nije bio nikakav pritisak, kao u slučaju Nika Hornbija. A i nisam bio školski dečak, već mnogo mlađi. I niko me nije pritiskao da navijam baš za taj klub. Dovoljna je bila ta jedna rečenica da se u meni, koju godinu kasnije, probudi neka neobjašnjiva strast, i da počnem da joj se sve više predajem.
Zemun, 1975.
Otac se vraća sa posla,bila je subota.
“Ne gledaš utakmicu na televiziji? Igraju Partizan i Željezničar, u Sarajevu.”
Otac je bio više simpatizer nego navijač. Gledao je sve utakmice u Beogradu u čuvenom pohodu na finale 1966. I još dosta utakmica pre i posle toga. Zajedno smo komentarisali utakmice, koje sam ja pomno pratio iz nedelje u nedelju. Ipak, nekako mi je promaklo da se ta utakmica direktno prenosi. Odjurio sam do televizora i uključio ga, a koji minut kasnije počeo i da plačem. Video sam da Partizan gubi 0-1. Ne mogu da objasnim zašto su suze krenule. Ja sam preozbiljno shvatio tu odanost prema klubu, to je jednostavno bilo jače od mene. Ili da budem precizniji, to je postalo deo mene. Povratka nije bilo.
Otac je bio iznenađen mojom reakcijom i počeo je da me teši.
“Smiri se, daćemo gol uskoro, onda ćemo okrenuti na 2-1, a mislim da ćemo i treći dati do kraja.”
Neverovatno, ali tako se i desilo! Na kraju 3-1 za nas! Onda sam ja plakao i smejao se u isto vreme. Otac se smejao i čudio mojoj strasti, prejakoj za te godine.
Zemun, pa Beograd, 1980.
Postao sam ozbiljan mali “grobar”. Skupljao sličice, postere, upijao svaku reč sa sportskih stranica. I još nisam bio na utakmici, i vršio sam pritisak na oca. Par puta je neobavezno obećao, ali nismo otišli. Znao je da mi to duguje. A ja sam znao da će da me odvede, vrlo brzo. I majka mu je govorila:
“Ajde, matori, toliko mu pričaš o Partizanu i fudbalu, odvedi dete na stadion.”
Uzeli smo onaj čuveni džepni raspored prvenstva iz Novosti i pogledali koja je sledeća utakmica u Beogradu. Odluka je pala: Partizan-Sarajevo, 20.april.
“I ako bude kiša?” – pitao sam bojažljivo.
“Ma idemo,pa makar bio pljusak” – uveriio me je otac.
Sarajevo je bilo pravi protivnik, dobar tim, nije bio u rangu Zvezde ili Hajduka, ali za premijeru sasvim odgovarajući. Partizan je te godine bio slab, ali to nije nimalo smanjilo u meni želju da odemo na stadion.
A onda… doš`o je i taj dan. Kišovit, kao za inat. Mi smo se ipak spremali polako za odlazak u Hram fudbala. Osećao sam da je to veoma važan dan. Neko čudno uzbuđenje me je treslo iznutra, nisam mogao da dočekam trenutak polaska. Sa ove distance, malo je događaja koji se mogu porediti sa tom prvom utakmicom. Jedino krštenje, prvi rođendan i prva ljubav iz školske klupe.
U međuvremenu, i kiša je prestala. Sve sam upijao očima dok se naš tramvaj kotrljao do Autokomande. Sve one male radnje u Bulevaru JNA, sve one likove koji su, kao i nas dvojica, pošli na Topčidersko brdo istim poslom. Pa blagajna ispod teniskih terena. I na kraju, momenat kada sam kročio na južnu tribinu. I slika zelenog travnatog terena koja je “pukla” ispod mene.
Na stadionu oko 15.000 ljudi. Mnogo crno-belih zastava oko mene, neka atmosfera kakvu do tada nisam osetio. Neko utočište, jedan svet za sebe, moja paralelna stvarnost.
Na terenu svi oni asovi koje sam do tada samo gledao na televiziji. Vukotić, Nenad Stojković, Živković, Varga, Klinčarski…
Utakmica je bila zanimljiva ali ne preterano kvalitetna. Mi smo se mučili, mučili… nisam želeo da verujem da ću baš biti takav baksuz da ne vidim gol. A onda, u finišu, dve skoro identične situacije. Lopta sa strane dolazi u peterac gostiju, najbolje se snalazi Klinčarski, jednom, pa posle par minuta još jednom, i eto pobede od 2-0 !
Zar sam mogao više da poželim? Srce mi je bilo puno, a reči su kuljale iz mene. Hiljadu komentara, hiljadu konstatacija, hiljadu pitanja. Put do kuće nam je prošao neverovatno brzo. Sutra, opet u školu. Srpski, matematika, i tako redom.
Ali ja sam telom bio u školi, a mislima na Stadionu JNA. Svakog sekunda, svake minute, ja sam u glavi vraćao film od prethodnog dana. Došao sam kući, a kada je i otac pristigao s posla, obratio mi se upravo onako kako sam i očekivao:
“Klinčarski, kako si?”
Bio je to kao neki tajni, ritualni pozdrav, čije je značenje bilo jasno samo nama dvojici. Muška posla.
Sa ocem sam otišao još nekoliko puta na stadion. Posle par sezona, tačnije 1983, i treći član moje porodice, majka, se angažovala i donela mi člansku kartu, uz koju sam sledeće dve sezone posmatrao sve utakmice crno-belih u Beogradu.
Strast je nastavila da živi kroz sve ove godine. Godine, čijih dobar deo i dalje provodim na stadionu. Možda je ta strast vremenom poprimila neke druge, finije oblike. Nema više plakanja zbog poraza, ali ima neke gorčine i nervoze koja me ponekad drži i po nekoliko dana. A kada dodje neki trenutak radosti, kao Istanbul 1992, Rijeka 1999, Njukasl 2003, probudi se onaj neizlečivi ludak u meni, izadje na terasu, počne da lupa o pleh i urla, traži CD sa pesmama Partizanovog Juga i odvrće do maksimuma. I shvatim da je virus odavno uzeo maha, još u ranom detinjstvu, i da sam beznadežan slučaj. A pravo da Vam kažem, i ne samo da mi to ne smeta,nego ću taj virus i dalje da negujem.
Ova priča je o Partizanu, Sarajevu, jednom kišnom danu,o meni, mojoj strasti i mojoj porodici. Ali isto tako može da bude i o Vama, o Vašem timu, o Zvezdi, Vojvodini ili OFK-u. Znam da ćete se prepoznati.
Priča je posvećena svima Vama koji ste godine proveli uz svoj tim, na stadionu ili uz TV, po kiši ili snegu. Nebitno je da li je taj tim crno-beli ili crveno-beli, plavi ili crveni.
Jer, strast nam je ista.
Posvećena je i mom ocu, koji je napustio ovaj svet, i sada se odozgo čudi da ovaj njegov sin i dalje navija istim žarom.
Posvećena je svim onim drugarima s kojima sam delio tužne i vesele trenutke na stadionu. Naravno, i svim onim asovima koji su mi donosili i radost i tugu. A bilo ih je mnogo…
Priča je, bar na prvi pogled, sasvim privatna. Ne zamerite mi.
Ipak, priznajte – da li ste se, bar malo, bar na trenutak, prepoznali u njoj?
Nije uvek lako, ali je lepo biti navijac….
BBB imali sukob sa policijom, incidenti u lozi…
Osim usijane atmosfere na terenu, napeto je bilo i na tribinama.
Navijači Dinama su u jednom trenutku ispalili signalne rakete među publiku na zapadnoj tribini, koja inače nije poznata po ratobornosti. Nakon toga je reagirala i policija, koja je uz primjenu sile smirila situaciju u gostujućem kavezu.
A po završetku utakmice zaiskrilo je i u svečanoj loži. Kako javlja Dalmatinski portal, došlo je do sukoba između funkcionera Dinama i Hajduka. Tomislav Svetina je navodno nakon gola Henriqueza povikao „ima pravde“, a kada je Hajduk izjednačio sportski direktor Hajduka Mario Branco mu je dobacio kako bi „trebao biti pristojan kada dolazi u goste“.
Svetina je tada uhvatio Branca za ruku, a reagirao je burno i predsjednik Hajduka Ivan Kos, kojeg su morale zadržati snage reda da ne bi došlo do većeg incidenta.
Kako su pale zastave Marinaca
Tokom dana jos jedna navijacka grupa iz Srbije nasla se na udaru trenutno najorganizovanije grupe na Balkanu,Delija. Ovaj put Delije su uzele 3 zastave Marinaca iz Subotice i jos jednom dokazale da im kod akcijanja niko ne moze uzeti skalp.
Akcija koja je verovatno pripremana nedeljama pa i mesecima u nazad konacno je dobila svoj epilog ovog poslepodneva kada je auto sa dva pripadnika Marinaca zaustavljen na foru pokazivanja znacki, a prema nekim spekulacijama momci koji su zaustavljali auto imali su i bedzeve Srpske napredne stranke koja je danas imala veliki miting. Iznenadjeni momci u automobilu su pomislili da ih je zaustavila policija(zbog torture koju trpe godinama unazad) i stali su da pokazu legetimacije, dok je iz troje kola izletelo 10-ak Delija i brutalno ih pretuklo pa zatim otvorili gepek u kojem su se nalazile tri zastave suboticana i oduzeli ih.
Ovo je vec treca uspesna akcija Delija posle otimanja zastava Firmi i Crvenim Djavolima, te dobrog pokusaja upada na jug JNA koji nije urodio plodom i napada na BBB u Atini kada je vise pripadnika grupe iz Zagreba pretuceno.
Posatavlja se pitanje ko je sledeci na udaru?
Od ozbiljnijih ekipa ostale su Meraklije, Cete, Taurunum Boys,Invalidi, Plava Unija i United Force(nikad nisu izgubili zastavu),a mozda ce Delije poceti i akcije van Srbije…
Jedno je evidentno napadaju se grupe iz unutrasnjosti u kojima Delije imaju slabe podgrupe ili te podgrupe imaju velike probleme sa lokalnim grupama.
Napadnuti navijaci Igmana u Mostaru
Navijači FK Igman iz Konjica napadnuti su u mostarskom naselju Tekija.
Kako doznajemo, navijači su kamenovani te su na njihove kombije bačeni topovski udari. Kako doznajemo, navijači se vraćali iz Čapljine gdje je Igman igrao susret Prve lige Federacije BiH protiv ekipe HNK Čapljina.
Za sada nema informacija o povrijeđenim osobama, prenosi Bljesak.info.
HNK Rijeci dvije kazne zbog bakljade u Milanu
Zbog upotrebe pirotehnike i bacanja baklji na tribinu ispod te teren na utakmici Milan – Rijeka, krovna europska nogometna organizacija Rijeku je kaznila s 40 tisuća eura te zabranom prodaje ulaznica svojim navijačima za ogled u Ateni protiv AEK-a.
Samo dan nakon velike pobjede na Prateru nad Austrijom, na Rujevicu je pristigla kazna iz UEFA-e kao podsjetnik na događaje od prije tri tjedna. Ali ne one na travnjaku, već na tribinama San Sira za vrijeme sraza između Milana i Rijeke.
Zbog upotrebe pirotehnike i bacanja baklji na tribinu ispod te teren, krovna europska nogometna organizacija Rijeku je kaznila s 40 tisuća eura te zabranom prodaje ulaznica za slijedeću gostujuću utakmicu. Pojednostavljeno, navijači Rijeke neće moći priosustvovati ogledu 5. kola skupine D u kojem će momčad Matjaža Keka 23. studenog gostovati u Ateni kod AEK-a.
Sudeći po sinoćnjim događajima na južnoj tribini stadiona Ernst Happel i novoj pirotehničkoj izvedbi, u riječkom prvoligašu mogu očekivati uskoro novu “čestitku”, javlja Radio Rijeka.
(fiuman.hr)
Oglasili se BH Fanaticosi: Ovako je izgledao kvalifikacioni ciklus iz našeg ugla
Idemo u Rusiju, obećavalo se mnoga nakon što je žrijeb završen! Nije bilo nekih većih iznenađenja, u grupi sve po protokolu: Belgija po ko zna koji put i naravno tradicionalni protivnik Grčka. Ova dva navedena protivnika su nakon izvlačenja, bili jedini konkurenti za prva dva mjesta, a ostali – Estonija i Kipar, uz dužno poštovanje, lagan plijen za naše momke. Pred sami početak dobili smo još jednu ”žrtvu” u našoj grupi reprezentaciju Gibraltara, do tada jedna nepoznanica, kako za navijače tako i za igrače.
Grupa H
BiH – Estonija
Na samom otvaranju kvalifikacija 6. septembra 2016. godine u Zenici, već u prvoj minuti meča, činilo se da ćemo gledati samo našu ekipu koja napada dok će se gosti iz Estonije fokusirati na odbranu. Emir Spahić je načeo mrežu već u 7. minuti, a golijadu su nastavili Edin Džeko u 23. min, te zahvalni Medunjani u 71. minuti susreta.
Ibišević, koji će ostati upisan zlatnim slovima u historiju bh. fudbala, u 83. min povećava na 4:0!
Spahić je svojim golom u 92-oj, završio ono što je počeo u 7-oj!
Nakon veoma visoke pobjede, na scenu stupaju naši ”novinari” sa bombastičnim člancima i tekstovima kreću u pumpanje atmosfere kao da je savladana Argentina na čuvenoj Marakni, a ne jedna Estonija na ponosnom Bilinom Polju.
Čitajući članke, činilo se da smo počeli slaviti pobjedu nad narednim protivnikom, zaboravljajući o kakvom se rivalu radi.
Navijači u Zenici su bili na nivou, publika i simpatizeri su propratili zahvaljući visokoj pobjedi, a oni zbog kojih se gaze kilometri i zbog kojih se lažu cure, žene, šefovi i radnici, nisu smogli snage da se zahvale navijačima, simpatizerima i publici. Vjerovatno je u pitanju umor.
Belgija – BiH
7. oktobar 2016. Brisel. Opet taj Brisel, opet historijska utakmica i opet pobjeđujemo ako je suditi po člancima naših sportskih stručnjaka. Ne razumijem zbog čega onda igrati tu utakmicu, s obzirom da smo već pobijedili. Stručni štab na nivou, igrači spremni, navijači kao i obično nabrijani za još jedan okršaj, simpatizeri i publika standardno tu.
Počelo je. Belgija ”neočekivano” pritišće, mi se branimo, ovo ne bi mogao predvidjeti ni najbolji bosansko-hercegovački sportski novinar.
Onda dolazi taj kobni 26. minut, Emir Spahić nastavlja tamo gdje je stao u Zenici, ali ovaj put na našu nesreću pogađa vlastitu mrežu. Naravno nastaje rasulo jer samo tri minute poslije u listu strijelaca upisuje se Eden čarobnjak Hazard.
BHF ne prestaje sa podrškom s tribine jer mi znamo da nije ovo prvi put da se igra protiv Belgije – mi smo tu radi navijanja, radi fudbala i čisto iz ljubavi.
Drugo poluvrijeme je haman uplovilo kad odjednom na scenu stupa Alderwrireld, što definitivno ruši sve nade za bilo kakav senzacionalni preokret.
Domaćini se izgleda nisu zadovoljili ili bolje rečeno Lukaku, koji je pogodio mrežu Begovića za visokih 4:0 u 79. minuti!
Sada je već problem, povlače se misli šta i kako dalje? ”Novinari” dovode u pitanje stručnost Baždarevića, želju igrača, a niko ne spominje rad tog nekog upravnog odbora, jer naravno oni su još nedodirljivi.
Da, umalo da zaboravim, naši heroji ni ovaj put se nisu sjetili da pozdrave i zahvale navijačima a ni simpatizerima i publici. Vjerovatno je u pitanju razočarenje!
BiH – Kipar
Još uvijek utučeni i razočarani, branimo čast reprezenatcije preko Kipra! 10. oktobar 2016. – Zenica, podrška je tu i ne prestaje, vjerujemo da mogu!
I naravno predstavio se publici Grande Edin Džeko, pomalo kasno, ali dva puta u 70. i 81.-oj. Pokazao je svoju veličinu i usrećio naciju po ko zna koji put. Možeš ga voliti možeš ga mrziti, većeg nismo imali još od vakta Mehe Kodre.
Edine, ne mrzi bolan tebe niko, stvar je ba ljubomore.
I ovaj put su navijači, publika i simpatizeri ostali uskraćeni gesta zahvalnosti li pak pozdrava! Vjerovatno je u pitanju ekstaza.
Novinari ponovo puni hvalospjeva na račun, istog Meše i igrača koje su samo 3 dana prije roštiljali i otpisali, sada su ponovo heroji nacije.
Kako malo treba da od heroja postaješ laik i izdajica te obrnuto.
Grčka – BiH
13. novembar 2016., Atina, definitivno jedno od jačih izdanja BHFanaticosa u ovom ciklusu kvalifikacija! Brojnost, kompaktnost, spremnost i naravno ono najvažnije navijanje konstantno i jako. Bilo bi bezobrazno ne spomenuti i druge navijače koji su tu bili, mislim prvenstveno na klupske navijače iz BiH, kapa do poda.
Počelo je, igra fantastična, imamo incijativu, pritišćemo, grizemo ama ovakvo zalagnje nisam vidio dugo godina! Onda dolazi ona majstorija koju čekam još od utkamice protiv Luksemburga, njegovo Veličanstvo Mali Princ, fantastičan slobodnjak za 0:1. Nastavljamo istim tempom i stvamo šanse ali nas handri realizacija.
Grci igraju svoju igru, prljavo provociraju a naši polako nasjedaju na njihove provokacije. U drugom poluvremenu isti recept Grka: provokacije, i baš zahvaljujući njima igrači gube fokus na utakmicu i izgledaju pomalo naivno.
Meša umjesto da smiri situaciju i on upada u zamku provokacija, prekidi koji doprinose padu koncentracije, sve se više daju mogućnosti sudiji da produži utakmicu što je više moguće.
U 78. minuti grcima polazi za rukom da isprovociraju onog koji bi trebao da bude taj koji smiruje, Edina Džeku i moglo bi se reći da tim potezom unose dodatnu nervozu u naše redove.
Nekon svih dešavanja slijedi hladan tuš – Tzavelas u 95. minuti pogađa za poravnanje, izgubljena dva dobijena boda. Navijači ostali opet bez pozdrava, vjerovatno stanje šoka!
BiH – Gibraltar
25. mart 2017., Zenica, ispostavilo se da Gibraltar i nije baš neka sila i da je reprezentacija na kojoj će drugi učesnici popravljati gol razliku, pa tako i mi, Vedad je načeo u 4. minuti, pa opet u 43., poslije je posao prepustio Avdiji Vršajeviću (još jednom golgeteru sa SP u Brazilu). U odsustvu Edina Džeke, palicu je preuzeo Edin Višća i u 52. minutu povisio na 4:0, a tačku na i stavio je Bičakčić svoj pogotkom za 5:0.
Naravno ova četiri boda iz dva ciklusa su dala za pravo ”novinarima” da nas opet presele u Rusiju te da halale ono ponašanje na terenu, kako igračima, treneru tako i savezu!
Nesposobnost našeg saveza se vidjela u iznosu kazne iz Grčke! Polahko se odgovornost pokušava prebaciti na navijače, koji su po ko zna koji put najsvjetlija tačka našeg fudbala! Kako na stadionima tako i oko njih.
BiH – Grčka
9. juni 2017., Zenica. Uoči ove ”historijske” utakmice čitam članke ”poznatih” sportskih novinara i analitičara i stičem dojam da je 1995.-a a ne 2017.-a godina! Više sam mogao pročitati o učestvovanju grčkih dobrovoljaca u agresiji na BiH nego o formi njihovih fudbalera.
Ti ”stručnjaci” naelektrisali su amosferu do te mjere da sam pomislio da će utakmica biti otkazana.
Ljudi iz Saveza su opet počeli ”prijetiti” navijačima, publici i simpatizerima sa FIFA-om, svaka izjava za štampu od tih silnih fudbalskih stručnjaka svodila se na sve osim na fudbal.
Igra protiv Grčke je pokazala da nismo baš za Rusije, ona žar i želja iz Atine je totalno nestala, a ona motivacija kao da nikada nije ni bila tu?!
Razlog? Teško je reći šta je razlog!
Kraj utakmice, jadnih 0:0 koje će se ispostaviti nedovoljnih za prolaz u baraž. Ipak nakon zvižduka sudije utakmica nije završena, jer slijedi obračun sa Grcima, ali ne od onih navijača koje Savez stalno ”moli” i opominje nego od strane stručnog štaba i igrača!
Epilog: Grci bez zuba, mi bez novca, ključnih igrača i stadiona!
Savez je uspio da ublaži kaznu jer prema njihovim navodima trebali smo igrati preostale utakmice u Sloveniji, Hrvatskoj, Turskoj ili italiji, kao u ratnom periodu.
Igrači opet ne pozdravljaju publiku ali ova put iz opravdanih razloga, jer navijači su sve to nijemo gledali dok su naši heroji pojačani francuskim plaćenicima zasluženo mlatili Grke! Vjerovatno razočarani što se pubilka nije umješala, odbijaju se pozdraviti sa navijačima!
Kipar – BiH
Poslije veoma potrebne pauze idu dvije lagane utakmice! Novih 6 bodova uknjiženi i čekamo rasplet – Grčka, Estonija, pa da slavimo baraž!
Vodimo 2:0 protiv Kipra na poluvremenu, na tribinama solidan broj navijača, simpatizera i publike. Početak drugog poluvremena je označio kraj naših kvalifikacija jer se već vidjelo da naši isto kao da čekaju samo kraj utakmice pa da se idu malo bućnuti u more!
65., 67. i 76. kobni minuti naše odbrane, Kipar okreće rezultat u svoju korist a mi bilježimo svoj drugi poraz!
Opet publika osim rezultata ostaje uskraćena nekog gesta zahvalnosti! Vjerovatno je opet razočarenje/sramota u pitanju!
Popravljena gol razlika protiv Gibraltara!
BiH – Belgija
Zahvaljujući estoncima i njihovim neriješenim rezultatam protiv Grčke mi dobijamo još jednu historijsku utakmicu! Nije mala stvar odigrati dvije historijske utakmice u jednom ciklusu!
Zahvaljujući struci ljudi u Savezu ne igramo u Srbiji, Hrvatskoj ili pak Italiji, nego u glavnom gradu Bosne ponosne, igramo na Grbavici.
Teren idealan da novinari napumpaju atmosferu. Zbog agresije na BiH, taj stadion je u neku ruku i simbol otpora kao i povratak fudbala u BiH.
Naravno naši ”stručnjaci” od novinara su i ovu činjenicu iskoristili da se sjete rata a da zaborave fudbal i bitnosti utakmice! Kvalitet travnjaka je natjerao i samog Baždarevića se izvine belgijancima, dok naši stručnjaci iz Saveza nisu imali vremena za to, jer je trebalo raspodijeliti zaradu sa crnog tržišta, od prodaje karata!
Navijanje od strane navijača fenomenalno, BHFanaticosi zajedno uu podršku klupskih navijaca i ostalih navijačkih grupa, prave veoma dobu atmosferu!
Igrači opet kao da se pokušavaju zalagati ali Belgija je suviše jaka da se ista napravi, i unatoč prednosti od 2:1 na poluvremenu mi uspjevamo prokockati prednost i izgubiti nova 3 boda kao protiv Kipra.
Nema pozdrava za publiku! Vjerovatno se ne pozdravljaju nakon utakmice protiv Belgije.
Estonija Away!
10. oktobar 2017., Tallin, kišno vrijeme, teren izvanredan, stadion više nego prazan, publika i simpatizeri pretežno podržavaju goste. BHFanaticos formira svoj kop uz gromoglasnu podršku reprezentaciji, diže i ostatak publike.
Velika podrška je prije svega upućena Vedadu Ibiševiću, momku koji će uvijek imati naše poštovanje, i vječno ćemo mu biti zahvalni, između ostalog i što je svojim pogotkom u Litvaniji vratio nadu Bosanskoj naciji!
Vedade hvala ti!
Onda slijedi prekid, 13:12 uz jednu finu pirotehničku predstavu i napuštanje navijača BiH, što su naši ”sportski stručnjaci” protumačili kao ”NOVI RAT SAVEZU”!
Pozdravili publiku i simpatizere prvi put u ovim kvalifikacijama!!!!!
Razlog:
a) BHFanaticosi napravili bakljadu
b.) BHFanaticosi izašli
c) Kraj kvalifikacija pa da se pozdrave sa rajom
Napomene radi, VENI VIDI VICI je latinska izreka koju je između ostalog koristio i Julius Cesar, što bi na bosanskom značilo: ”Dođoh, vidjeh i pobjedih”, nadamo se da smo vam pomogli da riješite zagonetku.
P.S. Veliko hvala svim navijačkim skupinama koji su bili sa nama na tribinama ove kvalifikacije, vidimo se opet ali ne u Rusiji!
BHFanaticos
Najboljih 50 derbija na svijetu (50-41)
Predstavljamo vam serijal NAJBOLJIH 50 FUDBALSKIH DERBIJA NA SVIJETU!
Pa krenimo…
50. Portland Timbers vs Seattle Sounders
Evo nas u Američkoj fudbalskoj ligi MLS-u, ali ovaj rivalitet ide toliko daleko, dalje od osnivanja lige u 1993.
Portland i Seattle su prvi put “zaratili” u sjevernoameričkoj ligi ‘70ih godina prošlog vijeka a takođe igrali u ligama Western Soccer Alliance i United Soccer League, prije nego što se uspostavio MLS.
Klubovi se mogu pohvaliti sa dvije najjače navijačke grupe i jedna su od najposjećenijih utakmica u ligi. Lokalni političari su se takođe umješali, a gradonačelnik Portlanda i njegovo osoblje su morali nositi šalove Soundera jer su izgubili opkladu sa gradonačelnikom Seattle-a.
Razdaljina između ova dva kluba je 174 kilometra, to može izgledati mnogo za balkanski fudbal ali za Američki MLS, to je samo šetnja.
49. Bolivar vs The Strongest
Evo nas u Bolivij, a ovo je najveći bolivijski derbi nazvan Clasico Paceno. Ušao je u historiju kao sukob dvije kulture.
Klub “Bolivar” je osnovala grupa lokalnih intelektualaca i nacionalista koji su preuzeli najstariji klub The Strongest, kojeg je stvorila grupa vojnika čim su završili svoju vojnu službu.
Igrano na velikoj nadmorskoj visini u La Pazu, ovaj derbi važi za veliki južnoamerički derbi, sa tifosima, bakljama i navijačima iz dve različite društvene baze i različite kulture.
48. Sheffield Wednesday vs Sheffield United
Steel City derby (Čelični derbi) je jedan od najstarijih i najvećih derbija u Engleskoj.
Ove dvije strane su započele rivalstvo još od Viktorijanskih vremena, u gradu dobro zapečaćenom u historiji fudbala, gdje je Sheffield FC formiran 1985. godine i gdje je postao prvi formiran fudbalski klub na cijelom svijetu.
Prošlog mjeseca ovaj derbi je odigran i United je pobjedio 4-2. u Hillsboroughu. Bio je to njihov prvi sastanak nakon pet godina, ali su neprijateljstva sada nastavljena i ova poseban derbi se vratio u svijest engleskog fudbala a i šire.
47. Newell’s Old Boys vs Rosario Central
Sada smo u Argentini. U zavisnosti od vaših godina, ime Newell's Old Boys će pokrenuti misli o Lionel Messiju ili bivšem igraču Blackburna Mikeu Newellu, ali u stvarnosti oni čine polovinu jednog od najvećih derbija Argentine.
Rosario je treći po veličini grad u zemlji Argentini. Rivalitet ovih klubova je nastao 20-ih godina prošlog vijeka, kada je Rosario Central odbio da igra na meču prikupljanja sredstava za liječenje od epidemije kuge.
Navijači Newell-a su ih nazvali “cads” što u prevodu znači “gadovi”, a navijači Rosaria su odgovorili nazivajući ih “the lepers” što znači “gubavci”.
46. Athletic Bilbao vs Real Sociedad
Baskijski derbi prati njihov klasičan rivalitet koji se ogleda u smislu “mi imamo” protiv “oni nemaju”.
Ljubitelji radničke klase su navijači Atletiko Bilbao-a i vjeruju da imaju moralno visok nivo, pridržavajući se svoje izborne politike da samo igrači rođeni u Baskiji mogu igrati u Atletiko Bilbao-u. Ovu politiku su napustili njihovi bliski susjedi prije skoro 30 godina.
Međutim, dok ove dvije strane imaju razlike i gaje veliko rivalstvo, dosta puta u Historiji su zajedno ustale protiv Madrida, naročito u vrijeme generala Franca.
45. Nottingham Forest vs Derby County
Dvije strane engleske regije East Midland(Istočni Midland) su se sastale po stoti puta prošle sedmice sa rivalstvom koje je započelo ‘70-ih godina zahvaljujući igraču i treneru Brian Cloughu.
Kada je Brian Clough pristao na posao u Nottingham Forest-u 1975 godine, mnogo se zamjerio navijačima Derby-a koji su ga obožavali zbog njegovih uspjeha s njihovim klubom.
Brian Clough iz u vrijeme ovog derbija 70tih godina
44. FC Seoul vs Suwom Bluewings
Derbi koji bi se trebao zvati mobilni derbi jer Seoul (vlasnik “LG”) a Bluewings (vlasnik “Samsung) ukrštavaju koplja u najvećem rivalstvu Južne Koreje.
Iako nije explozivan derbi kao prethodni, on definitivno zaslužuje da se nađe na ovoj listi.
43. Glentoran vs Linfield
Sada smo u sjevernoj Irskoj. Upoznajte “El Belfastico”
Delrbi u Belfastu započet je 1887. godine kada su se prvi put srele dvije najveće fudbalske jedinice Sjeverne Irske. Belfast Seltik su se smatrali većim klubom od Glentoran-a sve dok nisu napustili ligu 1948. godine, nakon što je u nemirima na derbiju došlo do povreda trojice njihovih igrača.
Dvije strane se tradicionalno suočavaju jedni s drugima na Dan boksanja(Dan Boksanja u engleskoj kulturi predstavlja igranje utakmica u vrijeme Božića). Mnogo su u pitanju prepirke oko titula, s obzirom da su obe strane osvojile ligu 74 puta.
42. Lyon vs Saint-Etienne
Francuska.. Još jedan derbi gdje vlada rivalitet radničke klase, ko je veća a ko nije, ko ima veći moral a ko ne…
Saint-Etienne i njegovi navijači su u historiji označeni kao heroji radničke klase u ovom rivalitetu klubova udaljenih svega 30ak kilometara jedni od drugih.
Nakon što je Saint-Etienne dominirao francuskim fudbalom ‘60tih i ‘70tih, pali su, a Lyon je napravio pravu dominaciju od 2000.godine pa nadalje. Sada su brojke titula izjednačene što nam daje velike derbije, pune tribine i sočno rivalstvo.
41. Atletico Madrid vs Real Madrid
Nije u pitanju izvjesni veliki derbi iz španske La Lige, koji će vjerovatno biti na našoj listi, ali ovaj derbi drži čvrsto broj dva na Realovoj listi rivaliteta!
Atletiko Madrid je historijski svoje navijače dobio iz južnijeg djela grada koji je popunjen radničkom klasom. Prvi put su se “okupili” protiv svojih komšija tokom nereda u periodu generala Franka. U to vrijeme je predsjednik Španije koristio Real Madrid kao ambasadora Španije i grada Madrida, a za Atletiko nije mario.
U poslednjih nekoliko godina, rivalstvo se povećalo sa dobrim Atletikom predvođenim sjajnim trenerom Diegom Simeoneom. Atletiko je konačno počeo da slavi u derbijima sa Realom. Imali su i nekoliko okršaja u završnicama Lige Šampiona ali u svim mečevima je slavio Real Madrid.
U susret 30 godina Varvara
Bila je to godina pred bombardovanje kada smo imali dobro gostovanje u Beogradu na basketu protiv Crvene Zvezde. Nas je oko 250 krenulo vozom u petak veče. Već rano ujutru smo počeli da pijemo i da se sprdamo po kvartu, još kad odnekud naiđoše trubači, nastala je “vriska” od zajebancije. Uveče na željezničkoj stanici sjajna brojka, ekipa za poštovanje. U vozu smo bili odvojeni u zadnjih par vagona i kako je isti krenuo tako je u kupeima nastala “anarhija”, pilo se , “duvalo” … Sastav ekipe je bio veoma zanimljiv! Bilo je tu bivših robijaša, sportista, glumaca. Ja sam se smjestio sa par momaka u jednom izbucanom kupeu, gdje smo odmah podijelili karte i odigrali koju partiju “Zinga” i “Fircika” i uz mnogo dobre šale vrijeme nam je brzo prolazilo.
Kad smo ušli u Srbiju legao sam da spavam. Probudiše me negdje u Valjevo, par momaka sa suzama u očima ali onim od smijanja : “Čale dođi ovo da vidiš molim te”. Ustajem onako mamuran i ulazim u kupe gdje je bila neka gospođa od nekih 60 godina, švercerka cigara! Našla utočište od policije na najgore moguće mjesto što je mogla naći. Naime, dotična je bježeći od policije došla u naš vagon i pitala momke može li da se sakrije sa dvije torbe “krmače” pune “Marllbora” i “Pall Mal-a” u kupe jer je tu neće niko dirat’. Vidjevši takvu metu, momci su je kulturno smjestili i ponudili piće i sendviče, kao i “specijalni duvan sa Cetinja” i tako se gospođa opuštila i prepuštila čarima “duvana sa Cetinja”, i u trenutku kad ja nailazim žena stoji, stavila naš šal oko vrata i iz sveg mozga salutira kao neonacista i pjeva : “Sisaj Zvezdo, Sisaj Zvezdo ale ale”. Takav prizor nikad neću zaboraviti.
U Beograd smo stigli oko 7 ujutru i vidim policija ulazi u naš vagon i vodi ih dotična žena i plače! “NEMA CIGARA,SVI VARVARI SU PUŠILI MALBORO !! “. Kako je zaspala, od onog “duvana sa Cetinja” momci su se počastili skupim cigaretama. Policija joj ‘ladno odgovori : “pa ko ti je kriv kad putuješ sa ludacima.”
Nakon toga ide izlazak iz voza i pjevanje do centra grada. Tog dana je bilo par tuča sa “Delijama” i to žestokih koje su svi mediji zabilježili. Kasnije nam se priključilo i tridesetak “Varvara” iz Beograda, većinom studenti.
“Jednog našeg jurio je pandur baš dugo i ovaj pobjegne u neku kuću, uleti u dvorište i sakrije se a izleti gazda kuće i pita ko je i što je, a ovaj : „Ja iz Momišića“- veli „Juri me milicija“, a ovaj se zbunio dok mu je ovaj objasnio da je iz Podgorice i da je na utakmicu došao.”
https://www.youtube.com/watch?v=upvhobCh-Dc&t=6s
Kao i svaki put, razdvojili smo se kad smo došli u Beograd na više grupa, neko je išao kod đevojke, cakaneko kod rodbine, ja sam sa par drugova bio u centru i uživali smo na zubatom suncu. Veliki dio “Varvara” je bio smješten kod terszijske česme, mjesto gdje se okupljamo kad smo u BG, i pivnica “Cazina”. Taj dan je u BG gostovao i naš FK Budućnost i komentarisali smo da bi mogli da posjetimo Karaburmu (OFK Beograd). Negdje poslije podneva u jednom restoranu gdje smo uživali u čarima srpske kuhinje, ulijeće par varvara i panično govore:“P..i su cigani prosuli glavu bocom, napali su naše u centru blizu hotela “Moskva.” Ja i par momaka sa velikim zalogajem u ustima, trkom se uputismo prema Mažestiku (hotel) gdje je bila grupa od jedno 30-ak Varvara, i prepričavahu događaj kako su napali naše. Naime, par Varvara je sjeđelo kod “Moskve” i u međuvremenu je naišlo par “cigana” sa šalovima i ovi naši im dobacili a ovi ih iskulirali. Poslije 15 minuta pojavila se veća grupa “cigana”, bili su to HEROES (podgrupa “Delija”) i odmah jurnuli za našima. Tog dana je i Crvena Zvezda imala utakmicu pa su se zbog toga kroz grad vrzmale grupe “Delija”. Nastala je jurnjava, ovi naši su bježali pored restorana gdje u tom trenutku ručalo 10 Varvara koji su odmah izlećeli van ne znajući da ovih ima više. Njihova grupa se razvukla u toj jurnjavi, i nijesu bili zajedno što su naši uspjeli da iskoriste i da se pošaketaju sa par pomenutih, dok je dio potrčao za grupom koja je jurila P..u. U jednom trenutku pojavljuje se interventna policija i ulijeće. Većina aktera se razbježala i ostao je samo jedan krupni „delija“ koji je bio uporan i uspio da P..i slomi bocu o glavu. Isti momak nije vidio da ga prati nekoliko Varvara, da bi nakon relativno kratkog vremena nastalo „špicanje“ i brutalno prebijanje lika. Policija je kasnije pohapsila sve momke, osim ovog koji je ostao da leži. Njega je povela isto “rotacija” ali druge službe. Čuvši priču, okupilo se nas još 70-ak tako da nas je bilo preko 100 nakon čega pada dogovor da idemo kroz BG i ako naiđemo na „Delije“ – BIJEMO SE!
U jednom momentu mi javljaju da ove naše drže u „29 novembar“ i da će ih držati par dana. Iznervirah se! Odmah smo počeli da se dogovaramo kako da izvučemo naše i uputili se ka MUP-u (SUP-u). Ali prije nego smo stigli ispred MUP-a moram naglasiti da smo imali još jednu žestoku tuču na tom putu. Naime, dok smo šetali neko me zovnu „Čale Čale evo ih, jedno 7-8 momaka“ – bjehu momčine u majice Red Star i šalove. Išli su prema nama, a nas 30 ide prema njima i onako napucani gledaju nas bez straha, odmah smo jurnuli na njih i počela je žestoka tuča, ovi su se muški branili ali smo ih onako bijesni zbog face P….e bruo sve pod noge bačili i propisno ih zgazili. Lik do mene iz PG bješe razbijenog nosa, a meni bješe rana na ćevanicu od zuba. Pobjegli smo od murije, ja u kafić odmah stavio naočare skinuo šal i naručio kafu. Prolaze pored mene, hapse nedužne a ja digao ruku i tražim konobara.
Jednog našeg člana jurio je pandur baš dugo i ovaj pobjegne u neku kuću, uleti u dvorište i sakrije se a izleti gazda kuće i pita ko je i što je, a ovaj „Ja iz momišića“- veli „Juri me milicija“, a ovaj se zbunio dok mu je ovaj objasnio da je iz PG i da je na utakmicu došao. A ovaj čovjek je bio žešći opozicionar, u kuću sve slike Vuka Draškovića, svašta je pričao za Sloba, Komuniste i miliciju, tako da je sa zadovoljstvom prihvatio brata iz Njegoševe zemlje.
Poslije „peglanja“ nastavismo put do naših u policijsku stanicu. Pade mi na pamet ideja da dođemo tamo i navijamo, i tražimo da nam pušte drugove. Nas 100 se uputilo ka stanici i kada smo stigli ja počeh pjesmu : „ale ale ale ale puštite nam drugove“ (na melodiju pjesme „uprava napolje“). Počeše da izlaze policajci na prozore, silaze dolje, prave formaciju oko ulaza, nastaju tenzije, pjeva se, pale baklje ispred SUP-a, ludilo! Policije sve više, zakrčen saobraćaj! U jedan mah ja i još jedan stariji varvar tražimo glavnog da pričamo. Prihvatatiše i silazi glavni! Ni manje ni više nego – CRNOGORAC! (Naravno, vole policiju naši ljudi.) Bješe iz Bjelopavlića, i viknu : „Uh cikotići vazda mi frku pravite u BG“. Onda ide ona stara : „Okle si ti, čegović si ti“ i tako se pronađe rod sa nekim od nas i veli : „Aj puštiću vi ove ali pazite, ovo je BG, nema zajebancije, nije vam ovo PG pa da se ku…te“, i tako uz pjesmu, naši izlaze iz čuvenog „29 Novembra“.
Karaburma
Kad smo pokupili ove iz policijske stanice krenusmo put Karaburme, istorijskog stadiona. Bilo nas je više od „Plave Unije“ a ni oni nijesu znali da dolazimo jer u to vrijeme smo imali loš odnos sa upravom fudbalskog kluba. Navijanje solidno, mi onako napaljeni zbog tuče i vađenja ovih iz milicije, vičemo, pjevamo a OFK Beograd nas puni, peglaju nas „Romantičari“ ka majicu dugija rukava. Krenuli smo pred kraj neđe van uz povike „Uprava napolje“ (OFK-a je ja mislim vodila 4:1) a Unija je u toku utakmice nas napala na tribini, gađali su nas kamenjem ali samo njih par, tu je bilo ponovo cimanja sa policijom, „pade“ po neki pendrek a i poziv za fer tuču za žandarima. Međutim, sve se brzo smirilo.
Zanimljivo je da sam nakon desetak godina posle ovoga događaja stekao velike prijatelje sa dotičnima što su nas gađali, lični prijatelj sa „Unijom“ a i kao grupe se poštujemo iako nijesmo u zvanično prijateljskim odnosima.
Uglavnom, okupili smo se kod česme, nas oko 300 put Pionira krenusmo pješke kroz BG, pjeva se, provocira, pale baklje, neko diže tri neko dva prsta, neko krade…Kako ide korteo, kolona sjajna kao da nas je 800. U jednom momentu neki tipovi (da li „Delije“ ili ne znam ko) ulijeću autom u nas i udaraju par likova ali ništa strašno. Murija, koje je bilo mnogo, počinje da bije momke i to brutalno čak smo i mi razdvajali .Ubili su ih od batina i još su htjeli da nije nas bilo. Na putu do „Pionira“ imali smo tzv. „čekalice“,“Delija“ , „Unije“ i „Zemunaca“ i sve završilo na gađanju, ali o tome sa „Unijom“ će vam ispričati njihovi momci.
Pionir
Puno naboja i nervoze na pretresu, bilo je i udaranja ali uđosmo nekako. Pionir pun, „Delije počele da navijaju sat prije početka, a kako mi uđosmo zagrmje čitav „Pionir“. Se…a je neprimjetno otišao onamo iza semafora da ga murija ne provali i onako odjednom vadi šal i bukvalno uđe u njihov kop, milicija je smirila situaciju odmah a S….u poćeraše nazad. Utakmica počinje, navijanje sjajno, vrijeđamo se obostrano, bilo je svakakvih pjesama, jedan varvar pjan se skide i pokazuje guzicu i to dugo traje. Nekom policajcu dosadi u jedan mah pa ga opiči onako i veli „Ajde bre obuci se!“ Umrli smo od smijeha. Jedan naš je trebao da popije dozu za glavu, a nema vode i neće da ga pušte a on maše images 1papirima i viče : „Ja sam lud, ja sam lud, vidii” i puštiše ga u WC. Izgubili smo tu utakmicu ali je navijanje uz sva prepucavanja bilo odlično. Primijetili smo u kopu pored nas nekoliko likova – “Grobara“ iz BG koji su ustajali i apluadirali na naše pjesme i koševe. Glavni komandir me zvao posle utakmice i pitao vraćemo li se odmah za PG, ja sam mu potvrdio i on predamnom i još par momaka zove želježničku stanicu i naređuje da se voz zaustavi, nama dovedu „harmonike“ i da nas voze do Štajge, profesionalac i ljudina bješe. Donesoše nam koju bocu vode i on poželi srećan put i ovi komandiri ostali. Nijesmo navikli na ljubaznost milicije ovakvu, pogotovo u CG, a ni danas nijesu bolji ništa. Uglavnom puni emocija, događaja, priča, bilo je još par tuča kroz BG o kojima ne znam zasigurno, bježali su naši ali i jurili. Povratak je bio interesantan , bilo je opet nekih tetki, bilo je i onih bezobraznih „teta“ što se „daju“. Odlično gostovanje, ali je tada bilo mnoooogo bolje, imali smo gdje ići, gostovat, pobiti se, provesti se, a sad sve se svodi na putovanja kroz sela i tuče sa policijom. Nego, o tome neki drugi put!
18.11.2017 FK Buducnost – FK Decic, proslava 30 ljutih godina!
Bez izuzetka, svi za Budućnost!
https://www.youtube.com/watch?v=Y66P59C52oE
Uputstva navijacima Arsenala za gostovanje u Beogradu
Da Arsenal posle gotovo dve decenije neće biti u elitnom evropskom društvu poznato je već nekoliko meseci, a nešto kraće i da će se suočiti sa crveno-belima.
Prva utakmica je u Beogradu 19. oktobra, a britanski San je napravio spisak preporuka i saveta kako do Beograda stići, kako stići do stadiona, gde odsesti i šta jesti.
“Tobdžije prvo gostuju BATE Borisovu, pre nego što se zapute na jedan od najstrašnijih evropskih stadiona da igraju protiv Crvene zvezde iz Beograda”, počinje San priču.
Engleskim navijačima preporučuju lou kost letove iz Londona za Beograd jer povratne karte koštaju oko 100 funti, a leti se tri puta nedeljno.
Britanci pišu da se do stadiona “Rajko Mitić” od centra grada stiže pešaka za oko 50 minuta, ali da je sigurnija varijanta vožnja taksijem na dan utakmice i nikako se ne preporucuje voznja javnim prevozom.
Gostujući navijači će verovatno dobiti policijsku pratnju, a očekuju da bi moglo da bude oko 2.500 navijača Arsenala u Beogradu.
Skadarlija je po njihovoj proceni najbolje mesto da se pojede jedna od ‘ogromnih srpskih porcija’, preporučuju girose ili ćevape ali nikako da se oni nazivaju ‘kebabima’.
San pretpostavlja da će se navijači Arsenala okupiti na Trgu Republike ili Obilićevom vencu jer oko stadiona neće biti alkohola ni u jednom lokalu i radnji.
Preminuo navijac Partizana
Navijac Partizana iz Obrenovca, Dragan Trifunovic Trifke preminuo je danas u obrenovackoj bolnici. Kako nas portal saznaje uzrok smrti navijaca Partizana je pad sa balkona, nakon cega je proveo 10 dana u komi iz koje na veliku zalost nije uspeo da se probudi. Trifunovic je inace bio clan grupe Head Hunters , bio je veliki navijac crno belih i sve navijace je iznenadila prerana smrt njihovog saborca.
Uzrok pada se jos uvek ispituje ali se predpostavlja da je Trifunovic pod dejstvom alkohola pa sa terase i tragicno okoncao zivot.
